Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-158/21 („Binela komerc“ d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-158/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-158/21, rješavajući apelaciju „Binela komerc“ d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Binela komerc“ d.o.o. Vitez protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 118142 19 Rev od 24. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Binela komerc“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Petrić advokat iz Zenice, podnio je 18. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 118142 19 Rev od 24. septembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („L.K.W. Servis“ d.o.o. Vitez) na ime duga isplati iznos od 1.287.550,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 12. oktobra 2016. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.088,40 KM.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da među parničnim strankama nisu sporne činjenice da su u periodu od 6. maja 2011. godine do 26. marta 2013. godine bili u poslovnom odnosu, da je tužilac isporučivao apelantu robu iz svog asortimana i da mu apelant za isporučenu robu nije platio utuženi iznos, nego je sporno da li je potraživanje tužioca zastarjelo, jer je apelant u toku postupka istakao prigovor zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je predmetna tužba, koja shodno odredbama člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dovodi do prekida zastarijevanja, podnesena prvostepenom sudu 12. oktobra 2016. godine, te da se u konkretnom slučaju radi o međusobnom potraživanju pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga na koja potraživanja se primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti, shodno odredbama člana 374. ZOO. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno revizijskim prigovorima, prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti potraživanja dali pravilnu ocjenu pravnog značaja Sporazuma o odgođenom plaćanju obaveza (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključenog između tužioca i apelanta 30. aprila 2013. godine u kojem je navedeno ukupno potraživanje tužioca prema apelantu i određen rok za plaćanje 31. decembar 2014. godine, te izričito navedeno da do tog datuma neće biti povlačeno pitanje prinudne naplate duga. Vrhovni sud je dalje naveo da na dan zaključenja predmetnog sporazuma (30. april 2013. godine) nije bilo zastarjelo ni jedno pojedinačno potraživanje tužioca prema apelantu, a koje je predmet tog parničnog postupka, te su po ocjeni tog suda parnične stranke Sporazumom odredile novi rok dospjelosti za sva neplaćena potraživanja i zastarjelost je, shodno odredbama člana 361 stav (1) ZOO počela teći 1. januara 2015. godine, jer je tek od tog dana tužilac, kao povjerilac, imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze apelanta. Vrhovni sud je naveo da, kako je predmetna tužba podnesena 12. oktobra 2016. godine, to nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana

374. ZOO. Vrhovni sud je takođe naveo da su tužilac i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji pokretnih stvari, za koji ugovor nije propisana nikakva forma, pa se samim tim isti može mijenjati i neformalnom saglasnošću volja ugovornih strana, te je stoga bez osnova revizijski prigovor apelanta da Sporazum (kojim je određen novi rok dospjelosti svih obaveza apelanta prema tužiocu) nije sačinjen od strane notara, pa da stoga ne obavezuje ugovorne strane. Vrhovni sud je dalje naveo da su Sporazumom tužilac i apelant odredili novi rok dospjelosti za sve obaveze apelanta prema tužiocu, da je tužilac blagovremeno podnio tužbu za isplatu neplaćenih obaveza, pa je bez ikakvog značaja da apelant nakon zaključenja tog Sporazuma nije vršio sukcesivne isplate, kako to neosnovano apelant ističe u reviziji.

Apelacioni navodi

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant ističe da se iz „evidencije datuma zaključenja sporazuma i podnošenja tužbe jasno može zaključiti da je predmetni dug zastario“. Dalje navodi da bi stav redovnih sudova „imao smisla da se radi o notarski zaključenom sporazumu sa izvršnom klauzulom, što u konkretnom slučaju nije tačno, jer u momentu zaključenja sporazuma nije nastala izvršna isprava, nego dogovor parničnih stranaka u pogledu duga“, te ističe da je, da bi sud prihvatio izjavu o priznanju duga, bilo neophodno da je ista „zasnovana i potkrijepljena postupanjem apelanta u vidu sukcesivne isplate duga u okviru novog trogodišnjeg roka“, što takođe nije bio slučaj. Apelant dalje ističe povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ali te navode apelant nije posebno obrazlagao, niti argumentovano, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-158/21 („Binela komerc“ d.o.o. Vitez) | Sudska praksa | Aktio