Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3389/19 (H. P.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3389/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3389/19, rješavajući apelaciju Hazima Patkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hazima Patkovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 017182 16 Kri od 2.

oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hazim Patković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje kazne zatvora izrečene osporenom konačnom presudom Suda BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3389/19 od 13. novembra 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 9. septembra 2019. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. U postupku koji se vodio protiv apelanta i još četiri optužena lica Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine, potvrđena presudom apelacionog vijeća Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela izreke presude (tačke 4, 6.1, 6.2. i 6.3) počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantu i ostalim optuženim prema optužnici Tužilaštva koja je potvrđena 25. decembra 2015. godine stavljeno na teret da su radnjama opisanim u činjeničnom dijelu izreke presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva; da je vijeće u činjeničnom dijelu izreke presude izvršilo određene izmjene ne dirajući u subjektivni i objektivni identitet optužbe imajući u vidu provedene dokaze; da je u dokaznom postupku saslušano šesnaest svjedoka optužbe, deset svjedoka apelantove odbrane i da su u spis uložena 104 materijalna dokaza optužbe i jedan materijalni dokaz apelantove odbrane, te da je u postupku doneseno nekoliko procesnih odluka zbog izmjene u sastavu vijeća tokom trajanja postupka (opširno navedeno na str. od 27. do 37. presude). U nastavku je obrazložena primjena materijalnog prava KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja djela. Na str. od 39. do 44. obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na opću ocjenu dokaza i odluku o krivici, prvostepeno vijeće je istaklo da je prilikom donošenja presude cijenilo sve dokaze provedene na glavnom pretresu, a u presudi su obrazloženi samo oni dokazi na kojima je zasnovana odluka (oni koji nisu odlučujući nisu detaljno obrazlagani) u smislu čl. 15. i 281. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

8. Vijeće je na osnovu svih provedenih dokaza, njihovom pojedinačnom i međusobnom ocjenom, došlo do nesumnjivog zaključka da su optuženi, među kojima i apelant, radnjama bliže opisanim u izreci osuđujućeg dijela izreke presude ostvarili sva bitna obilježja bića krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ tako što su za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, kao pripadnici vojne policije 1. bataljona 325. brdske brigade Armije RBiH, postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, u prostorijama i ispred objekta Crna kuća u Kruščici, općina Vitez, gdje su bili zatvoreni civili hrvatske nacionalnosti, učestvovali u nečovječnom postupanju i nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta i ličnog dostojanstva prema licima koja su u trenutku počinjenja krivičnog djela uživala zaštitu prema odredbama zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija. Zatim su pobrojani opći elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i na str. od 45. do 77. pojedinačno obrazloženi u odnosu na te bitne elemente: da djelo mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava; da djelo mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije; da mora biti povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i da počinilac mora narediti ili počiniti djelo. Iz izvedenih dokaza koji su opširno navedeni u ovom dijelu obrazloženja presude prvostepeno vijeće je utvrdilo da su oštećeni, ukupno šest oštećenih, u periodu od jula do septembra 1993. godine držani zatočeni u podrumskim prostorijama objekta Crna kuća, u mjestu Kruščica, općina Vitez, i da su svakodnevno bili podvrgavani različitim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja, te odvođeni na prinudne radove. Zatim su navedene inkriminacije u osnovi ratnog zločina za svakog od optuženih pojedinačno. Prvostepeno vijeće je nadalje u dijelu koji se odnosi na opću ocjenu dokaza i odluku o apelantovoj krivici navelo da je svaki izvedeni dokaz ocijenilo pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da su na osnovu takve analize utvrđene odlučne činjenice iz kojih proizlazi zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za predmetno krivično djelo. Na str. od 109. do 117. obrazloženja presude opisane su konkretne inkriminirane radnje koje su apelantu optužnicom Tužilaštva stavljene na teret, opisane u činjeničnom dijelu izreke presude za svaku od pojedinih tačaka, uz zaključak da je u pogledu tačke 4. izreke vijeće van razumne sumnje zaključilo da je apelant nečovječno postupao prema oštećenom N. K., da su radnje koje je poduzeo dovele do povrede ličnog dostojanstva i tjelesnog integriteta oštećenog, za koje je proglašen krivim; u pogledu tačke 6.1. da je zajedno sa suoptuženim S. B. nečovječno postupao prema N. K.; u pogledu tačke 6.2. izreke presude da je zajedno sa S. B. nečovječno postupao prema N. K. i S. K. nanoseći im povrede tjelesnog integriteta i u pogledu tačke 6.3. da je zajedno sa S. B. nečovječno postupao prema N. K. Prvostepeno vijeće je interpretiralo iskaze saslušanih svjedoka u pogledu odlučnih činjenica po pojedinim tačkama osuđujućeg dijela izreke presude iz kojih je u konačnici izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za krivično djelo za koje je osuđen.

9. U nastavku je, uz poziv na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), definiran pojam nečovječnog postupanja s obzirom na to da on nije definiran u KZSFRJ (opširno navedeno na str. od 117. do 119. presude). Prilikom odmjeravanja kazne vijeće je u odnosu na apelanta, imajući u vidu opću svrhu kažnjavanja i pravila o odmjeravanju kazne, zaključilo da je kazna zatvora u trajanju od pet godina srazmjerna težini i posljedicama predmetnog krivičnog djela.

10. Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu, te je potvrđena prvostepena presuda od 2. oktobra 2018. godine. U obrazloženju presude su interpretirani žalbeni osnovi apelantove žalbe, nakon čega je osporena presuda ispitana u granicama istaknutih žalbenih prigovora kojim je suštinski ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačke h), i), j) i k), te člana 297. stav 2. ZKPBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnopravnoj sankciji. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude pojedinačno razmotrilo svaki od istaknutih žalbenih prigovora u smislu člana 306. ZKPBiH ocijenivši da su oni neosnovani, te je u relevantnim dijelovima presude koji se odnose na apelanta navelo razloge za takav stav. U tom smislu su navedeni razlozi neosnovanosti žalbenih razloga u pogledu člana 297. stav 1. tačka h) ZKPBiH (str. 7. i 8); tačka i) (str. od 8. do 11); tačka j) (str. od 12. do 15) i tačka k) (str. od 16. do 20), pri čemu je apelaciono vijeće naglasilo da je u žalbenom postupku razmotrio osnovna pitanja koja žalbe svih optuženih osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti. U vezi s tim je zaključeno da je pretresno vijeće u cijelosti postupilo u skladu s odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH koji propisuje da sudeće vijeće ima obavezu navesti činjenice na koje se oslanja u presudi. Takav pristup, kako je dalje navedeno, ne znači da se presuda u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama morala osvrnuti na svaki pojedinačni dokaz, već na dokaze koji su od relevantnog značaja u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama. U vezi s tim je navedeno da je pretresno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrepljuju stav koji je zauzeo prvostepeni sud.

11. U pogledu neosnovanosti žalbenih razloga istaknutih u vezi s bitnom povredom postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH, apelaciono vijeće je detaljno, po pojedinim tačkama izreke presude i pojedinačno za svakog od optuženih, iznijelo razloge zbog kojih je ocijenjeno da je žalba neosnovana. U relevantnom dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na apelanta, apelaciono vijeće je na str. od 44. do 51. presude navelo: da izvedenim dokazima nije dovedeno u sumnju apelantovo prisustvo (i prisustvo ostalih optuženih) na mjestu izvršenja krivičnog djela (Crna kuća) bez obzira na to što je s inkriminiranog mjesta povremeno odsustvovao; da odbrana neosnovano prigovara navodnim kontradiktornostima u iskazima svjedoka budući da su iskazi svjedoka koji su analizirani i cijenjeni u prvostepenoj presudi uvjerljivi i vjerodostojni, uključujući i iskaz svjedoka N. K. na koji je žalba posebno ukazala; da je apelantova odbrana parcijalno cijenila dokaznu građu i u tom pravcu iznosila vlastite zaključke; da je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze i slobodnom ocjenom ukazao i istakao one dokaze koji su u okolnostima konkretnog slučaja bili ključni za utvrđenje odlučnih činjenica, pri čemu iskazima svjedoka odbrane nisu dovedeni u pitanje iskazi oštećenih i materijalna dokumentacija kojom su potkrijepljeni.

12. Apelaciono vijeće je u konačnici zaključilo da je u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji prvostepeni sud pravilno utvrdio i adekvatno ocijenio okolnosti koje su u smislu člana 41. KZSFRJ od značaja za odmjeravanje kazne, da je odluka o kazni detaljno obrazložena i da je stoga isključena bilo kakva sumnja u arbitrarnost i proizvoljnost izrečene kazne. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u tom pravcu istakao procesne nedostatke, konkretno da su osporene presude rezultat bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pa samim tim i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da sudovi u obrazloženju presuda nisu dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene tako i njihove međusobne povezanosti, te da je apelaciono vijeće paušalno ocijenilo žalbene navode. Konkretno, smatra da su mu neopravdano stavljene na teret radnje koje nije počinio, te navedeno potkrepljuje nepodudarnošću u iskazima svjedoka i nejasnoćama u vezi sa spornim događajem, protivno načelu presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Ističe da sud nije s posebnom pažnjom cijenio iskaze svjedoka odbrane kojima su dovedeni u sumnju iskazi svjedoka optužbe, te da o kontradiktornostima, naročito u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, nije dato adekvatno i dovoljno obrazloženje. U tom pravcu su interpretirani dijelovi presude s iskazima svjedoka u pogledu kojih apelant smatra da su izvedeni potpuno pogrešni zaključci, na njegovu štetu, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Osim toga, smatra da je iskaz ključnog svjedoka optužbe, oštećenog N. K., nepouzdan i neistinit jer je u bitnim elementima protivrječan iskazima ostalih svjedoka koji su svjedočili o istom događaju. U tom pravcu se poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1328/13 u kojem je proizvoljnom ocjenom dokaza, na apelantovu štetu, prekršeno načelo in dubio pro reo i utvrđena povreda prava na pravično suđenje. Također se ukazuje i na pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela i pogrešan zaključak sudova da su oštećeni imali status civila s obzirom na to da su oni bili pripadnici oružanih snaga strana u sukobu i da je sud propustio ocijeniti navedenu odlučnu činjenicu da su u pitanju ratni zarobljenici, a ne civili. b)Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je apelacija istovjetna žalbi koja je bila izjavljena protiv prvostepene presude o kojoj je apelaciono vijeće odlučilo u postupku redovnog pravnog lijeka i o svim bitnim prigovorima se očitovalo u svojoj presudi; da su sve odlučne činjenice valjano i argumentirano obrazložene kako u prvostepenoj presudi tako i u drugostepenoj, pri kojim obrazloženjima u potpunosti ostaje, cijeneći da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda; da je ispoštovan standard obrazložene sudske odluke, pa činjenica da finalan zaključak apelantu ne odgovara ne može implicirati bilo koju od isticanih povreda. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo

16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 2.

Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.

(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.

(3) Za krivična djela koja su u nadležnosti Suda samo taj sud može izreći krivičnopravnu sankciju u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu, ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290.

Sadržaj presude (...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(...)

Član 306.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

[…]

24. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza zbog koje je, kako smatra, u konkretnom krivičnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, kršenjem osnovnih principa krivičnog postupka. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno načelo presumpcije nevinosti, te načelo in dubio pro reo, kao i da je prekršeno načelo jednakosti stranaka („jednakost oružja“). Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

27. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a zbog kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

28. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

29. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje je predlagao apelant i njegov odbrana, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Pritom, Ustavni sud ističe da je apelantu u postupku bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza (u smislu osiguranja principa jednakosti i ravnopravnosti), te da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u apelaciji u vezi s ocjenom dokaza i zaključcima redovnih sudova ponovljeni navodi koje je apelant isticao tokom postupka pred redovnim sudovima i koji se suštinski tiču kršenja principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se nevinost optuženog mora pretpostaviti bez ikakvih preduvjerenja o krivici i da optuženi može biti osuđen samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeno vijeće Suda BiH sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen na način kako je navedeno u izreci presude (po pojedinim tačkama osuđujućeg dijela), ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Naime, u obrazloženju presude su, imajući u vidu prigovore apelantove odbrane u pogledu nepodudarnosti iskaza određenih svjedoka, naročito u pogledu statusa oštećenih i vremena izvršenja inkriminiranih radnji, veoma iscrpno analizirani svi dokazi optužbe i odbrane u vezi s odlučnim činjenicama koje su proistekle iz izvedenih dokaza, uz zaključak da je apelant počinilac inkriminiranih radnji opisanih u činjeničnom dijelu izreke presude.

31. Pored toga, u pravcu neosnovanosti prigovora da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo, apelaciono vijeće je odlučujući u žalbenom postupku istaklo da u konkretnoj situaciji nije bilo sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela od kojih zavisi primjena odredbi krivičnog zakonodavstva, o čemu je prvostepeno vijeće navelo jasne razloge, pozivajući se pri tom na relevantne dijelove prvostepene presude u kojoj je to obrazloženo (između ostalog, da se djelo dogodilo za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba između Armije RBiH HVO-a, da je bio pripadnik vojne policije 1. bataljona 325. brdske brigade Armije RBiH, da je postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, da su oštećeni civili hrvatske nacionalnosti i da je nečovječno postupao prema oštećenim). Apelaciono vijeće je podsjetilo na pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, ukazujući da izvedenim dokazima nije dovedeno u sumnju apelantovo prisustvo na mjestu izvršenja krivičnog djela bez obzira na to što je s inkriminiranog mjesta povremeno odsustvovao, da su iskazi svih saslušanih svjedoka (optužbe i odbrane) koji su analizirani i cijenjeni u prvostepenoj presudi uvjerljivi i vjerodostojni, uključujući i iskaz svjedoka N. K. na koji je žalba posebno ukazala, te da je prvostepeni sud pravilno, primjenom načela slobodne ocjene dokaza, istakao one dokaze koji su u okolnostima konkretnog slučaja bili ključni za utvrđenje odlučnih činjenica, pri čemu iskazima svjedoka odbrane nisu dovedeni u pitanje iskazi oštećenih i materijalna dokumentacija kojom su potkrijepljeni.

32. Iz navedenih obrazloženja osporenih presuda koji zadovoljavaju standarde obrazložene odluke, Ustavni sud cijeni da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je prvostepeno ili apelaciono vijeće Suda BiH imalo sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan i razumljiv način navedu razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava, niti da je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti stranaka u postupku budući da je apelant predlagao i izvodio dokaze u svoju odbranu koji su s jednakom pažnjom cijenjeni kao i dokazi optužbe. Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene presude dati jasni i precizni razlozi za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, te za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, dato logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Proizlazi da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud, također, napominje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 1328/13 na koju se apelant pozvao, ali ta praksa i zaključak iz navedene odluke, koji činjenično i pravno nisu identični apelantovoj situaciji, ni na koji način ne utječu na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su apelaciono i prvostepeno vijeće Suda BiH za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, pri čemu nema ništa što bi ukazivalo da je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti stranaka. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3389/19 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio