Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-245/21 (L. R.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-245/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-245/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ljiljana Radović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljiljana Radović protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 056723 20 Gži od 12. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Radović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sokoca, koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 22. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 I 056723 20 Gži od 12. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantkinje podnesen protiv izvršenika (RS, Vlada RS, Ministarstvo unutrašnjih poslova Banjaluka), za isplatu mjesečne naknade, tj. plata za period od 1. avgusta 2016. godine do 7. avgusta 2017. godine.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je na prijedlog apelantkinje, rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 26. juna 2018. godine dozvoljeno izvršenje protiv izvršenika, tako što je naloženo izvršeniku da apelantkinju vrati na rad i da joj isplati novčano potraživanje u iznosu od 11.169,10 KM (na ime neisplaćenih plata za period od 23. marta 2015. godine do 31. jula 2016. godine), a na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 10. oktobra 2016. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 1. juna 2017. godine). Dalje, da je u svom prigovoru (koji je izjavio protiv navedenog rješenja o izvršenju) izvršenik istakao da je 2. juna 2017. godine vratio apelantkinju na rad, te da je 23. januara 2018. godine Ministarstvu finansija dostavio obračun plata, poreza i doprinosa za apelantkinju, što je apelantkinja potvrdila ali istovremeno navodeći da je vraćena na rad 7. avgusta 2017. godine, a ne 2. juna 2017.godine (kako je navedeno u prigovoru). Takođe, da je rješenjem Osnovnog suda od 5. septembra 2018. godine djelimično usvojen prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju stavljeno van snage u dijelu kojim je naloženo vraćanje apelantkinje na rad, te je apelantkinja 16. januara 2018. godine, podnijela prijedlog za naknadu neisplaćenih plata za period od 1. avgusta 2016. godine do 7. avgusta 2017.godine (kada je, navodno, vraćena na rad), pa je Osnovni sud osporenim rješenjem odbio navedeni prijedlog apelantkinje kao neosnovan. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantkinja vraćena na rad, već je sporno da li je vraćena na rad 2. juna 2017. godine, kako to navodi izvršenik, ili 7. avgusta 2017. godine, kako tvrdi apelantkinja, a navedena činjenica je bitna radi utvrđivanja visine potraživanja apelantkinje u ovom izvršnom postupku, s obzirom da joj, shodno odredbama člana 217. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu ZIP), pripada pravo na isplatu mjesečne naknade na ime neisplaćenih plata koje su dospjele od dana pravosnažnosti presude na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje (1. juna 2017. godine).
4. Okružni sud je dalje naveo da je teret dokazivanja činjenice kada je apelantkinja vraćena na rad na izvršeniku, a ne na apelantkinji, te da iz stanja u spisu proizlazi da je izvršenik činjenicu vraćanja apelantkinje na rad dokazao rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Banjaluka od 27. jula 2017. godine, u čijem dispozitivu se navodi da se izvršava presuda Osnovnog suda od 10. oktobra 2016. godine, na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje, te da se apelantkinja raspoređuje na radno mjesto Stručni saradnik za poslove prebivališta, boravišta, ličnih karata i JMB PS Sokolac, Policijska uprava Istočno Sarajevo, sa danom 2. jun 2017. godine, kao i da će se plata imenovane odrediti prema koeficijentu 7,00 petnaeste platne grupe plata državnih službenika. Okružni sud je naveo da se prednje rješenje ima smatrati relevantnim dokazom izvršenika da je apelantkinju vratio na rad 2. juna 2017. godine i rasporedio na odgovarajuće poslove, od koga dana apelantkinja ima pravo i na platu, odnosno naknadu na ime plate. Okružni sud je naveo da, kako je, u konkretnom slučaju izvršenik vratio apelantkinju na rad 2. juna 2017. godine, dakle, dan nakon što je postala pravosnažna presuda Osnovnog suda od 10. oktobra 2016. godine, na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje, prvostepeni sud je, suprotno navodima apelantkinje, pravilno postupio kada je obustavio postupak izvršenja, jer je isto okončano vraćanjem apelantkinje na rad i isplatom naknade na ime plata koje su dosuđene pravosnažnom presudom na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantkinja navodi da, suprotno utvrđenju redovnih sudova, ona zapravo nije „vraćena na posao 2. juna 2017. godine, već 7. avgusta 2017. godine“, ali, čak i kada bi se „uzelo da je ispravno“ takvo utvrđenje, apelantkinja smatra da bi u tom slučaju njen prijedlog bio osnovan za period od 1. avgusta 2016. godine do 2. juna 2017. godine, a ne do 7. avgusta 2017. godine, kako je to prvobitno predlagala.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević