Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3965/19 (N. M.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Aktivna legitimacija
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3965/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3965/19, rješavajući apelaciju Nade Miškić rođ. Maletić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Miškić rođ.

Maletić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 067189 19 Gž od 20. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 067189 17 P od 28. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nada Miškić rođ. Maletić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Stanara, koju zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 19. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 067189 19 Gž od 20. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 067189 17 P od 28. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Lj.D. i M.T. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljka i drugotužiteljka, zajedno: tužiteljke) zatraženo je 11. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 22. januara 2021. i 25. januara 2021. godine.

4. Tužiteljke nisu dostavile odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 067189 17 P od 28. decembra 2018. godine raskinut je Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 27. jula 2011. godine između P. M. (u daljnjem tekstu: majka parničnih stranaka), kao primaoca izdržavanja, i apelantkinje, kao davaoca izdržavanja, te je određeno da apelantkinja mora dozvoliti i trpjeti da se na precizno opisanim katastarskim parcelama (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) kao posjednik upiše majka parničnih stranaka sa 1/1 dijela, te je obavezana apelantkinja da tužiteljkama nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je kao nesporno utvrđeno da su majka parničnih stranaka, kao primalac izdržavanja, i apelantkinja, kao davalac izdržavanja, 27. jula 2011. godine zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju kojim je primalac izdržavanja nakon svoje smrti ostavila apelantkinji predmetne nekretnine, a apelantkinja se obavezala da majku doživotno izdržava tako da bude u svemu obezbijeđena, da je u slučaju bolesti njeguje, da joj obezbijedi lijekove a po potrebi i bolničko liječenje, da se brine o njenoj ishrani i odijevanju, te da je nakon smrti sahrani po mjesnim običajima. Takođe je utvrđeno da je majka parničnih stranaka preminula 20. maja 2017. godine, te da se apelantkinja na osnovu navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju upisala kao posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. Osnovni sud je, nadalje, ocijenio neosnovanim apelantkinjin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljki. S tim u vezi je istakao da je tačno da je odredbom člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju propisano da svaka stranka može tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju ako druga strana ne izvršava svoje obaveze, ali da je stav sudske prakse da je pravo na raskid ugovora, zbog neizvršavanja obaveza druge strane, po svom karakteru imovinsko, a ne lično pravo, tako da ono prelazi na nasljednike iako ugovarač za života nije tražio raskid ugovora. Nadalje je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka (supružnika tužiteljki, kćerke i zeta prvotužiteljke) proizilazi da je majka parničnih stranaka u vrijeme zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju živjela sama u Brestovu, te da su o održavanju higijene prostora u kojem je živjela, o njenoj odjeći i ishrani u najvećem dijelu brinule kćerke prvotužiteljke koje su dolazile vikendom, ili po pozivu bake i u toku sedmice, te je vozile doktoru, a za šta je novčana sredstva obezbjeđivala prvotužiteljka. Zatim, naveo je da je izvršavanje navedenih obaveza od 2013. godine preuzela prvotužiteljka, koja je u tom periodu penzionisana i koja se vratila u Cerane, te je skoro svakog dana dolazila u posjetu majci i donosila joj hranu, nabavljala i prala odjeću i održavala njenu ličnu higijenu i higijenu prostora s obzirom na to da se majka nije mogla sama brinuti o tim svojim potrebama. Prema iskazu svjedoka, navodi Osnovni sud, u decembru 2015. godine prvotužiteljka je, s obzirom na to da majka više nije mogla boraviti sama, uz njen pristanak, odvela majku svojoj kući u Cerane, gdje je provela veći dio vremena sve do smrti. Iz iskaza navedenih svjedoka, takođe, proizilazi da je ogrev za zimu i novčana sredstva za plaćanje računa za utrošenu električnu energiju, za telekomunikacione usluge i RTV taksu, i nakon zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, obezbjeđivala prvotužiteljka. Osnovni sud je istakao da su tačni apelantkinjini navodi da su navedeni svjedoci najbliži srodnici tužiteljki, ali da nije mogao prihvatiti apelantkinjin prigovor u pogledu iskaza tih svjedoka samo zbog tog razloga s obzirom na to da je i iskazima daljih srodnika, komšija i poznanika potvrđeno da su o potrebama majke, dok je živjela u Brestovu, brinule prvotužiteljka i njene kćerke, dok ju je apelantkinja samo povremeno posjećivala i odvozila doktoru, te da je nakon decembra 2015. godine majka parničnih stranaka živjela kod prvotužiteljke i da je ponekad na nekoliko dana boravila kod drugotužiteljke sve do smrti. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjine navode da je od 2010. godine preuzela brigu o majci koja više nije mogla voditi brigu o sebi, pa je ona svaki drugi dan dolazila, kuhala joj, prala i vodila je doktoru, jer ovi navodi nisu potvrđeni niti jednim dokazom, a u potpunoj su suprotnosti sa iskazima svih saslušanih svjedoka koji žive u blizini kuće pokojne majke parničnih stranaka. Nadalje je naveo da je sahranu majke parničnih stranaka platio apelantkinjin suprug, ali je istakao da je, imajući u vidu iskaze svjedoka koji su tvrdili da je majka parničnih stranaka za života obezbijedila novac za sahranu i da je uobičajeno da stariji ljudi čuvaju zalihu novca za svoju sahranu, prihvatio navode tužiteljki da je sahrana plaćena novcem koji je obezbijedila njihova pokojna majka. U konačnici, Osnovni sud je utvrdio da je podušne pomene - polugodišnjicu i godišnjicu, koji predstavljaju običaj u sredini u kojoj je majka parničnih stranaka živjela, izvršila prvotužiteljka. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nije izvršavala sve obaveze prema majci po ugovoru od 27. jula 2011. godine, te je primjenom odredbe člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju usvojio tužbeni zahtjev tužiteljki, kao zakonskih nasljednica pokojne majke, i raskinuo sporni ugovor o doživotnom izdržavanju.

8. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 067189 19 Gž od 20. maja 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i da je za odluku dao dovoljne i jasne razloge koji apelantkinjinim žalbenim prigovorima nisu dovedeni u sumnju. Ocijenio je neosnovanim apelantkinjine žalbene navode da prvostepeni sud nije mogao naložiti da se kao posjednik predmetnih nekretnina upiše majka parničnih stranaka, jer je ona umrla prije podnošenja tužbe, a tužiteljke nisu ovlašćene da od apelantkinje traže izvršavanje činidbe prema trećem licu koje je umrlo. S tim u vezi je istakao da se predmetnom tužbom traži raskidanje spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, pa se usvajanjem takvog zahtjeva nekretnine koje su predmet ugovora vraćaju u stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora, nakon čega se može okončati ostavinski postupak iza majke parničnih stranaka. Okružni sud je nadalje naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi koji se odnose na primjenu odredbe člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju na način da tužiteljke nisu aktivno legitimisane za podnošenje predmetne tužbe, jer to nije učinila za života ni njihova majka, kao primalac izdržavanja. S tim u vezi je istakao da je pravo na raskid ugovora, zbog neizvršenja obaveza druge strane, po svom karakteru imovinsko, a ne lično pravo, te da, stoga, prelazi na nasljednike iako ugovarač nije tražio raskid ugovora. U pogledu apelantkinjinih žalbenih navoda koji se odnose na sadržaj iskaza svjedoka koji potvrđuju navode tužiteljki i na njihovu ocjenu, Okružni sud je zauzeo stanovište da je prvostepeni sud dao iscrpne razloge zbog kojih je prihvatio iskaze svjedoka na osnovu kojih je utvrdio da apelantkinja nije ispunjavala svoje obaveze iz predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Pri tome je istakao da apelantkinjine tvrdnje da ju je u izvršavanju ugovorenih obaveza sprečavala prvotužiteljka nisu ničim dokazane.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju koje se odnose na mogućnost prestanka i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju (čl. 142 i 145), te da nasljednici primaoca izdržavanja nisu ovlašćeni da, nakon njegove smrti, raskinu ugovor o doživotnom osiguranju, jer je taj ugovor prestao smrću primaoca izdržavanja. Navodi da je takav stav redovnih sudova u direktnoj suprotnosti sa voljom primaoca osiguranja koji je bio zadovoljan odnosom davaoca izdržavanja prema njemu i prema utvrđenim ugovornim obavezama i nije pokretao pitanje raskida ugovora i sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju. Nadalje, navodi da je diskriminisana u odnosu na građane Federacije BiH koji su u istoj situaciji, jer je Vrhovni sud Federacije BiH (u Presudi broj 65 0 P 040041 11 Rev od 5. aprila 2012. godine) zauzeo stanovište da nasljednici primaoca izdržavanja nisu aktivno legitimisani za pokretanje postupka raskida ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio njihovo prednik iako je sadržaj relevantnih odredaba entitetskih zakona identičan, te da je na taj način na apelantkinjinu štetu prekršen princip pravne sigurnosti. Apelantkinja osporava vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka, navodeći da su njihovi iskazi, uglavnom, neodređeni i da se odnose na činjenice i događaje prije zaključivanja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju i da su svjedoci, uglavnom, najbliža rodbina (bračni supružnici i djeca tužiteljki). U konačnici, apelantkinja navodi da drugostepeni sud nije dao dovoljne i valjane razloge o odlučnim činjenicama.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava na koja se u apelaciji poziva, te da je u obrazloženju osporene presude dao jasne činjenične i pravne razloge i apelantkinjine žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za rješavanje predmetne pravne stvari. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

12. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja imala mogućnost da u toku postupka predlaže i izvodi dokaze u korist osporavanja tužbenog zahtjeva, te da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je apelantkinja diskriminisana.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 - ispravka i 91/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju (1)Ugovorene strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.

(2)Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

(3)Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

(4)U slučaju raskida ugovora, svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po opštim pravilima imovinskog prava.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 067189 19 Gž od 20. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 29. avgusta 2019. godine a apelacija je podnesena 19. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na raskid ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

22. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25.i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

24. Prije svega, u pogledu apelantkinjinih navoda o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužiteljki, kao nasljednica, da traže raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je kao primalac izdržavanja zaključio njihov prednik, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao takve navode i zaključio da su oni neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2080/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u situaciji kada postoji praksa Ustavnog suda o navedenom pravnom pitanju, činjenica o navodnom postojanju različite prakse redovnih sudova prema tom pitanju, suprotno apelantkinjinim navodima, ne pokreće pitanje pravne sigurnosti. Pri tome Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj ingerenciji tih sudova, već je nadležnost Ustavnog suda da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata.

25. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da je raskinut ugovor o doživotnom izdržavanju od 27. jula 2011. godine, zaključen između apelantkinje, kao davaoca izdržavanja, i njene majke, kao primaoca izdržavanja. Naime, redovni sudovi su na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdili da apelantkinja nije izvršavala obaveze iz predmetnog ugovora prema majci, slijedom čega su zaključili da su ispunjeni uslovi za raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, u smislu odredbe člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima osporava vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Takođe, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, navodeći da su iskaze svjedoka koji su u bliskom srodstvu sa tužiteljikama potvrdili i njihovi dalji srodnici, komšije i poznanici, te da se o navedenim apelantkinjinim prigovorima izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantkinjine žalbe protiv prvostepene presude i zaključio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka i činjenica koje su iz tih iskaza utvrdili. Dovodeći u vezu navedena utvrđenja redovnih sudova i odredbu člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi proizvoljnost ni u primjeni materijalnog prava.

26. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te u utvrđivanju činjeničnog osnova i primjene materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi

27. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji, suprotno apelantkinjinim navodima, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

29. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno ni apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije s obzirom na to da se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3965/19 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio