Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-447/21 (M. S.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Strani državljanin
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Azil
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-447/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-447/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhsin Saafi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhsin Saafi protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036741 20 U od 9. prosinca 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhsin Saafi (u daljnjemu tekstu: apelant), sa boravištem u Bihaću, kojega zastupa Almir Smajić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 10. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036741 20 U od 9. prosinca 2020. godine.
2. Rješenjem tuženice (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti) od 7. kolovoza 2020. godine odbijen je zahtjev apelanta za azil i ostavljen mu je rok od 15 dana u kojemu treba dobrovoljno napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine.
3. Presudom Suda BiH od 9. prosinca 2020. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženice od 7. kolovoza 2020. godine je odbijena.
4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH istakao je da je azil status koji se daje strancima pod uvjetima propisanim Zakonom o azilu, čijom odredbom čl. 30. je propisano da tuženica ispituje utemeljenost zahtjeva za azil u jedinstvenome postupku, tako što prvo ispituje uvjete za dodjelu izbjegličkoga statusa, a ukoliko nisu ispunjeni ti uvjeti, ispituje uvjete za dodjelu supsidijarne zaštite. Sud BiH istakao je da će izbjeglički status biti odobren strancu koji se zbog utemeljenoga straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkoga mišljenja nalazi izvan zemlje svojega državljanstva, a ne može ili se, zbog takvoga straha, ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Sud BiH istakao je da je stranac na supsidijarnoj zaštiti stranac koji ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice, ali u svezi sa kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se u zemlji podrijetla ili uobičajenoga mjesta boravka suočio sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i temeljenih sloboda (smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkome integritetu civila zbog općega nasilja u situacijama međunarodnoga ili unutarnjega oružanoga sukoba). Sud BiH istakao je da u konkretnomu slučaju tuženica je izvela pravilan zaključak da apelant ne ispunjava kriterije i uvjete za stjecanje izbjegličkoga statusa, prema uvjetima iz čl. 19. Zakona o azilu. Sud BiH istakao da apelant u tužbi navodi da on pripada društvenoj skupini Afganistanaca koji su radili za Američke vojne trupe, te da mu je zbog toga od strane Talibana ugrožena sigurnost, te da su njegova obitelj i on bili žrtvom napada, pokušaja otmice, i da su iz tih razloga godinu i pol nakon napada napustili teritoriju Afganistana. Sud BiH istakao je da je apelant upitan da li su Talibani dolazili kod njegove kuće odgovorio odrično. Sud BiH istakao je da je imajući u vidu sve navedeno tuženica pravilno zaključila da se činjenice koje su utvrđene u postupku ne mogu smatrati dovoljnim za dodjeljivanje izbjegličkoga statusa, jer utvrđeno stanje i okolnosti u zemlji podrijetla apelanta, kao i sam iskaz apelanta dat sukladno odredbi čl. 39. Zakona o azilu, ne daju utemeljenje za zaključak da bi apelant u zemlji podrijetla mogao biti izložen progonu prema definiciji izbjeglice. Sud BiH istakao je da promatrajući generalno situaciju u zemlji podrijetla, a prema izvješćima nevladinih organizacija koji su iscrpno navedeni u obrazloženju osporenoga akta, utvrđeno je da u zemlji podrijetla ima sporadičnih kršenja temeljnih ljudskih prava, ali da nije prisutno neselektivno nasilje, već je generalno prisutno stanje općega nasilja, te da se nasilje od strane Talibana dešava diljem zemlje, ali da se ta vrsta nasilja ne može vezati za progon određene društvene skupine. Sud BiH istakao je da međutim pristup ili zabrana ili ograničenje pristupa određenim pravima ne proistječe iz tih izvješća, pa se u konkretnomu slučaju ne može govoriti o postojanju objektivnoga elementa kod utvrđivanja utemeljenog straha od progona za apelanta. Sud BiH naveo je da tuženica izvodi pravilan zaključak i u pogledu supsidijarne zaštite, jer apelant nije dokazao da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se u zemlji podrijetla suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni ili pogubljenju, mučenju ili nečovječnome ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, kako to propisuje čl. 22. Zakona o azilu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije i prava na ženidbu i udadbu, te osnivanje obitelji iz članka II/3.(j) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
12. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim člankom uopće primjenjive na predmetni slučaj.
8. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, boravak i drugo) spada u djelokrug javno pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga članka 6. Europske konvencije. Praksa Europskoga suda za ljudska prava izričito stoji na stanovištu da, uopće pravo na ulazak, boravak, nije pravo koje je garantirano odredbama Europske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članku 6. stavak 1. Europske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i premu tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao niti postupak u kojemu je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968). Slijedom navedenoga, Ustavni sud ukazuje da i pravo na dodjelu izbjegličkoga statusa i supsidijarne zaštite spada u domenu javnoga prava svake zemlje, te se smatra aktom države koji pripada njenom javno pravnom domenu i ne uživa zaštitu članka 6. Europske konvencije kao «građansko pravo ili obveza». S obzirom na to, Ustavni sud smatra da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1192/17 od 10. travnja 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovomu slučaju, ne pruža širi obujam zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u svezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Glede navoda apelanta o povredi prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnoga slučaja, u kojemu se odlučivalo o zahtjevu apelanta za azil, nisu primjenjive garancije ovoga prava. Ovo iz razloga što je ključna svrha navedenoga članka da prevenira arbitrarno i neopravdano lišavanje slobode pojedinaca (vidi S, V. i A. protiv Danske, presuda 22. listopada 2018. godine, stavak 73.), a što se u slučaju apelanta koji se nalazi na slobodi, nije desilo. Stoga, slijedi da su navodi apelacije u svezi sa povredom prava na osobnu slobodu i sigurnost, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se u osporenome postupku u kojemu se, dakle, odlučivalo zahtjevu apelanta za azil, nije odlučivalo niti o pravu apelanta na ženidbu i udadbu, te osnivanje obitelji iz članka II/3.(j) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 12. Europske konvencije, slijedom čega su i navodi apelacije u svezi sa povredom ovoga prava, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević