Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-457/21 (I. B.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-457/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-457/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivica Božić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Božić protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 79 0 P 005142 20 Gž od 25. studenoga 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 005142 19 P od 10. siječnja 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Božić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojega zastupa Ranko Trivić, odvjetnik iz Kozarske Dubice, podnio je 9. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 005142 20 Gž od 25. studenoga 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 P 005142 19 P od 10. siječnja 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnoga suda od 10. siječnja 2020. godine utvrđeno je da je tuženica (Općina Kozarska Dubica) smetala apelanta u posljednjemu mirnome i faktičkome posjedu nekretnina, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke) na način što su djelatnici ove tuženice (Đ.B. i D.S.) 1. travnja 2019. godine zabranili apelantu da dalje obrađuje predmetne nekretnine, i da napusti posjed tih nekretnina, te je naloženo ovoj tuženici da prestane smetati apelanta u posjedu predmetnoga zemljišta i da se ubuduće suzdržava od ovakvoga ili sličnoga smetanja, sve do okončanja parničnoga postupka u predmetu kod ovoga suda broj 79 0 P 002343 18 P (stavak I izreke). Nadalje, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se utvrdi da su ostali tuženici (Republika Srpska, Đ.B. i D.S.) smetali apelanta u posljednjemu mirnome i faktičkome posjedu predmetnih nekretnina, na način sto su djelatnici tuženice Općina Kozarska Dubica tj. tuženici Đ.B. i D.S. 1. travnja 2019. godine zabranili apelantu da dalje obrađuje predmetne nekretnine i napuste posjed tih nekretnina, te da se naloži tuženicima (Republika Srpska, Đ.B. i D.S.) da prestanu smetati apelanta u posjedu predmetnoga zemljišta i da se ubuduće suzdržavaju od ovakvoga ili sličnoga smetanja, sve do okončanja parničnoga postupka u predmetu kod ovoga suda broj 79 0 P 002343 18 P, te da se obvežu da apelantu naknade troškove parničnoga postupka (stavak II izreke). Nadalje, određeno je da mjera osiguranja određena rješenjem ovoga suda od 3. rujna 2019. godine ostaje na snazi da pravomoćnoga okončanja ovoga spora (stavak III izreke). Nadalje, obvezana je tuženica Općina Kozarska Dubica da apelantu naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 408,75 KM (stavak IV izreke). Konačno, preko dosuđenoga iznosa zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka se odbija (stavak V izreke).
3. Rješenjem Okružnoga suda od 25. studenoga 2020. godine priziv apelanta je djelomično uvažen, rješenje o troškovima postupka je preinačeno tako što se obvezuje tuženica Općina Kozarska Dubica da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.435,00 KM umjesto ranije dosuđenih 408,75 KM, dok se u preostalome odbijajućemu dijelu priziv apelanta odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenoga rješenja utvrđeno da je pravni prednik apelanta (N.B.) na temelju ugovora o zakupu poljoprivrednoga zemljišta u vlasništvu Republike Srpske bio zakupac predmetnoga zemljišta, a potom je to i apelant na temelju aneksa toga ugovora od 9. travnja 2014. godine. Okružni je sud istakao da je dalje utvrđeno da je 16. ožujka 2016. godine Republika Srpska apelantu dostavila izjavu o jednostranome raskidu ugovora o zakupu, kojom mu je naloženo da obustavi daljnje korištenje predmetnoga zemljišta, kao i da apelant nije napustio predmetno zemljište. Također, da je utvrđeno da je Republika Srpska podnijela tužbu za predaju u posjed, nakon čega je Osnovni sud 5. ožujka 2019. godine donio presudu pod brojem 79 0 P 002343 18 P, kojom je obvezao apelanta da preda u posjed slobodnu od osoba i stvari predmetno zemljište, te da je po navedenoj presudi u tijeku postupak po prizivu. Okružni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je Općina Kozarska Dubica 18. veljače 2019. godine raspisala javni natječaj za davanje u zakup poljoprivrednoga zemljišta u vlasništvu Republike Srpske, te da su predmetom natječaja bile i nekretnine koje je na temelju ugovora o zakupu držao u posjedu apelant i iste obrađivao u momentu vršenju inspekcijskoga nadzora. Okružni je sud istakao da je, naime, utvrđeno da je 1. travnja 2019. godine tuženik Đ.B. kao poljoprivredni inspektor tuženice Općina Kozarska Dubica izvršio predmetni inspekcijski nadzor nad korištenjem zemljišta koje je bilo predmetom javnoga natječaja pri čemu mu je pomogao tuženik D.S., kao ovlaštena osoba tuženice Općine Kozarska Dubica, te da je o tomu sačinjen zapisnik 2. travnja 2019. godine kojega su navedeni tuženici potpisali, dok je zapisnik odbio potpisati apelant. Okružni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tuženik Đ.B. donio rješenje kojim se apelantu zabranjuje nelegalno korištenje predmetnoga zemljišta, protiv kojega je apelant podnio priziv koji je odbijen rješenjem tuženice Republike Srpske (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede). Okružni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud zaključio da je predmetno zemljište u odnosu na koje apelant traži posjedovnu zaštitu bilo predmetom, od strane načelnika Općine Kozarska Dubica raspisanoga natječaja, i kao takvo predmetom inspekcijske kontrole od strane službenika zaposlenih u općinskoj upravi (Đ.B. i D.S.). Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da su navedene osobe usmeno zabranjujući apelantu da dalje obrađuje predmetno zemljište postupali po nalogu i uz dopuštenje Odjeljenja za privredu i poljoprivredu kao općinskoga organa uprave, slijedom čega proistječe da tuženici (Republika Srpska, Đ.B. i D.S.) nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, te da je tuženica Općina Kozarska Dubica izvršila čin smetanja posjeta apelanta, koji je bio u posljednjemu faktičkome posjedu predmetnoga zemljišta, pa je prvostupanjski sud odlučio temeljem čl. 303. st. 1., čl. 313. st. 1. i čl. 3. Zakona o stvarnim pravima i čl. 170. st. 1. i čl. 171. st.
1. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni je sud istakao da u prizivu apelant navodi da je prvostupanjski sud, time što nije poduzeo zakonske mjere protiv tuženika Đ.B. koji je svojim ponašanjem obezvrijedio ličnost punomoćnika apelanta, počinio povredu odredbe čl. 407. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), a da su osim toga Đ.B. i D.S. zlouporabili službenu dužnost, pogotovu Đ.B. koji pod zaštitom državnoga organa provodi osobnu samovolju, a da tuženica (Republika Srpska), iako je bila upoznata sa postupcima ostalih tuženika nije na vrijeme reagirala i tako je dala slobodan prostor ostalim tuženicima za nezakonito postupanje, što je sve imalo za posljedicu donošenje nezakonite prvostupanjske odluke u odnosu na ove tuženike (Republika Srpska, Đ.B. i D.S.). Okružni je sud istakao da ukoliko apelant smatra da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe čl. 407. st. 2. ZPP (kojom je propisano pravo suda da izrekne opomenu osobi koja sudjeluje u postupku, a koja osoba vrijeđa sud ili druge učesnike u postupku, te ukoliko opomena bude bezuspješna sud može tu osobu udaljiti i kazniti određenom novčanom kaznom), to može biti predmetom nekoga drugoga spora, a nikako spora zbog smetanja posjeda. Okružni je sud istakao da u konkretnoj pravnoj stvari apelant je dokazao da je bio posljednji mirni posjednik predmetnih nekretnina, čin smetanja posjeda i to da je smetanje izvršila tuženica Općina Kozarska Dubica, a da međutim ničim nije dokazao da je čin smetanja posjeda izvršila tuženica Republika Srpska, niti tuženici Đ.B. i D.S., a koje radnje su ovi tuženici kao djelatnici nadležnoga općinskoga organa uprave poduzimali u okviru svojih službenih ovlaštenja, i kao takve ne mogu predstavljati čin smetanja posjeda, jer su na vršenje ovakvih radni bili ovlašteni na temelju Zakona o općem upravnom postupku. Okružni je sud istakao da pitanje da li su ovi tuženici (dakle, Đ.B. i D.S.) poduzimanje svojih radnji prekoračili svoja ovlaštenja ili da li su pri tomu nepravilno radili može biti samo predmetnom odgovarajućega stegovnoga postupka, ali ne i postupka zbog smetanja posjeda.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da je „povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje kada je njegova tužba u odnosu na tuženike (Republika Srpska, Đ.B. i D.S.) odbijena“, te „da je nesporno da je tuženik Đ.B. uvrijedio punomoćnika apelanta Ranka Trivića i da je sudu jedino ostalo bez pogovora da primjeni zakonsku odredbu iz čl. 407. ZPP i istome odmjeri novčanu kaznu…ali da prvostepeni sud uopšte ne spominje uvredu koju je ovaj počinio“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, osobito glede odbijanja tužbenoga zahtjeva u odnosu na određene tuženike, kao i glede pravne ocjene prvostupanjskoga suda o tomu da eventualno kazni neku osobu u postupku koja vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević