Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2993/19 (Ž. P.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2993/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2993/19, rješavajući apelaciju Živka Pandarića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Živka Pandarića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018941 17 Uvp od 25. aprila 2019. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Živku Pandariću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Pandarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018941 17 Uvp od 25. aprila 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Živko Pandarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018941 17 Uvp od 25. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 28. septembra 2020. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 7. oktobra 2020. godine.
4. Fond i prvostepeni organ nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem prvostepenog organa broj 1022408683 od 30. septembra 1999. godine apelantu, koji je u to vrijeme bio u radnom odnosu, priznato je pravo na invalidsku penziju, te je navedeno da će se o visini i početku isplate penzije odlučiti posebnim rješenjem nakon prekida radnog odnosa.
7. Rješenjima prvostepenog organa broj 1022408683 od 3. novembra 1999, 1. oktobra 2002. i 27. maja 2008. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u iznosu preciziranom u izrekama rješenja (svakim novim rješenjem određen veći iznos penzije). Osporeni postupak
8. Rješenjem prvostepenog organa broj 1820-216981-12-1 od 3. februara 2012. godine, rješavajući po službenoj dužnosti u upravnoj stvari utvrđivanja novog iznosa penzije, apelantu je određen novi (manji) iznos penzije počev od 1. februara 2012. godine, te je određeno da to rješenje zamjenjuje rješenja na osnovu kojih je do tada vršena isplata penzije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbama člana 172 stav 4 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: novi Zakon o PIO) propisano da će Fond po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije korisnicima čija je penzija određena u skladu s odredbama člana 87 ranijeg Zakona o PIO.
9. Rješenjem Fonda broj 1022408683 od 10. maja 2012. godine uvažena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 3. februara 2012. godine, osporeno rješenje je poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje.
10. Rješenjem prvostepenog organa od 6. jula 2012. godine, u postupku ponovnog rješavanja po službenoj dužnosti u upravnoj stvari utvrđivanja novog iznosa penzije, apelantu je određen novi iznos penzije počev od 1. februara 2012. godine, te je određeno da to rješenje zamjenjuje rješenja na osnovu kojih je do tada vršena isplata penzije.
11. Rješenjem Fonda broj 1022408683 od 18. oktobra 2012. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 6. jula 2012. godine i potvrđeno prvostepeno rješenje.
12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 010891 12 U od 28. februara 2014. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Fonda od 18. oktobra 2012. godine, te je predmet vraćen Fondu na ponovni postupak.
13. Rješenjem Fonda broj 1022408683 od 17. marta 2014. godine, u izvršenju presude Okružnog suda, ponovo je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 6. jula 2012. godine i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
14. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 014171 14 U od 24. marta 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Fonda od 17. marta 2014. godine, te je predmet vraćen Fondu na ponovni postupak.
15. Rješenjem Fonda broj 1022408683 od 16. aprila 2015. godine, u izvršenju presude Okružnog suda, ponovo je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 6. jula 2012. godine i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
16. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 014171 15 U od 26. februara 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Fonda od 16. aprila 2015. godine, te je predmet vraćen Fondu na ponovni postupak.
17. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantu ranijim rješenjem bila utvrđena penzija u većem iznosu, ali da je donošenjem novog Zakona o PIO, koji je u primjeni od 1. januara 2012. godine, propisana obaveza Fonda da po službenoj dužnosti ponovo odredi penzije korisnicima kojima je to pravo bilo utvrđeno po odredbama ranijeg Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da je apelantu rješenjem iz 1999. godine priznato pravo na invalidsku penziju zbog profesionalne bolesti, na osnovu nalaza i mišljenja Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu iz 1999. godine. Okružni sud je naveo da činjenica profesionalnog oboljenja apelanta nakon toga nije osporavana do donošenja rješenja Fonda iz 2012. godine, koje je zasnovano na nalazu, ocjeni i mišljenju Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu iz 2012. godine. U tom nalazu je konstatovano da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za ratna dejstva u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), pri čemu nije rečeno da li kod apelanta postoji profesionalno oboljenje ili ne, iako je utvrđena dijagnoza identična onoj koja mu je utvrđena nalazom iz 1999. godine. S obzirom na opisane nepravilnosti, Okružni sud je u dva navrata (presuda od 28. februara 2014. i 24. marta 2015. godine) poništio rješenje Fonda i naložio mu da u ponovnom postupku utvrdi da li kod apelanta postoji profesionalno oboljenje, kako se ono manifestuje i da li mu je i u kojoj mjeri uzrok apelantovo učešće u VRS. Međutim, Fond u dva navrata u izvršenju presuda tog suda nije postupio po uputama, već je donosio akte čiji je sadržaj identičan prethodno poništenim aktima. Okružni sud je naveo da je sporni nalaz iz 2012. godine donesen u prvom stepenu, zbog čega je Fond bio dužan da otkloni nedostatke iz tog nalaza na način da drugostepenom organu vještačenja naloži da utvrdi i zatim valjano obrazloži postojanje ili nepostojanje profesionalnog oboljenja kod apelanta, čime bi se apelantu omogućila dvostepenost odlučivanja u postupku ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da s obzirom na to da sud rješava spor na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, a budući da stanje u spisu evidentno ne daje osnov da sud sam riješi upravnu stvar (spor pune jurisdikcije), to u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana 29 Zakona o upravom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), zbog čega je Fond u obavezi da donese novi upravni akt uvažavajući pravno shvatanje suda i primjedbe suda u pogledu postupka.
18. Rješenjem Fonda broj 1022408683 od 13. aprila 2016. godine, u izvršenju presude Okružnog suda, ponovo je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 6. jula 2012. godine i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
19. U obrazloženju rješenja Fond je naveo da je donio novo rješenje u postupku izvršenja presude Okružnog suda u kojem je uvažio navode, stav i mišljenje iz presude. U vezi s tim Fond je naveo da je sproveden postupak i pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje organa vještačenja u drugom stepenu iz 2016. godine kojim je utvrđeno da je pravilan nalaz, ocjena i mišljenje prvostepenog organa vještačenja iz 2012. godine, kojim je utvrđeno da kod apelanta invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za ratna dejstva i učešće u VRS. Naime, Fond je naveo da je u nalazu i mišljenju konstatovano da je apelant radni odnos zasnovao 1970. godine, da mu je prvo zaposlenje bilo u fabrici na mjestu pomoćnog radnika u izradi viskoze, gdje je radio sve do ostvarivanja prava na penziju, te da je 1999. godine utvrđeno da postoji invalidnost, odnosno gubitak radne sposobnosti, čiji je uzrok profesionalna bolest, što je u potpunosti potkrijepljeno medicinskom dokumentacijom. Fond je istakao da Drugostepena ljekarska komisija smatra da je kod apelanta invalidnost uzrokovana profesionalnom boleću i da samo učešće u VRS nije dovelo do progresije jer je kod apelanta invalidnost nastupila zbog dugotrajne izloženosti ugljen disulfidu (CS2) na radnom mjestu (koristi se u industriji vještačkih vlakana). Slijedom iznesenog, Fond je naveo da je u smislu odredbe člana 172 stav 4 novog Zakona o PIO dozvoljeno određivanje iznosa penzije korisniku po službenoj dužnosti, te je zaključio da je pravilno sproveden postupak i da su pravilno primijenjene relevantne odredbe ranije važećeg Zakona o PIO, kao i da je iznos penzije određen rješenjem od 6. jula 2012. godine pravilan.
20. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018941 16 U od 16. decembra 2016. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana.
21. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Fond, postupajući u izvršenju presude tog suda, ponovo odbio apelantovu žalbu, ali da je za odluku dao razloge koje taj sud prihvata kao pravilne i na zakonu zasnovane. Okružni sud je ponovio činjenice predmeta utvrđene u postupku, te je naveo da je Fond, s ciljem što potpunijeg i pravilnog utvrđivanja činjenica, pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje organa vještačenja u drugom stepenu iz 2016. godine, kojim je data saglasnost na nalaz, ocjenu i mišljenje prvostepenog organa vještačenja iz 2012. godine, a kojim je utvrđeno da apelantova invalidnost nije u uzročno-posljedičnoj vezi s ratnim dejstvima i učešćem u VRS. Okružni sud je ponovio zaključke iz nalaza i mišljenja u pogledu nastanka apelantove invalidnosti, te je naveo da je Fond u potpunosti analizirao uslove pod kojima je apelant radio, da je bio izložen efektima štetnih djelovanja u industriji vještačkih vlakana, nezaobilaznih u toj tehnologiji, a analizirao je i činjenicu kako se ti štetni efekti odražavaju na zdravlje lica koje je duže vrijeme izloženo tim uslovima, zaključujući i izlažući posljedice hronične izloženosti apelanta. Okružni sud je takođe istakao i da je Niža vojno-ljekarska komisija nalazom, ocjenom i mišljenjem proglasila apelanta ograničeno sposobnim za vojnu službu i konstatovala da bolest nije vezana za učešće u VRS, ali da je došlo do pogoršanja u vrijeme boravka u ratu, i ta činjenica je bila predmet ocjene u postupku odlučivanja o statusu RVI. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da se, na osnovu obimne dokumentacije, kako medicinske tako i druge, proizašle iz više upravnih i sudskih postupaka, može zaključiti da je kod apelanta prije gotovo 17 godina, na osnovu stručnih vještačenja i medicinske dokumentacije, utvrđeno postojanje profesionalne bolesti, zbog koje mu je određena invalidska penzija, te da mu se u uslovima ratovanja, s obzirom na to da je bio pripadnik VRS, zdravstveno stanje pogoršalo, što je, takođe, verifikovano jer apelant ima svojstvo RVI I kategorije. Na osnovu navedenog Okružni sud je zaključio da je pravilno obračunata visina penzije, kao i da je Fond takvim postupanjem pravilno i potpuno utvrdio činjenice na koje je primijenio materijalno pravo.
22. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 018941 17 Uvp od 25. aprila 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelantu trebalo ponovo odrediti visinu penzije na osnovu odredbe člana 172 stav 4 novog Zakona o PIO jer njegova invalidnost, koja je nastala na osnovu profesionalne bolesti, nije uzročno-posljedično vezana za njegovo učešće u VRS, što je utvrđeno nalazom, ocjenom i mišljenjem iz 2012. godine, čija utvrđenja je ponovio. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je obrazložio da ne stoji navod da su Fond i prvostepeni sud pogrešno primijenili materijalne propise, te je zaključeno da je apelantu pravilno ponovo određena invalidska penzija u skladu s odredbama člana 172 stav 4 novog Zakona o PIO jer se invalidnost tužioca ne može podvesti pod izuzetak propisan članom 172 stav 5 tačka a) novog Zakona o PIO.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
25. Apelant, u suštini, smatra da je presuda Okružnog suda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te navodi da je pogrešan zaključak suda da nema uzročno-posljedične veze između njegovog oboljenja i učešća u VRS. Apelant smatra da je zaključak o nepostojanju uzročno-posljedične veze oboljenja i vojnog angažmana donesen bez ijednog dokaza, na osnovu nalaza i mišljenja koji su doneseni 17 godina nakon nastanka oboljenja. Apelant navodi da je zbog rada na specifičnom radnom mjestu bio podložniji mogućnosti nastupanja bolesti, ali insistira na tome da je bolest nastupila u toku angažmana u VRS. Nadalje, apelant smatra da je diskriminisan zbog dugotrajnog vođenja postupka i nepoštovanja pravnih stavova i shvatanja suda od strane organa uprave, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog dugotrajnog vođenja postupka od 2002. godine.
b) Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da je apelantu invalidska penzija priznata po osnovu profesionalne bolesti koju je zadobio 1982. godine, znatno ranije prije učešća u VRS, a što je utvrđeno nalazom i mišljenjem iz 1999. godine. U vezi s tim, a budući da apelantova invalidnost nije u vezi s vršenjem vojne obaveze, Vrhovni sud je naveo da je bila obaveza Fonda da, u skladu s odredbom člana 172 stav 4 novog Zakona o PIO, ponovo apelantu utvrdi penziju. Činjenica da je apelant određeni period ostvarivao pravo na invalidsku penziju po osnovu uzročno-posljedične veze između invalidnosti i boravka u VRS nije od značaja jer je nalazom i mišljenjem organa vještačenja u drugom stepenu iz 2016. godine konstatovano da je apelantu invalidnost utvrđena na osnovu profesionalne bolesti koja se javila 1982. godine. U vezi s prigovorima da je postupak nerazumno dugo trajao, Vrhovni sud je istakao da mu je spis dostavljen na odlučivanje 17. marta 2017. godine, a da je presuda donesena nakon dvije godine i nešto više od jednog mjeseca, zbog čega se može smatrati da nije prekoračen razuman rok. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da predmete rješava po redoslijedu prijema, a na osnovu Uputstva Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, zbog čega nema mogućnost da uzima predmete mimo propisanog redoslijeda rješavanja predmeta. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da apelantu nisu povrijeđena prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Okružni sud je naveo da su razlozi za odluku tog suda dati u obrazloženju presude. V.Relevantni propisi
28. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka US i 103/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 134/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 172. stav (4) i stav (5) tačka a) (4) Za korisnika penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom 87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Fond će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa čl. 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu.
(5) Izuzetno od stava 4. ovog člana, neće se ponovo određivati penzije:
a) korisniku invalidske penzije kod koga je uzrok invalidnosti povreda zadobijena za vrijeme vršenja vojne dužnosti u okolnostima oružanih sukoba, kao i bolest tog lica koja je uzročno-posljedično vezana za te okolnosti, […]
29. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo efikasnosti Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
30. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 25. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu odlučivalo o ponovnom određivanju apelantove invalidske penzije po službenoj dužnosti, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na osporenu odluku
40. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da je organ uprave utvrdio činjenično stanje na osnovu nalaza nadležne komisije kojim je utvrđeno i detaljno obrazloženo da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za ratni angažman u VRS, te je apelantu penzija obračunata u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PIO. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud u obrazloženju presude naveo da je organ uprave u ponovljenom postupku postupio po svim uputama koje mu je taj sud dao i da je pribavio nalaz drugostepene komisije kojim je utvrđeno i detaljno obrazloženo da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za vršenje vojne službe, nego je invalidnost posljedica profesionalnog oboljenja zbog uslova radnog mjesta na kojem je apelant proveo svoj radni vijek. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud podržao odluku Okružnog suda, da je naveo da su pravilno primijenjene relevantne odredbe Zakona o PIO i zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je njegova invalidnost u uzročno-posljedičnoj vezi s angažmanom u VRS i za određivanje penzije po tom osnovu. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi zaključili da je upravni organ, u skladu s odredbama člana 174 stav 4 Zakona o PIO, bio u obavezi da po službenoj dužnosti utvrdi novi iznos penzije apelantu, kao i da je visinu penzije ispravno obračunao na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO.
42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na dužinu trajanja postupka od 2002. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u predmetu ponovnog određivanju invalidske penzije po službenoj dužnosti prvostepeni organ donio rješenje od 3. februara 2012. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 25. aprila 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i oko tri mjeseca, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o predmetu ponovnog određivanja invalidske penzije po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je od ishoda tog postupka zavisilo utvrđivanje osnova i visine invalidske penzije. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu postupka.
46. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni organ u postupku ponovnog određivanja invalidske penzije po službenoj dužnosti donio rješenje 3. februara 2012. godine kojim je apelantu odredio penziju u manjem iznosu, a u skladu s izmijenjenim odredbama Zakona o PIO. Nakon toga je Fond u roku od tri mjeseca rješenjem uvažio apelantovu žalbu, osporeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni organ u ponovnom postupku donio rješenje od 6. jula 2012. godine (nakon dva mjeseca), koje je potvrđeno rješenjem Fonda u roku od tri mjeseca. Nakon toga, Ustavni sud uočava da je Okružni sud u tri navrata uvažavao apelantove tužbe, poništavao rješenja Fonda i vraćao predmet na ponovni postupak i rješavanje. Okružni sud je u periodu od tri godine i dva mjeseca donio tri presude. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud, dalje, uočava da je Fond po peti put donio rješenje od 13. aprila 2016. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja od 6. jula 2012. godine. Apelant je protiv rješenja Fonda ponovo pokrenuo upravni spor, a Okružni sud je u roku od osam mjeseci odbio apelantovu tužbu i potvrdio rješenje Fonda. Predmet je okončan presudom Vrhovnog suda od 25. aprila 2019. godine, koja je donesena nakon dvije godine i jednog mjeseca (računajući od dana dostavljanja spisa Vrhovnom sudu koji je naveden u odgovoru na apelaciju), a kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
47. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao sedam godina i oko tri mjeseca, pri čemu je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, što je u pretežnom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c) Ostali navodi
52. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
53. U pogledu navoda apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode doveo u vezu s navodima o dužini trajanja postupka, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da je došlo do povrede prava na suđenje „u razumnom roku“.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije imajući u vidu, prije svega, da je predmetni postupak koji je značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao sedam godina i oko tri mjeseca, u kojem su odluke upravnog organa više puta ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak, što je u pretežnom dijelu uticalo na dužinu trajanja postupka.
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili da nisu našli nepravilnosti u postupanju organa uprave koji je, u ponovljenom postupku po uputama Okružnog suda, sproveo novo vještačenje na osnovu kojeg je utvrdio činjenično stanje i zaključio da apelantova invalidnost nije uzročno-posljedično vezana za njegov angažman u VRS, te kada je detaljno obrazloženo na koji način je, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PIO, utvrđena visina apelantove invalidske penzije.
56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević