Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4783/19 (Swietelsky AG - raniji naziv Swietelsky Baugesellschaft m.b.H.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Kamata
- Upravni postupak
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o postupku indirektnog oporezivanja
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o postupku indirektnog oporezivanja
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-4783/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4783/19, rješavajući apelaciju Swietelsky AG (raniji naziv Swietelsky Baugesellschaft m.b.H.), na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Swietelsky AG (raniji naziv Swietelsky Baugesellschaft m.b.H.).
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 27687 19 Uvp od 7. novembra 2019. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Swietelsky AG - raniji naziv Swietelsky Baugesellschaft m.b.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Austrije, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Marić & Co.“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 11. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 27687 19 Uvp od 7. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO) i Regionalnog centra Sarajevo - Grupa za obradu poreznih prijava - Odsjek za poreze UIO zatraženo je 25. septembra 2020. godine, odnosno 19. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 29. septembra i 2. oktobra 2020. godine, te 26. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 4. novembra 2014. godine Regionalnom centru Sarajevo - Grupa za obradu poreznih prijava - Odsjek za poreze UIO podnio zahtjev za obračun i isplatu zateznih kamata za neblagovremeno izvršene povrate PDV po poreznim prijavama za period od 1. septembra 2011. godine do 28. februara 2013. godine i period od 1. februara do 31. marta 2014. godine.
6. Rješenjem Regionalnog centra Sarajevo - Grupe za obradu poreznih prijava - Odsjek za poreze UIO broj 04/5-3/II-UP/I-17-28-1/15 od 10. marta 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za obračun i isplatu zateznih kamata za neblagovremeno izvršene povrate PDV po poreznim prijavama za period od 1. septembra 2011. godine do 28. februara 2013. godine i period od 1. februara do 31. marta 2014. godine.
7. Rješenjem Regionalnog centra Sarajevo - Odsjek za poreze UIO broj 04/5/II-UP/I-17-28- 3/15 od 29. aprila 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 10. marta 2016. godine.
8. Rješenjem UIO broj 01/4-2-UP/II-193/16 od 20. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 29. aprila 2016. godine.
9. Apelant je protiv rješenja UIO od 20. novembra 2017. godine podnio tužbu, koja je Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 027687 18 U od 4. jula 2019. godine odbijena.
10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant, u skladu sa čl. 38. i 39. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), nadležnoj Grupi za obradu poreznih prijava podnio prijave samooporezivanja (prijave PDV) u kojima je iskazao izlaznu poreznu obavezu u iznosu manjem od ulaznog poreza, te je zahtijevao povrat, odnosno porezni kredit, pa je UIO, radi pravilnog i potpunog utvrđenja odlučnih činjenica u spornom periodu, pokrenula postupke kontrole. Dalje je naveo da je prije odlučivanja o odobravanju zahtijevanog povrata poreza Grupa za obradu poreznih prijava, u skladu sa važećim propisima, a shodno članu 135. Zakona o upravnom postupku, donijela zaključke kojima se postupci odobravanja povrata prekidaju dok se ne ispune uvjeti za nastavak postupka, jer se pojavila potreba rješavanja prethodnog pitanja za čije rješavanje je nadležna Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika. Nadalje, navedeno je da je Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika donijela rješenja iz 2013. godine kojima je apelantu utvrđena dodatna porezna obaveza za kontrolirani period (apelant je protiv tih rješenja podnio žalbe, koje je UIO odbila kao neosnovane). Zatim je naveo da je apelant pokrenuo upravni spor, te da je Sud BiH donio presude kojima je poništio navedena rješenja i predmete vratio na ponovni postupak. Također, navedeno je da je Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika u postupku izvršenja navedenih presuda Suda BiH donijela nova rješenja (br. 04/4-1/II-17-UP-93-1/14, 04/4-1/II-17-UP-94-1/14 i 04/4-1/II-17-UP- 102-1/14 od 6. juna 2014. godine) kojim je apelantu izvršen dodatni razrez poreza u iznosu manjem od onoga koji je utvrđen u ranijim rješenjima (koja su poništena presudama Suda BiH), pa je nakon pravosnažno okončanog postupka UIO izvršila apelantu povrat sredstava (povrat sredstava izvršen je u periodu od 1. do 10. jula 2014. godine).
11. Sud BiH je naveo da je zahtjev za obračun i isplatu zateznih kamata apelant zasnovao na tvrdnji da su organi UIO po osnovu poništenih rješenja o razrezu dodatne porezne obaveze povrat izvršili neblagovremeno. Zatim je naveo da je UIO takav zahtjev odbila, jer je ocijenila da su apelantu sredstva vraćena u rokovima iz člana 14. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja (u daljnjem tekstu: ZOPIO) i člana 52. Zakona o PDV zbog čega mu ne pripada pravo na isplatu kamate.
12. Sud BiH je naveo sadržaj odredaba člana 14. ZOPIO i člana 52. Zakona o PDV. Zatim je naveo da je UIO, u stavu 9. člana 52. Zakona o PDV, dato ovlaštenje da donese propise kojima se reguliraju uvjeti i način povrata, pa je u tom smislu UIO donijela Uputstvo o postupku povrata PDV i odobravanju poreznog kredita po osnovu podnošenja prijave PDV. Zatim je ukazao da je članom 8. navedenog uputstva propisano da, ukoliko se u postupku odobravanja povrata utvrdi da je Grupa za reviziju i kontrolu pokrenula postupak kontrole kod obveznika koji su zahtijevali povrat ili kod obveznika kojima je dospio rok za povrat neiskorištenih poreznih kredita, Grupa za obradu poreznih prijava će u ispitnom postupku izvršiti dodatne provjere kako bi utvrdila da li se obvezniku može izvršiti povrat, a u tom slučaju je potrebno privremeno prekinuti postupak povrata dok se ne ispune uvjeti za nastavak. Dalje je naveo da su odredbama člana 46. ZOPIO, radi osiguranja naplate duga po osnovu indirektnih poreza, predviđene privremene mjere osiguranja, pa je, između ostalog, stavom 4. tačka a) predviđena i mjera osiguranja „zadržavanje povrata po osnovu indirektnog poreza ili bilo kojeg iznosa koji UIO mora platiti dužniku“.
13. Sud BiH je ukazao da je pogrešan apelantov stav da je donošenjem procesnih rješenja o prekidu postupka UIO kroz zloupotrebu svojih procesnih ovlaštenja nezakonito utjecala na obračun zakonskih zateznih kamata zbog toga što je odredbama člana 14. stav 2. ZOPIO propisano da se povrat vrši u roku utvrđenom zakonom za svaki indirektni porez. Također je naveo da, ako propisima o indirektnim porezima nije utvrđen rok, povrati se vrše u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat. Zatim je naveo da je u konkretnom slučaju evidentno da je UIO saznala za tačan iznos sredstava za povrat tek nakon što je provela ponovni postupak kontrole i rješenjem od 6. juna 2014. godine utvrdila tačan iznos sredstava za povrat koja pripadaju apelantu. Sud BiH je naveo da su se tek tada, shodno pravilnom zaključku poreznih organa, stekli uvjeti za povrat sredstava na ime preplaćenog PDV, a ta sredstva su nesporno vraćena apelantu u roku koji je određen članom 14. stav 2. ZOPIO, tj. u roku od šest mjeseci od dana saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat. S obzirom na činjenicu da je apelantu izvršen povrat sredstava u roku koji je određen zakonom, Sud BiH je ukazao da nema mjesta za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos sredstava za povrat (preplaćenih sredstava).
14. Nadalje je naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori koji se odnose na prekid postupka, jer je UIO postupala u skladu sa ZOPIO, Zakonom o PDV i Uputstvom o postupku povrata PDV. Također je naveo da je UIO postupak vodila u rokovima koji su zakonom propisani i uz primjenu propisa koji se odnose na rješavanje prethodnog pitanja, između ostalog, odredbe člana 139.a stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku, kojim je propisano da prekidom postupka prestaju teći svi rokovi određeni za procesne radnje, zbog čega su bez osnova tužbeni navodi da su donošenjem zaključka o privremenom prekidu postupka produženi rokovi za povrat sredstava. Zatim je naveo da je istim članom određeno da u vrijeme prekida postupka ne teče rok za izdavanje rješenja iz člana 208. stav 1, odnosno iz člana 235. stav 1. ovog zakona. Sud BiH je naveo da je osporeno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona za šta je UIO dala valjano obrazloženje, pa je, u skladu sa odredbama člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, odbijena apelantova tužba.
15. Presudom Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 27687 19 Uvp od 7. novembra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke – presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH od 4. jula 2019. godine.
16. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je UIO pravilno ocijenila da su apelantu vraćena sredstva u rokovima iz člana 14. ZOPIO i člana 52. Zakona o PDV, te da mu ne pripada pravo na isplatu kamate. Sud BiH je ukazao da, nakon što je proveden ponovni postupak kontrole kod apelanta, UIO je 6. juna 2014. godine (kada je doneseno rješenje Grupe za kontrolu velikih poreznih obveznika) saznala tačan iznos sredstava za povrat koja pripadaju apelantu, a koji povrat je i izvršila u periodu od 1. do 10. jula 2014. godine, odnosno u roku kraćem od rokova za povrat indirektnih poreza propisanih odredbama člana 14. ZOPIO. Nadalje je naveo da se prije okončanja postupka kontrole nisu mogli primijeniti rokovi koji se odnose na povrat u smislu odredbe člana 52. Zakona o PDV s obzirom na to da je UIO saznanje o potrebi vršenja povrata imala tek nakon okončanja postupka kontrole. Dalje je naveo da je apelant nakon prijema sredstava na ime povrata po osnovu poništenih rješenja podnio zahtjev za obračun i isplatu zateznih kamata, koji je obrazložio činjenicom da su organi UIO po osnovu poništenih rješenja o razrezu dodatne porezne obaveze povrat izvršili neblagovremeno. Zatim je naveo da je nakon djelimične kontrole UIO pravilno odbila kao neosnovan apelantov zahtjev, jer je pravilno ocijenila da su apelantu sredstva vraćena u rokovima iz člana 14. ZOPIO, zbog čega mu ne pripada pravo na isplatu kamate. Također je ukazao da je Vijeće za upravne sporove, u odnosu na prigovore koji su ponovljeni u zahtjevu za preispitivanje koji se odnose na pogrešnu primjenu propisa iz člana 139.a stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku, pravilno zaključilo da je tom odredbom propisano da prekidom postupka prestaju teći svi rokovi određeni za procesne radnje. Sud BiH je ukazao da je pobijana presuda pravilna i zakonita, te je primjenom odredaba člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odbijen apelantov zahtjev za preispitivanje presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant je naveo da je po osnovu međunarodnog tendera izvodio radove na projektu rekonstrukcije željezničke infrastrukture u Bosni i Hercegovini. Dalje je naveo da je ostvario pravo na povrat PDV, pa je podnio zahtjev za povrat PDV u mjesečnim poreznim prijavama za određeni period. Nadalje je ukazao da mu je UIO, umjesto da izvrši povrat pripadajućeg PDV, nezakonito razrezala dodatne porezne obaveze, pa je zbog takvog postupanja UIO, bio primoran da podnese tri tužbe Sudu BiH (dodatne porezne obaveze utvrđene su sa tri rješenja za tri različita vremenska perioda) po kojima su donesene tri presude kojima su tužbe uvažene i utvrđeno da su dodatne porezne obaveze nezakonito razrezane. Apelant je naveo da je nakon toga UIO, po proteku od skoro tri godine, izvršila povrat PDV u iznosima utvrđenim u prijavama PDV. Apelant je naveo da je 4. novembra 2014. godine podnio zahtjev za obračun i isplatu kamata za vremenski period u kojem je njegovim sredstvima nezakonito raspolagala UIO. Apelant smatra da ni UIO, niti Sud BiH ne uočavaju suštinsku razliku između materijalnog prava i procesnog prava. Zatim je ukazao da je pravo na naplatu kamate institut materijalnog prava i da to pravo nastaje kada se za to steknu uvjeti propisani članom 52. Zakona o PDV. Također je naveo da je pogrešan stav UIO i Suda BiH da postupak ispitivanja zahtjeva za povrat PDV kao procesna radnja može dovesti do gubitka prava na kamatu za taj period. Zatim je naveo da, ukoliko je zahtjev za povrat više plaćenog PDV bio osnovan od momenta kada je podnesen, ne može izgubiti to pravo samo zbog toga što je kao rezultat provjera nezakonito utvrđeno postojanje dodatnih poreznih obaveza. Apelant smatra da je arbitrarno primijenjena odredba člana 14. stav 2. ZOPIO. Zatim je naveo da član 52. Zakona o PDV propisuje rokove za povrat PDV na drugačiji način, kao i pravo na zateznu kamatu ukoliko se ti rokovi ne poštuju. Apelant je ukazao da je član 52. Zakona o PDV lex specialis u odnosu na član 14. stav 2. ZOPIO.
19. Apelant je istakao da je prekršeno njegovo pravo na imovinu, zato što je UIO „preko tri godine nezakonito držala njegova sredstva u iznosu od približno 10.000.000,00 KM, a za koje mu je bez valjanog razloga odbila isplatu pripadajuće kamate“. Apelant je istakao da je njegova imovina bitno umanjena, te da je izgubio pravo na kamatu isključivo zbog nezakonitog postupanja UIO. b)Odgovor na apelaciju
20. Sud BiH je naveo da presudom Apelacionog vijeća nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je ukazao da u cijelosti ostaje kod razloga koji su navedeni u osporenoj presudi.
21. UIO je navela da je postupala u skladu sa propisima iz oblasti indirektnog oporezivanja, te da je povrat sredstava izvršila u propisanom roku od dana saznanja. Nadalje je navela da nije sporno da bi tek u slučaju eventualnog prekoračenja roka od šest mjeseci od dana saznanja, u smislu člana 14. stav 3. ZOPIO, bila obavezna da po službenoj dužnosti plati zateznu kamatu prema članu 10. ovog zakona. Zatim je ukazala da postupke vodi zakonito i sa najvišim stepenom uvjerenja da će žalbe, odnosno tužbe biti odbijene. Također je ukazala da su rokovi za povrat propisani isključivo članom 14. ZOPIO. UIO je navela da u konkretnom slučaju nije bilo povrede Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu, te je predložila da se apelacija odbije.
22. Regionalni centar Sarajevo - Grupa za obradu poreznih prijava - Odsjek za poreze UIO je, u suštini, ponovio navode iz odgovora na apelaciju UIO, te je, također, predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ br. 89/05 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
U smislu ovog zakona, pojam "indirektni porezi" odnosi se na uvozne i izvozne dažbine kada se isključivo navedu, akcize, porez na dodatu vrijednost, putarinu i sve druge poreze na državnom nivou zaračunate na robu i usluge pored, ili umjesto, gore navedenih obaveza.
Član 13.
(Obaveze UIO) (1) UIO je obavezan poreskom obvezniku izvršiti povrat novčanih sredstava, saglasno odredbama ovog zakona, i to:
a) izvršiti povrate koji proizilaze iz propisa za svaki indirektni porez,
b) izvršiti povrat neosnovano izvršenih uplata,
c) izvršiti povrat troškova za garancije i
d) plaćanje zatezne kamate.
(2) Osim obaveza navedenih u stavu (1) ovog člana, UIO je dužan izvršavati i druge obaveze utvrđene ovim zakonom, a u vezi s postupkom indirektnog oporezivanja i pravnim sistemom Bosne i Hercegovine.
Član 14.
(Povrati koji proizilaze iz svakog indirektnog poreza) (1) Nakon poravnanja drugih obaveza obveznika indirektnih poreza, UIO vrši povrat svakog iznosa u skladu s odredbama propisanim zakonom za svaki indirektni porez.
(2) Povrat se vrši u roku utvrđenom zakonom za svaki indirektni porez. Ako propisima o indirektnim porezima nije utvrđen rok, povrati se vrše u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat.
(3) Kada UIO ne izvrši povrat u datom roku, obavezan je po službenoj dužnosti platiti zateznu kamatu prema članu 10. ovog zakona.
(4) Zatezna kamata teče od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat.
Član 17.
Obveznik ima pravo da:
[...]
b) dobije, bez zahtjeva i u vremenskim periodima utvrđenim ovim zakonom, povrate koji proizilaze iz svakog indirektnog poreza, povrate neosnovano izvršenih uplata i povrat troškova garancije kako je propisano ovim zakonom, uz utvrđenu zateznu kamatu [...]
24. Zakon o porezu na dodanu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
Povrat ulaznog poreza 1)Ako je iznos ulaznog poreza u poreskom periodu veći od iznosa izlazne poreske obaveze za isti period, obveznik ima pravo na povrat razlike.
2)Ako obveznik odluči da mu se ne izvrši povrat razlike iz stava 1. ovog člana, ta razlika se priznaje kao poreski kredit.
3)Svaki poreski kredit, koji se ne iskoristi nakon perioda od šest mjeseci, vraća se. 4)Svaki dospjeli povrat iz stava 1. ovog člana, na zahtjev obveznika, vrši se najkasnije u roku od 60 dana po isteku roka za predaju prijave za PDV.
5)Povrat ulaznog poreza zbog ispravke greške u plaćanju vrši se u roku iz stava 3. ovog člana, nakon što obveznik obavijesti UIO o nastaloj grešci ili nakon što je UIO utvrdi na bilo koji drugi način.
6)Obveznik čija je osnovna djelatnost izvoz dobara i koji u uzastopnim prijavama za PDV iskazuje iznos ulaznog poreza koji je veći od iznosa njegove izlazne poreske obaveze, ima pravo na povrat u roku od 30 dana od podnošenja prijave za PDV.
7)Obveznik, koji ne primi razliku u PDV-u u roku iz st. 3. i 4. ovog člana, ima pravo na kamatu po stopi propisanoj zakonom kojim se regulira stopa zatezne kamate, počevši od prvog dana nakon isteka roka od 30 dana od dana podnošenja prijave za PDV.
[...]
25. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 139 a. stav 1. tačka 4), stav 2. tačka 3), st. 3. i 4.
Prekid postupka (1)Postupak se prekida ako:
[…] 4) organ koji vodi postupak odluči da o prethodnom pitanju neće odlučivati sam, odnosno ako po zakonu ne može sam rješavati prethodno pitanje;
(2) Prekid postupka traje dok traju razlozi iz stava (1) ovog člana, i to za razloge:
[…] 3) iz tačke 4) - dok prethodno pitanje nije konačno, odnosno pravosnažno riješeno;
[…] (3) Prekidom postupka prestaju teći svi rokovi određeni za procesne radnje. U vrijeme prekida ne teče rok za izdavanje rješenja iz člana 208. stav (1), odnosno iz člana 235. stav (1) ovog zakona.
(4) Protiv zaključka kojim se prekida postupak dozvoljena je žalba, koja ne zadržava izvršenje zaključka.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 27687 19 Uvp od 7. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum 30. Apelant smatra da su mu presudom Apelacionog vijeća Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da predmet, prije svega, pokreće pitanje prava na imovinu, Ustavni sud smatra da je svrsishodno najprije ispitati navode o povredi prava na imovinu.
Pravo na imovinu 31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pred organima uprave i Sudom BiH tražio isplatu zatezne kamate za neblagovremeno izvršene povrate PDV koji su mu vraćeni rješenjem organa uprave. Apelant smatra da mu je osporenom odukom povrijeđeno pravo na imovinu, jer je miješanje u pravo na imovinu izvršeno arbitrarnom primjenom materijalnog i procesnog prava prilikom utvrđivanja neosnovanosti njegovog zahtjeva za isplatu zateznih kamata. 34. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 3548/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3548/18 od 4. juna 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci apelant je osporio odluku Apelacionog vijeća Suda BiH, koja je donesena u postupku po apelantovom zahtjevu za obračun i isplatu zatezne kamate za neblagovremeno izvršene povrate PDV, a koji je odbijen. Ustavni sud podsjeća da je navedenom odlukom usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. U pogledu ocjene da li se u konkretnom slučaju radi o imovini, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3548/18 naveo: „Ustavni sud zapaža da čl. 13. i 14. stav 4. ZOPIO eksplicitno propisuju obavezu nadležnog organa da poreznom obvezniku vrati novčana sredstva kako je propisano, uključujući i zatezne kamate. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelant u konkretnom slučaju imao legitimno očekivanje da će mu biti isplaćena tražena zatezna kamata, odnosno da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Shodno tome, Ustavni sud i u konkretnom slučaju nalazi da apelant ima legitimno očekivanje da će mu biti isplaćena zatezna kamata koju je tražio podnesenim zahtjevom, odnosno da apelant uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da konkretni predmet pokreće pitanja prema članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da osporena odluka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje te imovine.
36. Zatim, odgovarajući na pitanje zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo sljedeće: „Ustavni sud zapaža da u pogledu plaćanja kamata na povrat iznosa plaćenih na ime indirektnih poreza ZOPIO eksplicitno propisuje obavezu nadležnog organa da poreznom obvezniku vrati novčana sredstva kako to propisuje član 13. ZOPIO, uključujući i zatezne kamate. Članom 14. stav 2. ZOPIO propisano je da se povrat vrši u roku koji je 'utvrđen zakonom za svaki indirektni porez', a ako tim zakonom nije utvrđen rok, onda se povrat vrši u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da treba izvršiti povrat. Ako UIO ne izvrši povrat 'u datom roku', onda mora po službenoj dužnosti platiti zateznu kamatu 'od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat' (član 14. stav 4. ZOPIO-a). U konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbu člana 14. stav 2. ZOPIO kada je zaključio da apelant nema pravo na kamatu na povrat uplaćenog PDV, zato što je povrat izvršen u roku od 'šest mjeseci od kada je UIO saznao za tačan iznos' koji apelantu treba vratiti, a ne u roku koji propisuje Zakon o PDV koji propisuje da se 'dospjeli povrat vrši najkasnije u roku od 60 dana po isteku roka za predaju prijave za PDV'.“ Zatim, Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao: „Kada se radi o povratu PDV, kao u konkretnom slučaju, nesporno je da je Zakonom o PDV regulirano pitanje roka za povrat PDV. Stoga je ovaj zakon, svakako, lex specialis u odnosu na ZOPIO. U takvom slučaju primjena roka iz druge rečenice člana 14. stav 2. ZOPIO ne dolazi u obzir budući da je posebnim zakonom uređeno pitanje roka za povrat PDV. To znači da se za povrat PDV ne može primijeniti odredba druge rečenice člana 14. stav 2. i rok za povrat računati od dana 'saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat' (kao što je to urađeno u konkretnom slučaju), budući da je prema toj odredbi takvo računanje roka moguće samo kada posebnim zakonom o indirektnom porezu nije propisan rok.“
37. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio sljedeće: „Ustavni sud smatra da se, u suštini, u konkretnom slučaju radi o proizvoljnom miješanju u pravo na imovinu zbog primjene roka za povrat od šest mjeseci iz člana 14. stav 2. ZOPIO u situaciji kada je propisom o određenom indirektnom porezu, u konkretnom slučaju Zakonom o PDV, propisan drugačiji rok i za povrat i za zateznu kamatu. Stoga, u takvom slučaju, kako je već rečeno, nije primjenljiv rok od šest mjeseci od kada je UIO 'saznala da treba izvršiti povrat'. Ustavni sud zaključuje da, ako UIO ili sud u takvom slučaju primijene rok od šest mjeseci iz druge rečenice, radi se o nezakonitom (proizvoljnom) miješanju u pravo na imovinu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je proizvoljan način na koji su primijenjeni relevantni propisi zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo 'zakonito' na način na koji to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da apelantov zahtjev kojim je tražio da se izvrše obračun i isplata zateznih kamata po osnovu neblagovremeno izvršenih povrata PDV po poreznim prijavama za određene porezne periode nije osnovan zbog toga što je apelantu izvršen povrat PDV u roku koji je propisan odredbama člana 14. ZOPIO, slijedom čega mu ne pripada pravo na isplatu zatezne kamate. Također, iz obrazloženja osporene odluke slijedi da se prije okončanja postupka kontrole nisu mogli primijeniti rokovi koji se odnose na povrat u smislu odredbe člana 52. Zakona o PDV s obzirom na to da je UIO saznanje o potrebi vršenja povrata imala tek nakon okončanja postupka kontrole.
39. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i obrazloženje koje je Sud BiH dao u osporenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na stavove u predmetu broj AP 3548/18, odnosno Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo „zakonito“ na način kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i sudovi odbili apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate za neblagovremeno izvršene povrate PDV, primjenjujući proizvoljno relevantne propise, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević