Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4559/19 („Merkur“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4559/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4559/19, rješavajući apelaciju „Merkura“ a.d. Banjaluka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Merkura“ a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 217992 19 Rev od 10. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217992 17 Gž od 26. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 217992 15 P od 25. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Merkur“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 217992 19 Rev od 10. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 217992 17 Gž od 26. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 217992 15 P od 25. jula 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 217992 15 P od 25. jula 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati određene iznose na ime bespravno porušenih objekata, bliže označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina, sve bliže označeno u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istovremeno, obavezan je apelant da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos bliže označen u izreci presude.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je rješenjem organa tuženog od 31. oktobra 2005. godine, data urbanistička suglasnost tuženom za izgradnju saobraćajnice na zemljištu preciziranom u presudi, na kojem su se nalazile predmetne nekretnine apelanta i da je u tu svrhu nadležni organ uprave donio zaključak o rušenju tih, bespravno izgrađenih predmetnih nekretnina. Nadalje, utvrđeno je da je inspekcijskom nadzoru upravnog organa tuženog 9. augusta 2006. godine prisustvovao direktor apelanta, kada su na zapisniku skicirane predmetne nekretnine koje su se nalazile na navedenim parcelama i da su prema navodima apelanta u njegovom vlasništvu predmetne nekretnine. Također, utvrđeno je da je rješenjem organa tuženog od 10. oktobra 2006. godine apelantu naređeno rušenje predmetnih nekretnina na određenoj parceli, za koje ne može pribaviti odobrenje za građenje i da je rušenje predmetnih nekretnina izvršeno 5. oktobra 2006. godine.

4. Isto tako, utvrđeno je da je rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 29. februara 2008. godine odbijena žalba apelanta, protiv rješenja urbanističko-građevinskog inspektora od 10. oktobra 2006. godine (o rušenju predmetnih nekretnina) i da je to rješenje (po tužbi apelanta), poništeno presudom Okružnog suda od 12. novembra 2008. godine, u upravnom sporu, a u ponovnom postupku tuženi je rješenjem od 5. augusta 2009. godine, naredio apelantu rušenje predmetnih nekretnina i rješenjem Ministarstva od 10. oktobra 2011. godine je odbijena žalba apelanta protiv tog rješenja. Najzad, utvrđeno je da je vještak urbanističko-građevinske struke, tržišnu vrijednost objekata apelanta procijenila (bez zemljišta) u određenom iznosu, a vještak finansijske struke je zakupninu, za period od 5. oktobra 2006. godine zaključno sa aprilom 2017. godine, obračunala u određenom iznosu, sve precizirano u presudi, kao i da je apelant tužbu podnio 19. jula 2010. godine.

5. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da su organi tuženog u postupku preduzimanja radnji oko rušenja predmetnih nekretnina postupali zakonito i da to potvrđuje i rješenje Ministarstva od 10. oktobra 2011. godine (kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja o rušenju predmetnih nekretnina), koje je postalo konačno, a protekom roka za pokretanje upravnog spora i pravosnažno, a da apelant nije proveo ni jedan dokaz na osnovu koga bi se mogao izvesti drugačiji zaključak. Shodno tome i pozivom na odredbe čl. 154., 170., 172. i

189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev, pri čemu je (s obzirom na vrijeme kada je preduzeta radnja rušenja predmetnih nekretnina i vrijeme podnošenja tužbe) našao da je potraživanje naknade obične štete zastarjelo.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 217992 17 Gž od 26. juna 2018. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, i zahtjev apelanta za nadoknadu troškova sastava žalbe u određenom iznosu je odbijen.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da su eventualni propusti koji su učinjeni prilikom donošenja prvobitnog rješenja o rušenju predmetnih nekretnina, otklonjeni donošenjem konačnog rješenja i da stoga apelantu nije prouzrokovana šteta protivpravnim radnjama u vršenju funkcije organa tuženog. Nadalje, Okružni sud je ukazao da saglasno članu 107. tačka đ) Zakona o uređenju prostora i građenja, urbanističko građevinski inspektor, u vršenju inspekcijskog nadzora nad provođenjem tog zakona, pored ovlaštenja datih Zakonom o inspekciji, ovlašten je i da naredi rušenje objekta ili njegovih dijelova ili uklanjanje izvedenih radova i uspostavljanje prvobitnog stanja na teret investitora, ako utvrdi da su građenje odnosno radovi izvedeni bez odobrenja za građenje i lokacijskih uslova za objekte iz člana 78. tog zakona.

8. Također, Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi žalbe koji se odnose na troškove postupka tvrdnjom da je vrijednost spora postavljena na iznos, preciziran u presudi, za koji iznos je Tarifa znatno niža, jer je iz same tužbe od 19. jula 2010. godine evidentno da je apelant u tužbi naznačio kao vrijednost predmeta spora iznos preciziran u presudi, a koji je viši od iznosa za koji apelant tvrdi da je vrijednost spora postavljena. U vezi s tim, ukazano je da vrijednost predmeta spora nije mijenjana ni u pismenom izjašnjenju apelanta na odgovor na tužbu, kao ni na pripremnom ročištu, dok je na ročištu za glavnu raspravu samo povećan tužbeni zahtjev preciziranjem tog zahtjeva na viši iznos preciziran u presudi. Osim toga, Okružni sud je naveo da u situaciji kada apelant nije dokazao osnov svog tužbenog zahtjeva nepotrebno je razmatrati zastarjelost potraživanja.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 217992 19 Rev od 10. jula 2019. godine revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao odrede čl. 154., 155., 158. i

172. ZOO i naveo da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za štetnika nastaje obaveza, a za oštećenog pravo potraživanja naknade štete. Naime, ukazano je da bi postojala odgovornost za naknadu štete potrebno je, ne samo da neko lice pretrpi štetu, već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke za odgovornost za štetu (štetna radnja na strani štetnika, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete, subjektivna ili objektivna odgovornost štetnika). Nadalje, istaknuto je da je štetna radnja protivpravna ako je preduzeta protivno zakonskoj normi, a ako je radnja izvršena u skladu sa zakonskom normom i sa postojećim pravnim poretkom, pravni subjekt koji je izvršio takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu, koju je ono pretrpjelo. Pored toga, navedeno je da ni svako nepravilno postupanje pravnog subjekta, u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja, ne dovodi do prava na naknadu štete, jer organi tužene koji su u okviru svojih ovlaštenja donosili spomenuta akta, ne mogu biti odgovorni za pogrešno tumačenje ili pogrešnu primjenu zakonske norme, pa takva pogrešna primjena, sama po sebi, nije povreda dužnosti u vršenju funkcije tog organa, a ako do povrede i do pogrešne primjene materijalnog prava i dođe, te povrede se otklanjaju u postupku povodom pravnih lijekova.

11. Također, Vrhovni sud je istakao s obzirom na pravosnažnost rješenja tuženog od 5. augusta 2009. godine, kojim je naređeno rušenje predmetnih nekretnina, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su bez značaja za ishod ovoga spora eventualni propusti organa tuženog u postupku rušenja predmetnih nekretnina, na što se ukazuje u reviziji a što je isticano i u toku postupka, jer se propuštanjem da pokrene upravni spor i u slučaju postojanja eventualnih nedostataka, apelant ne može sa osnovom na te nedostatke pozivati u ovom revizionom postupku. Stoga je navedeno da se navodi revizije da tuženi upravni postupak za rušenje predmetnih nekretnina apelanta nije ni provodio, ukazuju neosnovanim.

