Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-282/21 (E. A.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-282/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-282/21, rješavajući apelaciju Ekrema Apahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ekrem Apahić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 008688 17 Uvp od 17. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 008688 16 U od 17. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Apahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Mirsada Beganović Žutić advokat iz Sarajeva, podnio je 28. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 008688 17 Uvp od 17. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 008688 16 U od 17. januara 2017. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 14. oktobra 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje licence ispitivača iz upravljanja motornim vozilom.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 008688 16 U od 17. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva) od 14. oktobra 2016. godine.
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 17. januara 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 U 008688 17 Uvp od 17. septembra 2020. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog tokom predmetnog postupka proizlazi da je apelant u periodu od 23. oktobra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine bio angažovan u auto školi „Uno“ d.o.o. Tešanj na poslovima predavača teoretske nastave iz poznavanja propisa o saobraćaju (te je dokaz o navedenom korišćen u predmetnom upravnom postupku, u smislu dokazivanja ispunjavanja uslova za dobijanje predmetne licence). Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 4. tačka a) Pravilnika o uslovima i načinu dobijanja licence (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da pravo osposobljavanja i polaganja ispita za dobijanje licence ispitivača iz upravljanja motornim vozilom ima diplomirani inžinjer saobraćaja, cestovni smjer (VII stepen stručne spreme, najmanje 240 ECTS bodova), ili diplomirani pravnik (VII stepen stručne spreme, najmanje 240 ECTS bodova), ili diplomirani inžinjer mašinstva (VII stepen stručne spreme, najmanje 240 ECTS bodova), ili lice koje ima obrazovanje nastavno-pedagoškog smjera (VII stepen stručne spreme, najmanje 240 ECTS bodova) i najmanje godinu dana radnog iskustva na poslovima osposobljavanja kandidata za vozače ili instruktora vožnje u autoškoli. Vrhovni sud je naveo da iz citirane odredbe jasno proizlazi da je, pored stručne spreme, uslov za dobijanje licence iz upravljanja motornim vozilom posjedovanje radnog iskustva od najmanje godinu dana na poslovima osposobljavanja kandidata za vozače ili instruktora vožnje u autoškoli, a ne iskustvo na poslovima predavača teoretske nastave. Vrhovni sud je naveo da takav stav potvrđuju i odredbe člana 6. stav (3) tačka e) navedenog pravilnika prema kojima se, uz prijavu za dobijanje licence, podnosi dokaz o traženom iskustvu na poslovima vozača-instruktora vožnje motornih vozila. Vrhovni sud je naveo da pogrešno apelant smatra da je tuženi osporeno rješenje zasnovao na aktu na kojem se ne može temeljiti odluka organa jer je tuženi, suprotno navodima iz predmetnog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, osporeno rješenje donio primjenjujući odredbe Pravilnika, po vlastitoj ocjeni, uzimajući u obzir i dopis Ministarstva komunikacija i saobraćaja BiH od 14. marta 2013. godine (kojim se tumače relevantne odredbe Pravilnika), kako pravilno zaključuje prvostepeni sud. Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, tuženi pravilnom primjenom odredbi Pravilnika, odbio zahtjev apelanta za izdavanje licence ispitivača iz upravljanja motornim vozilom zbog neispunjavanja uslova (radnog iskustva) propisanih relevantnim odredbama Pravilnika.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant smatra da je u predmetnom postupku, pogrešnom i proizvoljnom primjenom relevantnih odredbi Pravilnika, zapravo pogrešno utvrđeno da apelant nema radno iskustvo potrebno za dobijanje tražene licence. Takođe ističe da je Ministarstvo svoju odluku zasnovalo na dopisu Ministarstva komunikacija i saobraćaja BiH od 14. marta 2013. godine, te da navedeni dopis „nije pravni akt na kojem se može zasnivati odluka organa“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević