Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4207/19 (S. R. i K. B.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4207/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4207/19, rješavajući apelaciju Saše Radulovića i Kemala Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Radulovića i Kemala Bašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 K 027763 19 Kvlz od 7. avgusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saša Radulović i Kemal Bašić (u daljnjem tekstu: apelant Radulović i apelant Bašić), koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijeli su 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 K 027763 19 Kvlz od 7. avgusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 5. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 13. januara, Okružni sud 1. februara, Osnovni sud 18. januara, a Okružno tužilaštvo 27. januara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Presudom broj 94 OK 027763 17 K od 22. marta 2018. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 K 027763 18 Kž od 18. septembra 2018. godine, apelante proglasio krivim da su počinili krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. stav

2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 42a. istog zakona. Apelantu Raduloviću je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od pravosnažnosti te presude ne počini novo krivično djelo. Apelantu Bašiću je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od pravosnažnosti te presude ne počini novo krivično djelo.

6. Iz izreke prvostepene presude proizlazi da je apelant Bašić 18. oktobra 2016. godine napravio lažnu ispravu i upotrijebio je kao pravu tako što je u označenom predmetu Osnovnog suda predao zahtjev za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju na ime G. B. koji je preminuo 2008. godine, a na kojem zahtjevu je u rubrici „predlagač“ svojeručno napisao G. B. Apelant Radulović je, postupajući po navedenom zahtjevu radi raspravljanja zaostavštine iza umrlog T. B., koja je raspravljana u označenom predmetu Osnovnog suda, na navedenom zahtjevu svojeručno napisao „odričem se prava na žalbu“.

7. Nadalje, apelant Radulović je proglašen krivim jer je 18. oktobra 2016. godine donio dopunsko rješenje o nasljeđivanju prema kojem se označena naknadno pronađena imovina iza umrlog T. B. uručuje zakonskom nasledniku G. B., to rješenje neovlašćeno potpisao s naznakom za sudiju B. V., te svojeručno potpisao pravosnažnost navedenog rješenja. Predmetno rješenje je potom upotrijebljeno kao pravo tako što ga je predlagač G. B. dostavio sa zahtjevom za uknjižbu Općinskom sudu u Sarajevu i zavedeno je pod označenim brojem.

8. Nadalje, apelant Radulović je proglašen krivim i da je 3. februara 2016. godine napravio i upotrijebio lažnu ispravu kao pravu tako što je Okružnom tužilaštvu u označenom predmetu predao pismeno naslovljeno kao „podnesak G. B. od 18. oktobra 2013. godine“, u kojem je navedeno: „Odričem se prava na žalbu u označenom rješenju o nasleđivanju od 18. oktobra 2013. godine” iza umrlog T. B., a koji je lično sačinio, svojeručno ga potpisao na mjestu G. B. tako što je napisao „bratić B.“, a potom na podnesku, bez znanja upisničara Osnovnog suda, otisnuo prijemni pečat suda i svojeručno se potpisao na mjestu primljeno i napisao datum prijema.

9. Najzad, apelant Bašić je proglašen krivim jer je 21. oktobra 2013. godine na dostavnici za lično dostavljanje Osnovnog suda na kojoj je kao primalac označen G. B., koji je preminuo 2008. godine, svojeručno napisao ime Blagoje B. te datum prijema 21. oktobar 2013. godine.

10. Iz obrazloženja prvostepene presude, pored ostalog, proizlazi da je detaljno interpretiran iskaz svjedoka odbrane M. F., inženjer geodezije, sudski vještak, koji je izjavio da se u konkretnom slučaju radi o istoj imovini pa da nije bilo potrebno donositi dopunsko rješenje, a koji sud nije prihvatio jer je bio u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima.

11. U vezi s tvrdnjom apelanta Bašića da je imao usmenu punomoć preminulog G. B., ukazano je na čl. od 300. do 312. Zakona o parničnom postupku, koji se shodno primjenjuju i na vanparnični postupak, a posebno na član 311. stav 2. prema kojem licu koje nije advokat, a kojem je data punomoć uvijek prestaju ovlašćenja, između ostalog, ako stranka umre.

12. Osnovni sud nije prihvatio ni odbranu apelanta Radulovića da se radi o istoj imovini, da je potpisao sporno dopunsko rješenje o nasljeđivanju da bi ubrzao postupak, a koje rješenje je poslije određenog vremena potpisao i sudija B. V., da je nepisano pravilo da rješenja ,,ZA“ potpisuju i daktilografi. U vezi s tim je ukazano da je saslušani svjedok, sudija B. V., u svom iskazu jasno naveo da tog dana nije radio, da nije bio upoznat s predmetnim zahtjevom, niti rješenjem. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja apelanta Radulovića da se radi o istoj imovini o kojoj je već raspravljano osnovnim rješenjem o nasljeđivanju jer je upravo na osnovu spornog dopunskog rješenja o nasljeđivanju provedena promjena u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu.

13. Presudom Okružnog suda broj 94 0 K 027763 18 Kž od 18. septembra 2018. godine odbijene su žalbe Okružnog tužilaštva i branilaca apelanata. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Okružni sud neosnovanim ocijenio žalbene navode o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka jer nije obrazloženo u čemu se sastoji povreda procesnih odredbi, osim paušalne tvrdnje da je do tih povreda došlo. U vezi s tim je ukazano i da obrazloženje pobijane presude daje jasne razloge o tome na kojim dokazima se bazira njen činjenični osnov, da obrazloženje ni u jednom segmentu nije protivrječno niti kontradiktorno opisu predmetnog događaja navedenog u izreci prvostepene presude, već naprotiv, ono sadrži pouzdano utvrđeni činjenični osnov koji potvrđuje krivicu apelanata.

14. Prema stavu Okružnog suda, neosnovane su tvrdnje oba apelanta kojim se dovodi u pitanje protivpravnost produženog djela koje su počinili. U vezi s tim je ukazao da istinitost isprava čini osnov povjerenja u normalnom, nesmetanom i bezbjednom odvijanju i funkcionisanju pravnog saobraćaja. Predmetno krivično djelo falsifikovanja isprava se sastoji u preduzimanju više alternativno predviđenih radnji izvršenja upravljenih na sačinjavanje krivotvorene (falsifikovane) isprave, pribavljanju takve isprave ili njenoj upotrebi kao prave isprave u pravnom saobraćaju.

15. Okružni sud je zaključio da je apelant Bašić prvostepenom presudom pravilno proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela falsifikovanja isprave, koje je počinio tako što je označenog datuma, na otkucani zahtjev za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju, svojeručno potpisao predlagača G. B. koji je umro 2008. godine. Nadalje, ukazano je da je tokom prvostepenog postupka dokazano da je apelant Bašić napravio i upotrijebio lažnu javnu ispravu tako što je na dostavnici za lično dostavljanje Osnovnog suda, svojeručno potpisao ime B. B. i označio datum prijema. Slijedom navedenog, zaključeno je da nema nikakve dileme da navedene radnje čine elemente pravljenja i upotrebe lažne isprave. Pri tom, ukazano je da je lažna isprava ona isprava koju nije izdalo lice koje je naznačeno kao njen izdavalac pa da napraviti lažnu ispravi znači neovlašćeno naznačiti da je određena izjava, koja se odnosi na pravno relevantne okolnosti, data od lica koje tu izjavu nije dalo.

16. Prema stavu Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da postoje elementi protivpravnosti i u radnjama apelanta Radulovića za koje je proglašen krivim. U vezi s tim je ukazano da je apelant Radulović napravio i upotrijebio lažnu ispravu kao pravu tako što je kao stručni saradnik u Osnovnom sudu donio dopunsko rješenje o nasljeđivanju, kojim se naknadno pronađena imovina dodjeljuje zakonskom nasljedniku G. B. Pri tome, nesporno je bilo da je apelant Radulović pomenuto rješenje potpisao svojeručno, sa naznakom „ZA“, pored imena sudije B. V., te svojeručno potpisao pravosnažnost rješenja. Na taj način je, prema stavu Okružnog suda, sačinio lažnu javnu ispravu tako što je napravio izjavu sudije kao njenog izdavaoca, a koji tu misao i volju nije izjavio. Pri tome nije značajno da li je sadržina izjave istinita ili ne. U prilog navedenom ukazano je na član 71. Zakona o sudovima Republike Srpske kojim su propisane ingerencije stručnog saradnika i višeg stručnog saradnika u sudovima, a koje se sastoje u pomaganju sudiji u njegovom radu, izradi nacrta sudskih odluka, proučavanju pravnih pitanja sudske prakse i pravne literature, izradu nacrta pravnih shvatanja, te obavljanje drugih stručnih poslova samostalno ili pod nadzorom i po uputama sudije. Apelant Radulović je očigledno nezakonito postupio kada je svoj potpis stavio pored imena ovlašćenog sudije, te svojeručnim potpisivanjem pravosnažnosti rješenja doprinio da se to rješenje upotrijebi kao pravo, bez potpisa i ovlašćenja nadležnog sudije. Neosnovanom je ocijenjena i žalbena tvrdnja da je dopunsko rješenje o nasljeđivanju koje je sačinio apelant Radulović u suštini identično s osnovnim rješenjem o nasljeđivanju, koje je sačinio sudija B.V. jer je suština krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret u tome da lice koje je označeno kao izdavalac javne isprave nije tu ispravu uopće izdalo.

17. Neosnovanim su ocijenjene i žalbene tvrdnje oba apelanta da nisu preduzeli niti jednu radnju u kojoj se stiču obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. U vezi s tim je ukazano da je posljedica ovog djela ugrožavanje sigurnosti i zakonitosti pravnog saobraćaja i da ono nastaje onog momenta kad je stvorena mogućnost da tako falsifikovana isprava proizvede dejstvo u zasnivanju, mijenjanju ili prestanku pravnih odnosa. Ta mogućnost je objektivno nastala predajom falsifikovane odluke lažnom podnosiocu zahtjeva i djelo je dovršeno u trenutku kada ju je to lice učinilo dostupnom Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu s ciljem da se postigne efekt upotrebe. Ukazano je da se pod upotrebom kao radnjom izvršenja predmetnog krivičnog djela podrazumijeva stvaranje mogućnosti da falsifikovana isprava proizvede dejstvo u zasnivanju, mijenjanju ili prestanku pravnih odnosa, odnosno smatra se da je isprava upotrijebljena onda kada je zapažena i postala dostupna onome kome je i upućena, u ovom slučaju Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu.

18. Vrhovni sud je Presudom broj 94 0 K 027763 19 Kvlz od 7. avgusta 2018. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za zaštitu zakonitosti.

19. U obrazloženju presude je ukazano da su oba apelanta preduzela više radnji koje svaka za sebe predstavljaju sačinjavanje ili upotrebu lažne isprave, a kako je i opisano u izreci prvostepene presude. Krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. KZRS u obliku upotrebe takve isprave dovršeno je u času kada je učinilac takvu ispravu učinio dostupnom licu kojem se podnosi s ciljem da se postigne efekt upotrebe. Samo činjenica da se preduzete radnje odnose na jedno dopunsko rješenje ne konzumira svaku od radnji koje su apelanti preduzeli i ne oduzima im samostalnost kako su apelanti, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno tvrdili u zahtjevu. Sve radnje, počev od sačinjavanja i potpisivanja zahtjeva za donošenje dopunskog rješenja, dopisivanje odricanja od prava na žalbu, upućivanje dopisa nadležnom tužilaštvu, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju samostalne radnje izvršenja krivičnog djela falsifikovanja isprave. S obzirom na to da su apelanti izvršili više istovrsnih odvojenih radnji od kojih svaka za sebe sadrži zakonska obilježja istog krivičnog djela, Vrhovni sud se saglasio sa stavom iz nižestepenih sudova da se radi o produženom krivičnom djelu falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 2. KZRS.

20. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja apelanata da im je povrijeđeno pravo na odbranu jer je drugostepeni sud pogrešno interpretirao njihovu žalbu. U vezi s tim je ukazano da su apelanti žalbu na prvostepenu presudu izjavili iz svih zakonom propisanih razloga, ali da u razlozima nije određeno ukazano koje propuste i koje bitne povrede odredaba krivičnog postupka je prvostepeni sud učinio.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

22. Prema stavu oba apelanta, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo jer se u njihovim radnjama ne stiču obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krvim. U vezi s tim su istakli da je apelant Bašić imao usmeno punomoćje od pokojnog G. B., odnosno da je nakon njegove smrti sve radnje preduzimao po ovlašćenju i saglasnosti njegove supruge i sina B. B. Dalje ističu da je apelant Radulović postupao zakonito ne znajući da nekretnine koje su označene u dopunskom rješenju nisu naknadno pronađena imovina, odnosno da je u cijelosti postupio u skladu s osnovnim rješenjem o nasljeđivanju. Kao potvrdu za tu tvrdnju ukazali su na iskaz svjedoka M. F. iz kojeg, kako smatraju, proizlazi da se ne radi o naknadno pronađenoj imovini, a čiji iskaz su redovni sudovi, prema njihovom mišljenju, pogrešno cijenili.

23. Apelant Radulović tvrdi da stavljanje na dopunsko rješenje izjave „odričem se prava na žalbu” ne predstavlja krivično djelo falsifikata javne isprave jer u skladu sa Zakonom o vanparničnom postupku dopunsko rješenje mora biti u skladu s osnovnim rješenjem o naslađivanju, a G. B. se u osnovnom rješenje odrekao prava na žalbu. Prema njegovom mišljenju, nije napravio lažnu ispravu kada je donio dopunsko rješenje, stavio klauzulu pravosnažnosti, te ih i potpisao jer je to obaveza stručnog saradnika. Također, ukazao je i da su osnovno i dopunsko rješenje o nasljeđivanju istovjetni u odnosu na nasljednika imovine G. B., odnosno da se radi o istoj imovini. Prema njegovom mišljenju, ni dopis upućen Okružnom tužilaštvu ne predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, posebno imajući u vidu da je ona učinjena po nalogu tužioca da bi kao osumnjičeni pružio dokaz da nije kriv za tu radnju. Također, ta radnja, prema njegovom mišljenju, predstavlja ponavljanje radnji u vezi sa sačinjavanjem dopunskog rješenja o nasljeđivanju.

24. U apelaciji je dalje ukazano da dopunsko rješenje nije lažno, neistinito ili preinačeno pa ni kod jednog apelanta nema umišljaja. Činjenica da je to rješenje upotrijebljeno u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu, te da su upisane dvije parcele minorne površine na ime G. B., po njihovom mišljenju, ne predstavlja obilježje krivičnog djela falsifikovanja.

25. Apelanti su istakli i da je u konkretnom slučaju eventualna šteta nastala po nasljednike koji nisu obuhvaćeni osnovnim rješenjem o nasljeđivanju, da se u konkretnom slučaju radi o građanskopravnom odnosu, te da je, s obzirom na datum donošenja rješenja o nasljeđivanju (17. juni 2008. godine) nastupila i zastarjelost krivičnog gonjenja.

26. U odnosu na apelanta Bašića, ukazano je da niti jednom odredbom Zakona o parničnom postupku, niti Zakona o vanparničnom postupku nije zabranjena usmena punomoć, te da je u postupku nesporno utvrđeno iz iskaza svjedoka da je apelant Bašić za života G. B. obavljao određene poslove u vezi s predmetnom nekretninom (vraćanje u posjed G. B., pronalaženje kupca za nekretninu, odnosno njena prodaja).

b)Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je istakao da su povrede odredaba krivičnog postupka bile predmet ocjene drugostepenog suda, te da je data jasna argumentacija u vezi s primjenom relevantne norme materijalnog prava.

28. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom ovog suda nisu zanemarena ili povrijeđena prava apelanata.

29. Osnovni sud je istakao da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge s kojim se saglasio Okružni sud odlučujući po žalbi apelanata, te da je zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud odbio kao neosnovan.

30. Okružno tužilaštvo je istaklo da u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, da je postupak bio pravičan, da apelantima nije uskraćena mogućnost da iznose dokaznu građu, te da su u odlukama redovnih sudova izneseni razlozi na kojim se zasnivaju. V.Relevantni propisi

31. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Produženo krivično djelo Član 42a.

(1) Produženo krivično djelo čini više istih ili istovrsnih krivičnih djela učinjenih u vremenskoj povezanosti od istog učinioca i koja predstavljaju jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu zbog postojanja najmanje dvije od sljedećih okolnosti: istovjetnosti oštećenog, istovrsnosti predmeta djela, korištenja iste situacije ili istog trajnog odnosa, jedinstva mjesta ili prostora izvršenja djela ili jedinstvenog umišljaja učinioca.

(2) Krivična djela upravljena protiv osobnih dobara mogu izuzetno činiti produženo krivično djelo samo ako su učinjena prema istom licu.

(3) Ne mogu činiti produženo krivično djelo ona djela koja po svojoj prirodi ne dopuštaju spajanje u jedno djelo.

(4) Ako produženo krivično djelo obuhvaća različite oblike istog djela, produženo krivično djelo će se pravno kvalificirati kao najteže od tih krivičnih djela.

(5) Ako produženo krivično djelo obuhvaća djela čija su zakonska obilježja određeni novčani iznosi, produženim krivičnim djelom je ostvaren iznos jednak zbiru iznosa ostvarenih pojedinačnim djelima ukoliko je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem učinioca.

(6) Za produženo krivično djelo može se izreći kazna veća od propisane kazne za krivično djelo utvrđeno kao produženo krivično djelo, ali ne smije preći dvostruku mjeru propisane kazne, niti najveću mjeru te vrste kazne.

(7) Krivično djelo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim djelom u pravosnažnoj sudskoj presudi predstavlja posebno krivično djelo ili ulazi u sastav posebnog produženog krivičnog djela.

KRIVIČNA DJELA PROTIV PRAVNOG SAOBRAĆAJA

Falsifikovanje isprave Član 377.

(1) Ko napravi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva upotrijebi kao prava ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu ili je pribavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(2) Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 94 0 K 027763 19 Kvlz od 7. avgusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu advokat Simović, koji u ovom apelacionom postupku zastupa oba apelanta, primio je 10. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

39. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Njihova argumentacija svodi se na tvrdnju da se u njihovim radnjama ne stiču obilježja produženog krivičnog djela falsifikovanja za koje su proglašeni krivim.

40. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

42. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji kao ni u postupku pred redovnim sudovima ničim nisu doveli u sumnju da su radnje koje su im stavljene na teret preduzeli onako kako je to utvrđeno u izreci prvostepene presude. Stoga, tvrdnje apelanata u apelaciji, u suštini, identične onim koje su iznosili i pred redovnim sudovima i kojim preduzete radnje samo nastoje opravdati, ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Osim toga, i u prvostepenoj i drugostepenoj presudi dati su iscrpni razlozi i obrazloženja u vezi s takvim navodima oba apelanta, a s kojim se Vrhovni sud u osporenoj presudi u cjelini saglasio.

43. Naime, apelant Bašić ne osporava da je sačinio i Osnovnom sudu predao zahtjev za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju u ime G. B. koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva preminuo, potpisavši zahtjev njegovim imenom, kao i da je potpisao Blagoja B. na dostavnici kojom je dostavljeno dopunsko rješenje. Njegovu tvrdnju da je postupao po usmenoj punomoći preminulog G. B. prvostepeni sud je ocijenio neosnovanom ukazujući da shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku ovlašćenja izdata licu koje nije advokat, a apelant Bašić ne tvrdi da jeste, u svakom slučaju prestaju smrću izdavaoca ovlašćenja.

44. Nadalje, apelant Radulović ne osporava da je na naprijed navedenom zahtjevu koji je sačinio i potpisao apelant Bašić dopisao „odričem se prava na žalbu“, da je po ovom zahtjevu donio dopunsko rješenje koje se odnosilo na imovinu nađenu nakon smrti ostavioca, da je to rješenje i potpisao, kao i da je stavio i potpisao klauzulu pravosnažnosti. Tvrdnja apelanta Radulovića da se G. B. u osnovnom rješenju o nasljeđivanju odrekao prava na žalbu pa da pri izdavanju dopunskog rješenja takva naznaka i nije imala nikakav učinak ne lišava protivpravnosti tu njegovu radnju i ne može se opravdati nastojanjem da se postupak ubrza, kako je tvrdio u postupku pred redovnim sudovima. Nadalje, u obrazloženju presude Okružnog suda jasno je navedeno da je postupanje apelanta Radulovića pri donošenju dopunskog rješenja – potpisivanje za sudiju i stavljanje i potpisivanje klauzule pravosnažnosti u suprotnosti s ovlašćenjima datim Zakonom o sudovima, pa samo apelantova tvrdnja da je bio ovlašćen da postupa na navedeni način ne može se prihvatiti kao osnovana. Najzad, apelant Radulović ne osporava da je sačinio i dostavio podnesak Okružnom tužilaštvu – pismeno naslovljeno kao „podnesak G. B. od 18. oktobra 2013. godine“, u kojem je navedeno: „Odričem se prava na žalbu u označenom rješenju o nasleđivanju od 18. oktobra 2013. godine” iza umrlog T. B., a koji je lično sačinio, svojeručno ga potpisao na mjestu G. B. tako da je napisao „bratić B“, a potom na podnesku, bez znanja upisničara Osnovnog suda, otisnuo prijemni pečat suda i svojeručno se potpisao na mjestu primljeno i napisao datum prijema. Okolnost da je to učinio, kako tvrdi, po nalogu tužioca da bi kao osumnjičeni pružio dokaz da nije kriv, ne dovodi u pitanje zaključak redovnih sudova da je apelant Radulović na taj način sačinio i upotrijebio falsifikovanu ispravu.

45. Ustavni sud dalje zapaža da oba apelanta u prilog svojoj argumentaciji u apelaciji ističu da nisu znali da je imovina koja je bila predmet dopunskog rješenja imovina koja je nađena nakon smrti ostavioca, odnosno da se radi o imovini koja je već bila obuhvaćena osnovnim rješenjem o nasljeđivanju. U tom smislu, u apelaciji je ukazano na iskaz svjedoka M. F. koji je izjavio da se i u osnovnom i u dopunskom rješenju radilo o istoj imovini, a koji je, prema mišljenju apelanata, pogrešno cijenjen. Ustavni sud zapaža da je iskaz tog svjedoka detaljno interpretiran u prvostepenoj presudi, ali da ga Osnovni sud nije prihvatio jer je bio u suprotnosti s drugim provedenim dokazima. Imajući u vidu da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je dopunsko rješenje podneseno radi upisa Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu, te da je po njemu, kako proizlazi, upis i proveden, ne može se prihvatiti da su redovni sudovi propustili pravilno cijeniti iskaz navedenog svjedoka, kao ni tvrdnja da su se oba rješenja odnosila na istu imovinu.

46. Najzad, imajući u vidu član 377. KZRS, suprotno tvrdnjama oba apelanta, za postojanje navedenog krivičnog djela očigledno je bez značaja da li postoji oštećeno lice, te da li su osnovnim rješenjem o nasljeđivanju povrijeđena građanska prava drugih lica.

47. Stoga, suprotno tvrdnjama oba apelanta, zaključak Vrhovnog suda u osporenoj presudi da su oba apelanta preduzela više radnji koje svaka za sebe predstavljaju sačinjavanje ili upotrebu lažne isprave, a kako je i opisano u izreci prvostepene presude, da je krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. KZRS u obliku upotrebe takve isprave dovršeno u času kada je učinilac takvu ispravu učinio dostupnom licu kojem se podnosi s ciljem da se postigne efekt upotrebe ne upućuje na zaključak da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Isto vrijedi i za zaključak iz osporene presude da samo činjenica da se preduzete radnje odnose na jedno dopunsko rješenje ne konzumira svaku od radnji koje su apelanti preduzeli i ne oduzima im samostalnost, odnosno da svaka od njih predstavlja samostalnu radnju izvršenja krivičnog djela falsifikovanja isprave. S obzirom na to da su apelanti izvršili više istovrsnih odvojenih radnji od kojih svaka za sebe sadrži zakonska obilježja istog krivičnog djela, ne može se zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada se saglasio sa stavom iz nižestepenih sudova da se radi o produženom krivičnom djelu falsifikovanja isprave.

48. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u osporenoj presudi materijalno pravo proizvoljno primijenjeno pa da su apelanti lišeni garancija pravičnog postupka.

49. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanta Radulovića i apelanta Bašića da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u osporenoj presudi materijalno pravo proizvoljno primijenjeno pa da su apelanti lišeni garancija pravičnog postupka.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4207/19 (S. R. i K. B.) | Sudska praksa | Aktio