Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-222/21 (I. B.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-222/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-222/21, rješavajući apelaciju Ivana Bilaća, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Bilać protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007666 19 U od 1. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Bilać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 22. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007666 19 U od 1. listopada 2020. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 16. rujna 2019. godine, ukinuto je konačno Rješenje Općine Široki Brijeg od 2. lipnja 2005. godine i upravna stvar riješena tako je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.

3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog organa od 16. rujna 2019. godine, Vrhovni sud je osporenom odlukom od 1. listopada 2020. godine odbio predmetnu tužbu kao neutemeljenu.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ spis predmeta dostavio prvostupanjskoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje koja je na osnovu pregleda i cjelokupne medicinske dokumentacije donijela prvostupanjski nalaz i mišljenju od 14. svibnja 2019. godine, kojim se ukupan vojni invaliditet tužitelja cijeni ispod 20%. Dalje je postupajući po prigovoru apelanta izjavljenom protiv prvostupanjskog nalaza i mišljenja, drugostupanjska liječnička komisija na osnovu pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju u spisu donijela drugostupanjski nalaz i mišljenje od 22. kolovoza 2019. godine, kojim je potvrdila nalaz i mišljenje prvostupanjske liječničke komisije. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da su nadležne liječničke komisije u suglasnim nalazima i mišljenjima dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojne invalidnosti u skladu s odredbama članka 8. i članka 13.a Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnika o radu liječničkih komisija) i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti. Stoga je Vrhovni sud naveo da je tuženi organ pravilno postupio kada je na osnovu navedenih suglasnih nalaza i mišljenja liječničkih komisija, primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite osporenim rješenjem ukinuo konačno rješenje i upravnu stvar riješio, u skladu sa člankom 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, na način da su apelantu prestala prava. Nadalje, Vrhovni je sud je ukazao da je odredbom članka 23. stavak 2. istog Pravilnika o radu liječničkih komisija propisano da će nadležni organ nalaz i mišljenje Liječničke komisije dostaviti stranci uz rješenje, budući se prema odredbi stavka 3. istog članka protiv nalaza i mišljenja ne može izjaviti pravni lijek, izuzev nalaza i mišljenja iz članka 23.a., a pravni lijek može se izjaviti protiv upravnog akta donesenog na osnovu nalaza i mišljenja. Kako je apelant sva ova prava iskoristio ulaganjem paušalnog prigovora po članku 23.a. Pravilnika o radu liječničkih komisija na nalaz i mišljenje prvostupanjske liječničke komisije, te podnošenjem tužbe protiv rješenja tuženog organa donesenog na osnovu nalaza i mišljenja drugostupanjske liječničke komisije (po članku 23. stavak 3. Pravilnika o radu liječničkih komisija), Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku tj. da povrijeđene odredbe članka 8. Zakona o upravnom postupku. U pogledu apelantovog prigovora koji se odnosio na neustavnost Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i donesene presude Ustavnog suda FBiH, Vrhovni sud je naveo da je predmetni postupak proveden u skladu s odredbama tog Zakona koje nisu oglašene neustavnim, uz odgovarajuću primjenu pravila upravnog postupka i davanje apelantu mogućnosti sudjelovanja u postupku, koje je iskoristio isticanjem prigovora, kao i pokretanjem upravnog spora.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo budući da je odluka donesena suprotno presudi Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine. Također, apelant smatra da je pogrešno izvršena dostava nalaza i mišljenja drugostupanjske liječničke komisije budući da mu nalaz dostavljen skupa s osporenim rješenjem.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s time nije našao proizvoljnost u postupanju redovitoga suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2362/20 od 3. veljače 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka.. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-222/21 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio