Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2999/19 („GRAND TRADE“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2999/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2999/19, rješavajući apelaciju „Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Grand Trade“ d.o.o.
Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 092727 19 Rev od 15. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 092727 19 Rev od 15. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužioca AD „Medicinska elektronika“ Banjaluka – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 5. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužiočev punomoćnik dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 9. do 22. februara 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je 21. maja 2011. godine pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanta tražeći raskid ugovora, a tokom postupka uređenom tužbom traženo je utvrđivanje ništavosti ugovora, u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Traženje raskida ugovora je postavljeno kao eventualni zahtjev u slučaju da sud ne usvoji prvi zahtjev.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 092727 11 Ps od 22. juna 2018. godine utvrdio da je ništav Ugovor o ustupanju prava trajnog korišćenja građevinskog zemljišta koji su 31. marta 2006. godine međusobno zaključile parnične stranke (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je tužilac ustupio pravo trajnog korišćenja radi građenja građevinskog zemljišta ukupne površine 980 m², koje je pobliže označeno u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), te je, shodno tome, apelant dužan da trpi da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno i katastarsko stanje i predmetno zemljište preda u posjed tužiocu, uz obavezivanja apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Na osnovu provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja presude) i njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je u bitnom utvrdio da je spornim ugovorom usaglašeno da vrijednost predmetnog zemljišta iznosi 200.000,00 KM i da će apelant tu cijenu platiti na način pobliže opisan u spornom ugovoru. Zatim je utvrđeno da se tužilac spornim ugovorom obavezao da će po njegovom potpisivanju apelantu izdati odgovarajuću dokumentaciju koja će mu omogućiti da se nesmetano uknjiži kao trajni korisnik građevinskog zemljišta koje mu se ustupa. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizašlo je da su parcele koje su bile predmet spornog ugovora otpisane u drugi zk. uložak na apelantovo ime, da su parcele mijenjale oblik i površinu, te da s drugim parcelama egzistiraju u katastarskom operatu KO Banjaluka, s tim da je tehnički moguće uspostaviti ranije zemljišnoknjižno i katastarsko stanje predmetnog zemljišta, odnosno dovođenje u pređašnje stanje, u smislu oblika i položaja parcela.
8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je utvrdio da je sporni ugovor ništav u smislu člana 103 ZOO-a jer je protivan prinudnim propisima, i to čl. 6, 11 i 18 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, koji je bio na snazi kada je zaključen sporni ugovor (o čemu se prvostepeni sud opširno izjasnio na str. od 7 do 17 obrazloženja presude).
9. O eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu (raskid ugovora) sud nije odlučivao jer je u cijelosti usvojio prvi postavljeni zahtjev, ali, budući da je apelant izveo dokaze u vezi s osporavanjem eventualno postavljenog tuženog zahtjeva, sud je te dokaze izveo (opširnije na str. od 17 do 19 obrazloženja).
10. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio na osnovu člana 386 ZPP-a (o dosuđenim troškovima detaljnije na str. 19–20 obrazloženja).
11. Viši privredni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 57 0 Ps 092727 18 Pž 2 od 12. decembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih u žalbenom postupku (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Nakon ispitivanja žalbenih razloga, Viši privredni sud je zaključio da je sporno da li je sporni ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103 ZOO-a. U vezi s tim, Viši privredni sud se pozvao i citirao odredbe ZOO-a, i to čl. 103, 47, 49 i 52, shodno kojima proizlazi da je pravni posao nedopušten kada pravni poredak zabranjuje zaključenje posla zakonskom normom, kao i kada je zaključenje posla u suprotnosti s osnovnim načelima pravnog poretka i s načelima morala. Viši privredni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o građevinskom zemljištu koji je važio prije donošenja novog Zakona o građevinskom zemljištu jer je u vrijeme zaključenja spornog ugovora (31. mart 2006. godine) bio u primjeni upravo Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 86/03), shodno kojem se cijeni zakonitost spornog ugovora.
13. Potom je Viši privredni sud citirao odredbe čl. 6, 11 i 18 Zakona o građevinskom zemljištu iz kojih jasno proizlazi da ustupanje građevinskog zemljišta može vršiti samo opština ili grad, a da preduzeće i druga pravna lica mogu prenijeti izgrađeno građevinsko zemljište radi sprovođenja trajnoj namjeni samo na opštinu ili grad. U vezi s tim, Viši privredni sud je podsjetio da je iz nalaza i mišljenja vještaka proizašlo da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu koje ni do danas nije privedeno namjeni prema regulacionom planu, pa se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je postojao osnov po kome je takvo ustupanje bilo u skladu sa zakonom jer je predmet spornog ugovora shodno Zakonu o građevinskom zemljištu bio nedopušten, što ugovor čini apsolutno ništavim.
14. U vezi s prigovorima da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, Viši privredni sud ga je ocijenio neosnovanim jer je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza posredno i neposredno izvedenih, a posebno nalaza vještaka geodetske struke koji je iscrpno obrazložio istorijat nastalih katarskih promjena spornih parcela, potpuno i pravilno utvrdio koje su parcele bile predmet spornog ugovora, koje su parcele bile u posjedu Grada Banjaluka koje nisu bile predmet spornog ugovora, da je predmetno zemljište građevinsko i da se nalazi u prvoj građevinskoj zoni i da nije privedeno namjeni, da je tehnički moguće uspostavljanje ranijeg stanja, odnosno vraćanje u pređašnje stanje.
15. U vezi s apelantovim žalbenim prigovorima da je on u stečajnom postupku na licitaciji kupio građevinski objekat u tužiočevoj svojini, zajedno sa zemljištem, te da su sporne parcele ušle u program privatizacije, a što prvostepeni sud nije cijenio, Viši privredni sud je naveo da se na okolnosti kupovine zemljišta izjasnio svjedok Mile Radišić, apelantov direktor, koji je u svom iskazu potvrdio da predmetno zemljište apelantu nije dodijeljeno 2003. godine i da je ono bilo predmet licitacije u tužiočevom stečajnom postupku, a da drugi dokazi u tom pravcu nisu izvedeni. Viši privredni sud je još istaknuo da je tužilac u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio nosilac prava trajnog korišćenja građevinskog zemljišta, pa je nebitno da li je bio u programu privatizacije, shodno članu 4 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, budući da gradsko građevinsko zemljište ne ulazi u imovinu preduzeća i ne postaje njegova svojina, već se na takvom zemljištu može steći samo pravo trajnog korišćenja, dok član 8 navedenog zakona propisuje da neizgrađeno građevinsko zemljište ne može biti predmet privatizacije, već samo izgrađeno zemljište koje preduzeće koristi, pri čemu se ne mogu izjednačavati termini „kapital“ i „imovina“ jer su to dva različita pojma.
16. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 57 0 Ps 092727 19 Rev od 15. maja 2019. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je prihvatio stavove nižestepenih sudova da je sporni ugovor apsolutno ništav, u smislu člana 103 ZOO-a, jer je protivan prinudnim propisima, i to odredbama Zakona o građevinskom zemljištu koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Na takav zaključak ne mogu uticati ni revizioni prigovori da je sporni ugovor zaključen saglasnošću volja parničnih stranaka, u smislu odredbe člana 26 ZOO-a jer se poštovanje prinudnih normi ne može isključiti saglasnošću volja ugovarača. Vrhovni sud je apelantovo pozivanje na odredbu člana 96 Zakona o građevinskom zemljištu ocijenio neosnovanim jer se u predmetnom slučaju ne radi o građevinskom zemljištu koje je kao društvena, sada državna svojina prešlo na osnovu odluke Opštine, a nije privedeno namjeni. Neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na odredbe čl. 45 i 46 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) jer je za razrješenje predmetnog spora mjerodavan raniji Zakon o građevinskom zemljištu (2003. godina) na osnovu kojeg su nižestepeni sudovi sudili.
17. Potom je Vrhovni sud pojasnio da kod činjenice da dvije k.č. na koje se apelant poziva, koje se u javnim evidencijama vode kao društvena svojina s pravom korišćenja tužiočevog prednika, nisu preuzete iz posjeda korisnika po osnovu rješenja Skupštine Grada Banjaluka od 12. maja 2003. godine, jer je Presudom Okružnog suda broj U-136/03 poništen dio rješenja Grada Banjaluka u dijelu parcela na koje se apelant poziva, neosnovani su prigovori da su navedene parcele bile predmet izuzimanja iz posjeda njegovog korisnika. Shodno navedenom, kako je Vrhovni sud naveo, bez uticaja su na zakonitost osporenih odluka apelantovi prigovori da je za pravilnu odluku o zahtjevu iz tužbe relevantan osnov sticanja predmetnog zemljišta budući da je tužilac sporno zemljište stekao na osnovu ugovora zaključenog sa nadležnim SIZ-om 1987. godine, te na osnovu rješenja o dodjeli SO Banjaluka iz 1990. godine, tvrdeći u tom pravcu da predmet ugovora stoga nije nedopušten jer je tužilac mogao raspolagati spornim zemljištem.
18. Utvrdivši da je sporni ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103 ZOO-a, nižestepeni sudovi su, u smislu člana 104 ZOO-a, pravilno obavezali apelanta da trpi promjenu upisa u javnim evidencijama, pa je stoga pozivanje na odredbe člana 56 Zakona o stvarnim pravima bez ikakvog osnova.
19. Kako su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza u smislu člana 8 ZPP-a došli do zaključka da je zahtjev iz tužbe osnovan, neosnovano se revizijom ukazuje da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na povredi odredaba parničnog postupka iz člana 8 ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant dovodi u vezu s primjenom materijalnog prava koje je proizvoljno primijenjeno na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Apelant smatra da su redovni sudovi zanemarili član 96 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, te odredbe čl. 45, 46 i 48 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine. Apelant ističe da je za predmetno zemljište podnio zahtjev za ostvarivanje prava korišćenja radi građenja 2003. godine i da vodi upravni postupak, ali da o tom zahtjevu još nije odlučeno pa apelant postavlja pitanje kako je tužilac mogao da prenese neizgrađeno gradsko zemljište samo na Opštinu ili Grad, a ne na apelanta, kada iz navedenog proizlazi da Grad od 2002. godine nije odlučio o apelantovom zahtjevu, odnosno nije postupio po sudskoj Odluci broj U-136/03. Apelant smatra da, s obzirom na to da je tužilac predmetno zemljište stekao na osnovu ugovora iz 1987. godine, te na osnovu rješenja o dodjeli SO Banjaluka iz 1990. godine, nije bilo mjesta za primjenu člana 103 ZOO-a jer spornim ugovorom nije povrijeđena niti jedna zakonska norma, te da Grad Banjaluka 29 godina nije pokrenuo nikakav postupak. Apelant tvrdi da se redovni sudovi nisu mogli pozvati na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, te su morali cijeniti i nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke u kojem je jasno naveden osnov sticanja predmetnog zemljišta od tužioca. Prema apelantovom mišljenju, od osnova sticanja prava na predmetnom zemljištu zavisila je i primjena Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno utvrđivanje činjenice da li je predmet ugovora nemoguć, nedopušten, odnosno da li je protivan prinudnim normama. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da je tužilac kao akcionarsko društvo zaključio sporni ugovor i da je predmetno zemljište ušlo u program privatizacije, za što apelant ima dokaze, tako da je ono tužiočeva svojina, a ne državna svojina. Presudom kojom nisu pravilno i zakonito ocijenjeni svi dokazi stvara se stanje pravne nesigurnosti, a sudska nesigurnost lišava pojedinca pravičnog suđenja i dovodi do kršenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno cijenili sve dokaze, posebno rješenje Skupštine Grada Banjaluka iz 2003. godine i Presudu Okružnog suda u Banjaluci broj U-136/03 jer, prema apelantovoj ocjeni, okončanje upravnog postupka po navedenoj presudi predstavlja prethodno pitanje za predmetnu pravnu stvar. Navedeno stoga što će se tek po okončanju upravnog postupka utvrditi ko ima pravni interes za podnošenje tužbe. Navedenu situaciju nižestepeni sudovi nisu cijenili. Apelant je još naveo da je radi donošenja pravilne odluke bitno napomenuti da je tužilac u stečaju i da predmetno zemljište nije ušlo u stečajnu masu tako da se osporenim odlukama omogućava tužiocu da nezakonito postupa i dovodi u zabludu založne povjerioce, pa se na taj način stvara pravna nesigurnost i otvara mogućnost za nove sporove, očigledno s ciljem da stečajni postupak traje što duže.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da ostaju pri razlozima datim u osporenim presudama jer u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji neosnovano poziva, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilac je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je neargumentovano apelantovo pozivanje na navodnu povredu prava na pravično suđenje budući da ta „povreda“ ničim nije dokazana, niti se apelant tokom redovnog sudskog postupka uopšte pozivao na to, već sada u postupku pred Ustavnim sudom zloupotrebom Ustavom priznatih prava izvrće činjenice, te pokušava putem instituta zaštite ljudskih prava da realizuje neke svoje ciljeve i ostvari protivpravnu imovinsku korist koja mu ne pripada.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Opština, odnosno grad upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.
Član 11.
Gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može se raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.
Član 18.
Preduzeće i drugo pravno lice može prenijeti neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi privođenja trajnoj namjeni predviđenoj odgovarajućim planom (u daljem tekstu: trajna namjena), samo na opštinu, odnosno grad.
Prenos zemljišta, iz prethodnog stava, vrši se bez naknade ili uz naknadu samo do visine vrijednosti ulaganja u zemljište koje se prenosi.
Član 96.
Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno, vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine.
Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko-pravne odnose.
Rješenje iz stava 2. ovog člana se može osporavati žalbom u postupku pred organom uprave Republike Srpske nadležnim za imovinsko-pravne poslove.
Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje.
24. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06 i 38/11 – odluka US). Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06), na koji se poziva apelant, u relevantnom dijelu glasi:
Član 45.
(1) Pravo upravljanja ili korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom ili drugim urbanističkim aktom, stupanjem na snagu ovog zakona postaje pravo raspolaganja dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog nasljednika.
(2) Pravo raspolaganja u smislu stava 1. ovog člana, smatra se stečenim, ako nije u suprotnosti sa pravima koja pripadaju drugim licima, po osnovu restitucije i odredbama ovog zakona.
Član 46.
Stupanjem na snagu ovog zakona, lice (raniji vlasnik) koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac privremenog prava korišćenja, na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini postaje vlasnik tog zemljišta i svi drugi upisi u javnim evidencijama, treba da se usklade sa stanjem u zemljišnoj knjizi, ukoliko se ne dokaže suprotno, a društveno, sada državno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica. Član 48. stav (2) (2) Ukoliko se prvostepeno rješenje o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta iz prethodnog stava poništi u upravnom sporu, odnosno ukoliko se ugovor o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta poništi u nekom drugom sudskom postupku, novi postupak će biti pokrenut u skladu sa odredbama ovog zakona.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice. Posljedice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima. Isticanje ništavosti Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 12. st. (1) i (2) Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55. stav (4) Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
27. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 4.
Izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom danom stupanja na snagu ovog zakona, ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegovom svojinom, osim gradskog građevinskog zemljišta na kome se stiče trajno pravo korišćenja.
Član 8.
Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje, kao i zemljište osim zemljišta iz člana 4. ovog zakona.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 092727 19 Rev od 15. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja apsolutne ništavosti spornog ugovora, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih suda tvrdeći da su zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza, te da je izostalo relevantno obrazloženje za stavove kojim su obrazložili osnovanost tužbenog zahtjeva.
37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
39. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Imajući u vidu apelantove prigovore u kontekstu osporenih presuda redovnih sudova, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su oni opravdani. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance, imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, prije svega da je tužilac spornim ugovorom raspolagao s neizgrađenim građevinskim zemljištem koje nije privedeno krajnjoj namjeni prema regulacionom planu utvrdili da je takav ugovor apsolutno ništav, u smislu člana 103 ZOO-a, jer je protivan prinudnom propisu, i to odredbama čl. 6, 11 i 18 Zakona o građevinskom zemljištu koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora (30. mart 2006. godine). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke iz kog je proizašao istorijat upisa prava na predmetnom zemljištu, te o kakvom zemljištu se radi. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu način i vrijeme sticanja tužiočevog prava trajnog korišćenja na predmetnom zemljištu, kao i činjenicu da apelant vodi upravni postupak u vezi s predmetnim zemljištem (vidi tačku 17 ove odluke). Imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi koje su važile u vrijeme zaključenja spornog ugovora iz kojih proizlazi da takvim građevinskim zemljištem raspolaže samo Opština ili Grad, te da je tužilac predmetno zemljište mogao ustupiti samo Opštini ili Gradu, ne može se izvesti zaključak da su opravdani apelantovi prigovori o proizvoljnoj primjeni Zakona o građevinskom zemljištu u vezi sa članom 103 ZOO-a. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzeću (vidi tačku 15 ove odluke), te odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine, na koje se apelant i u apelaciji poziva, za koje je utvrđeno da se ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju (vidi tačku 16 ove odluke). Shodno apelantovim brojnim prigovorima u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava i ocjena dokaza opravdani.
41. U vezi s apelantovim prigovorom da pravosnažno odlučenje u upravnom postupku predstavlja prethodno pitanje za konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća da se postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, na što sud pazi po službenoj dužnosti, shodno članu 109 stav 1 ZOO-a. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se taj prigovor ukazuje neosnovanim. Prigovor koji apelant dovodi u vezu sa stečajnim postupkom nad tužiocem ne odnosi se na predmetni postupak, pa iz tog razloga nije relevantan u konkretnom slučaju.
42. Ustavni sud zapaža i da je apelant imao mogućnost da u predmetnom parničnom postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom jer apelant ne iznosi niti jedan procesni prigovor koji ga je spriječio da iznosi činjenice i dokaze kojima ih potkrepljuje, te da se izjašnjava o dokazima i prigovorima suprotne strane, pa prigovori koji su motivisani nezadovoljstvom osporenim odlukama per se ne mogu pokrenuti pitanje kršenje prava na pravično suđenje.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili pravo i cijenili dokaze, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
45. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 ZPP-a, utvrdili relevantne činjenice na osnovu kojih su utvrdili da je sporni ugovor ništav, u smislu člana 103 ZOO-a, jer je protivan odredbama Zakona o građevinskom zemljištu koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora kojim je tužilac raspolagao s neizgrađenim građevinskim zemljištem suprotno prinudnim propisima, što su redovni sudovi obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni prava i ocjeni dokaza, na što je apelant neosnovano ukazao.
47. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove u parničnom postupku, pri čemu odbijanje pravnih lijekova od redovnih sudova samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević