Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-134/21 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-134/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-134/21, rješavajući apelacije Mate Baotića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mato Baotić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 20 Krž 14 od 8. prosinca 2020. godine;

Sretko Pavić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 026570 20 Krž od 30. studenog 2020. godine;

PZU Apoteka "Europharm" Bihać protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 081743 20 Pžp 3 od 16.

prosinca 2020. godine;

zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-134/21

1. Mato Baotić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Dabić odvjetnik iz Orašja, podnio je 18. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020032 20 Krž 14 od 8. prosinca 2020. godine.

2. Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020032 20 Kvl od 11. studenog 2020. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Suda BiH od 8. prosinca 2020. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ponavljanje pravomoćno okončanog kaznenog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je prvostupanjskom presudom od 9. prosinca 2016. godine, apelant proglašen krivim da je počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi s člankom 22. Kaznenog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Drugostupanjskom presudom od 14. travnja 2017. godine, prvostupanjska presuda je djelomično ukinuta u oslobađajućem dijelu i određeno je održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom. Nakon održanog pretresa, presudom drugostupanjskog suda od 3. studenog 2017. godine, apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi s člankom 22. KZ SFRJ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina. Drugostupanjski sud je uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina po pravomoćnoj presudi od 9. prosinca 2016. godine u osuđujućem dijelu, primjenom odredbi članka 49., u svezi s člankom 48. stavak 3. KZ SFRJ, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Sud BiH je ukazao da se prema odredbama članka 327. stavak 1. točka d) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može ponoviti u korist osuđenog ako je neka osoba za isto kazneno djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili neka od njih. S tim u svezi, naveo je da su radnje za koje je apelant proglašen krivim u presudi iz 2016.godine bile radnje silovanja, mučenja i nečovječnog postupanja prema civilima, dok u presudi iz 2017. godine, apelant je proglašen krivim za radnje nečovječnog postupanja prema civilima, odnosno, prema potpuno različitim oštećenima (s izuzetkom oštećenog (J.C.) prema kojem je poduzeo inkriminiranu radnju izvršenja u drugom vremenskom periodu). S obzirom na to, Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 327. stavak 1.točka d) ZKP-a BiH, budući da je u navedenim predmetima, apelant proglašen krivim za različite radnje izvršenja koje per se konstituiraju kazneno djelo Ratnog zločina. Iako se radi o radnjama u osnovi inkriminacije koje su iste, one se razlikuju kako prema osobama prema kojima su počinjena, tako i prema vremenu činjenja, te stoga ne zadovoljavaju standard da se smatraju presuđenom stvari (res judicata). Također i u svezi s radnjama inkriminacije nečovječnog postupanja, jasno je da se nije radilo o istim oštećenima, već o potpuno drugim osobama (P.B. i S- 2), koji nisu bile obuhvaćene osuđujućim, a kasnije i pravomoćnim dijelom presude od 3. studenog 2017. Isto se odnosi i na točku 2. izreke presude kojom je apelant osuđen za nečovječno postupanje prema oštećenom J.C., ali koje se odnosi na dvije različite vremenske cjeline. Konačno, Sud BiH je naveo da je usporedbom teksta izreke osuđujućeg dijela presude, potvrđenog presudom od 14. travnja 2017. godine sa tekstom izreke presude od 3. studenog 2017. godine (u kojima nisu obuhvaćeni isti događaji i isto ponašanje apelanta) utvrdio da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom slučaju bilo moguće voditi dva različita postupka.

2. AP-317/21

4. Sretko Pavić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Dakić odvjetnik iz Prijedora, podnio je 29. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 026570 20 Krž od 30. studenog 2020. godine.

5. Rješenjem Suda BiH od 13. studenog 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 30. studenog 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje pravomoćno okončanog kaznenog postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da, iako apelant zahtjev temelji na zakonskom osnovu iz članka 327. stavak 1. točka c) ZKP BiH, iz obrazloženja istog proizlazi da se zapravo radi o zahtjevu utemeljenom na odredbi članka 327. stavak 1. točka a) ZKP BiH, po kom osnovu je zahtjev i ispitan. S tim u svezi, Sud BiH je naveo da su neosnovani prizivni prigovori da dokaz dostavljen uz zahtjev za ponavljanje postupka, ima karakter novih činjenica, odnosno da predstavlja dokaz koji i pored dužne pažnje i opreza nije mogao biti predstavljen na glavnom pretresu. Naime, iz sadržaja navedenog dokaza proizlazi, da se zahtjev ne zasniva na novim činjenicama koje je naknadno iznio svjedok S-1, nego na činjenici da je svjedok, kroz svoju novu izjavu, zapravo opovrgao svoje ranije svjedočenje u pogledu ključnih činjenica o kojima je svjedočio. U pogledu toga Sud BiH ukazuje da se ponavljanje kaznenog postupka po osnovu članka 343. točka c) ZKP BiH može zahtijevati kod postojanja novih činjenica i dokaza koji nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su takvi da samostalno ili u vezi sa ranijim dokazima mogu prouzročiti oslobađanja osobe ili njenu osudu po blažem kaznenom zakonu (to u konkretnom slučaju iz priloženog dokaza uz zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka ne proizlazi). Također, naveo je da do drugačijeg zaključka nije mogao dovesti ni prizivni prigovor po kojem na strani svjedoka čija se notarski ovjerena izjava prilaže u vrijeme davanja iskaza pred sudom nije postojao umišljaj da lažno svjedoči, te da se radi samo o pogrešnoj identifikaciji, a što je svjedok uvidio nakon donošenja presude kojom je apelant proglašen krivim. Sud BiH je naveo da iz pravomoćnih presuda, proizlazi da svjedok S-1 prilikom svog svjedočenja na glavnom pretresu nije ostavio bilo kakvu sumnju u vezi njegovog kazivanja, pa ni sumnju u pogledu identifikacije apelanta kao aktera inkrimiranog događaja. Pri tome je istakao da je prije svjedočenja svjedok upozoren o tome da o svemu treba govoriti istinu i da lažno svjedočenje predstavlja kazneno djelo, te da je položio i zakletvu za svjedoka. Stoga naveo je da činjenica da je svjedok nakon donošenja presude promijenio svoj raniji iskaz upućuje na jedini logičan i ispravan zaključak, a to je da svjedok prilikom svog svjedočenja na glavnom pretresu eventualno nije govorio istinu, a što upućuje da bi se moglo raditi o dokazu koji je lažan, a što se jedino dokazuje osuđujućom presudom za kazneno djelo davanje lažnog iskaza iz članka 235. KZ BiH. Kako apelant nije dostavio presudu kojom se svjedok S-1 proglašava krivim za davanje lažnog iskaza, Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka u smislu odredbe članka 327. stavak 1. točka a) ZKP BiH, te je takav prijedlog odbacio.

3. AP-460/21

7. PZU Apoteka "Europharm" Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihać, kojeg zastupa Emir Imširević odvjetnik iz Bihaća, podnio je 10. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 081743 20 Pžp 3 od 16. prosinca 2020. godine.

8. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj 170 Pr 081743 20 Pvlp 2 od 13. listopada 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od od 16. prosinca 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje pravomoćno okončanog prekršajnog postupka iz razloga što činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dozvoli ponavljanje postupka.

9. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je vijeće prvostupanjskog suda prihvatilo da je apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka blagovremen (imajući u vidu odluku Ustavnog suda broj: AP- 879/14 od 22. prosinca 2016. godine). Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je apelantov zahtjev odbacio s obzirom da dokazi na kojim se zahtjev zasniva nisu podobni da se na osnovu njih dozvoli ponavljanje postupka, jer su isti već cijenjeni u ranijem prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku. Kako u konkretnom slučaju pobijanim rješenjem prvostupanjski sud nije odlučivao o vrsti i visini prekršajne sankcije, niti je isti u konkretnom slučaju raspravljao o prekršajnoj odgovornosti apelanta, Kantonalni sud je naveo da se nije niti mogao upuštati u razmatranje takvih navoda iz priziva.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-134/21. Apelacioni navodi

11. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), dok apelant u apelaciji AP-460/21 smatra da je došlo i do povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o zahtjevima apelanata za ponavljanje pravomoćno okončanih postupaka.

14. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „osnovanosti kaznene optužbe“ protiv apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti kaznene optužbe“ protiv apelanata (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. lipnja 2010. godine i AP 781/11 od 20. travnja 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Nadalje, u odnosu na navode apelanta u apelaciji AP-460/21 da je došlo do povrede prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenom odlukom odlučivalo o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, nije odlučivalo o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-134/21 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio