Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4599/19 (ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Dokaz
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Materijalna šteta
- Vještak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4599/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4599/19, rješavajući apelaciju ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 038068 16 Rev od 17. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ŠPD „Srednjobosanske šume“/ŠGD „Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 038068 16 Rev od 17. septembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 038068 15 P 2 od 17. aprila 2015. godine obavezan je apelant da isplati tužitelju N.V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade materijalne štete uzrokovane oštećenjem vodovodne mreže za napajanje pitkom vodom i kompletnog sistema (radnjama apelanta), određeni iznos (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude. Također, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj vlasnik kuće koja je bila priključena na vodovod sa izvorišta ,,Stublo“, kojeg je svojim radom i sredstvima izgradio prednik tužitelja, njegov otac D.V. 1985. godine, uz prethodnu vodoprivrednu suglasnost. Nadalje, utvrđeno je da je apelant u novembru 2009. godine pristupio otvaranju Odjela izgradnjom sekundarnih puteva u naselju Dobro Brdo uz izvorište ,,Stublo“, te da je uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku građevinske struke utvrđeno da se novoprokopani šumski put nalazi ispod kaptaže (vodozahvata) uz sami rub kaptaže na udaljenosti manjoj od 20 metara. Također, utvrđeno je da je zbog oštećenja cjevovoda od objekta kaptaže kao posljedica vršenja radova od strane apelanta došlo do narušavanja kompaktnosti tla u blizini samog objekta kaptaže manjoj od 20 metara od zaštitne zone, zbog čega cjevovod do danas nije u funkciji zbog nedostatka dotoka vode iz izvorišta, te da procijenjena vrijednost za izvođenje radova objekta kaptaže, cjevovoda i rezervoara prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke iznosi koliko i predmetni iznos. Isto tako, utvrđeno je da prema dopunskom nalazu vještaka građevinske struke u pogledu mogućnosti sanacije cjevovoda da bi se pristupilo dovođenju vodovoda u prvobitnu funkciju neophodno obezbijediti izvorište - vodu i izvršiti sanacione radove za što bi bio potreban iznos preciziran u presudi, ali da se sanacijom cjevovoda ne bi vodovod stavio u prvobitnu funkciju.
4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, nakon što je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja, usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tužitelju isplati predmetni iznos na ime ukupne štete. Pri tome je ukazano da je tužitelj izvedenim dokazima u toku postupka dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), postojanje štetne radnje, štete, uzročne veze i protivpravnost radnje štetnika, a da suprotno tome apelant izvedenim dokazima nije dokazao nepostojanje uzročno-posljedične veze između izvođenja radova izgradnje puta na spornom lokalitetu koje je izvodio u novembru 2009. godine i nastale štete tužitelju.
5. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 038068 15 Gž 2 od 9. decembra 2015. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijen je i punomoćnik tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u određenom iznosu, kao neosnovan.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 038068 16 Rev od 17. septembra 2019. godine revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da, suprotno tvrdnjama apelanta, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je drugostepeni sud razmatrao žalbene navode apelanta i ocijenio ih kao neosnovane, pa revizija bez osnova prigovara povredi relevantnih odredaba. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski prigovor da sud nije pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Naime, ukazano je da prema odredbi člana 147. ZPP sud može na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U vezi s tim, istaknuto je da sud u pravilu, treba pozvati vještaka kada je potrebno stručno znanje koje bitno prevazilazi razinu znanja koje na tom području sudac obično dostigne, kao i da uloga vještaka u parničnom postupku jeste u tome da pomoću svog stručnog znanja utvrdi okolnosti na temelju kojih sam sud mora zaključiti o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica. Shodno tome, navedeno je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud na prijedlog tužitelja odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke na okolnost vrste i obima oštećenja kaptaže i izvorišta i vodovodne mreže, te visine nastale štete.
8. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da, suprotno prigovoru apelanta, vještak građevinske struke (podoblast konstrukterstvo i geotehnika) mjerodavan je da u sudskom postupku vještači postojanje oštećenja na kompletnom objektu vodosnabdijevanja tužitelja i to kako na kaptaži tako i na cjevovodima, a vezano za izvođenje građevinskih radova na šumskom putu koje je izvodio apelant u novembru 2009. godine. Isto tako, ukazano je da je predmetno izvorište ucrtano na karti vodoprivrede u prostornom planu Općine Donji Vakuf urađenom od strane Urbanističkog zavoda BiH, a apelant je izvodio radove u blizini samog objekta kaptaže, na udaljenosti manjoj od 20 metara od zaštitne zone. Dakle, navedeno je da je apelant izvodio građevinske radove radi izgradnje puta pri čemu je oštetio kompletan objekat vodosnadbijevanja tužitelja kojeg je izgradio vlastitim sredstvima njegov prednik, a koja oštećenja su konačno dovela i do nestanka vode kod tužitelja. Stoga je istaknuto da apelant neosnovano prigovara da se uzročno-posljedična veza u konkretnoj situaciji jedino mogla dokazivati vještačenjem po vještacima hidrološke struke.
9. Također, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze, javne i privatne isprave, iskaz tužitelja, kao i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i dopunu tog nalaza, ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza iz člana 8. ZPP, koju ocjenu je drugostepeni sud prihvatio kao pravilnu i datu prema standardima propisanim članom 8. ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je iz sadržaja zapisnika o uviđaju sa lica mjesta od 28. augusta 2013. godine vidljivo da je uviđaju prisustvovala punomoćnica apelanta koja je zapisnik potpisala bez primjedbi, zbog čega se ne mogu prihvatiti tvrdnje apelanta da nije učinjena nespornom činjenica da je on vršio izgradnju puta na predmetnom lokalitetu u novembru 2009. godine. Osim toga, istaknuto je da ta činjenica proizilazi i iz zapisnika nadležne inspekcije od 12. maja 2010. godine kada su izlazili na lice mjesta, a po zahtjevu tužitelja od 22. decembra 2009. godine, kojem su prisustvovali predstavnici apelanta i zapisnik potpisali.
10. Najzad, Vrhovni sud je istakao da imajući u vidu da je apelant prilikom izvođenja radova na šumskom putu zasijecanjem tla i narušavanjem kompaktnosti tla u blizini samog objekta kaptaže manjoj od 20 metara od zaštitne zone oštetio kaptažu i vodovodne cijevi usljed čega je došlo do povlačenja vode iz izvorišta i bazena i time onemogućio tužitelja u snadbijevanju vodom, te da je visina štete pravilno utvrđena osnovom nalaza vještaka, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su primjenom člana 154. ZOO, u vezi sa članom 207. ZOO, usvojili tužbeni zahtjev. U vezi s tim, ukazano je da nije sporna činjenica da apelant u sklopu svoje djelatnosti sječe, izvoza i iznosa drvnih sortimenata vrši i izgradnju šumskih puteva, ali pri tome se mora ponašati kao dobar privrednik pazeći da prilikom izvođenja radova treća lica ne pretrpe štetu, kao u konkretnom slučaju kada je radove vršio u neposrednoj blizini kaptaže i vodovodne mreže u okviru zaštitne zone.
11. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda nisu obrazložene i da je Vrhovni sud potvrdio odluku drugostepenog suda koji je u potpunosti prihvatio nalaz vještaka građevinske struke kao ustvari odlučujući dokaz, bez obzira na opravdano ukazivanje na paušalnost i nelogičnost tog dokaza (tvrdnje tužitelja su se mogle jedino dokazivati kroz određene vještake hidrološke struke), prostim citiranjem da je taj nalaz u skladu sa pravilima struke i nauke zbog čega mu sud u potpunosti poklanja vjeru, čime se uloga suđenja umjesto suda prenosi na vještaka. Dakle, apelant navodi da su prihvatanjem naprijed navedenog dokaza počinjene povrede odredbe člana 8. ZPP jer sud, a ne vještak, sudi na osnovu slobodne ocjene dokaza, te člana 123. ZPP kojim je propisana obaveza da stranke dokazuju činjenice na osnovu kojih zasnivaju svoje zahtjeve. Također, apelant ukazuje da je netačno da punomoćnica apelanta nije imala primjedbi nego se ona izjasnila da će na okolnosti uviđaja očitovati po dostavljenom nalazu vještaka i da se na zapisnik na licu mjesta ne želi očitovati u tom momentu nego naknadno.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljna i jasna obrazloženja za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da presude nisu obrazložene i da je u potpunosti prihvaćen nalaz vještaka građevinske struke kao odlučujući dokaz, bez obzira na opravdano ukazivanje na paušalnost i nelogičnost tog dokaza, jer su se tvrdnje tužitelja mogle jedino dokazivati kroz određene vještake hidrološke struke), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević