Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3109/19 (N. J.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3109/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3109/19, rješavajući apelaciju Nebojše Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Janjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022390 18 Kž 5 od 21. maja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 022390 18 K od 16. oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Janjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nina Kisić i Dražen Zubak, advokati iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022390 18 Kž 5 od 21. maja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022390 18 K od 16. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 022390 18 K od 16. oktobra 2018. godine kojom je apelanta i O. K. proglasio krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), te ih je osudio na kaznu zatvora u trajanju od po sedam godina.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo podiglo Optužnicu broj T13 O KT 0037678 17 od 4. januara 2018. godine protiv većeg broja lica, među kojima je apelant, zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 2. i 1. KZ-a. Rješenjem Okružnog suda, uz saglasnost stranaka i advokata, od 3. septembra 2018. godine razdvojen je postupak u odnosu na optužene apelanta i O. K., te zaveden pod novi poslovni broj suda pod kojim je i završen, a zbog ekonomičnosti postupka i složenosti predmeta.

6. Nadalje, navedeni su dokazi izvedeni na glavnom pretresu, dokazi optužbe, pa je, između ostalog, navedeno da je Okružni sud na osnovu člana 288. ZKPRS pročitao izjave, i to zapisnik o saslušanju svjedoka Marka Subašića, zapisnik o saslušanju svjedoka Saše Olića. Također je izvršen uvid u spise tog suda (strana 7), i to : Kpp 11 0 K 020568 17 Kpp 11 od 29. 5. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 18 od 26. 6. 2017. godine, 110 K 020568 17 Kpp 24 od 14. 7. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 25 od 14. 7. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 34 od 11. 8. 2017. godine, 11 0K 020568 17 Kpp 50 od 13. 9. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 38 od 21. 8. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 37 od 21. 8. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 41 od 31. 8. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 45 od 7. 9. 2017. godine. 11 0 K 020568 17 Kpp 26 od 14. 7. 2017. godine, 11 0 K 020568 17 Kpp 52 od 13. 9. 2017. godine, 11 0K 020568 17 Kpp 51. Okružni sud, dalje, navodi dokaze odbrane.

7. Okružni sud je također naveo da je tužilac do okončanja glavnog pretresa ostao pri izmijenjenoj optužnici, navodeći u završnoj riječi da smatra da je dokazao da su optuženi izvršili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret, u vrijeme i na način kako je navedeno u izreci izmijenjene optužnice, pa je predložio da se optuženi proglase krivim i kazne po zakonu, dok je odbrana u toku cijelog postupka negirala da su optuženi izvršili krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 2. i 1. KZ-a u vrijeme i na način kako im se izmijenjenom optužnicom stavlja na teret, posebno ističući da se radi o novoj optužnici, predlažući sudu da postupi po ranijoj potvrđenoj optužnici, pa su u vezi s tim odbrane u završnoj riječi istakle da smatraju da Tužilaštvo izvođenjem dokaza nije dokazalo da su optuženi izvršili naprijed navedeno krivično djelo, pa su predložile da se optuženi oslobode optužbe.

8. Cijeneći provedene dokaze pojedinačno, u međusobnoj povezanosti, te dovodeći ih u vezu s navodima odbrane optuženih, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je najprije ukazao na iskaze svjedoka optužbe (strane 7–8) , te je na strani 8. naveo da je u skladu sa članom 288. stav 2. ZKP-a na glavnom pretresu pročitan zapisnik o saslušanju svjedoka Marka Subašića od 10. oktobra 2017. godine jer je dolazak svjedoka pred sud bio nemoguć, te šta iz zapisnika proizlazi. Isto se odnosi na zapisnik o saslušanju Saše Olića (strana 9. presude). Dalje je sud naveo iskaze svjedoka odbrane ( str. 9 –11).

9. Na strani 10. naveden je iskaz vještaka dat na glavnom pretresu, koja je ostala pri izrađenom nalazu i mišljenju, te je navedeno šta iz njega proizlazi, zatim su navedeni zapisnici o pretresanju i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (od apelanta oduzeti mobilni aparati).

10. Na strani 11. Okružni sud je naveo da rezultati izvedenih dokaza optužbe, koji nisu dovedeni u sumnju dokazima odbrane, a ni prigovorima optuženih, upućuju na jedini mogući zaključak da su se optuženi u periodu od početka 2016. do 10. oktobra 2017. godine neovlašteno bavili stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje, držanjem radi prodaje i prodajom opojne droge marihuane i da su zajedno radi prodaje angažirali druga lica, konkretno su angažirali Stevana i Aleksandra Gajića radi prodaje opojne droge marihuane ovisnicima na području općina Jezero i Šipovo, pa je tako Aleksandar Gajić prodao 140,00 grama opojne droge marihuane Saši Oliću za iznos od 1.120,00 KM, a Stevan Gajić u više navrata prodao opojnu drogu marihuanu Marku Bašiću za iznos od 10,00 KM. Kod Stevana Gajića je navedenog dana pronađeno i oduzeto 9,2458 grama opojne droge marihuane, a upravo su tu opojnu drogu optuženi nabavljali od njima poznatih lica radi prodaje u većim količinama, te su je vagali i prepakivali u manjim količinama za daljnju prodaju, držali sakrivenu u stanu koji koristi O. K. u Sarajevu, kod koga je i pronađeno i oduzeto 804,062 grama opojne droge marihuane i pakovanja opojne droge kokaina, a tu drogu je optuženi O. K. prevozio u Istočno Sarajevo radi daljnje prodaje ovisnicima. Dakle, protivno odredbama člana 4, člana 19. i člana 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, neovlašteno su se bavili stavljanjem u promet, prenošenjem radi prodaje, držanjem radi prodaje i prodajom opojne droge marihuane i opojne droge kokain, čime su kao saizvršioci izvršili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3, a u vezi sa st. 2. i 1. KZ-a.

11. Takvo činjenično utvrđenje, kako je sud naveo, proizlazi iz dokaza optužbe, prije svega tonskih zapisa ključnih razgovora, tj. međusobnih telefonskih razgovora između oba optužena, te telefonskih razgovora s drugim licima i SMS poruka zabilježenih tokom provođenja posebnih istražnih radnji, zajedno s transkriptima tih razgovora. Sadržaj tih razgovora, koji su bili rezultat provedenih istražnih radnji, potvrđen je i relevantnom činjenicom da je kod optuženog O. K. (kada su njihove međusobne komunikacije bile najintenzivnije) prilikom pretresa oduzeta opojna droga i digitalna vaga, na kojoj su vještačenjem utvrđeni tragovi opojnih droga kokain i marihuana, kao i kašika s tragovima opojne droge kokain (potvrde o privremenim oduzimanjem predmeta), pa se osnovano može zaključiti da je optuženi O. K. navedenu opojnu drogu vagao i prepakivao u manje količine za daljnju prodaju. Okružni sud, dalje, ukazuje na oduzete predmete (mobilne telefone), na sadržaj telefonskih razgovora između optuženih (dogovor oko nabavljanja droge radi prodaje, držanje droge radi prodaje ovisnicima, strana 13), ukazuje na zaustavljanje O. K. od strane policije i oduzimanje paketića, pretres stana O. K. i šta je pronađeno (str.13–14).

12. Na strani 14. Okružni sud navodi da se na osnovu ostvarenih telefonskih komunikacija između oba optužena, te optuženih s drugim licima može zaključiti da su optuženi, na njima već poznati način, vršili prodaju opojnih droga, u neposrednom kontaktu dogovarali su mjesto i količinu opojne droge licima kojima prodaju, koristeći termine „cigarete“, ,,led“, ,,ono“, dok je optuženi O. K. lično nosio i prodavao opojnu drogu. Dakle, da su optuženi apelant i O. K. zajedno izvršili ovo krivično djelo upravo proizlazi iz razgovora koji su presretnuti između optuženih, te je u istom vremenu kontrolom O. K. od strane policije od njega oduzeta opojna droga kokain koju je nosio Kočeviću. Tako apelant pita Kočevića da li se čuo s optuženim O. K. koji se ne javlja na telefon, pa je i lično provjerio da se Kočević ne javlja. Iz tih razgovora proizlazi zaključak da su optuženi izvršili predmetne radnje. Okružni sud, dalje, navodi da je provođenjem posebnih istražnih radnji utvrđeno da su oba optužena dolazila u Šipovo kod Aleksandra i Stjepana Gajića, da je kod Stevana tom prilikom pronađeno i oduzeto 12,80 grama opojne droge marihuane. Svjedok Saša Olić kaže da je od Aleksandra Gajića kupovao opojnu drogu marihuanu u količini od 140,00 grama za iznos od 1.000,00 KM i da mu je poznato da se apelant družio s Aleksandrom Gajićem. Svjedok Marko Bašić je također potvrdio da je u više navrata u spornom periodu kupovao opojnu drogu marihuanu od Stevana Gajića, a svjedok Simo Savičić je rekao da mu je poznato da je apelant dolazio iz Sarajeva u Šipovo kod Aleksandra Gajića i on mu je nabavljao marihuanu. Tu tvrdnju potvrdio je i Marko Subašić.

13. Dalje je naveden iskaz svjedoka Banduka, Gutovića (koji je promijenio iskaz na glavnom pretresu), Savičića ( koji je osporio iskaz dat u policiji), Bašića, kao i Subašića, čije je iskaz pročitan. Analizirajući i cijeneći navedene iskaze kada se ti iskazi dovedu u vezu s ostvarenim telefonskim komunikacijama, Okružni sud je zaključio da su optuženi apelant i O. K. (kod koga je pretresom pronađena opojna droga) po prethodnom dogovoru i zajedno stavili u promet radi prodaje, držali radi prodaje opojnu drogu upravo u mjestu, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci ove presude. Mada su na glavnom pretresu svjedoci optužbe Gutović, Savičić, Bašić, Marko Subašić i Saša Olić u osnovi negirali bilo kakvu ulogu optuženih, za razliku od njihovih iskaza datih u policiji, to je, prema ocjeni tog suda, i razumljivo jer su svjedoci poznavali oba optužena, koji su njima prodavali opojnu drogu, a Banduka je bila zaposlena kod apelanta, pa onda ovaj sud nema nikakvih razloga da ne povjeruje iskazima tih svjedoka datih u policiji, a njihove iskaze date na glavnom pretresu treba cijeniti kao nastojanje svjedoka da umanje krivičnu odgovornost optuženih.

14. Okružni sud je naveo da svi izvedeni materijalni dokazi optužbe (zapisnici o saslušanju svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka, tonski zapisi telefonskih razgovora, SMS poruka, zapisnici o pretresima prostorija i pokretnih stvari, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i sl.), a koji su taksativno nabrojani u obrazloženju te presude, nesumnjivo potvrđuju zaključke tog suda o dokazanosti predmetne radnje za oba optužena kao saizvršioca. Neposredni i posredni kontakt između oba optužena, a što se vidi iz telefonskih razgovora, upućuje na jedan mogući zaključak da je upravo njihovo često druženje bilo usmjereno ka jednom cilju, a to je prometovanje opojne droge drugim licima, konkretno Aleksandru i Stevanu Gajiću, Borisu Gutoviću, Šimi Savičiću, Marku Bašiću, Marku Subašiću i Saši Oliću. Kako je naveo Okružni sud, da li je u konkretnom slučaju apelantova uloga bila veća ili manja u odnosu na optuženog O. K. nije činjenica od bitnog značaja za postojanje koncepta saizvršilaštva jer svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja. Nasuprot tome, nema nijednog argumenta odbrane da apelant nije bio saizvršilac predmetnog krivičnog djela. Drugo je pitanje šta je apelant u predmetnoj radnji radio oprezno i diskretno, prikriveno, s obzirom na njegovu raniju kriminalnu prošlost. Suprotne tvrdnje odbrane nisu odgovorile na pitanje zašto se baš u inkrimiranom periodu ,,druže“ optuženi, zašto ostvaruju kontakte sa Aleksandrom i Stevanom Gajićem (držali i prometovali opojnu drogu na području Mrkonjić Grada i Šipova), zatim sa Gutovićem i Savičićem i dr. Odgovor na ovo pitanje za Okružni sud bi bio da je druženje isključivo bilo radi prodaje opojne droge.

15. Stoga je Okružni sud bez ikakve rezerve prihvatio sve subjektivne i materijalne dokaze optužbe ne samo zato što su uvjerljivi i istiniti nego i zbog toga jer odbrana izvedenim dokazima nije dovela u sumnju dokaze optužbe da bi se moglo primijeniti načelo in dubio pro reo. Suprotno od toga, apelantova odbrana je, širom analizom sudske prakse domaćih sudova i Evropskog suda za ljudska prava, pokušala preko već usvojenih standarda sudske prakse pokazati da dokazi optužbe u odnosu na apelanta ne daju osnov za zaključak o njegovoj krivici, pa se zbog toga u odnosu na njega ima primijeniti načelo in dubio pro reo. Međutim, Okružni sud je naveo da prihvaća standard ocjene dokaza koji u praksi primjenjuju ti sudovi, ali odbrana gubi iz vida (namjerno ili nenamjerno) da dokazi optužbe sa gledišta njihove vjerodostojnosti, relevantnosti i zakonitosti pružaju dovoljan osnov za zaključak da je apelant u predmetnoj radnji postupao kao saizvršilac zajedno s optuženim O. K., kod koga je pretresom već pronađena opojna droga, digitalna vaga, kašika, na kojim predmetima su evidentirani tragovi te materije.

16. Nadalje, Okružni sud (strana 16) ukazuje da se prigovori apelantove odbrane odnose i na zapisnike o saslušanju svjedoka, Aleksandra i Stevana Gajića, uz osnovnu primjedbu zašto oni nisu saslušani tokom istrage. Kada će Tužilaštvo i u kojoj fazi postupka izvoditi pojedine dokaze to je isključivo njegovo procesno pravo, pa onda nema mjesta prigovorima odbrane. U svakom slučaju, ekskluzivno je pravo suda da već cijeni ove ili druge dokaze sa gledišta njihove zakonitosti i relevantnosti. Okružni sud je ukazao da nema mjesta ni prigovorima odbrane na zapisnik o saslušanju svjedoka Marka Subašića i Saše Olića jer su, prema ocjeni tog suda, ti iskazi uzeti na zakonit način, pozivajući se na član 288. ZKP-a, te je naveo da je te i ostale iskaze cijenio u skladu sa članom 295. stav 2. ZKP-a.

17. Okružni sud je dalje naveo da su presretnuti telefonski razgovori i SMS poruke dokazi koji su pribavljeni u okviru posebnih istražnih radnji. Analizom naredbe o uspostavljanju posebnih istražnih radnji konkretno za apelanta odbrana pokušava reći da donijete naredbe po svom sadržaju ne sadrže bitne elemente (član 236. ZKP-a), a posebno ne sadrže procjenu vjerovatnoće da je krivično djelo izvršeno i da se istraga nije mogla provesti blažim mjerama. Prema ocjeni Okružnog suda, u ovom dijelu nisu osnovani prigovori, s obzirom na sadržaj naredbi, a osim toga rezultati provedenih posebnih istražnih radnji daju odgovore na sva pokrenuta pitanja odbrane. Okružni sud, također, navodi da je apelant bio obavještavan o određivanju istražnih radnji, a standard „bez odlaganja“ ne može se tumačiti onako kako ga prikazuje odbrana. Stoga je zaključeno da su neosnovani prigovori odbrane da su posebne istražne radnje bile nezakonite. Okružni sud je također ukazao da su ti dokazi potkrijepljeni i drugim materijalnim dokazima, iskazima svjedoka i drugim dokazima optužbe.

18. Okružni sud je također naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o nedozvoljenoj izmjeni optužnice na glavnom pretresu jer je tužilac na to bio ovlašten na osnovu člana 290. ZKP-a. Naime, prema izvedenim dokazima (koji su od samog početka krivičnog postupka bili poznati odbrani) tužilac je ocijenio da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, te ju je u tom pogledu i izmijenio na glavnom pretresu. Sud je poučio odbranu da ima pravo da traži dodatno vrijeme za pripremu odbrane, ali se odbrana decidirano izjasnila da to nije potrebno.

19. Prema tome, na osnovu izvedenih svih dokaza optužbe nesumnjivo je utvrđeno da su optuženi u inkrimiranom periodu kao saizvršioci izvršili predmetnu radnju u mjestu i na način pobliže opisan u izreci ove presude. Krivično djelo su izvršili s direktnim umišljajem, dakle bili su svjesni da nabavljanjem radi prodaje i držanjem opojne droge marihuane i kokaina radi prodaje čine krivično djelo i oni to hoće pronalaženjem većeg broja kupaca. Također su bili svjesni da u radnjama izvršenja ovog krivičnog djela učestvuje više lica. Sadržaj navedenih relevantnih činjenica u razlozima ove presude potvrđuje takav zaključak suda o obliku vinosti optuženih.

20. Optuženi su bili uračunljivi u vrijeme izvršenja djela. Zbog svega toga Okružni sud ih je proglasio krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3, a u vezi sa st. 2. i 1. KZ-a. Prilikom odmjeravanja kazne sud se rukovodio odredbama člana 52. KZ-a, te je naveo razloge za odluku o kazni.

21. Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 022390 18 Kž 5 od 21. maja 2019. godine kojom je žalbe Tužilaštva i apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantovom žalbom iznijeta argumentacija da je Tužilaštvo izmijenjenom optužnicom (glavni pretres 10. oktobar 2018. godine) stavilo apelantu na teret teže optužbe u odnosu na one koje su sadržane u potvrđenoj optužnici od 4. januara 2018. godine, te da je time počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da izneseni argumenti nisu osnovani jer su činjenične izmjene opisa djela iz optužnice i izmijenjene optužnice u skladu s ovlaštenjem tužioca koje je sadržano u odredbi člana 290. ZKP-a. Te činjenične izmjene sud je u potpunosti prihvatio izrekom presude, tako da nije povrijeđen identitet optužbe i presude koji zahtijeva odredba člana 294. stav 1. ZKP-a. Konačno, ono što je od odlučnog značaja, s aspekta iznesenih žalbenih prigovora o počinjenoj bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP-a, te onih iznesenih u okviru prigovora o povredi prava na odbranu, kao bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, jeste činjenica da je u konkretnom slučaju, nakon izmjene optužnice, odbrani omogućeno da se izjasni na tako izmijenjenu optužnicu.

23. Nadalje, način na koji su obrazloženi razlozi u pobijanoj presudi, u ocjeni protivrječnih iskaza svjedoka iz istrage i s glavnog pretresa, u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKP-a, s obzirom na sadržaj analize tih dokaza i njihova ocjena, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kako to obavezuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS, ne daje osnov za žalbene tvrdnje optuženih o izostanku razloga o odlučnim činjenicama i time počinjenoj bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS. Istina, u toj ocjeni iskaza svjedoka optužbe Gutovića, Savičića i „Barišića“, koji su saslušani na glavnom pretresu u uvjetima neposrednosti, u pobijanoj presudi se pogrešno navode i iskazi svjedoka Marka Subašića i Saše Olića, čiji iskazi iz istrage su pročitani u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKP-a, i na taj propust se žalbama osnovano ukazuje. Međutim, s obzirom na to da su iskazi svjedoka Marka Subašića i Saše Olića pročitani u skladu s odredbom člana 288. stav 2. ZKP-a jer je njihov dolazak pred sud bio nemoguć, kako se to obrazlaže u pobijanoj presudi (strana 9. pasus 4), s pojašnjenim razlozima u primjeni citirane zakonske odredbe na glavnom pretresu 14. jula 2018. godine (nemogućnost realizacije naredbe za dovođenje, svjedoci se nalaze u Njemačkoj, odnosno Češkoj), to pogrešno navođenje u presudi (da su i ti svjedoci neposredno saslušani na glavnom pretresu) ne dovodi do bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tač. z) i k) ZKP-a, kako se to tvrdi u žalbama. Na taj način nije favorizirana tužilačka strana u postupku s aspekta načina obrazloženja dokaza optužbe, te dokaza odbrane (svjedoka Stevana i Aleksandra Gajića, Milana Vidića, Slavenka Kočevića i Željka Jovovića), u okviru načela jednakosti iz odredbe člana 14. ZKP-a i time počinjena bitna povreda odredba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a.

24. Vrhovni sud dalje navodi da nisu osnovani argumenti iz apelantove žalbe u prilog tvrdnji da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima i da je time počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP-a. U okviru ovih žalbenih prigovora, kako je naveo Vrhovni sud, osporena je zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz odredbe člana 234. stav 2. tačka

a) ZKP-a, a u vezi s tim i zakonitost naredbi suda, ukazujući da su donesene suprotno odredbi člana 236. stav 1. ZKP-a. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju zakonom propisani postupak donošenja naredbe iz odredbe člana 236. stav 1. ZKP-a u svemu je poštovan, i to se na detaljan način obrazlaže u pobijanoj presudi. Naime, iz naredbi kojima su određene posebne istražne radnje utvrđeno je da je tužilac, u smislu odredbe člana 236. stav 1. ZKP-a, podnio obrazložen prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 234. stav 2. tačka a) ZKP-a, u kojem je obrazložio osnove sumnje da su optuženi počinili krivično djelo, te je uz prijedlog dostavio dokaze. Nakon ocjene navoda u prijedlogu, dovodeći te navode u vezu s priloženim dokazima, sudija za prethodni postupak je izdao naredbe za preduzimanje navedenih posebnih istražnih radnji. Dakle, iz navedenih naredbi prvostepenog suda, u koje je, suprotno tvrdnjama iz apelantove žalbe, pretresno vijeće izvršilo uvid na prijedlog tužioca (glavni pretres 7. juna 2018. godine) i u obrazloženju pobijane presude svaku od tih naredbi pojedinačno navelo, s brojem i datumom donošenja (strana 23. pasus 2), utvrđeno je da naredbe sadrže sve elemente propisane odredbom člana 236. stav 1. ZKPRS. Stoga su neosnovani navedeni žalbeni prigovori, kao i oni prigovori o primjeni odredbe člana 237. stav 3. ZKP-a (u pogledu obavještenja lica protiv kojeg je radnja bila preduzeta, dana 24. novembra 2017. godine), te prigovori kojima se ukazuje na neblagovremenost odlučivanja o prigovorima zakonitosti i time počinjenoj bitnoj povredi postupka (član 331. stav 1. tačka g) ZKP-a).

25. Nadalje, Vrhovni sud se izjasnio na navode da su nezakoniti dokazi zapisnici o saslušanju svjedoka Marka Subašića i Saše Olića. Vrhovni sud je naveo da zapisnici sadrže sve podatke o identitetu tih svjedoka (ime i prezime, ime oca i majke, mjesto i godina rođenja, prebivalište, zanimanje, odnos s osumnjičenima), zbog čega su tvrdnje žalbe da nema podataka (JMB i broj lične karte) na osnovu kojih je utvrđen identitet tih svjedoka, posebno svjedoka Marka Subašića, bez navođenja datuma rođenja (a koji je unesen u navedeni zapisnik, rođen 27. marta 1995, Mrkonjić Grad), bez osnova, kao i oni u pogledu načina saslušanja navedenih svjedoka koje je izvršeno u skladu sa članom 151. stav 7. ZKP-a.

26. Vrhovni sud je naveo da je ispitao i prigovore iznesene u žalbama optuženih, kojima se osporava pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude, nalazeći da ti prigovori nisu osnovani. Prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u vezi s drugim dokazima na način kako to zahtijeva odredba člana 295. stav 2. ZKP-a, i na takvoj ocjeni izveo pravilne zaključke o svim odlučnim činjenicama, koji se argumentima iz žalbi optuženih ne mogu dovesti u sumnju. U tom smislu, cjelokupna aktivnost optuženih u izvršenju djela iz izreke pobijane presude, kako pojedinačna tako i međusobno povezana, zasnovana je na potpuno i pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama. Za to je sud imao realno uporište u dokazima koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama, kao i potvrdama o pretresima prostorija i vozila, te potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, kao i rezultatima vještačenja oduzete biljne materije od optuženog O. K. Transkripti snimljenih telefonskih razgovora optuženih međusobno, kao i s drugim licima, u kritičnom vremenu, koji su s aspekta sadržaja u vezi s drugim iskazima svjedoka, te drugim materijalnim dokazima, posebno potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta – opojne droge marihuane (u većoj količini) i više paketića opojne droge kokain (u količini i broju pakovanja, kako je to navedeno na strani 14. pobijane presude), digitalne vage, pronađenih u stanu i vozilu koji koristi optuženi O. K., (strana 7. presude Vrhovnog suda), potvrđuju vezu optuženih međusobno u izvršenju radnji, onako kako je to opisano u izreci pobijane presude.

27. Kako je naveo Vrhovni sud za drugačije zaključke, i to one za koje se zalažu žalbe, nema osnova u provedenim dokazima, pa time ni osnova za prigovore kojima se osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, pa i u dijelu načina utvrđenja identiteta lica koja su bila u međusobnoj komunikaciji, a koji razgovori su bili obuhvaćeni provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz odredbe člana 234. stav 2. tačka a) ZKP-a jer nakon preslušanih snimljenih telefonskih razgovora na glavnom pretresu, dana 7. juna 2018. godine nije bilo prigovora odbrane, u pogledu identiteta lica u komunikaciji.

28. Vrhovni sud se dalje izjašnjavao u vezi sa sadržajem dispozicije stava 3. člana 207. KZ-a, vremenskim važenjem, elementima kvalificiranog oblika krivičnog djela, o čemu se izjasnio na strani 8, kao i o odluci o kazni (koja je kod apelanta pravilno odmjerena).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

29. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je optužnica prekoračena (dodato mjesto izvršenja krivičnog djela, blanketni propis, način izvršenja, te u konačnici još jedno krivično djelo). Apelant osporava stav Okružnog suda u vezi s ovim iznijetim prigovorom, kao i da Vrhovni sud nije otklonio navedenu povredu, te način na koji sud primjenjuje član 290. ZKP-a, što onda dovodi do povrede prava na pravično suđenje u vezi s kvalitetom zakona.

30. Nadalje, apelant problematizira zakonitost dokaza, i to izjave Marka Sušića i Saše Olić date na zapisnik u istrazi, te navodi da sud nije naveo razloge nemogućnosti njihovog dolaska, te problematizira zapisnike (nije moguće utvrditi identitet svjedoka itd.), da zapisnici nisu dati pod zakletvom, osporava da je Olić išta „rekao“, kako je naveo Okružni sud, jer je njegov iskaz pročitan, te zapisnik o saslušanju Subašića dovodi u vezi s dokazima „rekla-kazala“; apelant navodi da su posebne istražne radnje nezakonito određene, produžene i provedene, da naredbe za provođenje nisu uložene u spis, već je sud preuzeo ulogu tužioca, da su sačinjene suprotno odredbama ZKP-a (ne navodi se osnov sumnje, nije opisan inicijalni osnov sumnje za apelanta, nije opisan razlog za produženje, nije opisano zašto se ne mogu pribaviti na drugi način). Apelant navodi da su posebne istražne radnje provođene mjesecima prije nego što je saslušan prvi svjedok u Tužilaštvu. Apelant ukazuje da je obaviješten o radnjama koje su provođene šest sedmica nakon prestanka njihovog provođenja. Apelant se također poziva na predmet Dragojević, koji upoređuje sa svojim predmetom, te navodi da je primio dva obavještenja o različitim podacima o provođenju posebnih istražnih radnji. Apelant, također, navodi, pozivajući se na praksu Evropskog suda, da o zakonitosti dokaza, odnosno apelantovim prigovorima sud nije odlučio blagovremeno, nego tek u pisanom otpravku presude.

31. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, a što se odnosi na dijelove komunikacije izvađene iz konteksta, period koji obuhvaća optužnica, obrazlaganje protivrječnih dokaza, a o čemu se nije očitovao (ili nije na adekvatan način) ni Vrhovni sud. Apelant navodi da ga svjedoci uopće nisu spominjali u kontekstu izvršenja krivičnog djela. Apelant, također, iznosi stav suda iz prvostepene presude (nema nijednog argumenta odbrane da apelant nije bio saizvršilac), čime je teret dokazivanja prebačen na apelanta. Apelant, također, navodi da sud nije opisao konkretne apelantove saizvršilačke radnje, te da je presuda nerazumljiva, ali navodi i druge povrede (pravo na jednakost strana u postupku, pravo da se obrazlože dokazi).

32. Apelant ukazuje na arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, te u ovom dijelu (u apelaciji navedeno od tačke 61. do 71, detaljno navedeno) navodi da će „ukratko biti taksativno navedene najvažnije utvrđene činjenice, kao i dokazi izvedeni na glavnom pretresu, a iz kojih se jasno vidi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, i to na osnovu kojih nezakonitih dokaza“. U nastavku se ukazuje da se u tužilačkom spisu nisu nalazili zapisnici o saslušanju Aleksandra i Stevana Gajića, da se ova lica navode u dispozitivu presude, a nisu saslušana u istrazi (a lišeni su slobode, kako su izjavili), „mogućnost“ da zapisnici o njihovom saslušanju nisu u skladu s navodima optužnice (jer nisu pozvani kao svjedoci dok ih nije pozvala odbrana), čita se iskaz svjedoka Subašića koji je naveo šta je čuo od svjedoka Gajića i drugo, kako je to detaljno navedeno u apelaciji. Dalje se ukazuje da su posebne istražne radnje nezakonito određene i produžene u maksimalnom trajanju, da su osumnjičeni lišeni slobode i brojna lica, apelant je pretresen nekoliko puta i kod njega nikada ništa nije pronađeno.

33. Apelant, dalje, navodi da nedostaje obrazloženje sudova na osnovu kojeg dokaza su apelant i O. K. zajedno angažirali druga lica radi daljnje prodaje ovisnicima, da nije obrazloženo na osnovu kojeg dokaza je zaključeno da su optuženi od njima poznatih lica nabavljali veće količine opojne droge marihuane, kao ni na osnovu čega je zaključeno da su radi daljnje prodaje angažirali Aleksandra i Stevana Gajića, nije obrazloženo na osnovu kojeg dokaza je zaključeno da je Aleksandar Gajić prodao 140 g opojne droge marihuana za iznos od 1120 KM, kao i da je Stevan Gajić prodao opojnu drogu marihuanu Marku Bašiću za iznos od 10 KM. Zbog svega navedenog apelant je predložio da se apelacija usvoji, da mu se prekine izdržavanje kazne zatvora i dosudi odšteta u pravičnom iznosu, kao i troškovi za utvrđivanje kršenja prava.

b)Odgovori na apelaciju

34. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da su argumenti iz apelaciji raspravljeni u postupku po žalbi, o čemu su dati razlozi i da se na navodima iz apelacije ne može uspostaviti povreda prava na pravično suđenje.

35. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su činjenice na kojima se zasniva navedena presuda tog suda i materijalni propisi na koje se poziva navedeni u njoj, te bi bilo suvišno obrazlaganje tog dijela apelacije. Smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo, već da su sva garantirana prava ispoštovana.

36. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je izmijenilo optužnicu nakon izvedenih dokaza u skladu s odredbom ZKP-a, da ZKP daje mogućnost čitanja iskaza svjedoka, te da se u ostalom dijelu apelacijom faktički osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što se ne može podvoditi pod navode o povredi prava na pravično suđenje. Smatra da apelaciju treba odbiti. V.Relevantni propisi

37. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.

(1)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(2)Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odgađanja, može se početi sa izvršavanjem istražne radnje iz člana 234. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak.

Pisani nalog sudije za prethodni postupak mora biti pribavljen u roku od 24 časa od izdavanja usmene naredbe.

(3)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. t. a), b), v), g) i e) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz t. a),

b) i v) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz t. g) i e) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona može se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.

(4)Naredba sudije za prethodni postupak, kao i prijedlog tužioca iz stava 1. ovog člana čuvaju se u posebnom omotu. Tužilac i sudija za prethodni postupak će sastavljanjem ili prepisom zapisnika bez navođenja ličnih podataka prikrivenog istražioca i informatora ili na drugi odgovarajući način spriječiti da neovlašćena lica, osumnjičeni i njegov branilac otkriju identitet prikrivenog istražioca i informatora.

(5)Sudija za prethodni postupak mora pisanim nalogom, bez odgađanja, obustaviti izvršenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje bile određene.

(6)Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. Preduzeća koja vrše prenos informacija dužna su da tužiocu i policijskim organima omoguće sprovođenje radnji iz člana 234. stav 2. tačka a) ovog zakona.

Napomena: Izmjenama i dopuna Zakona o krivičnom postupku ( Službeni glasnik RS broj 66/18),dakle nakon što su iste u konkretnom predmetu poduzete, došlo je do izmjene člana236. stav 3, na način da isti glasi:

(3)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. t. a), b), v), g) i e) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a ako one daju rezultate i postoji razlog da se nastavi sa njihovim sprovođenjem radi prikupljanja dokaza mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz t. a),

b) i v) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz t. g) i e) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona može se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.

Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama Član 237.

(1) Nakon prestanka primjene radnji iz člana 234. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.

(2) Ako tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni primjenom naređenih radnji nisu potrebni za krivični postupak, uništiće se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobijeni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pisano se obavještava lice protiv koga je neka od radnji iz člana 234.

stav 2. ovog zakona bila preduzeta.

(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odgađanja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 234. ovog zakona, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je sprovedena radnja.

(4) Podaci i informacije dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. stav 2. ovog zakona čuvaju se dok se čuva sudski spis.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288.

(1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

(3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.

Izmjena optužnice Član 290.

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Vezanost presude za optužbu Član 294.

Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304.

(1) Pisano izrečena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena.

Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

(2) Uvod presude sadrži: naznačenje da se presuda izriče u ime Republike Srpske, naziv suda, ime i prezime sudije, odnosno predsjednika i članova vijeća i zapisničara, ime i prezime optuženog, krivično djelo za koje je optužen i da li je bio prisutan na glavnom pretresu, dan glavnog pretresa i da li je glavni pretres bio javan, ime i prezime tužioca, branioca, zakonskog zastupnika i punomoćnika koji su bili prisutni na glavnom pretresu i dan objavljivanja izrečene presude.

(3) Izreka presude sadrži lične podatke o optuženom i odluku kojom se optuženi proglašava krivim za krivično djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa od optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija.

(4) Ako je optuženi proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke navedene u članu 299. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen.

(5) U slučaju sticaja krivičnih djela sud će u izreku presude unijeti kazne utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim jedinstvenu kaznu koja je izrečena za sva djela u sticaju.

(6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi.

(9) Ako se optuženi oslobađa od optužbe, u obrazloženju će se naročito navesti iz kojih se razloga navedenih u članu 298. ovog zakona to čini.

(10) U obrazloženju presude kojom se optužba odbija sud se neće upuštati u ocjenu glavne stvari, nego će se ograničiti samo na razloge za odbijanje optužbe. VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).

47. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Apelacionim navodima je ukazano na dokaze koji su provedeni u toku postupka tvrdeći da je presuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza, te slijedom toga arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, te povredu prava na obrazloženu odluku, kao i da je optužnica prekoračena.

49. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

50. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane Lee, Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

51. U pogledu apelantovih navoda da su naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji nezakonite jer nisu donesene u skladu sa članom 236. ZKP-a, odnosno nisu sadržavale obrazloženje osnova sumnje, kao ni razloge zašto se na drugi način nisu mogli prikupiti dokazi ili je njihovo pribavljanje povezano s nerazmjernim teškoćama, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali apelantove istaknute tvrdnje, te je navedeno da je tužilac podnio obrazložen prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji, u kojem je obrazložio osnov sumnje, te je uz prijedlog dostavio dokaze. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeno vijeće, suprotno apelantovim navodima, a iste navode koji se odnose na to da naredbe nisu uložene u dokaze apelant iznosi i u apelaciji, na glavnom pretresu 7. juna 2018. godine izvršilo uvid u naredbe, te je u obrazloženju presude svaku od tih naredbi navelo, te je utvrđeno da sadrže sve potrebne elemente propisane članom 236. stav 1. ZKP-a, te je cijenio neosnovanim navode o nezakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama. Također je navedeno da je apelant obaviješten o preduzetim radnjama 24. novembra 2017. godine.

52. Dalje, apelant navodi da su pročitani zapisnici o saslušanju svjedoka Marka Subašića i Saše Olića, te problematizira da ti svjedoci nisu saslušani, a da je sud samo naveo da njihov dolazak nije moguć, bez daljnjeg obrazloženja, kao i da je sud koristio termine „kaže“ iako svjedok nije ništa rekao, te da su ovi dokazi (izjava Marka Subašića) rekla-kazala dokazi.

53. U vezi s navedenim, s aspekta garancija prava na pravično suđenje, Ustavni sud najprije uočava da je identične prigovore (o nedostacima zapisnika) apelant iznosio i pred redovni sud, o čemu se sud izjasnio. Naime, prvostepeni sud je zaključio da se radi o iskazima uzetim na zakonit način, a da je u smislu odredbe člana 288. ZKP-a sud pročitao iskaze tih svjedoka. Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, odbio je ove apelantove prigovore, te je detaljnije i jasno odgovorio da zapisnici sadrže, suprotno navodima odbrane, sve podatke o identitetu svjedoka, kao i da se svjedoci nalaze u Njemačkoj i Češkoj, zbog čega nije moguće njihovo dovođenje, te da je sud pojasnio razloge za primjenu člana 288. stav 2. ZKP-a na glavnom pretresu (14. jula 2018. godine). Vrhovni sud se također očitovao na stav odbrane da se u presudi navodi da svjedok „kaže“ iako je njegova izjava pročitana (u ocjeni iskaza svjedoka i ove izjave navedene kao izjave svjedoka saslušanih na glavnom pretresu), čime je navodno optužba favorizirana, o čemu je dao objašnjenje koje Ustavnom sudu ni ju jednom segmentu ne izgleda proizvoljno odredbama ZKP-a.

54. Također, u vezi s apelantovim navodima da je iskaz tih svjedoka pročitan, čime je odbrana onemogućena u ispitivanju svjedoka, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije iznijeti stav da se ne radi o jedinom dokazu na kojem se zasniva osuđujuća presuda. Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan, takvom dokazu trebaju pristupiti s posebnim oprezom (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Međutim, osim što osporava upotrebu tog dokaza (čitanje iskaza), apelant navodi da se radi o „rekla-kazala“ dokazu. Međutim, iz same presude je jasno da je svjedok i iskazao ono o čemu je čuo (od Gajića), a što je sud doveo u vezi s drugim provedenim dokazima. Stoga, u navedenim okolnostima u odluci da se pročita iskaz svjedoka Ustavni sud ne nalazi kršenje prava na pravičan postupak.

55. Dalje, apelant je nezakonite dokaze dovodio u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

56. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

57. Kako Ustavni sud nije našao da su dokazi, bar ključni na kojima se u pretežnom dijelu zasniva presuda nezakoniti, to ne nalazi za potrebno za se dalje upušta u analiziranje ovih navoda (u vezi s utvrđenim činjenicama) koji bi se sveli na ponavljanje zaključaka redovnog suda. Ustavni sud dalje primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je zaključak o apelantovoj odgovornosti u pretežnom dijelu zasnovan na presretnutim telefonskim razgovorima, ali i izjavama svjedoka koji su saslušani ili su njihove izjave pročitane, te drugim dokazima, a sve te dokaze je sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, o čemu je dao dovoljno jasno i prihvatljivo obrazloženje. Pri tome, Ustavni sud mora da primijeti da apelant ne problematizira sadržaj samih komunikacija (dok, što se tiče identiteta sagovornika, upućuje na praksu Suda BiH i u tački 68. apelacije navodi da je korištena nepoznata metoda, ali iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je to navodio u postupku). Sud je također naveo i u čemu se sastoji kvalifikatorni element krivičnog djela koji se optuženim stavlja na teret i šta je potrebno za njega, te je naveo da je analizom dokaza (prvenstveno razgovora optuženih i optuženih s trećim licima, ali i drugih dokaza) zaključio da su optuženi vršili prodaju opojnih droga, te da su zajedno izvršili ovo djelo kao saizvršioci. Ova utvrđenja prvostepenog suda bila su predmet ispitivanja i od strane Vrhovnog suda, koji je sumirao zaključke prvostepenog suda (str. 6–7), dovodeći u vezu provedene dokaze, te je zaključio da za drugačije zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja za koje se zalagala odbrana nema osnova. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

58. Konačno, imajući u vidu standarde koje pruža član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant pokreće pitanje prekoračenja optužnice. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na stav redovnih sudova o navedenom, koji su ispitali isti prigovor pred prvostepenim sudom, ali i u postupku po žalbi. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 290. ZKP-a. Također, Vrhovni sud je naveo da su činjenične izmjene prihvaćene u skladu s odredbom člana 294. ZKP-a i s datim ovlaštenjima tužioca (član 290), kao i da se odbrana mogla izjasniti na njih. Ustavni sud u vezi s navedenim primjećuje da je potvrđenom optužnicom, kao i izmijenjenom optužnicom apelantu stavljeno na teret isto krivično djelo. Također, a što je naveo i redovni sud, do izmjene je došlo jer je na osnovu dokaza koji su od samog početka poznati odbrani tužilac ocijenio da se izmijenilo činjenično stanje. Ustavni sud, stoga, ne može da prihvati apelantove navode da se radi o proširenju optužnice koje je suprotno članu 290. ZKP-a, niti da je ovaj član zbog navedenog u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije u vezi s kvalitetom zakona.

59. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

60. Ustavni sud je imao u vidu i sve ostale apelantove navode koje je iznio u jako opširnoj apelaciji, ali oni, kao ni brojna praksa na koju se pozivao apelant, ne utječu na drugačiju odluku Ustavnog suda u konkretnom predmetu.

61. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života

62. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa zakonitošću donesenih naredbi o posebnim istražnim radnjama, uzimajući u obzir okolnost da je apelant navode o povredi prava iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije samo paušalno naveo (bez konkretizacije i obrazloženja), uz pozivanje na odluku Dragojević protiv Hrvatske, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u pogledu prava na pravično suđenje.

63. Dakle, imajući u vidu odluku u ovom predmetu Ustavni sud nalazi da je bez osnova apelantov zahtjev za odštetu, a u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije (apelant je istakao „troškovi utvrđenja kršenja“, što je Ustavni sud protumačio kao troškove sastavljanja apelacije), Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža navedeni član, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove zakonitosti, uz mogućnost apelanta da istakne prigovore, što je i radio i o čemu su sudovi odlučili, te nema ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3109/19 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio