Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/21 (Z. A.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-90/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-90/21, rješavajući apelaciju Zijada Ahmića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Ahmić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 052592 20 Gž od 8. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Ahmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, kojeg zastupa Admir Đulić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 052592 20 Gž od 8. listopada 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbačena je apelantova tužba podnesena protiv tužene Općine Tešanj radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je na pripremnom ročištu konstatirao da se radi o vlasničkom sporu u kojem je apelant pretendirao na stjecanje isključivog prava vlasništva dosjelošću. Dalje je naveo da iz izvoda zemljišne knjige i katastra zemljišta proizlazi da je predmetno zemljište u suvlasništvu budući da nekretnini 1345/1 po novom premjeru, pripadaju i nekretnine po starom premjeru upisane kao k.č. 1581/1 u zk. ul broj 545 i k.č. 1579 upisane u zk. ul. 535 u suvlasništvu više fizičkih osoba, koje nisu obuhvaćene tužbom. Prvostupanjski sud je naveo da je sastav vlasnika sud utvrdio uvidom u izvod iz posjedovnog lista broj 1209 i uvidom u zk. ul. 545 i zk. ul. 535.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski na pripremnom ročištu donio procesno rješenje kojim je naložio apelantu da obuhvati tužbom sve suvlasnike nekretnina u zemljišnoj knjizi, koje nekretnine odgovaraju nekretnini 1345/1 po novom premjeru. S tim u svezi, naveo je da je nalog bio jasan i odrediv, jer su u posjedovnom listu navedene oznake nekretnina po starom premjeru i izvodi sadrže imena suvlasnika. Međutim, naveo je da apelant nije postupio po nalogu suda u ostavljenom roku, već je u podnesku naveo da nije moguće postupiti po nalogu suda, te je istakao da se traži utvrđivanje prava na dijelu nekretnina po novom premjeru označenih kao k.č. 1345/1, a koja odgovara određenim parcelama po starom premjeru u površini koju će identificirati vještačenjem po vještaku geodetske struke (apelant je smatrao da je na taj način pravilno označio tuženu stranu). U pogledu toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u rješenju kojim je odbačena tužba, utvrdio da nije moguća ,,djelomična“ identifikacija nekih od nekretnina starog premjera s podacima novog premjera, jer stari planovi nisu u uporabi, a slijedom toga niti sud nije mogao tužbu smatrati urednom (apelant kao predmet spora identificirao dio k.č. 1345/1 po novom premjeru i samo parcele po starom premjeru upisane u korist tužene). Naime takva identifikacija je nepotpuna (i u funkciji nepoštivanja odredbi o suparničarstvu), jer ne postoji drugo usklađivanje podataka starog i novog premjera osim navedenog u izvodu iz posjedovnog lista broj 1209. Kako apelant nije uredio tužbu obuhvaćanjem svih suvlasnika nekretnine koji se smatraju ,,kao jedna parnična stranka“, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud odbacio tužbu kao neurednu temeljem čl. 67. st 1. toč. 8. u svezi s čl. 295. st. 1. i čl. 362. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o sporu radi utvrđivanja vlasništva na nekretninama. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno smatrao da se u ovoj pravnoj stvari radi o utvrđivanju prava vlasništva apelanta na predmetnim nekretninama na kojima je više fizičkih osoba upisano kao suvlasnici, zbog čega je apelant tužbom morao označiti kao tužene sve suvlasnike tih nekretnina koji su u ovakvoj vrsti spora jedinstveni suparničari iz čl. 362. st. 1. točka 1. ZPP. U svezi s tim, ukazao je da je odredbama čl. 362. st.1. točka 1. ZPP propisano da više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari), dok je odredbama čl.366. ZPP postupku propisano da ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzele. Budući da iz činjenica proizlazi da su predmet spora nekretnine po starom premjeru koje su u suvlasništvu više fizičkih osoba i da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenim suparničarima na strani tuženih, Kantonalni sud je naveo da svi suvlasnici moraju biti obuhvaćeni tužbom za utvrđivanje prava vlasništva apelanta. Nadalje, naveo je da je neosnovan prizivni prigovor da prvostupanjski sud bez provođenja vještačenja po vještaku geodetske struke nije mogao donijeti pobijano rješenje. Naime, za utvrđivanje ovih činjenica koje su relevantne za uređivanje tužbe u pogledu pravilne oznake tuženih, na koje sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 66. u svezi sa čl. 53., čl. 67. i čl. 362. st. 1. toč. 1.i čl. 366. ZPP, nije bilo potrebno provođenje vještačenja po vještaku geodetske struke, radi identifikacije predmetnih nekretnina (odlučne činjenice proizlaze iz dokaza koji su priloženi uz tužbu tj. zk. izvadaka i prijepisa posjedovnog lista). Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je apelant neosnovano prigovarao da mu je prvostupanjski sud onemogućio pravo raspravljanja pred sudom i pristup sudu, jer je prvostupanjski sud održao pripremno ročište na kome je donio rješenje kojim je naloženo apelantu da uredi tužbu u ovoj pravnoj stvari, što apelant u ostavljenom roku nije učinio. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su točni apelantovi prizivni prigovori da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl.295. st. 1. ZPP, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o nedostatku stranačke sposobnosti na strani tužene, nego o nepotpunoj tužbi prema odredbi čl. 53. u svezi s čl. 362. st. 1. toč. 1. i čl. 366. ZPP. Ipak, Kantonalni sud istakao je da pogrešna primjena odredbe čl. 295. st. 1. ZPP nije bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pobijanog rješenja pravilnom primjenom čl. 67. st 1. toč 8. u svezi sa čl. 362. st. 1. toč. 1. ZPP, o čemu je dao pravilne razloge.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije, te je istakao da je ovakvom odlukom onemogućen u pristupu sudu kao segment prava na pravično suđenje. Apelant u suštini smatra da je pogrešno primijenjeno procesno pravo i da je onemogućen disponirati tužbenim zahtjevom, jer se tužbeni zahtjev mogao opredijeliti tek nakon provedenog vještačenja. S obzirom na to, naveo je da mu je prvostupanjski sud pogrešno naložio da tužbeni zahtjev uredi na način da obuhvati i nekretninu koja uopće nije bila sporna. Osim toga, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao segment prava na pravično suđenje, budući da je Kantonalni sud potvrdio razloge prvostupanjskog suda bez osvrtanja na prizivne prigovore.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojemu je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. U tomu pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko ne teži legitimnome cilju i ukoliko ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnome parničnome postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz priziva, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/21 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio