Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-323/21 (Š. G., J. G. i F. G.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-323/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-323/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Štefica Grgić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Štefica Grgić, Jozo Grgić i Franjo Grgić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 U 014707 20 Uvl od 25.
prosinca 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Štefica Grgić, Jozo Grgić i Franjo Grgić (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Ermina Čavkić, odvjetnica iz Bihaća, podnijeli su 29. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 014707 20 Uvl od 25. prosinca 2020. godine.
2. Rješenjem Službe za imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Grada Bihaća (u daljnjemu tekstu: Služba) od 1. prosinca 2008. godine uređena je međa između nekretnine, predmetne nekretnine bliže označene u dispozitivu odluke.
3. Rješenjem Službe od 31. svibnja 2018. godine, u ponovnome postupku po prijedlogu predlagatelja (J.M-J.), odlučeno je da se ukida rješenje Službe od 1. prosinca 2008. godine, te se nalaže predniku apelanata da ukloni oznake sa predmetne nekretnine, koje su postavljenje na temelju toga rješenja.
4. Rješenjem tuženice od 6. veljače 2019. godine odlučujući o prizivu prednika apelanata poništeno je rješenje Službe od 31. svibnja 2018. godine i predmet vraćen prvostupanjskome organu na ponovni postupak i odlučivanje.
5. Presudom Kantonalnoga suda od 4. listopada 2019. godine tužba tužitelja (J.M.-J.) je uvažena i osporeno rješenje tuženice od 6. veljače 2019. godine je poništeno i predmet vraćen tuženici na ponovni postupak i odlučivanje.
6. Rješenjem tuženice od 9. rujna 2020. godine, u ponovljenome postupku po presudi Kantonalnoga suda od 4. listopada 2019. godine, priziv prednika apelanata, izjavljen protiv rješenja Službe od 31. svibnja 2018. godine je odbijen kao neutemeljen.
7. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 25. prosinca 2020. godine odbijena je tužba za ponavljanje postupka okončanoga presudom ovoga suda od 4. listopada 2019. godine.
8. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je u odgovoru na tužbu za ponavljanje postupka tuženica istakla da je u ponovljenome postupku po presudi Kantonalnoga suda od 4. listopada 2019. godine tuženica donijela novo rješenje od 9. rujna 2020. godine, protiv koje je prednik apelanata, također, pokrenuo upravni spor. Kantonalni je sud istakao da pošto je tuženica navela da je donijela novi akt protiv kojega je prednik apelanata pokrenuo upravni spor, što je ovaj sud provjerio i kroz zvanični upisnik i ustanovio da su navodi iz odgovora na tužbu točni, slijedom toga proistječe da je tužba neutemeljena, jer prednik apelanata ima kao zainteresirana osoba mogućnost sudjelovanja u postupku pokrenutom novom tužbom. Kantonalni je sud istakao da imajući u vidu naprijed izneseno ovaj sud je navode iz tužbe za ponavljanje postupka ocijenio neutemeljenim, te je sukladno odredbama čl. 52. st. 1. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio. Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U predmetnoj apelaciji apelanti navode da je „Kantonalni sud donio presudu od 4. listopada 2019. godine u postupku u kojem nije učestvovao prednik apelanata, suprotno odredbama čl. 2. Zakona o upravnim sporovima, kojim je određen krug lica koji imaju pravo pokretanja upravnog spora, koje se vezuju za povredu nekog prava ili pravnih interesa zainteresovanog lica, što je svakako bio prednik apelanata“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu prednika apelanata za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnoga suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnoga značenja pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelanata, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnome postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu da su navodi o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević