Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4785/19 (S. M.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na rad
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4785/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4785/19, rješavajući apelaciju Samina Mušanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samina Mušanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 017565 19 Rev od 23. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samin Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 017565 19 Rev od 23. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Zajednička advokatska kancelarija Kremenović & Mikanović, koja je zastupala tuženu, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. novembra do 7. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem načelnika tužene od 19. septembra 2012. godine apelant je primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme u administrativnu službu tužene na radno mjesto komunalnog policajca u Odjeljenje za inspekcijske poslove i komunalnu policiju (u daljnjem tekstu: rješenje o prijemu apelanta u radni odnos), te je određeno da će apelant početi da radi 20. septembra 2012. godine i da će mu plata biti određena prema Pravilniku o platama i drugim primanjima zaposlenih u opštinskoj administrativnoj službi.

6. Rješenjem načelnika tužene od 5. februara 2013. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu) određeno je da apelantu prestaje radni odnos sa 22. februarom 2013. godine, kao i da će apelant koristiti godišnji odmor za 2012. godinu u trajanju od 12 dana. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor koji je odbijen kao neosnovan Rješenjem načelnika tužene od 14. marta 2013. godine. Rješenjem Republike Srpske – Ministarstva uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) – Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 18. aprila 2013. godine navedena rješenja su poništena, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. Rješenjem načelnika tužene od 11. juna 2013. godine proglašeno je ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos. Navedeno rješenje poništeno je rješenjem Republike Srpske – Ministarstva – Odbora za žalbe od 29. jula 2013. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

8. U upravnom sporu tužene protiv rješenja Republike Srpske – Ministarstva – Odbora za žalbe od 29. jula 2013. godine (u kojem je apelant učestvovao kao zainteresovano lice) Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 012608 13 U od 30. oktobra 2014. godine kojom je uvažena tužba tužene i osporeno rješenje poništeno.

9. U upravnom sporu apelanta protiv rješenja načelnika tužene od 11. juna 2013. godine Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 015790 14 U od 2. juna 2016. godine kojom se uvažava apelantova tužba i osporeno rješenje poništava.

10. Rješenjem načelnika tužene od 20. decembra 2013. godine proglašeno je ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos.

11. U upravnom sporu apelanta protiv rješenja načelnika tužene od 20. decembra 2013. godine Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 015975 17 U 2 od 19. oktobra 2017. godine kojom je apelantova tužba uvažena i osporeno rješenje poništeno.

Osporeni postupak

12. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 017565 19 Rs 4 od 24. aprila 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženoj naloži da apelanta vrati na rad na osnovu rješenja o prijemu apelanta u radni odnos, te da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da mu isplati naknade plata za period od juna 2013. godine do marta 2019. godine sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to bliže opisano u izreci presude), kao i da se tužena obaveže da nadležnom fondu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i za dječiju zaštitu za period od 11. juna 2013. godine do 31. marta 2019. godine, te da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Osim toga, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

13. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao na to koji dokazi su izvedeni u toku postupka (kako je to bliže navedeno na str. 3 i 4 presude), te je istakao da je izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je dalje ukazao na činjenice koje su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza i iznesenih navoda u toku postupka, a koje nisu sporne između parničnih stranaka (kako je to bliže navedeno na str. 4-6 presude). Nadalje, istakao je da je između stranaka sporno da li je tužena dužna vratiti apelanta na posao i isplatiti mu naknadu na ime izgubljenih plata sa zakonskim zateznim kamatama, te platiti doprinose za apelanta.

14. Osnovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu, te da se radni odnos u jedinici lokalne samouprave, u smislu odredaba čl. 119-124 Zakona o lokalnoj samoupravi, zasniva putem javnog konkursa, te da je propisan postupak i organi koji biraju kandidata. S tim u vezi, navedeno je da je prilikom zasnivanja radnog odnosa apelanta kod tužene izostao postupak javnog konkursa, što je priznao i apelant u svom iskazu. Nadalje, istaknuto je da je navedeno utvrdio i glavni upravni inspektor u zapisniku o izvršenom inspekcijskom pregledu u administrativnoj službi tužene od 27. decembra 2012. godine, a što proizilazi i iz rješenja glavnog upravnog inspektora od 18. januara 2013. godine, kojim je naloženo načelniku tužene da ukine rešenje o prijemu apelanta u radni odnos. Pri tome Osnovni sud je istakao da je tužena u konkretnom slučaju bila dužna postupiti po navedenom rješenju glavnog upravnog inspektora, a kako je to propisano odredbom člana 64 Zakona o inspekcijama Republike Srpske. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da apelant nije zakonito zasnovao radni odnos kod tužene i da nema pravo da bude vraćen na rad i da ostvaruje prava iz radnog odnosa. Nadalje, navedeno je da u prilog tome ide i sudska praksa Okružnog suda izražena u Presudi broj 73 0 Rs 017465 18 Rsž 2 od 14. maja 2018. godine, te sudska praksa Vrhovnog suda izražena u presudama br. 94 0 Rs 018261 14 Rev od 18. februara 2015. godine i 94 0 Rs 018257 14 Rev od 4. marta 2015. godine, kao i u Rješenju broj 71 0 Rs 205020 17 Rev od 22. marta 2018. godine.

15. U konačnici, Osnovni sud je istakao da to što su u upravnom sporu poništena rešenja načelnika tužene (kojima je proglašeno ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos) ne mijenja utvrđenje suda, jer su na taj način iz pravnog poretka uklonjene odluke iz formalnih razloga, pri čemu se sud u upravnom sporu nije upuštao u pitanje da li je apelant zakonito zasnovao radni odnos kod tužene, a što je u konkretnom slučaju odlučna činjenica. Stoga, Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

16. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 017565 19 Rsž od 29. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostaloga, naveo da pobijana presuda nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209 stav 2 tač. 2, 3, 8, 9, 12 i 13 ZPP na koje je taj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, kao ni povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209 stav 1 u vezi sa članom 2 stav 1 ZPP na koje se ukazuje žalbom. Nadalje, navedeno je da su sve bitne činjenice pravilno utvrđene, te da je pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno člana 110 i člana 119 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi, tužbeni zahtjev odbijen.

18. Okružni sud je istakao da pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev kada je prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu za vraćanje apelanta na rad, isplatu naknade plata i uplatu doprinosa osiguranja, prethodno ocijenio pitanja o zakonitosti zasnivanja radnog odnosa, na osnovu rješenja o prijemu apelanta u radni odnos. Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 21 Zakona o upravnoj inspekciji, pri čemu je istakao da je načelnik tužene bio u zakonskoj obavezi da izvrši rješenje Upravne inspekcije od 18. januara 2013. godine, jer svojom pravosnažnošću ono proizvodi pravno dejstvo i veže parnični sud, u smislu odredbe člana 12 ZPP.

19. Okružni sud je istakao da su bez uticaja žalbeni prigovori da je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 015790 14 U od 2. juna 2014. godine poništeno rješenje načelnika tužene od 11. juna 2013. godine, a Presudom broj 11 0 U 015975 17 U 2 od 19. oktobra 2017. godine rješenje načelnika tužene od 20. decembra 2013. godine, tako da je ostalo na snazi rješenje o prijemu apelanta u radni odnos. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su u tim upravnim sporovima navedena rješenja posmatrana isključivo kao formalni upravni akti vanredne kontrole uprave, doneseni u stvari zasnivanja radnog odnosa, koja nije upravna stvar, te su navedena rješenja poništena samo zbog razloga formalne nezakonitosti. Nadalje, navedeno je da se u navedenim upravnim sporovima Okružni sud nije bavio pitanjima da li je apelant radni odnos kod tužene zasnovao na zakonit način, te da li ima pravo da radi kod tužene i ostvaruje prava iz radnog odnosa, nego da je konstatovao da nije bilo mjesta za proglašavanje ništavim rješenja o prijemu apelanta u radni odnos, budući da se ne radi o upravnom aktu.

20. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nema pravo da bude vraćen na rad kod tužene, jer je radni odnos zasnovao suprotno zakonu, a da je tužena bila ovlašćena da u bilo koje vrijeme utvrdi da radni odnos apelanta nije zasnovan u skladu sa zakonom i da apelant nema prava da nastavi da radi kod tužene, niti da ostvaruje prava iz radnog odnosa. Osim toga, Okružni sud je naveo da se javni konkurs i zakonom propisana procedura zasnivanja radnog odnosa u jedinicama lokalne samouprave imala primijeniti kod popunjavanja svih radnih mjesta u administrativnoj službi. Nadalje, navedeno je da bi u suprotnom bila narušena ustavna načela ravnopravnosti svih građana iz člana 33 i člana 39 stav 3 Ustava Republike Srpske. Budući da je apelant zasnovao radni odnos protivno prinudnim normama Zakona o lokalnoj samoupravi, Okružni sud je zaključio da ne može uživati sudsku zaštitu, jer mu je moralo biti poznato da takvim zasnivanjem radnog odnosa nezakonito izbjegava konkurenciju drugih.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 017565 19 Rev od 23. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Osim toga, odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 21 Zakona o upravnoj inspekciji propisano da su organi kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor obavezni da postupaju po rješenju upravnog inspektora iz člana 18 istog zakona. Nadalje, navedeno je da je odgovorno lice u organu iz člana 2 Zakona o upravnoj inspekciji obavezno da u roku od osam dana od dana isteka roka za sprovođenje naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih rješenjem obavijesti upravnog inspektora o sprovođenju naloženih inspekcijskih mjera i dostavi dokaze o njihovom izvršenju. Takođe, Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 22 stav 3 Zakona o upravnoj inspekciji, o nesprovođenju upravnih mjera kod kontrolisanog organa upravni inspektor može obavijestiti organ koji vrši nadzor nad radom tog organa, a da su u članu 27 stav 1 tačka b) istog zakona propisane novčane kazne za prekršaj javnom preduzeću, javnoj ustanovi ili drugoj organizaciji koja vrši javno ovlašćenje, ako ne postupe po rješenju upravnog inspektora i ne izvrše naložene upravne mjere utvrđene rješenjem upravnog inspektora iz člana 21 stav 1, dok su u stavu 2 istog člana propisane novčane kazne za odgovorno lice u jedinicama lokalne samouprave.

23. Vrhovni sud je naveo da iz navedenog proizilazi da je načelnik tužene bio obavezan da izvrši rješenje Upravne inspekcije, jer svojom pravosnažnošću ono proizvodi pravno dejstvo i veže parnični sud, pa o pitanju o kojem je odlučeno upravnim rješenjem sudovi ne mogu odlučivati kao o prethodnom pitanju, u smislu odredaba člana 12 ZPP. S obzirom na to da je tužena postupila po pravosnažnoj odluci Upravne inspekcije, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi presudili kada su odbili apelantov zahtjev za radnopravnu reintegraciju na osnovu rješenja o prijemu apelanta u radni odnos i za isplatu naknade plate, te uplatu odgovarajućih doprinosa.

24. Vrhovni sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 1, člana 49 stav 2, člana 110, člana 119 stav 1, te člana 120 Zakona o lokalnoj samoupravi koji je bio na snazi u vrijeme nastanka, odnosne pravne situacije. Nadalje, istakao je da je, imajući u vidu međusobni odnos odredbe člana 110 i člana 119 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi, nesumnjivo da se institut javnog konkursa ima primijeniti prilikom popunjavanja svih radnih mjesta u administrativnoj službi i pri zapošljavanju svih kategorija radnika u toj službi jedinica lokalne samouprave. S tim u vezi, Vrhovni sud je potvrdio stav Okružnog suda da bi drugačijim tumačenjem navedenih odredaba bila narušena ustavna načela ravnopravnosti svih građana iz člana 33 i člana 39 stav 3 Ustava Republike Srpske. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je pravilno shvatanje Okružnog suda i u pogledu pravnog značaja na ishod predmetnog spora presuda Okružnog suda br. 11 0 U 015790 14 U od 2. juna 2014. godine i 11 0 U 015975 17 U 2 od 19. oktobra 2017. godine. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi imali obavezu, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, da u vidu prethodnog pitanja ocijene da li je apelant kod tužene zasnovao radni odnos u skladu sa zakonom ili nije, a od čega zavisi i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva.

25. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima revizije, drugostepeni sud za svoju odluku dao jasno i razložno obrazloženje, čime je isključena proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Nadalje, navedeno je da je apelant u reviziji iznosio hronološki slijed postupanja tužene u vezi s njegovim radno-pravnim statusom, a koje navode su imali u vidu i nižestepeni sudovi (budući da su isticani u toku postupka) i o čemu su u svojim odlukama dali dovoljne i valjane razloge. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da je pobijana presuda podudarna sa shvatanjem Vrhovnog suda u istoj vrsti spora i u pogledu istih pravnih pitanja, a koje pravno shvatanje je izraženo u presudama br. 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. avgusta 2018. godine (u pravnoj stvari tužioca S. B. protiv tužene) i 73 0 Rs 017522 18 Rev od 24. januara 2019. godine (u pravnoj stvari tužioca G. V. protiv tužene), te da je za ishod predmetnog spora bez značaja apelantovo pozivanje na drugostepene odluke suda u tim predmetima. S obzirom na razloge sadržane u obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da ni ostali navodi revizije nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad zagarantovano članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant opširno navodi hronologiju predmetnog postupka. Nadalje, navodi da je Okružni sud u potpunosti zanemario činjenicu da rješenje o prijemu apelanta u radni odnos još uvijek postoji, da nije poništeno, kao i da nije na drugi način stavljeno van snage. S tim u vezi, ističe da je drugostepenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na rad. Apelant dalje navodi da navedena odluka nije adekvatno obrazložena, kao i da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost u smislu dosljedne primjene prava, odnosno jednakog postupanja i donošenja jednakih odluka o istom pravnom pitanju. Apelant ističe da Okružni sud posredno „utvrđuje“ da je rješenje o prijemu apelanta u radni odnos nezakonito iako niti jednim pravosnažnim pravnim aktom takvo što nije utvrđeno s obzirom na to da su sva rješenja o kojim je navedeno rješenje poništeno i sama poništena. S tim u vezi, ističe da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, budući da nije ovlašćen da utvrđuje prestanak radnog odnosa apelanta, kao i da je odlučio o pitanju koje nije u njegovoj nadležnosti, što njegovu odluku nesporno čini nepravilnom i nezakonitom. Pri tome apelant ukazuje na odredbe čl. 147 i 148 Zakona o lokalnoj samoupravi. Osim toga, apelant smatra da je i Vrhovni sud, odlučujući o reviziji izjavljenoj protiv navedene odluke drugostepenog suda, povrijedio apelantovo pravo na rad, kao i pravo na pravično suđenje, a „u krajnjoj liniji i pravo na imovinu“. Nadalje, tvrdi da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio norme ZPP, odlučujući o zahtjevu koji nijedna od parničnih strana nije postavila, te smatra da ni odluka Vrhovnog suda nije dovoljno obrazložena, budući da pobijana odluka Vrhovnog suda nije dala odgovor ni na jedno od postavljenih pitanja u reviziji, a koja se odnose na niz navodnih povreda odredaba parničnog postupka i odredaba materijalnog prava učinjenih od drugostepenog suda, zatim, na prekoračenje granica postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i na činjenicu postojanja rješenja o prijemu apelanta u radni odnos, te činjenicu da je između parničnih stranaka došlo do uspostavljanja radnog odnosa. Osim toga, apelant ističe da je u reviziji detaljno obrazložio način prestanka radnog odnosa službenika jedinice lokalne samouprave, kao i da odluku načelnika kojom se utvrđuje prestanak radnog odnosa službenika, pod uslovom da ona postoji, može preispitivati samo Odbor za žalbe, ali da Vrhovni sud nije dao odgovor ni na navedena pitanja.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelacije, te da se u apelaciji ponavljaju navodi koji su isticani tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene presude u vezi sa kojim pitanjima osporena presuda sadrži iscrpno i razložno obrazloženje zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju koje, prema izričitoj odredbi člana 240 stav 2 ZPP, ne može biti predmet preispitivanja u revizionom postupku, kao i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud u brojnim odlukama izrazio pravno shvatanje povodom pravnog pitanja koje se u konkretnom slučaju ukazuje spornim, a koje se tiče nezakonito sprovedene procedure prilikom prijema apelanta u radni odnos kod tužene. Pri tome Vrhovni sud je naveo da se osporena presuda u pogledu navedenog spornog pravnog pitanja podudara sa već izraženim shvatanjem Ustavnog suda. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka datih u obrazloženju osporene presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku, te da su presudom Okružnog suda od 29. jula 2019. godine izneseni razlozi zbog kojih je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na dio obrazloženja iz navedene presude dat na stranici 3, pasusi 3 i 4, a u kojima je obrazloženo zbog čega se nije mogla pružiti pravna zaštita nezakonito zasnovanom radnom odnosu apelanta. Pri tome Okružni sud je istakao da apelant nikada nije osporio da zasnivanju radnog odnosa nije prethodio postupak javnog konkursa i da to apelantu nije moglo biti nepoznato. Nadalje, navedeno je da je upravo zbog tog razloga odbijen glavni tužbeni zahtjev (zahtjev za vraćanje na rad). Osim toga, Okružni sud je naveo da je u obrazloženju iznio i svoju ocjenu pravnog dejstva odluka donesenih u upravnom sporu, tako da apelacija ni u tom dijelu nije osnovana. Takođe, navedeno je da nisu osnovani ni navodi da je Okružni sud donio različite odluke po tužbama u radnim sporovima koji su se zasnivali na istom činjeničnom stanju. U konačnici, Okružni sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu, odnosno da je odbije, jer nisu povrijeđena ljudska prava i osnovne slobode koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, odnosno Evropska konvencija.

29. Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari postupak sproveden u skladu sa odredbama procesnog zakona, te da je odluka donesena na osnovu odredaba materijalnog prava, a imajući pri tome u vidu i sudsku praksu drugostepenog i Vrhovnog suda u takvim predmetima.

30. Advokat tužene je naveo da apelacija sadrži potpuno paušalne navode, te da apelant nijednom rečenicom nije ukazao na koji način su nižestepeni sudovi konkretno izvršili povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Nadalje, navedeno je da je apelant zanemario činjenicu da je bio u radnom odnosu kod tužene nezakonito, pri čemu je advokat tužene ukazao na odredbe čl. 119-124 Zakona o lokalnoj samoupravi koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornih rješenja. S tim u vezi, istakao je da je u konkretnom slučaju javni konkurs u potpunosti izostao prilikom zasnivanja radnog odnosa sa apelantom, a koja nezakonitost je apelantu bila poznata zbog čega apelantu ne pripada pravna zaštita, niti pravo da bude vraćen na rad kod tužene, kao ni pravo na isplatu naknade plata, uplate doprinosa obaveznog socijalnog osiguranja, naknada regresa, ogreva i zimnice. Advokat tužene je dalje naveo da redovni sudovi nisu izvršili povrede na koje se apelant poziva u apelaciji, te je istakao da je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana. V.Relevantni propisi

31. Zakon o lokalnoj samoupravi (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

XI - ZAPOSLENI U OPŠTINSKOJ, ODNOSNO GRADSKOJ UPRAVI

1. Radna mjesta Član 110.

U administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave poslove obavljaju opštinski, odnosno gradski službenici (u daljem tekstu: službenici), tehnički i pomoćni radnici.

Član 119. stav (1) Upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava se putem javnog konkursa.

32. Zakon o upravnoj inspekciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/09, 109/12 i 94/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o upravnoj inspekciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/09 i 109/12), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 18.

(1) Ako upravni inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis iz nadležnosti upravne inspekcije, dužan je da donese rješenje kojim će se organu, odnosno odgovornom licu organa:

a) naložiti da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone,

b) naložiti preduzimanje odgovarajućih upravnih radnji koje je kontrolisani organ obavezan da preduzme,

v) zabraniti preduzimanje upravnih radnji koje su u suprotnosti sa zakonom ili drugim propisom nad čijim sprovođenjem vrši nadzor i

g) predložiti preduzimanje mjera radi otklanjanja nepravilnosti ili nedostataka u radu i unapređivanja rada kontrolisanog organa.

(2) Upravni inspektor će preduzeti i druge upravne mjere i radnje za koje je posebnim zakonom ovlašćen, ako je inspekcijskim pregledom utvrdio povredu zakona ili drugih propisa.

(3) Rješenje upravnog inspektora obavezno sadrži rok za otklanjanje utvrđenih nedostataka i nepravilnosti.

Član 21.

(1) Organi iz člana 2. ovog zakona kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor, obavezni su da postupaju po rješenju upravnog inspektora iz člana 18. ovog zakona.

(2) Odgovorno lice u organu iz člana 2. ovog zakona obavezno je da u roku od osam dana od dana isteka roka za sprovođenje naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih rješenjem obavijesti upravnog inspektora o sprovođenju naloženih inspekcijskih mjera i dostavi dokaze o njihovom izvršenju.

Član 22. stav (3) (3) O nesprovođenju upravnih mjera od kontrolisanog organa, upravni inspektor može obavijestiti organ koji vrši nadzor nad radom organa.

33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) glasi:

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 017565 19 Rev od 23. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 25. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad zagarantovano članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i da su povrijeđeni principi vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te tvrdi da odluke redovnih sudova ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđen princip pravne sigurnosti.

43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženoj naloži da apelanta vrati na rad na osnovu rješenja o prijemu apelanta u radni odnos, kao i da mu isplati naknade plata i izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za određeni vremenski period. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice koje su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja iznijeli zaključak u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, posebno ističući da apelant u konkretnom slučaju nema pravo da bude vraćen na rad kod tužene, niti da ostvaruje prava iz radnog odnosa, jer nije zakonito zasnovao radni odnos kod tužene, budući da prilikom zasnivanja radnog odnosa apelanta kod tužene nije sproveden postupak javnog konkursa. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 119 Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da se upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava putem javnog konkursa. Nadalje, Ustavni sud zapaža, a kako to proizilazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da je rješenjem upravnog inspektora od 18. januara 2013. godine načelniku tužene naloženo da ukine rešenje o prijemu apelanta u radni odnos, a po kojem rješenju je tužena bila dužna postupiti. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 21 Zakona o upravnoj inspekciji proizilazi da su organi kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor obavezni postupati po rješenju upravnog inspektora iz člana 18 istog zakona (koje je upravni inspektor dužan donijeti ako u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis iz nadležnosti upravne inspekcije), kao i da je odgovorno lice u organu obavezno obavijestiti upravnog inspektora o sprovođenju naloženih inspekcijskih mjera i dostaviti dokaze o njihovom izvršenju u roku od osam dana od dana isteka roka za sprovođenje naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih predmetnim rješenjem. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da je rješenje o prijemu apelanta u radni odnos ostalo na snazi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi da to što su u upravnim sporovima poništena rešenja načelnika tužene (kojima je proglašeno ništavim rješenje o prijemu apelanta u radni odnos) ne mijenja činjenično utvrđenje, budući da su u navedenim upravnim sporovima navedena rješenja poništena samo zbog razloga formalne nezakonitosti, odnosno da se u navedenim upravnim sporovima redovni sud nije bavio pitanjima da li je radni odnos kod tužene apelant zasnovao na zakonit način, već samo konstatovao da nije bilo mjesta za proglašavanje ništavim rješenja o prijemu apelanta u radni odnos, budući da se ne radi o upravnom aktu. Takođe, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na to da je tužbeni zahtjev prekoračen, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Okružnog suda u redovnom postupku. Naime, Okružni sud je u obrazloženju drugostepene presude istakao da tužbeni zahtjev nije prekoračen kada je prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu za vraćanje apelanta na rad, isplatu naknade plata i uplatu doprinosa osiguranja, prethodno ocijenio pitanja o zakonitosti zasnivanja radnog odnosa (detaljnije navedeno u tački 18 ove odluke). Nadalje, i iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizilazi da su nižestepeni sudovi imali obavezu da u vidu prethodnog pitanja ocijene da li je apelant kod tužene zasnovao radni odnos u skladu sa zakonom ili nije, a od čega zavisi i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno ne nalazi da je u predmetnom postupku činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

46. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim odlukama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te da su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana stav 1 Evropske konvencije.

47. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da mu je povrijeđen princip pravne sigurnosti u smislu dosljedne primjene prava, odnosno jednakog postupanja i donošenja jednakih odluka o istom pravnom pitanju, Ustavni sud ističe da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, principi pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Vrhovnog suda u redovnom postupku, te da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je pobijana presuda Okružnog suda u konkretnom predmetu podudarna sa shvatanjem Vrhovnog suda u istoj vrsti spora i u pogledu istih pravnih pitanja, a koje pravno shvatanje je izraženo u presudama br. 73 0 Rs 017465 18 Rev od 29. avgusta 2018. godine (u pravnoj stvari tužioca S. B. protiv tužene) i 73 0 Rs 017522 18 Rev od 24. januara 2019. godine (u pravnoj stvari tužioca G. V. protiv tužene). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da su apelanti S. B. i G. V. protiv navedenih presuda Vrhovnog suda podijeli apelacije koje su zavedene pod brojevima AP 1414/19 i AP 6888/18 (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1414/19 od 17. jula 2019. godine i AP 6888/18 od 27. novembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), a koje apelacije je Ustavni sud odbacio kao nedopuštene zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane. Naime, Ustavni sud uočava da su u navedenim predmetima, u postupcima koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda, odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da apelante vrati na rad, da im isplati naknade iz radnog odnosa i uplati pripadajuće doprinose, uz obrazloženje da apelanti radni odnos kod tužene nisu zasnovali u skladu sa zakonom, zbog čega im ne može biti pružena pravna zaštita, a kao što je to i u konkretnom predmetu slučaj. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode kojima ukazuje na to da su redovni sudovi u konkretnom predmetu postupali drugačije nego u drugim predmetima koji se odnose na isto pravno pitanje, tako da nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa vladavine prava i pravne sigurnosti.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, a koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

Pravo na rad

50. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom na to da se ti navodi svode na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa koje su već ispitane u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da nisu osnovane, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa vladavine prava i pravne sigurnosti.

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant kršenje tog prava zasniva na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4785/19 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio