Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-373/21 (R.R.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-373/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-373/21, rješavajući apelaciju koju je podnio R. R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.

protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 089289 20 Gž od 6. studenoga 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 089289 18 Mal od 12. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. R. R. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prijedora, kojega zastupa Dunja Matijašević, odvjetnica iz Prijedora, podnio je 3. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 089289 20 Gž od 6. studenoga 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 089289 18 Mal od 12. ožujka 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se obveže tuženik (D.R.) da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da iz stanja prvostupanjskoga spisa proistječe da je naredbom Okružnoga javnoga tužiteljstva Banjaluka – Područni ured Prijedor od 3. kolovoza 2016. godine obustavljena istraga protiv tuženika za kazneno djelo Krađa, koji je prijavljen da je 4./5. kolovoza 2011. godine uz uporabu fizičke snage i podesnoga alata, sa zajedničke grobnice obitelji R., izvršio demontažu bakarnoga lima, kojim je bila pokrivena kupola grobnice, oštetivši na taj način apelanta za iznos od 4.000,00 KM. Okružni je sud istakao da je nadalje istom naredbom obustavljena istraga protiv tuženika za isto kazneno djelo za koje je prijavljen da je 4./5. travnja 2014. godine sa iste grobnice izvršio demontažu bakarne lajsne i bakarne jabuke, i tako oštetio apelanta za iznos od oko 1.400,00 KM. Okružni je sud istakao da iz spisa slijedi da je istraga obustavljena jer nije bilo dovoljno dokaza da je tuženik učinio predmetna kaznena djela. Okružni je sud istakao da iz izvršenoga vještačenja po vještaku D.O. proistječe utvrđenje prvostupanjskoga suda da je radnjama poduzetim na opisani način apelantu pričinjena šteta u visini od 3.220,00 KM. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 154. Zakona o obligacionim odnosima propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Okružni je sud istakao da bi postojala odgovornost neke osobe za štetu, potrebno je da budu ispunjeni uvjeti da šteta postoji, da je šteta prouzročena protupravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika, kao i da postoji uzročna veza između štetnikove radnje i nastale štete, odnosno da je šteta posljedica radnje ili propuštanja štetnika. Okružni je sud istakao da polazeći od toga da apelant nije dokazao da je štetnu radnju poduzeo tuženik, odnosno da nije dokazao postojanje uzročne veze između radnje tuženika i štete nastale na grobnici, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 7. u svezi sa čl. 126. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) pravilno zaključio da nije dokazano postojanje obligacionoga odnosa između apelanta i tuženika, a time i odgovornosti tuženika za nastalu štetu. Okružni je sud istakao da shodno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP u parničnome postupku sud je glede postojanja kaznenoga djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćno presudu kaznenoga suda, kojom se optuženi oglašava krivim. Okružni je sud istakao da iako priziv apelanta apostrofira ovu zakonsku odredbu, istoj nema mjesta primjene jer krivica tuženika za navedeni događaj nije utvrđena pravomoćnom kaznenom presudom, kako bi parnični sud bio za tu presudu vezan. Okružni je sud istakao da apelant u prizivu se poziva na kredibilitet svjedočenja B.R. i tvrdnju da je ovaj identično svjedočio u više navrata pred različitim organima, ali Okružni sud istječe da ovaj navod nije od značaja za rješavanje u konkretnoj stvari. Okružni je sud istakao da sud u parničnome postupku može samo cijeniti iskaze svjedoka date za potrebe toga postupka, i da ga u okviru postupka cijeni pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima toga postupka. Okružni je sud istakao da sukladno odredbi čl. 8. ZPP sud odlučuje na temelju slobodne ocjene dokaza, pri čemu je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je ocijenio iskaz ovoga svjedoka kao nepouzdan, zbog njegovoga subjektivnoga odnosa prema apelantu odnosno tuženiku i opravdane zainteresiranosti da apelant uspije u postupku, a napose kod činjenica da su sva saznanja ovoga svjedoka posredna, utemeljena na onome što je čuo iz razgovora između tuženika i njegove supruge (iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je u iskazu ovaj svjedok rekao da je čuo šta je tuženik rekao supruzi, riječima „Ja sam ono njegovo vjersko razvalio i bacio“). Okružni je sud istakao da prizivni navodi kako prvostupanjski sud nije cijenio sve materijalne dokaze koje je izveo apelant su paušalni i neutemeljeni, jer je prvostupanjski sud cijenio sve dokaze koji su od značaja za činjenice relevantne za odlučivanje u tužbenome zahtjevu apelanta. Okružni je sud istakao da je točno da prvostupanjski sud nije cijenio nalaz i mišljenje građevinskoga vještaka, ali kako apelant nije dokazao temelj odgovornosti tuženika, to prvostupanjski sud nije ni mogao da utvrđuje činjenice koje se odnose na visinu štete, te u tomu smislu nije niti mogao da cijeni dokaze koji se odnose na istu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da je „svoj tužbeni zahtjev temeljio na izjavi svjedoka B.R. koji je čuo razgovor između tuženika i njegove supruge kada je tuženik pričao svojoj supruzi da je oštetio grobnicu i to zbog toga da mu se osveti“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-373/21 (R.R.) | Sudska praksa | Aktio