Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3457/20 (H. R.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjere zabrane
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • COVID-19
  • Sloboda kretanja
  • Krivični postupak
  • Pravo na rad
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3457/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3457/20, rješavajući apelaciju Hasana Ružnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Ružnića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 030713 20 Krž od 28. augusta 2020. godine i broj S1 1 K 030713 19 Kv 2 od 29. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasan Ružnić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 22. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 030713 20 Krž od 28. augusta 2020. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 030713 19 Kv 2 od 29. jula 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 030713 19 Kri od 29. jula 2020. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjera zabrane prema apelantu i još 15 optuženih određenih rješenjem Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine, i to: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), i to tako što se ograničava kretanje na područje teritorije BiH, odnosno zabranjuje putovanje izvan BiH uz privremeno oduzimanje putnih isprava, zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabranu korištenja lične karte za prelazak preko državne granice; zabrana sastajanja s određenim osobama iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH tako što se zabranjuje kontaktiranje (uključujući i telefonski kontakt ili kontaktiranje preko posrednika) ili povezivanje na bilo koji način sa svjedocima navedenim u optužnici Tužiteljstva BiH, uključujući približavanje svjedocima na udaljenosti od 100 m, „te se zabranjuje kontakt sa svim predstavnicima printanih ili elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na ovaj krivični postupak, kao i javna obraćanja u vezi sa ovim postupkom“. Istim rješenjem ukinuta je mjera povremenog javljanja iz člana 126.a) tačka d)

ZKPBiH.

5. U obrazloženju rješenja je ukazano da je pri potvrđivanju optužnice Tužiteljstva od 24. oktobra 2018. godine sudija za prethodno saslušanje detaljno razmotrio dokaze dostavljene uz optužnicu, te zaključio da postoji osnovana sumnja da su počinjena krivična djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke h) i a) u vezi sa članom 183. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Imajući u vidu da je glavni pretres nedavno otpočeo i da je saslušan mali broj svjedoka, zaključeno je da iz stanja spisa proizlazi da se stepen osnovane sumnje koji je utvrdio sudija za prethodno saslušanje nije promijenio.

6. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da su mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH prije svega određene zbog postojanja realne bojazni da bi apelant i ostali optuženi mogli pobjeći, odnosno sakriti se, čime bi postali nedostupni i onemogućili vođenje krivičnog postupka. Prema stavu Suda BiH, okolnosti koje upućuju na bojazan od bjekstva ogledaju se u ozbiljnoj prirodi krivičnog djela i visini zaprijećene kazne (10 godina zatvora ili kazna dugotrajnog zatvora), koja kazna nesumnjivo ima motivirajući utjecaj na apelanta i ostale optužene da bijegom ili na drugi način ometaju krivični postupak. Stoga je zaključeno da se opisana bojazan može otkloniti kumulativnom primjenom mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja.

7. Daljnja opravdanost navedenih mjera zabrane, prema Sudu BiH, ogleda se i u činjenici da se njome osigurava nesmetano odvijanje krivičnog postupka. Nedolazak iz bilo kojeg razloga bilo kojeg optuženog na glavni pretres u situaciji kada optužena osoba nije na teritoriji Bosne i Hercegovine i kad se putem nadležnih organa ne mogu izvršiti bilo kakve provjere nužno utječe na krivični postupak, ali i na prava optuženih u ovom predmetu da im se osigura pravo na efikasno suđenje.

8. U tom smislu, Sud BiH je u odnosu na apelanta cijenio činjenicu da je apelant u ranijoj fazi krivičnog postupka (fazi istrage) izbjegavao da se pojavi pred Tužiteljstvom kako bi bio ispitan u svojstvu osumnjičenog, te da je tek nakon raspisivanja međunarodne potjernice i lišenja slobode u Republici Hrvatskoj omogućeno njegovo prisustvo pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini. Dalje, Sud BiH je naveo da je imao u vidu apelantove navode da se izrečenim mjerama ugrožava njegovo pravo na rad i izdržavanje porodice, međutim, Sud je napomenuo da se izrečenim mjerama (u obimu kako je to određeno rješenjem) apelantu pruža apsolutna mogućnost za ostvarivanje tog prava na teritoriji Bosne i Hercegovine. Sud BiH je ukazao da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, te su mjere zabrane u konkretnom slučaju odraz tih restrikcija i po svojoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda osoba prema kojima su izrečene, u onoj mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka.

9. Sud BiH je zaključio da kod apelanta i ostalih optuženih i dalje egzistiraju okolnosti i razlozi koji ukazuju na postojanje određenog stepena opasnosti od utjecaja na svjedoke, s ciljem umanjenja ili izbjegavanja krivične odgovornosti. Sud je imao u vidu da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici predmetnih događaja, odnosno svjedoka-žrtava, kao i svjedoka koji su bili pripadnici istih oružanih formacija kao i optuženi i koji su bili njihovi podređeni.

10. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicom da se apelant i ostali optuženi terete za teško krivično djelo sa visoko zaprijećenom kaznom, s velikim brojem pojedinačnih inkriminacija, koje su za posljedicu imale smrt velikog broja osoba, teške fizičke i psihičke traume kako oštećenih tako i svjedoka očevidaca i članova porodica ubijenih, Sud BiH je zaključio da apelant i ostali optuženi imaju jak motiv da utječu na svjedoke s ciljem osiguranja povoljnijeg procesnog položaja i umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti. U prilog navedenom ukazano je i da se svjedocima mora omogućiti da svoje izlaganje daju u atmosferi lišenoj straha i pritiska, kao i da se konačno osiguranje dokaza može osigurati samo neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu. Najzad, ukazano je i da se optuženi nalaze de facto u procesnoj, a s obzirom na sadržaj dokaza u spisu, i činjeničnoj zajednici, pa bi utjecaj i samo jednog od optuženih na svjedoke nesumnjivo bio od koristi i za ostale optužene. Sud BiH je ukazao i da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke, već da je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja na svjedoke i da optuženi od toga mogu imati koristi, neovisno o tome ima li dokaza da su optuženi bili direktno uključeni u pokušaj vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. Okolnost da se u malim sredinama optuženi realno mogu susretati sa svjedocima, prema ocjeni Suda BiH, također ukazuje na neophodnost ove mjere. Sud BiH je istakao da su slučajni susreti neminovni, ali da je odlukom Suda BiH jasno određeno da je komunikacija i kontaktiranje sa svjedocima zabranjeno.

11. Prilikom procjene ove mjere u dijelu kojim se zabranjuje komunikacija s medijima, ukazano je da bi svako javno i svako drugo komentiranje činjenica u vezi s predmetom kod osoba koje se trebaju saslušati na glavnom pretresu moglo stvoriti konfuziju i poremetiti izvorni i vjerodostojni osjećaj činjenica o kojim treba da svjedoče. U vezi s navodom da se radi o nezakonitoj mjeri jer nije propisana ZKPBiH, ukazano je da se ne radi o zasebnoj mjeri zabrane, već da mjera zabrane kontaktiranja elektronskih i pisanih medija predstavlja mjeru zabrane u skladu sa članom 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Nadalje, ukazano je i da određeni broj svjedoka živi u inostranstvu, te da je i njima potrebno omogućiti da iskaze daju u atmosferi lišenoj straha i nelagode. Kombinacijom mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja s mjerom iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, prema stavu Suda BiH, otklanja se opasnost od nedozvoljenog utjecaja na svjedoke budući da pravosudni organi BiH izvan svoje jurisdikcije ne raspolažu mehanizmom zaštite svjedoka. Najzad, ukazano je da, shodno garancijama iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) nema mjesta određivanju blažih mjera kojim bi se osiguralo prisustvo apelanta i nesmetano vođenje krivičnog postupka.

12. Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 1 K 030713 20 Krž od 28. augusta 2020. godine odbilo kao neosnovane apelantovu žalbu i žalbe ostalih optuženih protiv prvostepenog rješenja.

13. U obrazloženju rješenja apelaciono vijeće je navelo da se slaže sa stavom prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela za koja se sumnjiče.

14. Dalje, apelaciono vijeće je našlo da je prvostepeno vijeće kod apelanta i ostalih optuženih pravilno utvrdilo postojanje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane iz člana 126. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKPBiH. Apelaciono vijeće je bilo stava da je prvostepeni sud pravilno utvrdio okolnosti pojedinih optuženih koje se ogledaju u njihovoj povezanosti s drugim državama, opravdano ukazujući na postojanje bojazni za neometano odvijanje glavnog pretresa u ovom predmetu, a sve to shodno činjenici ograničenosti nadležnosti Suda BiH u pogledu eventualne kontrole opravdanosti izostanaka optuženih u daljnjem toku postupka s obzirom na to da se ne nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine.

15. Nadalje, u pogledu navoda o nedostatku obrazloženja i individualizaciji razloga za egzistiranje mjera, apelaciono vijeće je navelo da je upravo zbog prirode krivičnih djela i utvrđenih zajedničkih okolnosti svih optuženih bilo svrsishodno ove činjenice obrazložiti na opisani način.

16. Također, apelaciono vijeće je smatralo da su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporavaju u svemu pravilni i osnovani zaključci prvostepenog vijeća o postojanju rizika od koluzione opasnosti, odnosno da naročite okolnosti ukazuju da bi optuženi mogli utjecati na svjedoke, ali da se taj rizik može otkloniti izrečenim mjerama zabrane. Istaknuto je da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo i daljnje postojanje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane iz člana 126.a stav 1. ZKPBiH prema optuženima. U vezi s tim, apelaciono vijeće je cijenilo činjenicu da je u ovom krivičnom predmetu glavni pretres tek nedavno počeo i da je saslušan mali broj svjedoka, kao i da većinu predloženih svjedoka optuženi poznaju s obzirom na to da žive u njihovoj blizini, što sve ukazuje da se radi o osjetljivoj vrsti svjedoka, koji trebaju biti lišeni bilo kakvog pritiska od svjedočenja. Dakle, usmeno i neposredno saslušanje svjedoka će tek uslijediti u daljnjem toku glavnog pretresa, pa je potrebno omogućiti svjedocima da svoje iskaze pred pretresnim vijećem daju nepristrano i objektivno, bez straha za vlastitu sigurnost ili sigurnost članova njihovih porodica.

17. U pogledu žalbenih prigovora da su mjere zabrane izgubile smisao, te da nema potrebe za njihovom daljnjom egzistencijom, budući da su optuženi svojim dotadašnjim korektnim ponašanjem pokazali da poštuju izrečene mjere zabrane, apelaciono vijeće je navelo da ta činjenica ne ukazuje na potrebu ukidanja mjera jer takvo ponašanje predstavlja njihovu zakonsku obavezu. Optuženi imaju obavezu da poštuju izrečene mjere, pa ukoliko prekrše neku od njih, može im se odrediti pritvor. Činjenica da se mjere poštuju i da nije bilo incidentnih situacija upravo govori da mjere služe svrsi zbog koje su određene i ukazuje na daljnju potrebu njihove primjene.

18. U pogledu žalbenih navoda kako zbog izrečenih mjera zabrane optuženi trpe određene posljedice, apelaciono vijeće je navelo da dijeli stav prvostepenog vijeća u smislu da krivični postupak u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, ali da, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, ne prelaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka. Posebno je ukazano da je iz prvostepenog rješenja vidljivo da je sud shodno razvoju postupka vodio računa da se prema optuženima ne primjenjuju teže mjere osiguranja ukoliko se svrha može ostvariti izricanjem blažih mjera, što proizlazi iz činjenice da je upravo osporenim rješenjem ukinuta mjera zabrane propisana odredbom člana 126a) tačka d) ZKPBiH.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 13. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

20. Naveo je da je prilikom određivanja mjera zabrane i poslije, prilikom svake kontrole opravdanosti produženja izrečenih mjera zabrane, sudu dostavljao izjašnjenje, te ulagao žalbe na odluke o produženju mjera zabrane, najviše ukazujući sudu na neosnovanost u dijelu odluke kojom mu se zabranjuje putovanje van Bosne i Hercegovine, a time i obavljanje rada van granica zemlje. Smatra da tako stroga mjera zabrane koja traje preko dvije godine više nije proporcionalna njenoj težini i svrsi. Ukazao je da, izuzev radnog angažmana u Sloveniji, nema nikakvu čvrstu vezu sa bilo kojom zemljom van Bosne i Hercegovine, kao i da se sam prijavio policiji u Republici Hrvatskoj prije nego je isporučen u Bosnu i Hercegovinu. Za sve to vrijeme apelant se neosnovano drži i dalje pod istim mjerama zabrane, u situaciji kada mu je u potpunosti uskraćeno kretanje, rad i stjecanje imovine za sebe i svoju porodicu.

21. Dalje, ukazao je na epidemiološku situaciju i naveo da u ovom postupku već sedam mjeseci nije održano ročište s obzirom na veliki broj optuženih, niti je izvjesno kad bi Sud BiH mogao nastaviti s ovim postupkom. Tvrdi da se u takvoj situaciji krši njegovo pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

6. Evropske konvencije.

22. Dalje, apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, čija se primjena, tvrdi apelant, odnosi i na mjere zabrane s obzirom na to da je i to svojevrsno lišenje slobode zbog dvogodišnjeg trajanja mjera zabrane koje nisu razmjerne i ekvivalentne svrsi koja se želi postići, budući da u spisu nema niti jednog dokaza ili naznake da bi apelant omeo krivični postupak, odnosno da bi se učinio nedostupnim organima gonjenja u Bosne i Hercegovine. Smatra da je u vezi s navedenim došlo i do kršenja člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kojim je garantirana sloboda kretanja. Tvrdi da u konkretnom slučaju nema osnova ni u zakonu, ni u činjenicama koje su u vezi s apelantom da ga se i dalje ograničava u kretanju, koje mu je neophodno iz egzistencijalnih razloga, zbog čega je došlo i do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je apelant ograničen u osiguranju finansijskih sredstava za sebe i svoju porodicu, kao i kršenja Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji u članu 6. stav 1. garantira pravo na rad. b)Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je sud tokom cijelog postupka ograničenja nametnuta tada osumnjičenom, a sada optuženom nastojao svesti na najmanju moguću neophodnu mjeru. Tako je sud, nakon što je utvrdio postojanje osnovanosti sumnje da je osumnjičeni počinio predmetno krivično djelo, cijeneći prijedlog Tužiteljstva BiH za izricanje mjera osiguranja prema tada osumnjičenom (predloženo izricanje mjere pritvora), rukovodeći se odredbom člana 123. stav

2. ZKPBiH, prijedlog našao neosnovanim, te je tada osumnjičenom umjesto najteže mjere osiguranja prisustva osumnjičenog izrekao mjere zabrane propisane odredbom člana 126. i 126a stav 1. tačka d) ZKPBiH nalazeći da se svrha može postići i blažom mjerom osiguranja. Dalje, navedeno je da je Sud cijenio sve okolnosti koje se odnose kako na apelanta tako i na krivični postupak koji se vodi protiv njega, koje okolnosti, bez obzira na restrikcije koje one proizvode, prema stavu postupajućih vijeća nesumnjivo ukazuju na opravdanost daljnjeg održavanja na snazi preostale mjere zabrane iz člana 126. ZKPBiH. Sud drži da su prigovori iz apelacije neosnovani i uputio je Ustavni sud da analizira argumentaciju danu u pobijanim rješenjima. Sud je stava da su osporena rješenja kvalitetno i sadržajno dovoljno obrazložena, kao i da je donesena odluka opravdana. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, ukazano je da vrijeme trajanja mjere zabrane ne može predstavljati okolnost koja bi sama po sebi bila osnov za ukidanje izrečene mjera prema optuženom. U pogledu tvrdnji odbrane da izrečene mjere onemogućavaju optuženog da pribavlja sredstva potrebna za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje porodice, navedeno je da primjena bilo koje mjere zabrane svakako ima utjecaj na ograničavanje određenih ljudskih prava, ali je sud, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, tokom cijelog postupka vodio računa da izrečena mjera ne opterećuje apelanta preko mjere koja se u danom trenutku ukazuje potrebnom.

24. Tužiteljstvo je navelo da su osporena rješenja zasnovana na zakonu i da sadrže relevantne i dovoljne razloge zbog čega su izrečene mjere zabrane neophodne, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Princip zakonitosti (…) (2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.

(...)

Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

(...)

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i (...)

Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

(...)

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(...)

Član 126.c Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

(…) (4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima Sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom organu Sud će odrediti službeno lice kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

(...)

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 030713 20 Krž od 28. augusta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 13. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

33. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane izrečenih rješenjem Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije pojedincu pruža garancije od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje uhićenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može zavisiti i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koje je javna vlast poduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je poduzeta.

35. Prema praksi Evropskog suda, pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volje ili bez nje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osobe u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij, nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje osobe u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo koje osigurava prisustvo okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14, ispitivao apelacije koje su pokretale slično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenima odlukama (tačka 38, odnosno tačka 35) Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje je uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava garantiranog Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprječava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati apelantove navode u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u postupku kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane našao da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjera zabrane izrečenih rješenjem Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine (zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, kao i zabrana susreta s određenim osobama), dok je ukinuta mjera povremenog javljanja nadležnom organu budući da je Sud BiH utvrdio da je ta mjera izgubila na značaju. Ustavni sud konstatira da su u vrijeme podnošenja apelacije mjere zabrane koje su izrečene apelantu bile na snazi jednu godinu i 11 mjeseci, te da je osporenim rješenjem Suda BiH od 29. jula 2020. godine utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ih održavaju na snazi. Ustavni sud, dalje, zapaža da su mjere zabrane propisane u ZKPBiH u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“. Tu su članom 123. ZKPBiH propisane mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom da bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vođenje krivičnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je kao pravilno potvrđeno drugostepenim rješenjem apelacionog vijeća, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja takvog zaključka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

38. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da u konkretnom slučaju nema osnova ni u zakonu, ni u činjenicama vezanima za apelanta da bi ga se i dalje ograničavalo u kretanju, kao i da izrečene mjere zabrane nisu razmjerne i ekvivalentne svrsi koja se želi postići, budući da u spisu nema dokaza ili naznaka da bi apelant omeo krivični postupak, odnosno da bi se učinio nedostupnim pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju Sud BiH apelantu mjere zabrane odredio u smislu relevantnih odredbi ZKPBiH (član 130), uzevši u obzir i navode Tužiteljstva i navode odbrane, čime je u cijelosti poštovana procedura propisana relevantnim odredbama, pri čemu su dani iscrpni razlozi zašto cijeni da je u okolnostima apelantovog slučaja potrebno produžiti trajanje izrečenih privremenih mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, kao i mjere zabrane sastajanja s određenim osobama, odnosno kojim se razlozima Sud rukovodio prilikom ukidanja mjere obaveze povremenog javljanja.

39. U pogledu apelantovih tvrdnji da je neosnovan dio odluke kojom mu se zabranjuje putovanje van Bosne i Hercegovine, a time i obavljanje rada van granica zemlje, odnosno da tako stroga mjera zabrane koja traje preko dvije godine više nije proporcionalna njenoj težini i svrsi budući da izuzev radnog angažmana u Sloveniji nema nikakvu čvrstu vezu s bilo kojom zemljom van Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH cijenio činjenicu da je apelant u ranijoj fazi krivičnog postupka (fazi istrage) izbjegavao da se pojavi pred Tužiteljstvom kako bi bio ispitan u svojstvu osumnjičenog, te da je tek nakon raspisivanja međunarodne potjernice i lišenja slobode u Republici Hrvatskoj omogućeno njegovo prisustvo pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu apelantove navode da se izrečenim mjerama ugrožava njegovo pravo na rad i izdržavanje porodice, međutim, obrazloženo je da se izrečenim mjerama apelantu pruža apsolutna mogućnost na ostvarivanje tog prava na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, te su mjere zabrane u konkretnom slučaju odraz tih restrikcija i po svojoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda osoba prema kojima su izrečene, u onoj mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u obrazloženju osporenih odluka Sud BiH u tom pogledu dao dovoljne i jasne zaključke.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

41. Apelant je također naveo da smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

42. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

43. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja, kojima mu je zabranjeno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine. Apelantu je također zabranjeno sastajanje sa svjedocima označenim u optužnici Tužiteljstva BiH. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja garantiranog članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

44. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 i pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu, Khlyustov, stav 64).

45. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom“ zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitetu primijenjenog zakona, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim osobama i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi, naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tom, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.

46. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da su izrečene mjere zasnovane u domaćem zakonu i da su u službi legitimnog cilja – osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Međutim, apelant smatra da su osporena rješenja proizvoljna, odnosno da ne sadrže stvarne i individualizirane razloge u prilog zaključku da je potrebno i dalje održati izrečene mjere zabrane. Stoga, proizlazi da se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – osiguranje apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.

47. Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKPBiH. Stavom 1. citiranog člana je određeno da se mjera zabrane napuštanja boravišta određuje kada postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni, odnosno optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo. Stavom 2. navedenog člana određeno je da u naprijed navedenim okolnostima uz zabranu napuštanja boravišta može biti kao dodatna ili zasebna mjera izrečeno privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice. U svakom slučaju, navedene mjere mogu biti izrečene obrazloženim rješenjem.

48. U konkretnom slučaju, iz sadržaja izrečene mjere apelantu proizlazi da mu nije zabranjeno napuštanje boravišta, već da mu je zabranjeno napuštanje teritorije BiH, odnosno zabranjeno mu je putovanje van BiH uz privremeno oduzimanje putnih isprava, zabranu izdavanja novih, te zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom. Kao okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva Sud BiH je cijenio prvenstveno činjenicu da apelant nije bio dostupan pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini i da je za njim bila raspisana međunarodna potjernica, a zatim i težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i visinu zaprijećene kazne. Naime, prema stavu Suda BiH, visina zaprijećene kazne djeluje motivirajuće na apelanta i ostale optužene da pobjegnu ili da na drugi način ometaju krivični postupak. Također, prema stavu Suda BiH, izrečena mjera je i u službi osiguranja prava na efikasan postupak svim optuženim jer bi nedolazak na suđenje nekog od optuženih (uključujući apelanta i 16 optuženih) nužno utjecalo na krivični postupak. Slijedom navedenog, suprotno apelantovoj tvrdnji, činjenica da se sud rukovodio navedenim okolnostima, koje se neće promijeniti u daljnjem toku postupka, kako apelant navodi, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, u skladu sa članom 126b. stav 5. ZKPBiH, mjere zabrane mogu trajati najduže do pravosnažnosti presude, ali uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu njihove opravdanosti. U konkretnom slučaju, u toku je glavni pretres, a to znači da će sud u okviru obavezne dvomjesečne kontrole izrečenih mjera, rukovodeći se rezultatima postupka u toku, preispitivati i relevantnost navedenih okolnosti i opravdanost izrečene mjere.

49. Nadalje, apelantu je određena mjera zabrane sastajanja s određenim osobama iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Prema osporenom prvostepenom rješenju, apelantu je zabranjeno kontaktiranje ili povezivanje na bilo koji način sa svjedocima koji su navedeni u optužnici Tužiteljstva BiH, uključujući i približavanje navedenim svjedocima na udaljenosti od 100 m. U ovom dijelu apelantu je zabranjeno i kontaktiranje s predstavnicima svih medija, kao i javna obraćanja u vezi s ovim postupkom.

50. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je navedena mjera ocijenjena neophodnom kako bi se svjedocima osiguralo da bez pritiska, odnosno straha za sebe i svoje porodice iznesu svoje iskaze. Nadalje, Sud BiH je cijenio i okolnost da se osnovana sumnja u pretežnom dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici, žrtve, odnosno bili su pripadnici istih oružnih jedinica kao i apelant i ostali optuženi i kojim su bili nadređeni. I u ovom dijelu Sud BiH je imao u vidu težinu krivičnog djela (broj pojedinačnih inkriminacija), a koje motivirajuće djeluje na apelanta i ostale optužene da utječu na svjedoke i poboljšaju svoj procesni položaj. Kao naročitu okolnost Sud BiH je istakao i da se apelant i ostali optuženi nalaze u procesnoj i činjeničnoj zajednici pa da bi utjecaj na svjedoke samo jednog od njih mogao biti od koristi i svim ostalim. Slijedom navedenog, u takvim okolnostima ne ostavlja utisak proizvoljnosti stav Suda BiH da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke jer navedene okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja na svjedoke, da apelant i ostali optuženi od toga mogu imati koristi, neovisno o tome da li ima dokaza da su optuženi bili direktno uključeni u pokušaj vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. Najzad, prema stavu Suda BiH, okolnost da se u malim sredinama optuženi realno mogu susretati sa svjedocima sama po sebi ne može predstavljati problem sve dok se ne ostvari zabranjeni kontakt sa svjedocima.

51. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da mjere zabrane, određene u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, na apelanta stavljaju pretjeran teret u ostvarivanju njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.

52. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na suđenje u razumnom roku

53. Apelantu su u konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke. On je u apelaciji naveo da smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da se ročišta ne održavaju već nekoliko mjeseci (zbog pandemije virusa Covid), a mjere zabrane su na snazi već skoro dvije godine. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Suda BiH donesena u postupku redovne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane. Dakle, radi se o procesnopravnim rješenjima čija je svrha osigurati neometano vođenje krivičnopravnog postupka. Razlozi koji su opredijelili sud za izricanje ovih mjera detaljno su opisani u prethodnim tačkama ove odluke, a svode se na činjenicu da je apelant ranije bio nedostupan pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, na težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i visinu zaprijećene kazne. Apelant smatra da izrečene mjere predugo traju, posebno ukoliko se ima u vidu da ročišta u konkretnom predmetu nisu zakazana mjesecima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se kontrola izrečenih mjera vrši u redovnim dvomjesečnim terminima i da je posljednja kontrola pritvora izvršena osporenim rješenjem Suda BiH 29. jula 2020. godine, kada je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu navedenih mjera. Ovo ukazuje na to da sudovi, iako u specifičnoj situaciji izazvanoj pandemijom virusa Covid-19, posebno rade na predmetima koji se tiču pritvora i/ili mjera zabrane. Ono što Ustavni sud želi istaknuti jeste to da pandemija Covida-19 i mjere uvedene zbog pandemije nisu (negativno) utjecale na to da se vrši redovna kontrola izrečenih mjera zabrane.

54. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

55. Apelant je naveo da smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na rad garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ove navode zasniva na navodima koje je istakao u prilog navodima o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant, naime, tvrdi da je zbog mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i pravo na rad jer je onemogućen putovati i raditi u Sloveniji. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom rješenju razmotrio apelantove navode da se izrečenim mjerama ugrožava njegovo pravo na rad i izdržavanje porodice i ukazao da se izrečenim mjerama (u obimu kako je to određeno rješenjem) apelantu pruža apsolutna mogućnost za ostvarivanje tog prava na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, te su mjere zabrane u konkretnom slučaju odraz tih restrikcija i po svojoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda osoba prema kojima su izrečene, u onoj mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. S takvim se obrazloženjem složilo apelaciono vijeće Suda BiH, podržavajući stav prvostepenog vijeća da krivični postupak u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, i ističući da, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, izrečene mjere ne prelaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim, nego jasnim i pravilnim, pa se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima odbijaju.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je redovni sud u postupku kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane našao da i dalje postoje okolnosti za njihovu primjenu, pri čemu je Sud BiH za svoju odluku dao detaljno i jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi proizvoljnost.

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su mjere zabrane koje su određene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja narušile pravičnu ravnotežu tako što su nametnule pretjeran teret na apelanta u ostvarivanju njegovog prava.

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se, usprkos pandemiji virusa Covid-19 i mjerama uzrokovanim tom pandemijom, redovno vrši kontrola izrečenih mjera zabrane.

59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad garantiranog članom

6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u situaciji kada apelantu pravo na privređivanje i pravo na rad nije ograničeno, niti onemogućeno na teritoriji Bosne i Hercegovine i kada je Sud BiH na dvije instance dao jasno i pravilno obrazloženje u tom pogledu.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3457/20 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio