Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3442/19 (N.M.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3442/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3442/19, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 045435 18 Gž od 19.
jula 2018. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 045435 16 P od 20. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 30. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 045435 18 Rev od 28. maja 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 045435 18 Gž od 19. jula 2018. godine i presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 045435 16 P od 20. oktobra 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti broj AP-5506/18 od 19. decembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio 1. oktobra 2018. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 045435 18 Gž od 19. jula 2018. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-5506/18, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 39 0 P 045435 18 Rev od 28. maja 2019. godine reviziju apelanta odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda 39 0 P 045435 18 Rev od 28. maja 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda broj 39 0 P 045435 18 Gž od 19. jula 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Postupak okončan osporenim odlukama
5. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 045435 16 P od 20. oktobra 2017. godine, odbijeni su tužbeni zahtjev apelanta i S.M. (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) kojim su tražili da se utvrdi da su apelant i drugotužitelj pretpostavljeni suvlasnici sa po 1/2 spornog dijela nekretnine u površini od 28 m², koja je bliže opisana u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), pa da se naloži B.M, E.M. i Ć.M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetužena ili tuženi) da apelantu i drugotužitelju predaju u posjed 14 m², a prvotuženi 14 m² i da im omoguće nesmetano korištenje i raspolaganje tom nekretninom, da skica lica mjesta sačinjena po vještaku čini sastavni dio presude, kao i da se obavežu tuženi da apelantu i drugotužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Presudom su dalje obavezani apelant i drugotužitelj da tuženim solidarno nadoknade troškove postupka u određenim novčanim iznosima.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su nakon izvođenja kao dokaza vještačenja po vještaku geodetske struke, apelant i drugotužitelj na glavnoj raspravi konačno opredijelili svoj zahtjev, tražeći predaju u posjed ukupnu površinu od 28 m². Dalje je naveo da se tom prilikom apelantova punomoćnica pozivala na zapisnik sa uviđaja na licu mjesta ukazujući da vještak nije dao potpuni nalaz u pogledu veličine sporne površine. Međutim, kako je apelant na terenu pokazao tačno do koje tačke se treba izvršiti mjerenje, Općinski sud je odbio zahtjev za dopunu nalaza vještaka, a i sam apelant je na upit suda na glavnoj raspravi potvrdio da je na terenu pokazao do kog mjesta treba vršiti mjerenja. Općinski sud je naveo da je u postupku potrebno raspraviti da li apelant i drugotužitelj imaju zakonit osnov sticanja prava vlasništva, da li su tuženi u posjedu predmetne nekretnine, te da li su tuženi kao dugogodišnji posjednici spornog dijela predmetne nekretnine, bili savjesni i imaju li jače pravo na posjed. S tim u vezi, ukazao je da među parničnim strankama nije sporno da su apelant i drugotužitelj vanknjižni suvlasnici i katastarski suposjednici predmetne nekretnine, da predmetna nekretnina dijelom graniči sa parcelom koja je u suposjedu tuženih, kao i da graniči sa parcelom koja je u posjedu i vanknjižnom vlasništvu prvotuženog. Na osnovu iskaza apelanta i prvotuženog, iskaza saslušanih svjedoka, te izlaska na lice mjesta, Općinski sud je utvrdio da se između predmetne nekretnine i parcela tuženih nalazi podzida, koja je građena u periodu od 1985. do 1988. godine, a njenu izgradnju finansirao je apelant. Istaknuo je da je prije izgradnje ove podzide na terenu postojala stara ograda, i prema toj staroj ogradi je aviogrametrijskim snimanjem zabilježeno katastarsko stanje kakvo je danas u katastru, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivno dat. Dalje je istaknuo da iz nalaza proizilazi da postoje određena odstupanja postojećeg stanja na terenu tj. zatečene ograde i stanja ucrtanog u katastarskim planovima, površinski iskazano oko 28 m² na štetu predmetne nekretnine.
7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da postojeća podzida nije postavljena na mjesto stare ograde čija pozicija je zabilježena prilikom aviofotogrametrijskog premjera i da postoje odstupanja u odnosu na stanje na terenu utoliko što tuženi drže u posjedu dio predmetne nekretnine u površini od 28 m². Međutim, istovremeno Općinski sud je ukazao da je apelant taj koji je upravljao radovima i odredio gdje će biti kopan kanal za podzidu, pa zbog toga posljedice ne mogu trpiti tuženi koji prilikom izgradnje nisu ni na koji način uticali na poziciju gdje bi se ograda postavljala. S tim u vezi, obrazložio je da niti iz jednog dokaza ne proizilazi da su tuženi na bilo koji način uticali na poziciju postavljanja podzide, niti da su ih apelant i drugotužitelj upoznali sa činjenicom da je mimo podzide ostao određeni dio koji je njihovo vanknjižno suvlasništvo, pa se ne može govoriti o nesavjesnosti prednika tuženih i tuženih koji su čak i u vrijeme postavljanja podzide bili posredni korisnici parcele koje se sada nalaze u njihovom posjedu, iako su ih tek naknadno stekli po osnovu nasljeđivanja i poklona. Istaknuo je da su tuženi zbog toga tokom ovog postupka prema apelantu i drugotužitelju istakli peremptorni prigovor tj. prigovor kojim negiraju njihovo pravo svojine.
8. U konkretnom slučaju Općinski sud je zaključio da su prednici tuženih i tuženi u nesmetanom posjedu spornog dijela predmetne nekretnine duži niz godina, da je granicu između ove parcele i parcele tuženih uspostavio apelant izgradnjom betonske podzide, tako da tuženi zajedno sa svojim prednicima sporni dio parcele drže u svom posjedu najmanje počev od 1990. godine, pa sve dok apelant 2016. godine nije pokrenuo ovaj spor. S tim u vezi, ukazao je da je sam apelant potvrdio da nikada nije izvodio geometra kako bi utvrdio da li postoji bilo kakvo odstupanje od postojeće međe uspostavljeno podizanjem podzide, da tuženim nije prigovarao u tom pravcu tj. da koriste dio predmetne nekretnine sve do podnošenja ove tužbe, kada je navodno bio u prilici da zaštiti svoja prava. U takvoj situaciji, po mišljenju Općinskog suda, tuženi su bili savjesni posjednici zajedno sa svojim prednicima punih 26 godina (od 1990. godine do 2016. godine), a tek od 2016. godine, odnosno nakon prijema tužbe na odgovor u ovom postupku, posjed tuženih se može smatrati nesavjestan. Kako je do tada proteklo više od 20 godina savjesnog posjeda tuženih, Općinski sud je zaključio da su tuženi po osnovu održaja stekli pravo vlasništva. U konkretnom slučaju, po ocjeni Općinskog suda, tuženi nisu znali, niti su mogli znati da navedeni dio predmetne nekretnine nije njihov, zbog čega je Općinski sud primjenom odredbi člana 48. stav 1., člana 32. stav 2. i 35. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i člana 41. stav 1., člana 28. stav 4. i člana 30. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u vezi sa članom 359. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, odbio tužbeni zahtjev. Kako je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, Općinski sud je ocijenio da tuženim pripada i naknada troškova postupka shodno odredbi člana 386. stav 1., čl. 387. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), za radnje i u iznosima detaljno prezentiranim u obrazloženju presude. Dalje je naveo da apelantu, kao strani koja je izgubila spor, ne pripada pravo na naknadu troškova, te je odbio njegov zahtjev kao neosnovan tumačenjem a contrario odredbe člana 386. stav l. ZPP.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 045435 18 Gž od 19. jula 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je odbio apelantov zahtjev za dopunu nalaza po vještaku geodetske struke. S tim u vezi, obrazložio je da iz zapisnika sa glavne rasprave i prvostepene presude proizilazi da su nakon izvođenja dokaza vještačenja po vještaku geodetske struke apelant i drugotužitelj na glavnoj raspravi konačno opredijelili svoj tužbeni zahtjev tražeći predaju u posjed ukupnu površinu od 28 m². Kako je apelant na terenu pokazao tačno do koje tačke se treba izvršiti mjerenje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio zahtjev za dopunu nalaza vještaka, jer je i sam apelant na upit suda na glavnoj raspravi potvrdio da je na terenu pokazao do kog mjesta treba vršiti mjerenja. Kantonalni sud je ukazao je da je prvostepeni sud, cijeneći izvedene dokaze u skladu sa odredbom člana 8. i člana 123 stav 2. ZPP utvrdio pravno relevantne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, i po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer u konkretnom slučaju, tuženi nisu znali, niti su mogli znati da sporni dio predmetne nekretnine nije njihov, o čemu je dao pravilne i potpune razloge. Također je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 58. stav 2. i 131. stav 1. Zakona o stvarnim stvarima i člana 32. stav 2. i 48. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o troškovima postupka. S tim u vezi, obrazložio je da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud o troškovima postupka odlučio u skladu sa odredbama člana 386. stav 1., člana 387. i člana 396. stav 1. ZPP i u skladu sa odredbama 12 i 13 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata FBiH, o čemu je dao potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 39 0 P 045435 18 Rev od 28. maja 2019. godine, odbačena je apelantova revizija, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava revizije. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su apelant i drugotužitelj označili vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.100,00 KM, iz čega proizilazi da nije ostvaren imovinski cenzus, kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. noveliranog ZPP-a. Dalje je naveo je apelant predložio postupanje po reviziji prema članu 237. ZPP, ali nije postupio prema stavu 5. navedenog člana, nego je u reviziji ukazao samo na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Stoga je Vrhovni sud, primjenom odredaba 247. stav 4. ZPP u vezi sa odredbama člana 237. st. 2, 3. i 5. istog zakona, odbacio reviziju kao nedopuštenu. Također je istaknuo da apelantu nije dosuđen trošak sastava revizije, jer nije uspio u revizionom postupku.
12. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, povredi principa ravnopravnosti stranaka, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je došlo do povrede člana 123. stav 1. u vezi sa članom 233. stav 2. ZPP. Ističe da prvostepeni sud nije dovoljno obrazložio odluku o odbijanju apelantovog zahtjeva za dopunom nalaza vještaka, te da njegovi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka nisu dovoljno raspravljeni niti cijenjeni u odnosu na sve okolnosti slučaja. Smatra da su time redovni sudovi povrijedili njegovo pravo da raspravlja pred sudom, provede dokaze i dokazuje činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Tvrdi da bi njegov zahtjev bio unaprijed odbijen da nije svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom vještaka. U pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, apelant ističe da su on i drugotužitelj dokazali da su vlasnici predmetne nekretnine i da dio te nekretnine drže u posjedu tuženi bez ikakvog pravnog osnova. Posebno ističe da tuženi nisu podnijeli protivtužbu da im se prizna pravo posjeda, pa se pita zašto su redovni sudovi dali zaštitu nesavjesnim posjednicima, s obzirom da materijalno pravo ne propisuje takvu mogućnost bez izričitog zahtjeva za utvrđenje prava posjeda i prava vlasništva. Apelant također smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP koje se odnose na dosuđenje troškova postupka, te da tuženim ne pripada pravo na troškove postupka. Također navodi da je u reviziji jasno postavio pravno pitanje (davanje zaštite nesavjesnim posjednicima bez izričitog zahtjeva za utvrđenje prava posjeda i prava vlasništva), pa je Vrhovni sud pogriješio kada je odbio da zauzme svoj stav o ovom pravnom pitanju. Apelant također traži naknadu troškova sastava apelacije i naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U kontekstu navedenog, Ustavni sud u prvom redu zapaža da je Općinski sud u prvostepenom postupku izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao apelanta i prvotuženog kao parnične stranke i svjedoke, proveo vještačenje po vještaku geodetske struke i izvršio uviđaj na licu mjesta, a zatim detaljno opisao sadržaj izvedenih dokaza, te obrazložio zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da su tuženi savjesni posjednici spornog dijela predmetne nekretnine u periodu dužem od 20 godina, te da da su po osnovu održaja stekli pravo vlasništva na njemu, zbog čega je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev apelanta i prvotužitelja primjenom relevantnih odredbi Zakona o vlasničko pravnim odnosima, Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, nesporno je da u konkretnom postupku apelantu nije uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane. Općinski sud je obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov prijedlog za dopunu nalaza vještaka, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Nadalje, navedena odluka prvostepenog suda potvrđena je u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda, koji je u svemu podržao odluku prvostepenog suda. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Također, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u primjeni odredbi procesnog prava u odluci redovnih sudova da su apelant i prvotužitelj, koji su u cjelosti izgubili parnicu, dužni tuženima nadoknaditi troškove postupka.
17. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, apelantu ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi da iste isključivo snose apelanti.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević