Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/19 (G.M.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1927/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-1927/19, rješavajući apelaciju G. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G.M.

protiv:

- presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 004028 19 U od 10. jula 2019. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 9328230575 od 23.

januara 2019. godine i zaključka Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Istočno Sarajevo broj 96-1.7- 7811.83-5062/18 od 20. decembra 2018. godine;

- presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 003926 19 U od 22. marta 2019. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 9328230575 od 26.

oktobra 2018. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Istočno Sarajevo broj 96-1.1- 1811.83-3410/18 od 10. septembra 2018. Godine;

-rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 14 0 U 001237 19 Uvlž od 14. februara 2019. godine i 14 0 U 001237 18 Uvl od 19.

decembra 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

1. G.M. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 003926 19 U od 22. marta 2019. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 14 0 U 001237 19 Uvlž od 14. februara 2019. godine i 14 0 U 001237 18 Uvl od 19. decembra 2018. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) broj 9328230575 od 26. oktobra 2018. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 96-1.1-1811.83- 3410/18 od 10. septembra 2018. godine.

2. Apelantica je dopunila apelaciju 17. oktobra 2019. godine osporavajući presudu Okružnog suda broj 14 0 U 004028 19 U od 10. jula 2019. godine, rješenje Fonda broj 9328230575 od 23. januara 2019. godine, zaključak Filijale broj 96-1.7-7811.83-5062/18 od 20. decembra 2018. godine. Uvodne napomene

3. Rješenjem Filijale broj 9328230575 od 2. novembra 2009. godine apelantici nije priznato pravo na porodičnu penziju (iza smrti pastorka poginulog 20. septembra 1992. godine). Apelantica je protiv tog rješenja podnijela žalbu koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Fonda broj 9328230575 od 15. marta 2011. godine. Odlučujući o tužbi koju je apelantica podnijela protiv rješenja Fonda, Okružni sud je donio presudu broj 14 0 U 001237 11 U od 21. oktobra 2011. godine kojom je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda koji je Vrhovni sud presudom broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan. U konkretnom postupku utvrđeno je da su primanja po članu porodičnog domaćinstva u vrijeme pogibije apelanticinog pastorka prelazila zakonom propisani imovinski cenzus iz člana 139. stav 1. tada važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) od 25% prosječne neto plate u Republici Srpskoj, u mjesecu u kojem je nastupila smrt osiguranika, odnosno korisnika penzije. Takođe, utvrđeno je da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 139. stav 2. navedenog Zakona za obzirom na to da se citirana odredba zakona odnosi samo na roditelje pripadnika oružanih snaga poginulih u vršenju vojnih dužnosti, a ne i na njihove maćehe i očuhe.

4. Apelantica je podnijela apelaciju protiv naprijed navedenih odluka redovnih sudova, Fonda i Filijale, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelacija je zavedena pod brojem AP-336/14. Odlučujući o toj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-336/14 od 1. februara 2017. godine kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu. Osporene odluke Prvi postupak po zahtjevu za oglašavanje rješenja ništavim

5. Rješenjem Filijale broj 96-1.1-1811.83-3410/18 od 10. septembra 2018. godine odbijen je apelanticin zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja Filijale broj 9328230575 od 2. novembra 2009. godine i rješenja Fonda broj 9328230575 od 15. marta 2011. godine.

6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelantica podnijela predmetni zahtjev 21. avgusta 2018. godine iz razloga predviđenih odredbama člana 252. st. 2. i 5. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), a kojima je propisano (stav 2.) da se ništavim oglašava rješenje koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo prema krivičnom zakonu (član 252. stav 2. ZUP-a) odnosno koje (stav 5.) sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Međutim, Filijala je nakon provedenog postupka zaključila da apelantica na osnovu navedenih rješenja nije stekla nikakvo pravo i da ista nisu izvršna, te da u vezi sa tim ne stoji tvrdnja da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 252. st. 2. i 5. ZUP-a, a što proizilazi iz presude Vrhovnog suda broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine.

7. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Filijale koju je Fond odbio rješenjem broj 9328230575 od 26. oktobra 2018. godine.

8. Fond je u obrazloženju rješenja, razmatrajući apelanticine žalbene navode, istakao da je pravilnost spornih rješenja i utvrđivanje činjenice izdržavanja kao uslova za ostvarivanje apelanticinog prava na porodičnu penziju, potvrđena kroz više sudskih odluka i Odlukom Ustavnog suda, te da je stoga bespredmetno ponovno raspravljati o kriterijumima koji su u tom postupku korišteni prilikom ocjene te činjenice. Fond je konstatovao je pravilan zaključak Filijale da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana članu 252. stav 1. tač. 2. i 5. ZUP-a.

9. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Fonda, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 14 0 U 003926 19 U od 22. marta 2019. godine.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je, da bi se rješenje moglo oglasiti ništavim osnovom člana 252. tačka 2. ZUP-a, prije svega, potrebno da je to rješenje podobno za izvršenje, odnosno da je tim rješenjem stranci utvrđeno kakvo pravo ili obaveza (činjenje, propuštanje ili trpljenje). Međutim, Okružni sud je istakao da to u konkretnom predmetu nije slučaj i da sporno rješenje ne može biti predmet izvršenja, pa u tom pogledu nema bilo kakve mogućnosti za prouzrokovanje djela kažnjivog po krivičnom zakonu. Okružni sud je, nadalje, ukazao da rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili kao posljedica kakvog djela kažnjivog po krivičnom zakonu može biti razlog za ponavljanje upravnog postupka na osnovu odredbe člana 234. tačka 2. ZUP-a, ali da apelantica ničim osnovanim nije dokazala da su sporna rješenja donesena na temelju lažne isprave ili radnje koja predstavlja krivično djelo službenog lica. Pri tome, Okružni sud je obrazložio da lažna isprava u smislu odredbe člana 234. ZUP-a nije svaka isprava u kojoj su podaci netačni, već samo ona isprava do koje se došlo krivičnim djelom službenog lica ili drugog lica koje je takvu ispravu izdalo, što se dokazuje pravosnažnom krivičnom presudom, a koji dokaz apelantica tokom postupka nije ponudila.

11. Dalje, Okružni sud je, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 252. tačka 5. ZUP-a, zaključio da se, shodno toj odredbi, samo zakonom mogu predvidjeti slučajevi u kojima povreda zakona predstavlja razlog ništavosti. Ocijenio je da to u konkretnoj upravnoj stvari znači da ta nepravilnost mora, prije svega, biti predviđena odredbama Zakona o PIO, jer je to zakon na osnovu kojeg su donesena sporna rješenja. Međutim, zaključio je da Zakon o PIO, a ni neki drugi zakon, ne sadrži odredbu kojom bi bilo propisano da su ništava rješenja kakva su u konkretnom slučaju o donijeli tužni organi. Shodno navedenom, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.

Postupak po prijedlogu za ponavljanje postupka

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 14 0 U 001237 18 Uvl od 19. decembra 2018. godine odbačen je apelanticin prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine (kojim je okončan postupak za priznavanje penzije).

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica prijedlog za ponavljanje upravnog spora podnesen 13. oktobra 2018. godine zasniva na saznanju za nove činjenice koje bi dovele do drugačijeg rješenja da su bile upotrijebljene u sudskom postupku. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da, prema sudskoj praksi, ponavljanje upravno-sudskog postupka nije dozvoljeno protiv odluke Vrhovnog suda kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda odbijen. Vrhovni sud je istakao da bi u suprotnom bilo omogućeno podnošenje prijedloga za ponavljanje upravno-sudskog postupka, kao drugog vanrednog pravnog lijeka protiv odluke Vrhovnog suda, kojom je odlučeno o jednom vanrednom pravnom lijeku – zahtjevu za vanredno preispitivanje. Ukazao je da je kod takvog stanja stvari nisu ispunjeni zakonski uslovi za odlučivanje o apelanticinom prijedlogu, zbog čega je odlučeno kao u izreci na osnovu odredaba člana 45. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.

14. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Vrhovnog suda br. 14 0 U 001237 19 Uvlž od 14. februara 2019. godine.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbom člana 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da će se postupak, okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda, ponoviti na zahtjev stranke, pod uslovima navedenim u tačkama 1. do 6. te odredbe. Ukazano je da u konkretnom slučaju, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 31. oktobra 2013. godine o odbijanju zahtjeva za vanredno preispitivanje, po svojoj suštini ne predstavlja odluku suda kojom se upravni spor okončava u smislu odredbe člana 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, zbog čega je prijedlog za ponavljanje postupka, okončanog tom presudom pravilno odbačen. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da cijelosti prihvata obrazloženje osporenog rješenja, a da drugačiju odluku nisu mogli ishoditi navodi žalbe kojim apelantice izražava nezadovoljstvo pobijanim rješenjem, te prigovori na pravilnost odlučivanja u upravnom sporu, jer se ti razlozi u ovom postupku ne mogu iznositi.

Drugi postupak po zahtjevu za oglašavanje rješenja ništavim

16. Filijala je donijela zaključak broj 96-1.7-7811.83-5062/18 od 20. decembra 2018. godine kojim je odbačen apelanticin zahtjev za oglašenje ništavim rješenja od 2. novembra 2009. godine i 15. marta 2011. godine, uz obrazloženje da je predmetni postupak pokrenut po apelanticinom zahtjevu podnesenom 13. oktobra 2018. godine i da je u provedenom postupku utvrđeno da je rješenjem Filijale broj 96-1.1-1811.83-3410/18 od 10. septembra 2018. godine već odlučeno o istoj upravnoj stvari zbog čega je odlučeno kao u izreci.

17. Apelantica je podnijela žalbu protiv tog zaključka koja je odbijena rješenjem Fonda broj 9328230575 od 23. januara 2019. godine.

18. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Fonda koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 14 0 U 004028 19 U od 10. jula 2019. godine, uz obrazloženje da su nižestepene odluke donesene pravilnom primjenom člana 113. ZUP-a.

19. Apelantica u apelaciji tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e), f) i

k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. i čl. 8, 13, 14, i 17. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju te člana 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjim tekstu: Međunarodnog pakta). U suštini apelantica ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, ističući da su odluke kojima je odbijen njen zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju zasnovane na lažnim podacima o platama u Republici Srpskoj u 1992. godini, i to uprkos odredbi člana 77. stav 1. Zakona o PIO RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 106/05) kojom je zabranjeno korištenje podataka iz 1992. godine i da je diskriminisana u odnosu na ostale članove porodica poginulih boraca koji su ostvarili pravo na porodičnu penziju.

20. U dopuni apelacije apelantica u suštini ostaje kod apelacionih navoda.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

22. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da apelantica osporava odluke organa uprave i Okružnog suda donesene u postupcima po njenim zahtjevima za oglašavanje ništavim rješenja Filijale broj 9328230575 od 2. novembra 2009. godine i rješenja Fonda broj 9328230575 od 15. marta 2011. godine (kojim rješenjima apelantici nije priznato pravo na porodičnu penziju, a koja rješenja su zapravo potvrđena u upravnom sporu presudom Okružnog suda broj 14 0 U 001237 11 U od 21. oktobra 2011. godine i presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine). Takođe, apelantica osporava odluke Vrhovnog suda donesene po njenom prijedlogu za ponavljanje tog postupka za priznavanje prava na porodičnu penziju okončanog presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine.

23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je o apelanticinim građanskim pravima u konkretnom slučaju odlučivano u postupku okončanom presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine, kojom je u konačnici pravosnažno odbijen njen zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Pri tome, Ustavni sud napominje da je ova presuda je u kontekstu apelacionih navoda, kakve apelantica u suštini ponavlja i u konkretnoj apelaciji, bila predmet razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom u Odluci AP-336/14 od 1. februara 2017. godine, kojom je apelanticina apelacija odbijena kao neosnovana. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je u postupcima po zahtjevima za oglašavanje ništavim rješenja kojima je apelanticin zahtjev pravosnažno odbijen odlučivano samo o procesnim pitanjima odnosno postojanju zakonskih uslova za oglašavanje ništavim pravosnažnog rješenja odnosno postojanju zakonskih uslova za podnošenje tog zahtjeva za oglašavanje ništavim rješenja, Ustavni sud smatra da da ishod procedure u kojoj su donijeta ta osporena rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda AP-148/13 od 17. jula 2014. godine).

24. Dalje, u odnosu na osporene odluke donesene u postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka, Ustavni sud ukazuje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, u načelu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi, u smislu autonomnog značenja tog pojma, o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice (o kojim je odlučeno u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 31. oktobra 2013. godine) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

25. Imajući u vidu da su apelanticini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su, stoga i navodi o kršenju člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama (kojima se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti o apelanticinim pravima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, niti o pravima iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i apelanticini navodi o kršenju tih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

27. Konačno, u odnosu na navode apelantice o povredi prava iz člana 14. i 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje da navedene odredbe sadržajno korespondiraju garancijama prava na pravično suđenje odnosno zabranu diskriminacije iz relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije, zbog čega su apelacioni navodi i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/19 (G.M.) | Sudska praksa | Aktio