12. Nadalje, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku u kojem je organ tuženog, na osnovu Zakona o opštem upravnom postupku, Zakona o inspekcijama i saglasno tada važećeg Zakona o uređenju prostora, u postupku vršenja nadzora donio navedena rješenja od 10. augusta i 10. oktobra 2006. godine, te od 5. augusta 2009. godine, a ne Zakona o uređenju prostora i građenja (koji je, saglasno članu 128. tog zakona, stupio na snagu 22. juna 2010. godine), kako je zaključio drugostepeni sud. Iako se na pogrešnu primjenu navedenog zakona od strane drugostepenog suda, s pravom ukazuje u reviziji, imajući u vidu da navedena rješenja tuženog o nalaganju rušenja predmetnih nekretnina apelanta imaju osnova, u odredbi člana 138. tačka 8. Zakona o uređenju prostora, revizioni navodi u tom pravcu, ne doprinose drugačijem ishodu ovoga spora. Naime, ukazano je da prema odredbi člana 138. tačka 8. Zakona o uređenju prostora, inspektor ima pravo, da u vršenju inspekcijskog nadzora - naredi rušenje građevine ili nekih njenih dijelova, kao i drugih objekata, ako utvrdi da su građenje, odnosno radovi izvršeni ili se vrše bez odobrenja za građenje, a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od 60 dana, kakav je ovdje slučaj sa predmetnim nekretninama apelanta. U vezi s tim, istaknuto je da apelant to odobrenje nije prezentovao inspekcijskom organu u upravnom postupku, nije to učinio ni tokom parničnog postupka, niti je uopće tvrdio da je izdato odobrenje za građenje predmetnih nekretnina.

13. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da radnje organa tuženog preduzete u postupku donošenja navedenih upravnih akata nisu protivpravne, nego su preduzete na osnovu zakonskih ovlaštenja iz prednje navedenih zakona, a parnični sud nije ovlašten da ispituje zakonitost tih akata, u parničnom postupku. Naime, ukazano je da se njihova zakonitost ispituje u upravnom sporu koji apelant, kako je već rečeno, nije pokrenuo protiv konačnog akta tuženog o nalaganju rušenja predmetnih nekretnina. Dakle, navedeno je da se zbog toga ne može sa osnovom u ovom parničnom postupku ukazivati da organ tuženog nije u upravnom postupku utvrdio - da li bi se, s obzirom na vrijeme izgradnje predmetnih nekretnina, uopće moglo odlučivati o njihovom statusu (kao bespravno izgrađenih objekata), na što se neosnovano ukazuje i u reviziji.

14. Osim navedenog, Vrhovni sud je istakao da su predmetne nekretnine bili privremeni objekti, a apelant ničim nije dokazao suprotno i kao takvi, oni nisu sastavni dio zemljišta, a prestankom mogućnosti korištenja, moraju se ukloniti kao pokretne stvari, što je tuženi (u skladu sa odredbama Zakona o uređenju prostora i učinio), a apelanta kao vlasnika tih nekretnina, pogađa sankcija uklanjanja bez naknade. Nadalje, ukazano je kako je predmet spora u ovoj parnici naknada materijalne štete po osnovu rušenja nekretnina apelanta, revizioni navodi da zemljište na kojem su se predmetne nekretnine nalazile (koje nije predmet ovoga spora), nije izuzeto ni eksproprisano, u čemu se revizija dobrim dijelom iscrpljuje, nisu od značaja za pravilnost pobijane presude.

15. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ukazuje da tuženi nije postupio u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama i da je bezrazložno nanio apelantu štetu, jer su očiti propusti organa tuženog u postupku rušenja predmetnih nekretnina. Naime, apelant navodi da tuženi nikad nije proveo postupak eksproprijacije za predmetno zemljište, niti je ikada proveo upravni postupak za rušenje predmetnih nekretnina. Nadalje, apelant ističe da je sud u pogledu naknade za običnu štetu proizvoljno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe člana 376. ZOO, jer je vrijeme početka zastare na podizanje tužbe u konkretnom slučaju dosta sporno. Također, apelant ukazuje da je pogrešan i stav suda u pogledu dosuđenih troškova postupka tuženom. Relevantni propisi

16. Zakon o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 84/02 - Prečišćeni tekst, 14/03 - ispravka, 112/06 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 138. stav (1) tačka 8) U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem: 8. da naredi rušenje građevine ili njenih dijelova, kao i drugih objekata, ili uklanjanje izvršenih radova i uspostavljanje prvobitnog stanja na teret investitora, ako utvrdi da su građenje, odnosno radovi izvršeni ili se vrše bez odobrenja za građenje, ili suprotno datom odobrenju, a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od 60 dana;

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Član 170. stav (1) (1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Ustavni sud nalazi da je u postupku, pored ostalog, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određene iznose na ime bespravno porušenih predmetnih nekretnina i na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina, sve bliže označeno u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4559/19 („Merkur“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio