Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3266/19 (D. A.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Privatni život
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kleveta
- Miješanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Internet
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3266/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3266/19, rješavajući apelaciju Danijele Aleksić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danijele Aleksić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 229602 19 Gž od 29. maja 2019. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Danijele Aleksić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 229602 19 Gž od 29. maja 2019. godine u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danijela Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Laktaša, koju zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 12. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 229602 19 Gž od 29. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i od tuženih „Media Lobby“ d.o.o. Sarajevo i Jovice Jole Petkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, odnosno zajedno tuženi) zatraženo je 22. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) istog dana zatraženo je da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju apelantkinji osporene presude Okružnog suda.
3. Okružni sud i Osnovni sud su postupili po nalogu Ustavnog suda, te su 3. decembra 2020. godine dostavili odgovor, odnosno fotokopiju dostavnice. Tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 229602 15 Mal od 18. decembra 2018. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezani su tuženi da apelantkinji solidarno, na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete, isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen (stav I izreke). Istom presudom su obavezani tuženi da apelantkinji solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen (stav II izreke).
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantkinja u tužbi istaknula da je u dnevnom listu „Faktor“, čiji je izdavač prvotuženi, a glavni urednik drugotuženi, u 10. broju od 28. septembra 2015. godine objavljen članak pod naslovom „Malešević štiti nelegalni vrtić bivše članice Vikom orkestra“ (u daljnjem tekstu: sporni članak) u kojem se u negativnom kontekstu pominje ministar dr Dane Malešević i izvjesna Danijela Golić, da je u navedenom članku objavljena fotografija apelantkinje kao izvjesne Danijele Golić, čime joj je učinjena povreda časti i ugleda. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u tužbi navela da uvidom u objavljeni članak običan čitalac stiče zaključak da apelantkinja nezakonito i amoralno postupa u obavljanju posla kojim se bavi, što nije tačno, a sve zbog toga što je njena fotografija objavljena kao fotografija izvjesne Danijele Golić, koju apelantkinja ne poznaje, niti ima bilo kakve veze s vrtićem koji se pominje u spornom članku. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u završnom izlaganju istaknula da je prvotuženi izvršio pogrešnu objavu tako što je njenu fotografiju i njeno ime i djevojačko prezime vezao za tekst koji apsolutno ne odgovara njenom životu, te da je zbog objave spornog teksta apelantkinja pretrpjela duševnu bol.
7. Osnovni sud je naveo da tuženi u odgovoru na tužbu nisu osporili da su objavili sporni članak u kojem je sadržana apelantkinjina fotografija, te su predložili objavu izvinjenja apelantkinji s obzirom na to da se u spornom članku uopšte ne govori o njoj, već o Danijeli Golić, a da je njihovom greškom samo objavljena apelantkinjina fotografija. Nadalje, tuženi su istaknuli da je demanti koji su dobili od apelantkinje upućen tuženim 16. aprila 2018. godine, dakle dan prije održavanja pripremnog ročišta koje je odgođeno, a demanti nisu objavili zato što se u njemu obrazlaže tekst koji se odnosi na Danijelu Golić, a koja nije tužiteljica u konkretnom postupku. Takođe, tuženi su u odgovoru na tužbu naveli da apelantkinja nije dokazala da se sporna fotografija negativno manifestovala na njen život u smislu pretrpljene duševne boli, da tuženi nisu kontaktirali apelantkinju radi provjere tačnosti objavljenih informacija jer nisu pisali tekst o njoj, već o potpuno drugoj osobi, pa se izvinjenje odnosi za pogrešno objavljenu njenu fotografiju koja je pri tome bila javno dostupna na internetu i nije bila privatno zaštićena. Tuženi smatraju kako apelantkinja tri godine nije tražila demanti (28. septembra 2015. godine objavljen sporni članak, a demanti zatražen 16. aprila 2018. godine), da se tužbom želi postići samo sticanje materijalne koristi i da joj do izvinjenja i te vrste javne satisfakcije nije ni stalo. U konačnom, tuženi su predložili da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
8. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su tuženi u magazinu „Faktor“, čiji je izdavač prvotuženi, a glavni urednik drugotuženi, objavili sporni članak u kojem je objavljena apelantkinjina fotografija pored koje je tekst „Prijateljstvo između Maleševića i Danijele Golić datira još iz druženja u Gradišci“. Osnovni sud je dalje utvrdio da se u spornom članku, između ostalog, navodi da je protiv ministra Dane Maleševića stigla prijava u prosvjetnu inspekciju zbog nelegalnog vrtića „Sunce“ u laktaškom naselju Trn, da je ministar odobrenje za rad navedenog vrtića potpisao zbog prijateljstva s vlasnicom Danijelom Golić, iako je znao da imenovana nije dobila dozvolu za rad, niti je zaposlila adekvatan kadar, da je ministar Malešević uticao i na inspekciju da ne zatvori vrtić uz obećanje da će potrebnu dokumentaciju obezbijediti čim prije, a što se nije desilo jer predškolske ustanove „Sunce“ u Trnu nema na popisu 49 ustanova tog karaktera koje su dobile dozvolu za rad. Nadalje, navedeno je da prijateljstvo između ministra Maleševića i Danijele Golić datira još iz perioda kada je ona nastupala kao članica Vikom orkestra, a on bio načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti u Opštini Gradiška. Takođe je kao nesporno utvrđeno da su tuženi apelantkinjinu fotografiju pribavili sa njenog Facebook profila na kojem je označena kao Danijela Golić, a da je Golić apelantkinjino djevojačko prezime. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelantkinja u stalnom radnom odnosu kod poslodavca „Mahle lektrika“ d.o.o. Laktaši počev od 25. januara 2005. godine, te da posjeduje ličnu kartu izdatu na ime Danijele Aleksić rođene 28. februara 1982. godine u Subotici (Republika Srbija). Utvrđeno je da se apelantkinja posredstvom punomoćnika 16. aprila 2018. godine obratila zahtjevom za objavu demantija, u skladu sa članom 8 Zakona o zaštiti od klevete, da je u listu ,,Faktor“ 20. juna 2018. godine objavljeno izvinjenje koje glasi: „U Faktor magazinu broj 10 od 28. septembra 2015. godine došlo je do štamparsko-tehničke greške gdje je uz tekst 'Malešević štiti nelegalni vrtić bivše članice Vikom orkestra' greškom objavljena fotografija [apelantkinje] iz Laktaša i da se redakcija 'Faktor' magazina izvinjava [apelantkinji] zbog objavljene fotografije. Tekst u kome je fotografija bila samo popratni dio odnosi se na potpuno drugu osobu“. Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja u svom iskazu, prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, navela da nikada nije imala nikakve veze s Vikom orkestrom, niti s vrtićem „Sunce“ u Trnu, te da ne poznaje ministra prosvjete Danu Maleševića. Apelantkinja je potvrdila da je imala neugodnosti zbog toga što je nakon objavljivanja spornog članka bilo ogovaranja komšija, da se izrazila sumnja da je sklona prevarama, da joj je brak bio inače u krizi pa je suprug prozivao zbog toga, da je bila osramoćena i uvrijeđena jer su svi sumnjali u nju, samim tim jer je uz tekst objavljena njena fotografija pa se smatralo da se isti tekst odnosi na nju.
9. U vezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li se u konkretnom slučaju radi o kleveti, zapravo sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
10. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 1, 3, 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete, kao i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje je citirao, istaknuvši da je naslov i sadržina spornog teksta usmjerena težnjom za senzacionalizmom i dobrim tiražem, a nesporno je nedokazana, neistinita, uvredljiva i kao takva je podobna da degradira i omalovaži lice o kojem se piše, u konkretnom slučaju apelantkinju, čija je fotografija sadržana u samom tekstu. Osnovni sud je naveo da su tuženi, objavljujući apelantkinjinu fotografiju uz sporni članak, apelantkinju identifikovali i poistovjetili kao osobu koja je bivša članica Vikom orkestra, koja je u prijateljstvu s ministrom dr Danom Maleševićem, koje je iskoristila za otvaranje i rad u nelegalnom vrtiću „Sunce“ u laktaškom naselju Trn bez dozvole za rad i stiče se zaključak da apelantkinja nezakonito i amoralno postupa u obavljanju posla kojim se bavi. U tom smislu, Osnovni sud je pojasnio da bi se o nekom i nečemu pisalo i time informisala šira javnost, o tome moraju postojati relevantni, odnosno osnovani dokazi, a time učinjeni maksimalni napori da se sazna „pravo stanje stvari“. Tuženi to nisu učinili, olako su uz kompromitirajući tekst postavili apelantkinjinu fotografiju i nisu dali priliku apelantkinji da istovremeno da svoje viđenje, odnosno da potvrdi ili negira iznesene činjenice. Dakle, javni mediji i lica koja u njima rade i njihovim radom rukovode ne mogu paušalno, senzacionalistički, uvredljivo i klevetnički, pogrdno, omalovažavajuće i tendenciozno da pišu i kvalifikuju bilo koga, bez obzira na to o kome je riječ, a da to prethodno nisu provjerili, utvrdili, da ne saslušaju, niti da daju priliku da na takav tekst odgovore i daju svoje viđenje, mišljenje ili izraze svoj stav. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da tvrdnje tuženih da se radi o drugoj Danijeli Golić, a ne o apelantkinji tuženi nisu ničim dokazali. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da su tuženi objavom spornog članka prekršili sve norme novinarske etike i profesionalizma i time su kao prenosnici takve vijesti – informacije odgovorni prema apelantkinji u smislu počinjene klevete i nanesene joj štetu.
11. O naknadi štete i njenoj visini Osnovni sud je odlučio primjenom odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 127 ZPP-a, pri tome cijeneći sve okolnosti pod kojima je šteta nastala, dok je o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos duga odlučio primjenom odredbe člana 277 ZOO-a. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386 ZPP-a.
12. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je Presudom broj 71 0 Mal 229602 19 Gž od 29. maja 2019. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u osporenom dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je istovremeno obavezana apelantkinja da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom je odbijen i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
13. Okružni sud je nakon razmatranja stanja spisa zaključio da je žalba osnovana i da odluka prvostepenog suda nije pravilna i zakonita. U vezi s tim, Okružni sud je citirao odredbu člana 6 Zakona o zaštiti od klevete kojom su propisani izuzeci od odgovornosti, pa je tako pripisano da se neće odgovarati za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito, ako je lice koje je prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
14. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu materijalnih dokaza, izveo zaključak da se sporni članak odnosi upravo na apelantkinju, te da tuženi nisu dokazali suprotno. Međutim, Okružni sud smatra da su tuženi pravilno u žalbi ukazali da je prvostepeni sud na osnovu materijalnih dokaza izveo pogrešan zaključak da su tuženi u spornom članku oklevetali apelantkinju. Naime, Okružni sud je naveo da ni sama apelantkinja ne tvrdi da se sadržaj članka odnosi na nju, nego je uz sadržaj teksta greškom objavljena njena fotografija. Pri tome, Okružni sud je istaknuo da apelantkinja i dalje radi u istoj firmi u kojoj je radila i u vrijeme kada je objavljen sporni članak, što znači da nije ni u kakvoj vezi s nelegalnim vrtićem koji se pominje u članku, niti je bivša članica Vikom orkestra, kako se to pominje u tekstu koji se odnosi na Danijelu Golić. Nadalje, Okružni sud je pojasnio da apelantkinja nije tražila demanti, a sve da ga je i tražila, pravilno su tuženi ukazali da se sam demanti članka ne može objaviti jer se sadržaj članka ne odnosi na apelantkinju nego na drugo lice, koje nije zatražilo demanti, niti je podnijelo tužbu. Okružni sud je dalje naveo da su tuženi objavili izvinjenje što je uz sporni članak greškom objavljena apelantkinjina fotografija na koju se sporni tekst ne odnosi.
15. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da u spornom članku nisu narušeni apelantkinjini ugled i čast pa da bi za nju nastala šteta. U tom smislu Okružni sud je pojasnio da saslušanjem apelantkinje kao parnične stranke ne proizlazi da je zbog objavljene fotografije došlo do promjene odnosa u porodici i radnom mjestu, odnosno u sredini u kojoj živi i radi. Zbog toga, prema ocjeni Okružnog suda, greškom objavljena apelantkinjina fotografija uz tekst koji se ne odnosi na nju ne daje pravo apelantkinji da traži naknadu štete zbog klevete, odnosno nema mjesta primjeni odredbe člana 200 stav 2 ZOO-a. Tuženi su objavili izvinjenje da je greškom objavljena apelantkinjina fotografija, što je, prema ocjeni Okružnog suda, dovoljna satisfakcija za učinjeni propust tuženih. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da se sporni članak koji su objavili tuženi ne odnosi na apelantkinju, pa samim tim nema ni klevetničkog izražavanja, što znači da nisu ispunjeni uslovi iz člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, zbog kojih bi apelantkinja imala pravo na naknadu nematerijalne štete. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
17. Apelacijom se ukazuje na to da običan čitalac iz spornog članka stiče zaključak da apelantkinja, čija je fotografija objavljena uz tekst, nezakonito i amoralno postupa u obavljanju posla kojim se bavi, što nije tačno, a iz razloga što je njena fotografija objavljena kao fotografija izvjesne Danijele Golić. U vezi s tim, apelantkinja ističe da ne poznaje Danijelu Golić, te niti ima, niti je ranije imala veze s vrtićem koji se pominje u spornom članku, niti sa „Vikom orkestrom“, te da ne poznaje ministra dr Danu Maleševića, pa su joj na ovaj način povrijeđeni ugled i čast u društvenoj zajednici i kod lica koje poznaje. Smatra da su tuženi kršeći osnovne principe novinarske etike, ne provjeravajući informacije koje su dobili, ne identifikujući lice na koje se sporne informacije odnose i ne pružajući drugoj strani mogućnost izjašnjenja objavili sporni članak i apelantkinju označili kao aktera svoje priče.
18. Nadalje, apelantkinja smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i njeno pravo na pravično suđenje. Apelantkinja smatra da osporena odluka ne sadrži logički prihvatljivo obrazloženje, odnosno materijalno pravo je proizvoljno primijenjeno na utvrđene činjenice.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da tvrdnje iznesene u apelaciji nisu osnovane. Pri tome, Okružni sud je naveo da ostaje pri svim navodima u obrazloženju osporene odluke. V.Relevantni propisi
20. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 5. st. 1, 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost aDopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
23. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
24. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
25. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelantkinja u konkretnoj pravnoj stvari imala procesnu poziciju tužiteljice tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantkinje radi nekog njenog izražavanja. Kako član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelantkinja u osporenom postupku nije bila „žrtva“ kršenja člana 10 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak se nije ticao apelantkinjinog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na ostale navode
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 229602 19 Gž od 29. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je dostavio fotokopiju dostavnicu iz koje proizlazi da je presuda Okružnog suda od 29. maja 2019. godine dostavljena advokatu Branislavu Cvijanoviću 12. novembra 2019. godine, dok je advokat koji je zastupao apelantkinju pred redovnim sudovima i koji je podnio apelaciju Ustavnom sudu Vladimir Cvijanović. Apelantkinja je u apelaciji navela da joj je osporena presuda uručena 12. juna 2019. godine. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantkinji, odnosno njenom punomoćniku, advokatu Vladimiru Cvijanoviću, osporene presude Okružnog suda od 29. maja 2019. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocijeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti apelantkinjin navod da joj je osporena presuda uručena 12. juna 2019. godine jer se apelantkinji ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude njenom punomoćniku. S obzirom na to da je apelacija podnesena 12. avgusta 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3e) i II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije.
32. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda, koja joj je, prema njenim tvrdnjama, prouzrokovana spornim člankom tuženih od 28. septembra 2015. godine. Shodno tome, kako se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.
aPravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
34. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
35. Suština apelacionih prigovora se odnosi na apelantkinjino nezadovoljstvo stavom Okružnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženih za klevetu, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih.
36. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na „privatni život“ iz člana 8 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za obezbjeđenje privatnog života, čak i u sferi odnosa između pojedinaca [...] (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine).
38. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27–29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora dosegnuti određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22–26, 31. maj 2016. godine).
39. Razmatrajući apelacione navode u kontekstu osporene odluke, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantkinjinog „privatnog života“, odnosno njenog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povredu apelantkinjinog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje spornim člankom tuženih od 28. septembra 2015. godine u kojem je objavljena njena fotografija, ulazi u sferu apelantkinjinog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.
40. Drugo pitanje koje se postavlja jeste pitanje da li je apelantkinja „žrtva“ kršenja prava iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno da li odbijanje njenog tužbenog zahtjeva za povredu časti i ugleda predstavlja miješanje u njeno pravo na privatni i porodični život. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Međutim, u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud nesporno utvrdio da apelantkinja nije pomenuta u spornom članku, niti da se činjenice koje se navode u sadržaju članka dovode na bilo koji način u vezu s njom. Naprotiv, ni sama apelantkinja ne tvrdi da se sadržaj spornog članka odnosi na nju, nego da je uz sadržaj teksta greškom objavljena njena fotografija koju su tuženi preuzeli sa njenog Facebook profila i koja je bila javno dostupna na internetu i nije bila zaštićena, na kojem je apelantkinja označena kao Danijela Golić. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud posebno naglasio da apelantkinja i dalje radi u istoj firmi u kojoj je radila i u vrijeme kada je objavljen sporni članak, što znači da nije ni u kakvoj vezi s nelegalnim vrtićem koji se pominje u članku, iz čega ne proizlazi da je zbog objavljene fotografije došlo do promjene odnosa u porodici i radnom mjestu, odnosno u sredini u kojoj živi i radi. Osim toga, bitno je ukazati da apelantkinja tri godine od objavljivanja spornih fotografija (2015. godine) nije tražila demanti ili ispravku teksta koji se odnosi na njenu pogrešno objavljenu fotografiju, dok je tužbu podnijela 2018. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ocijenio da demanti koji bi se odnosio na sadržaj teksta ne bi mogao biti objavljen jer se sadržaj članka nije odnosio na apelantkinju, nego na drugo lice. Dakle, ostaje činjenica da je apelantkinja mogla tražiti ispravku teksta u odnosu na objavljenu fotografiju. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su tuženi objavili izvinjenje u kojem su, između ostalog, naveli da je prilikom objave spornog članka došlo do tehničke greške, gdje je uz tekst članka greškom objavljena apelantkinjina fotografija, te da se tekst u kome je fotografija bila samo propratni dio odnosi na potpuno drugo lice.
41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud zauzeo stav da novinari mogu da prenose informacije i fotografije privatnih lica koje su prvobitno objavljene uz njihov pristanak, ukoliko se radi o informaciji od legitimnog javnog interesa (vidi Evropski sud, Eerikäinen i drugi protiv Finske, broj 3514/02, stav 70, 10. februar 2009. godine). Dakle, puko saopštavanje pogrešnog imena pored fotografije, bez ikakvih negativnih konotacija povezanih s tim imenom, ne može se smatrati posebno značajnim ometanjem prava na poštovanje privatnog života. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu Vučina protiv Hrvatske Evropski sud istaknuo da je podnositeljka zahtjeva pokrenula građansku tužbu protiv izdavača lifestyle časopisa Gloria, tražeći naknadu štete zbog pogrešnog označavanja njene fotografije. Naime, časopis je objavio fotografiju podnositeljke zahtjeva snimljenu tokom popularnog glazbenog koncerta u Splitu. Natpis na fotografiji dao je ime A. K. – supruga Ž. K., tadašnjeg gradonačelnika Splita (vidi Evropski sud, Vučina protiv Hrvatske, presuda od 24. septembra 2019. godine, predstavka broj 58955/13). Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u toj presudi zauzeo stav da se pogrešno objavljeno ime pored fotografije bez ikakvih negativnih konotacija ne može smatrati dovoljno ozbiljnim miješanjem u pravo na poštovanje privatnog života podnositeljke.
42. Ustavni sud zapaža da je citirana praksa Evropskog suda slična, ali da nije odlučujuća u odnosu na konkretni slučaj. Naime, u navedenoj praksi je rečeno da se pogrešno objavljeno ime pored fotografije bez ikakvih negativnih konotacija ne može smatrati dovoljno ozbiljnim miješanjem u pravo na poštovanje privatnog života podnositeljke. Međutim, u konkretnom slučaju je nesporno da postoje određene „negativne konotacije“ jer sporni tekst navodi da osoba koja ima apelantkinjino ime i djevojačko prezime (Danijela Golić), uz koji je i objavljena apelantkinjina fotografija, vrši nezakonite radnje na osnovu njenog prijateljstva sa uticajnim ljudima u vlasti. Dakle, ne može se reći da nema ništa „negativno“ (nikakvog negativnog konteksta) u spornom članku koji bi se mogao povezati sa apelantkinjinom fotografijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo moguće utvrđivati istinitost navoda iz spornog članka jer se radi o drugoj osobi, niti je apelantkinja tokom postupka tvrdila da se sadržaj spornog teksta odnosi na nju, ali je nesporno da sporni članak sadrži „negativne konotacije“, odnosno navode koji se ne mogu nazvati bezazlenim iz razloga kako je naprijed navedeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tokom postupka nije dokazala da joj je nastala šteta zbog toga što je uz sporni članak navedenog sadržaja pogrešno objavljena njena fotografija. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da zbog objavljene apelantkinjine fotografije nije došlo do promjene odnosa u njenoj porodici ili radnom mjestu, odnosno u sredini u kojoj živi i radi, iz čega Okružni sud zaključuje da apelantkinja nije pretrpjela značajniju štetu da se udovolji njenom tužbenom zahtjevu. S druge strane, Okružni sud je ukazao da su tuženi objavili izvinjenje jer je greškom objavljena apelantkinjina fotografija čim su doznali za tužbu s obzirom na to da se apelantkinja nije obraćala tuženom nakon objave sporne fotografije (2015), dok je tužbu podnijela 2018. godine. Iz navedenog je Okružni sud zaključio da je (zbog navedenog propusta tuženih) dovoljna satisfakcija za apelantkinju javna isprika tuženih kao i ispravka greške zbog pogrešno objavljene fotografije.
43. Stoga, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju Okružnog suda da u spornom članku apelantkinji nisu narušeni ugled i čast pa da bi za nju nastala šteta, koju tokom postupka nije ni dokazala, zbog čega se neće miješati niti u zaključak tog suda u vezi s utvrđenjem da je za apelantkinju dovoljna satisfakcija objavljivanje izvinjenja tuženih.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, objavljivanjem apelantkinjine fotografije uz sporni članak, nije došlo do „miješanja“ u apelantkinjin privatni i porodični život u smislu člana 8 Evropske konvencije, odnosno da se apelantkinja ne može smatrati „žrtvom“ kršenja ovog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantkinjino pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
b) Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
46. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Apelantkinja je navela da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
49. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
50. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučujući o žalbi tuženih primjenom člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a uvažio njihovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, te u cijelosti odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev jer je u bitnom zaključio da apelantkinja nije dokazala da joj je pogrešnim objavljivanjem njene fotografije uz tekst spornog članka pričinjena šteta, što znači da nisu ispunjeni uslovi iz člana 5 Zakona o zaštiti od klevete zbog kojih bi apelantkinja imala pravo na naknadu nematerijalne štete, za što je Okružni sud dao prihvatljivo obrazloženje. Pri tome, Ustavni sud posebno naglašava da je apelantkinja kompenzirana na adekvatan način objavljivanjem izvinjenja tuženih, u kojem su istaknuli da je uz sporni tekst greškom objavljena apelantkinjina fotografija na koju se sporni tekst ne odnosi. Uz to, apelantkinja i ne tvrdi da joj je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženima, pa činjenica da se apelantkinjin stav o osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom Okružnog suda per se ne pokreće pitanje kršenje prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava na način kako to apelantkinja iznosi u apelaciji. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizlazi da je primjena prava bila proizvoljna i na apelantkinjinu štetu.
51. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada pogrešno objavljena apelantkinjina fotografija uz sporni članak ne predstavlja „miješanje“ u navedeno pravo, odnosno kada se ne može zaključiti da je apelantkinja „žrtva“ kršenja ovog prava jer apelantkinja nije dokazala da joj je nastala štete zbog pogrešno objavljene fotografije, a kao dovoljna satisfakcija u konkretnom slučaju smatra se javna isprika tuženih, kao i ispravka greške u vezi s objavom fotografije, koju su tuženi objavili odmah po saznanju za tužbu, s obzirom na to da im se apelantkinja radi ispravke nije obraćala nakon što je sporni tekst objavljen.
53. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud uvažavajući žalbu tuženih utvrdio da apelantkinja nije dokazala da joj je pogrešnim objavljivanjem njene fotografije uz tekst spornog članka pričinjena šteta i da u takvim okolnostima nisu ispunjeni uslovi da se apelantkinji dosudi naknada nematerijalne štete, za što je dato dovoljno jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim.
54. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević