Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-153/21 (D. G. i D. G.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-153/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-153/21, rješavajući apelaciju Dragana Guzijana i Dejana Guzijana, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dragan Guzijan i Dejan Guzijan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 033083 19 Rev od 15.

listopada 2020. godine, Presude Kantonalnog suda Bihaću broj 22 0 P 033083 19 Gž od 1. studenog 2019.godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 033083 15 P od 11. travnja 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Guzijan i Dejan Guzijan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Simo J. Tošić odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 15. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 033083 19 Rev od 15. listopada 2020. godine, Presude Kantonalnog suda Bihaću broj 22 0 P 033083 19 Gž od 1. studenog 2019.godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 033083 15 P od 11. travnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su apelanti da solidarno tužiteljima (J.B. i F.B.) na jednake dijelove isplate za preuzetu stoku određeni novčani iznos, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iako su apelanti u uvodu revizije istakli da drugostupanjsku presudu pobijaju samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali iz sadržaja revizije proizlazi da apelanti prigovaraju pogrešnoj primjeni članka 8. u svezi s člankom 81. stavak

1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu toga, apelanti su istakli da nikad nisu saslušani kao parnične stranke, kao i to da je trebalo provesti financijsko vještačenje u odnosu na visinu duga. Vrhovni sud je naveo da je o tim prigovorima odlučivao drugostupanjski sud i pravilno ih ocijenio neutemeljenima. Naime, Vrhovni sud je naveo da u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZPP sud pred kojim se vodi postupak odlučuje koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, te će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku (članak 123. stavak 2. ZPP-a). Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud, nakon iznijetih navoda parničnih stranaka o relevantnim činjenicama predmeta spora, ocijenio da radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva nije bilo potrebno izvesti dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke, odnosno, postupio je u skladu sa svojim ovlaštenjem sadržanim u odredbi članka 81. stavak 1. i članka 123. stavak 2. ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelanti u postupku nisu saslušani, jer nisu pristupili na glavnu raspravu kada je određeno provođenje tog dokaza, pri čemu svoj izostanak i prijedlog da se ročište odloži nisu opravdali medicinskom dokumentacijom. Stoga, naveo je da je prvostupanjski sud osnovano glavnu raspravu proveo i saslušao tužitelje, svjedoke i proveo ostale dokaze prema rješenju donesenom na pripremnom ročištu. Nadalje, naveo je da drugoapelant u postupku nije ni osporavao činjenicu da je potpisao evidenciju o dugu kod tužitelja iz koje proizlazi da ukupan dug apelanata u određenom novčanom iznosu, pa revizijski prigovori da nije vršeno ni vještačenje potpisa po vještaku grafologu nisu mogli biti prihvaćeni. Vrhovni sud je naveo je da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da se tužitelji bave uzgojem stoke, a da su apelanti, koji se bave klanjem, kupovali stoku od tužitelja. Također, naveo je da su tužitelji vodili evidenciju o prodanoj stoci u rokovniku u kojem su navodili svako pojedino grlo i cijenu po kg. Nakon toga, naveo je da su tužitelji posjetili apelante radi dogovora oko izmirenja duga i zajedno sravnili dug prema evidenciji (rokovniku) tužitelja (što je drugoapelant potvrdio svojim potpisom). Imajući u vidu takvo činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi zaključili da su tužitelji i apelanti, u predmetnom periodu zaključili usmene ugovore o prodaji, pri čemu su tužitelji u cijelosti ispunili svoju ugovornu obavezu, dok apelanti nisu u cijelosti isplatili ugovorenu cijenu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu članka

454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekst: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu. Konačno, ukazao je da prema odredbi članka 67. ZOO zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno, kao što je to u pogledu prodaje nepokretnosti (član 455. ZOO). Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelanti smatraju da su sudovi trebali provesti vještačenje potpisa po vještaku grafološke struke, kao i utvrditi iznos duga po vještaku financijske struke.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-153/21 (D. G. i D. G.) | Sudska praksa | Aktio