Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-456/21 (S. J.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-456/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-456/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanja Juranić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanja Juranić protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 63 0 Rs 032337 19 Rsž od 16. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Ljubuškome broj 63 0 Rs 032337 17 Rs od 31.

svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Juranić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Imotskoga, Republika Hrvatska, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnijela je 9. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 032337 19 Rsž od 16. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Ljubuškome broj 63 0 Rs 032337 17 Rs od 31. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, utvrđeno je da je apelantica bila djelatnica tuženika („RB BEST“ d.o.o. Grude) u razdoblju od 15. studenoga 1998. godine do 1. siječnja 2001. godine, te je slijedom toga tuženik dužan na ime pripadajućih doprinosa za mirovinsko – invalidsko osiguranje uplatiti na ime apelantice određeni iznos za isto vremensko razdoblje. Nadalje, tuženik je obvezan apelantici na ime manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2016. godine isplatiti iznos od 31,81 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalome dijelu potraživanja na ime manje isplaćene plaće apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojemu traži da se naloži tuženiku da na ime naknade nematerijalne štete – duševnih bolova, zbog povrede prava osobnosti, ugleda i časti isplati apelantici određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojemu traži da se naloži tuženiku da joj na ime manje isplaćenoga toploga obroka za razdoblje od 1. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2016. godine isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud postupio, nasuprot navodima priziva, kada je apelantici na ime razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2016. godine dosudio iznos od 31,81 KM. Kantonalni je sud istakao da je svoj zaključak prvostupanjski sud utemeljio na nalazu vještaka gospodarske struke od 12. ožujka 2018. godine (na koji je punomoćnik apelantice prigovorio samo na način isplate plaće radnika), koji je sačinjen na temelju stanja spisa, odnosno ugovora o radu od 1. siječnja 2001. godine (koji sadrži podatke o visini plaće, roku isplate, dodacima i sl.), te platnih listi, glavne knjige i dr. Kantonalni je sud istakao, kako je to i navedeni vještak potvrdio, da se izračun visine plaće i neisplaćene plaće ne može utvrđivati na temelju iskaza svjedoka, niti zakonskoga zastupnika tuženika, to je kao neutemeljene valjalo odbiti prizivne navode prema kojima je sud visinu razlike plaće trebao obračunavati prema dopunskome nalazu vještaka, koji se temelji na iskazu zakonskoga zastupnika tuženika. Kantonalni je sud istakao da kako se pobijana odluka u odnosu na odbijanje tužbenoga zahtjeva za isplatu razlike toploga obroka za razdoblje od 1. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2016. godine, također temelji na temeljnome nalazu vještaka gospodarske struke, koji je utvrdio da nema razlike manje isplaćenoga toploga obroka, to je i ove prizivne navode valjalo odbiti kao neutemeljene. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni i prizivni navodi apelantice prema kojima je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice za isplatu nematerijalne štete, iz razloga što je prvostupanjski sud u obrazloženju odluke daje valjane razloge za odbijanje ovoga dijela tužbenoga zahtjeva, koje razloge prihvata i ovaj sud. Kantonalni je sud istakao da, naime, proistječe, da je vještak liječničke struke utvrdio da su kod apelantice postojale smetnje duševne naravi i prije predmetnoga događaja, kao depresivna slika uslijed ginekoloških smetnji, a kako punomoćnik apelantice nije prigovorio nalazu ovoga vještaka, to sve potvrđuje pravilnost zaključka prvostupanjskoga suda u odnosu na odbijanje ovoga dijela tužbenoga zahtjeva.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da „prvostupanjski sud uopće ne cijeni iskaze parničnih stranaka iz kojih je vidljivo da je stvarna plaća, koja se isplaćivala na „crno“ iznosila od 800,00 KM do 1.300,00 KM, što je vidljivo iz iskaza zastupnika drugotuženika, za razliku od prvobitnog nalaza vještaka koji je utvrdio da je plaća apelantica za 2014. godinu iznosila 485,15 KM…“, te navodi da „plaćanje na „crno“ dovodi do prekršajne i kaznene odgovornosti poslodavca, jer se radi o kaznenom djelu Utaje poreza iz čl. 273. Kaznenog zakona, te smatra da je prvobitni nalaz i mišljenje vještaka u suprotnosti sa zakonskim propisima“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-456/21 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio