Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/21 (R.Š.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-453/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-453/21, rješavajući apelaciju koju je podnio R. Š., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. Š.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 276732 20 Gž od 20. siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 276732 12 Mal od 16. studenoga 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. R. Š. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 10. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 276732 20 Gž od 20. siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 276732 12 Mal od 16. studenoga 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim potražuje od tuženice (Republika Srpska) da mu isplatu naknadu štetu u određenome iznosu, za izradu armirano-betonskoga temelja sa pločanjem na gradskome groblju „Vlakovo“, za izradu i montažu nišana za pokojnoga oca F.Š., za održavanje grobnoga mjesta, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, naloženo je apelantu da tuženici naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 480,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da su roditelji apelanta koji su 1992. godine boravili u stanu na Grbavici, koja je bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske, nestali za vrijeme boravka na Grbavici, te da je apelant pred Općinskim sudom Sarajevo II (u daljnjemu tekstu: Općinski sud II) proveo postupak kojim je svoje roditelje proglasio umrlim, te da se kao datum njihove smrti smatra 9. srpnja 1992. godine. Kantonalni je sud istakao da je dalje utvrđeno da je presudom Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjemu tekstu: MKSJ) od 5. prosinca 2003. godine S.G. osuđen na 20. godina zatvora, što je u razdoblju od rujna 1992. godine i kolovoza 1994. godine vodio kampanju granatiranja i snajperskoga djelovanja protiv civilnoga stanovništva Sarajeva (koji je bio pod kontrolom Armije R BiH), uzrokujući smrt i ranjavanje civila, da tuženica nije učinila dostupnim i otkrila tražene informacije o sudbini roditelja apelanta, zbog čega je ranije i obvezana na isplatu 5.000,00 KM na ime kompenzacije za duševnu bol apelanta, da navedenom kaznenom presudom nije utvrđena kaznena odgovornost osuđenoga S.G. za ubojstvo roditelja apelanta, niti je istom bilo obuhvaćeno stradanje civila na Grbavici. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare potraživanja ocijenio da je isti utemeljen. Kantonalni je sud istakao da kako je rješenje Općinskoga suda II od 14. listopada 2002. godine, kojim se roditelji apelanta proglašavaju umrlim pravomoćno sa 14. listopadom 2002. godine, to prvostupanjski sud smatra da se počevši od toga nadnevka ima smatrati početak tijeka roka zastare potraživanja na ime materijalne štete. Kantonalni je sud istakao kako je apelant tužbu podnio 1. kolovoza 2012. godine, dakle, protekom roka od tri godine iz čl. 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), to je u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO ocijenjen utemeljenim prigovor zastare i odbijen je tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni je sud istakao da suprotno navodima priziva, kada bi se rok računao i od 2006. godine, kada je otac apelanta ukopan, i u tomu slučaju bi bio utemeljen prigovor zastare, jer je tužba podnesena 1. kolovoza 2012. godine. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 377. ZOO propisano da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za koje kazneno gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne razdoblje određeno za zastaru kaznenoga gonjenja. Kantonalni je sud istakao da je za primjenu privilegiranoga roka zastare nužno postojanje osuđujuće kaznene presude, kojom je utvrđeno postojanje kaznenoga djela i kaznena odgovornost izvršitelja. Kantonalni je sud istakao da u konkretnomu slučaju presudom MKSJ od 5. prosinca 2003. godine nije utvrđena kaznena odgovornost osuđenoga S.G. za ubojstvo roditelja apelanta, stoga nema uvjeta za primjenu navedene odredbe. Kantonalni je sud istakao da suprotno prizivnim navodima apelanta pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je obvezao apelanta da tuženici naknadi troškove postupka, obračune sukladno čl. 13. Odvjetničke tarife. Kantonalni je sud istakao da je, naime, odredbom čl.
395. Zakona o parničnome postupku propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju u na stranke koje zastupa javno pravobraniteljstvo i u tomu slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznose koji bi se stranci priznali na ime nagrade odvjetniku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da su sudovi trebali „da donesu na zakonu zasnovane presude, umjesto što su donijeli presude na štetu i teret apelanta“, te navodi „da su sudovi usvojili zahtjev tuženice za naknadu troškova sudskog postupka, što apelant smatra neosnovanim činom od strane sudova“, te da pravilo „ko izgubi plaća troškove“ predstavlja prekomjeran teret za apelanta“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05)
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević