Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3879/20 (A. T.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3879/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3879/20, rješavajući zahtjev Aleksandra Tucikešića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Aleksandra Tucikešića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Tucikešić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo Pizović d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u dalj njem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine i presude Suda BiH broj S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora apelantu po presudi Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po ovoj apelaciji“.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine apelant je proglašen krivim da je, radnjama bliže opisanima u izreci presude, počinio kazneno djelo Udruživanje radi činjenja kaznenih djela iz člana 249. stav 2. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i kazneno djelo Primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZ BiH, sve u vezi s čl. 29. i 53. KZ BiH, pa mu je Sud BiH za kazneno djelo Udruživanje radi činjenja kaznenih djela utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM, a za kazneno djelo Primanje poklona i drugih oblika koristi kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i kao sporednu, novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 7.000,00 KM, pri čemu je određeno da je apelant izrečenu novčanu kaznu dužan uplatiti u korist budžeta Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude, s tim da će Sud, ukoliko novčana kazna ne bude uplaćena u navedenom roku istu zamijeniti kaznom zatvora. Istom je presudom od apelanta oduzeta imovinsko korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela, te je apelant obvezan naknaditi štetu Bosni i Hercegovini, u iznosima označenima u presudi.

3. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine odbijena je, kao u cijelosti neosnovana, apelantova žalba protiv prvostupanjske presude. Istom je presudom djelomično uvažena žalba Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) pa je prvostupanjska presuda preinačena u pogledu odluke o glavnoj kazni, tako što je apelantu za kazneno djelo Primanje poklona i drugih oblika koristi, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, kao glavna kazna izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u ostalom dijelu žalba Tužiteljstva odbijena i prvostupanjska presuda je potvrđena.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Tvrdi da se navedena povreda odnosi na apelantova procesna prava, odnosno da je postupak koji je vođen protiv apelanta bio očigledno nepravičan jer Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, da nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete apelanta, kao i one koje mu idu u korist, te da je očigledno proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru tako što će se odložiti izvršenje pravosnažne presude, jer bi stupanjem na izdržavanje kazne zatvora od dvije godine prije donošenja konačne odluke po apelaciji bilo nastavljeno kršenje apelantovih prava sa nesagledivim posljedicama, te bi došlo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti imajući u vidu da se radi o ocu troje malodobne djece.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud mogao nesumnjivo zaključiti da je neophodno i opravdano usvojiti predloženu privremenu mjeru.

10. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnji da bi se izvršenjem presude (stupanjem na izdržavanje kazne zatvora) prije donošenja konačne odluke Ustavnog suda, nastavilo sa kršenjem njegovih prava sa nesagledivim i nenadoknadivim posljedicama. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom kaznenom postupku, predstavljaju dovoljnu osnovu i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

11. Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera - Službeni prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 22/16, u daljnjem tekstu ZIKS) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 145. ZIKS navedeni uvjeti na temelju kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu ili sa njegovim pristankom na molbu članova uže obitelji). Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu apelant u apelaciji nije naveo, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizlazi da je apelant prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda tražio odgađanje izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjen uvjet propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Također, proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u ovakvim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3879/20 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio