Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4187/19 (M.M.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4187/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4187/19, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 045161 19 Kž od 23.

septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 20 0 K 045161 17 K od 23. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 31. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 045161 19 Kž od 23. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 K 045161 17 K od 23. marta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 7. decembra 2020. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su u periodu od 14. do 18. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 K 045161 17 K od 23. marta 2019. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo podstrekavanja na izvršenje krivičnog djela spolnog odnosa s nemoćnom osobom iz člana 204. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom podstrekavanja na izvršenje krivičnog djela neovlaštenog optičkog snimanja iz člana 189. stav 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 32. KZFBiH, dok je drugooptuženi S. H. proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo spolnog odnosa s nemoćnom osobom iz člana 204. stav 1. KZFBiH. Apelantu je za krivično djelo iz člana 204. stav 1. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a za krivično djelo iz člana 189. stav 1. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je za navedena krivična djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od godinu i pet mjeseci. Istom presudom oštećena R. H. je s imovinskim zahtjevom upućena na parnicu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno naveo da je, osim apelanta i drugooptuženog, istom optužnicom bio optužen i Ć. B. zbog krivičnog djela neovlaštenog optičkog snimanja iz člana 189. stav 1. KZFBiH, ali da je Ć. B. potpisao sporazum o priznanju krivice, te je u odnosu na njega postupak razdvojen i okončan. Naime, Općinski sud je naveo da je optužnicom drugooptuženom stavljeno na teret da je izvršio obljubu nad oštećenom R. H. koja je duševni bolesnik i koja se zbog svog stanja nije protivila, Ć. B. je stavljeno na teret da je neovlašteno snimao taj odnos drugooptuženog i oštećene u njenoj kući bez njenog pristanka, dok je apelantu stavljeno na teret da je podstrekavao drugooptuženog i Ć. B. na učinjenje krivičnih djela, a da su pri tome sva trojica znala da je oštećena duševni bolesnik.

7. Općinski sud je, prije svega, naveo da suštinu krivičnog djela spolnog odnosa s nemoćnom osobom predstavlja iskorištavanje nemoćnog stanja pasivnog subjekta, uslijed kojeg pasivni subjekt nije sposoban za otpor, radi vršenja obljube ili neke druge spolne radnje. Općinski sud je također naveo da je nemoćno lice ono kod kojeg postoji duševno oboljenje, a da subjektivnu stranu djela čini umišljaj koji obuhvaća svijest o stanju nemoći pasivnog subjekta i iskorištavanju tog stanja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je oštećena bila nemoćno lice zbog duševnog oboljenja uslijed kojeg nije bila sposobna da pruži otpor, a što je utvrđeno provedenim psihološkim i psihijatrijskim vještačenjima. Općinski sud je naveo da su vještaci vještačenje radili tri godine nakon događaja, ali da su naveli da njihov nalaz ne bi bio bitno drugačiji ni da su vještačenje radili odmah nakon događaja jer oštećena boluje od progresivnih bolesti koje se mogu pratiti, te se medicinskim metodama može utvrditi u kakvom je stanju bila na dan izvršenja djela bez obzira na protek vremena. Općinski sud je naveo da je u potpunosti prihvatio nalaze i mišljenja vještaka jer se međusobno nadopunjuju, a naglasio je i da stranke nisu imale prigovor na njih. Općinski sud je dalje naveo da je, suprotno navodima odbrane, zaključio da su apelant i drugooptuženi znali da je oštećena duševni bolesnik, iako vjerovatno nisu znali njenu dijagnozu. Naime, Općinski sud je naveo da takav zaključak, prije svega, proizlazi iz činjenice da su apelant i drugooptuženi od ranije poznavali oštećenu jer žive u istom mjestu, a tu činjenicu Općinski sud je doveo u vezu s iskazima svjedoka A. Č., Ć. B. i S. Ć. koji su svjedočili da je duševno stanje oštećene bilo vidljivo. Općinski sud je te iskaze doveo u vezu i sa iskazima vještaka koji su, također, istakli da su karakteristike bolesti koja je oštećenoj dijagnosticirana bile lako uočljive drugima, a doveo je i u vezu s videosnimkom predmetnog događaja na kojem je vidljivo ponašanje oštećene (ravnodušnost, nerazgovijetan govor, „slijepa“ poslušnost i dr.). Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je izveo zaključak da duševno stanje oštećene nikako nije moglo ostati nepoznato apelantu i drugooptuženom.

8. Nadalje, Općinski sud je naveo da je podstrekavanje umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog na izvršenje krivičnog djela, tj. formiranje odluke kod podstrekavanog da izvrši krivično djelo i da je kod podstrekavanja važno da kod izvršioca u vrijeme preduzimanja radnje podstrekavanja nije bila donesena čvrsta odluka o izvršenju krivičnog djela. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelant podstrekavao drugooptuženog da ima odnos s oštećenom, a takav zaključak je proizašao iz iskaza svjedoka Ć. B., koji je bio očevidac događaja, a koji je sud doveo u vezu s videosnimkom događaja, te je detaljno prepričao verbalne podsticaje koje je apelant uputio drugooptuženom s ciljem nagovaranja drugooptuženog na spolni odnos s oštećenom (detaljno obrazloženo na strani 17. prvostepene presude). Općinski sud je dalje naveo da je nesporna činjenica da je drugooptuženi imao spolni odnos s oštećenom budući da on to ne osporava, a dokazano je da se taj čin odigrao upravo onako kako je navedeno u izreci presude, uz određene detalje koji nisu bitni za konačnu odluku, jer ne mijenjaju pravnu kvalifikaciju djela, niti su od utjecaja na cjelokupnu odluku (detaljno obrazloženo na strani 15. prvostepene presude). Općinski sud je dalje naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno i da je apelant nagovorio Ć. B. da snima spolni odnos između drugooptuženog i oštećene, odnosno da je podstrekavao Ć. B. na učinjenje krivičnog djela neovlaštenog optičkog snimanja. Općinski sud je naveo da je u tom smislu prihvatio iskaz Ć. B. da ga je apelant nagovorio da mobitelom snimi odnos drugooptuženog i oštećene, koji je potkrijepljen i presudom kojom je Ć. B. proglašen krivim za predmetno krivično djelo, a naveo je i da iskaz Ć. B. ničim nije doveden u pitanje.

9. Dakle, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelant podstrekavao drugooptuženog, kod kojeg nije postojala čvrsta odluka, nego se kolebao oko izvršenja krivičnog djela, odnosno obljube oštećene. Općinski sud je naveo da se to, prije svega, vidi iz ponašanja drugooptuženog na snimku, gdje je on prilično nesiguran i suzdržan, ali kad mu se apelant obratio on je postupao po njegovim nagovorima, izgledao je kao da je ohrabren, upućivao je apelantu doskočice i psovke (koje zapravo služe kao znak potvrde i odobravanja), te nakon što mu je apelant kazao šta da radi, podigao je palac u znak odobravanja. Općinski sud je također naveo da su apelantovim umišljajem obuhvaćena i bitna obilježja krivičnog djela neovlaštenog optičkog snimanja koje je izvršio Ć. B. budući da je utvrđeno da je apelant nagovorio Ć. B. da uzme mobitel i da snimi sve što se dešava, a pri tome je bio svjestan da se snima u kući oštećene i da se oštećena snima bez njenog pristanka. Općinski sud je dalje naveo da provedeni dokazi upućuju na zaključak da je apelant podstrekavanje učinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svojih radnji, svjestan izvršioca, svjestan bitnih obilježja djela na koje podstrekava i htio je njihovo izvršenje. Općinski sud je naveo da apelantovo ponašanje prilikom izvršenja djela, njegova gestikulacija, komentari i upornost u podstrekavanju ukazuju da je postupao s direktnim umišljajem.

10. Osim toga, Općinski sud je naveo da je prilikom odlučivanja o kazni imao u vidu svrhu kažnjavanja, a u obzir je uzeo sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je kod apelanta od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je oženjen, otac troje djece, lošeg materijalnog stanja, dok je od otežavajućih okolnosti sud cijenio njegovu višestruku raniju osuđivanost, da je više puta osuđivan na kazne zatvora, ali da te osude nisu dale nikakvog rezultata kod specijalne prevencije, stepen ugrožavanja, te iskazanu upornost u nagovaranja drugooptuženog na izvršenje spolnog odnosa. Općinski sud je također naveo da je kao otežavajuću okolnost kod apelanta cijenio i činjenicu da je njegov doprinos bio odlučujući, odnosno da je on organizator i „glavni krivac“ za predmetni događaj, a kao otežavajuću okolnost i da je postupao s direktnim umišljajem. Općinski sud je naveo da je pošao od svrhe kažnjavanja, a da je u obzir uzeo težinu krivičnih djela i stepen apelantove krivične odgovornosti, a da je pri tome imao u vidu zakonom propisane granice kazne za navedena krivična djela, te sve okolnosti počinjenja krivičnih djela, na osnovu čega je ocijenio da je svrhu kažnjavanja u konkretnoj situaciji moguće postići jedino izricanjem kazne zatvora kao u izreci presude.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 K 045161 19 Kž od 23. septembra 2019. godine odbijene su žalbe Tužilaštva i apelanta i potvrđena je prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na svim dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pri čemu je savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kako to i nalaže odredba člana 296. ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu s odredbom člana 305. stav 7. ZKPFBiH, određeno i potpuno iznio koje činjenice uzima kao dokazane ili nedokazane i iz kojih razloga, dao je naročitu ocjenu vjerodostojnosti „protivrječnih razloga“, kojim se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i odgovornost apelanta i drugooptuženog. Kantonalni sud je naglasio da sudovi nisu u obavezi da daju iscrpna obrazloženja svojih odluka u odnosu na sve izvedene dokaze, već samo u odnosu na one iz kojih proizlaze odlučne činjenice na kojima se zasniva određena odluka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao sasvim jasne razloge, pozivajući se na izvedene dokaze optužbe, koji su, i prema ocjeni tog suda, sasvim dovoljni za izvođenje zaključka o postojanju apelantove odgovornosti kada su u pitanju krivična djela za koja je proglašen krivim.

13. Kantonalni sud je dalje naveo da je pogrešan stav žalbe da u toku prvostepenog postupka nije dokazano teško zdravstveno stanje oštećene. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud tu činjenicu, prije svega, utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka V. S. A. (specijalista kliničke psihologije) i vještaka E. O. (specijalista neuropsihijatrije). Kantonalni sud je naveo da su vještaci, nakon pregleda kompletne dokumentacije, kao i same oštećene, prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu detaljno obrazložili zaključak da je oštećena duševno bolesno lice, te da se u konkretnom slučaju radilo o licu koje uslijed teškog dementnog procesa nije bilo sposobno da realno rasuđuje i da oboljenja od kojih boluje imaju za posljedicu njenu potpunu patološku sugestibilnost i submisivnost. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su vještaci naveli da je to oboljenje bilo uzrok njenog promiskuitetnog ponašanja, da nije imala kontrolu volje i svojih postupaka i radnji, te da je upravo takvo teško duševno stanje oštećenu i dovelo u situaciju koja je činjenično opisana kao radnja izvršenja krivičnog djela, a što je pravilno zaključio prvostepeni sud.

14. Kantonalni sud je dalje naveo da ne stoji tvrdnja žalbe da apelant i drugooptuženi nisu znali i da nisu bili svjesni teškog zdravstvenog stanja oštećene. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da im je ta činjenica bila poznata, da dokazi ukazuju da su apelant i drugooptuženi poznavali oštećenu, što ni oni ne spore, jer su sve troje stanovali u istom naselju. Kantonalni sud je naveo da iz saglasnih iskaza svjedoka A. Č. i Ć. B. proizlazi da je narušeno duševno stanje oštećene bilo vidljivo svima i da su u naselju svi stanovnici to znali. Kantonalni sud je naveo da u prilog istinitosti iskaza svjedoka govori i nalaz i mišljenje vještaka E. O., koja je izjavila da je duševno stanje oštećene bilo vidljivo svakome, i to „jako vidljivo“, a naročito u vremenu kritičnog događaja. Kantonalni sud je naveo da je i tu odlučnu činjenicu prvostepeni sud u potpunosti pravilno utvrdio i obrazložio. Kantonalni sud je dalje naveo da isti zaključak proizlazi i iz videosnimka krivičnog događaja, kao i iz iskaza svjedoka E. O., ovlaštenog službenog lica, koji je istakao da od oštećene nije mogao uzeti izjavu jer se s njom bilo „vrlo teško sporazumjeti“, zbog čega je u postupak uključen i službenik Centra za socijalni rad. Dakle, Kantonalni sud je naveo da sve navedene činjenice ukazuju na pravilnost zaključka prvostepenog suda o prethodnom znanju apelanta i drugooptuženog i njihovoj svijesti da se u konkretnom slučaju radilo o licu (oštećenoj) koje radi neuroloških oboljenja nije bilo u stanju reagirati drugačije, odnosno oštećena nije bila u stanju da shvati radnje apelanta i drugooptuženog naspram njenog tjelesnog integriteta.

15. Kantonalni sud je također naveo da iz apelantovih preduzetih radnji proizlazi nedvosmislen zaključak o učinjenom nagovaranju, odnosno podstrekavanju drugooptuženog na konačni spolni čin s oštećenom, te da su svi detalji radnji kako apelanta, prevashodno verbalnog karaktera, tako i drugooptuženog, neposrednog izvršioca spolnog čina, jasno vidljivi na snimku događaja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u potpunosti vjerno prenio sve detalje koji su prethodili spolnom činu drugooptuženog s oštećenom, a naročito relevantne apelantove verbalne radnje koje su bile usmjerene prema drugooptuženom radi učvršćenja njegove odluke u pogledu radnji koje su zatim uslijedile od strane drugooptuženog, ali koje je gotovo u potpunosti verbalno vodio apelant.

16. Kantonalni sud je dalje naveo da videosnimak događaja ukazuje da je apelant postupao s direktnim umišljajem budući da iz tog dokaza direktno, kao i iz drugih provedenih dokaza, proizlazi ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio svjestan da svojim radnjama učvršćuje psihički odnos drugooptuženog u odnosu na predmetno krivično djelo. Kantonalni sud je naveo da je, i prema mišljenju tog suda, apelant bio je svjestan da svojim radnjama dodatno utječe na drugooptuženog na način da njegovu trenutnu kolebljivost i suzdržanost minimizira, a to sve s intencijom iskorištavanja teškog duševnog stanja oštećene, s kojim je prethodno bio upoznat, i u vezi s tim njene nemoći i povodljivosti, kako bi u konačnici i ostvario svoj konačni cilj, a to je obljuba drugooptuženog nad oštećenom. Kantonalni sud je naveo da je takav zaključak potvrdio i drugooptuženi kada je na održanom glavnom pretresu, u momentu unakrsnog ispitivanja svjedoka A. Č., sina oštećene, de facto molio za oprost, uz izričitu konstataciju da je djelo učinio uz „nagovor apelanta“. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud dao sasvim jasne i prihvatljive razloge u čemu se ogledaju apelantove radnje izvršenja i kako i na koji način je nagovarao i poticao Ć. B. da mobitelom snima odnos drugooptuženog i oštećene, te da takvi zaključci proizlaze, prije svega, iz videosnimka, te iz iskaza svjedoka Ć. B. koji je, između ostalog, naveo da sigurno ne bi snimao taj čin da mu apelant nije rekao da to radi.

17. Kantonalni sud je dalje naveo da je ispitao prvostepenu presudu u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, te je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno cijenio sve okolnosti predviđene odredbom člana 49. stav 1. KZFBiH koje utječu da kazna bude veća ili manja (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su izrečene kazne zatvora adekvatne težini učinjenih krivičnih djela, ličnim i porodičnim prilikama apelanta i drugooptuženog, njihovom ranijem ponašanju, te ponašanju nakon učinjenih krivičnih djela i da su izrečene kazne zatvora, i prema mišljenju tog suda, dovoljne, ali i neophodno potrebne da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra da u postupku nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo, a ni da je djelo učinio s umišljajem, kao i da nije dokazano da su u apelantovim radnjama ispunjena sva obilježja krivičnog djela. Apelant, također, smatra da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, da nije izvršio savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza, odnosno da je dokaze cijenio samo u korist tužilaštva. U vezi s tim, apelant navodi da nije dokazano da je oštećena duševni bolesnik, da je njeno stanje vještačeno s odmakom od nekoliko godina i samo na osnovu medicinske dokumentacije. Apelant navodi da je sud pogrešno zaključio da je on znao da je oštećena duševni bolesnik i u vezi s tim ukazuje na iskaz svjedoka S. Ć., iskaz drugooptuženog, te na iskaz vještaka V. S. A. Nadalje, apelant smatra da u postupku nije dokazano da je on podstrekavao drugooptuženog i Ć. B. na izvršenje krivičnog djela. Apelant, dalje, navodi da je sud „izašao van okvira“ optužnice budući da se razlikuju spolne radnje navedene u optužnici od onih u izreci presude. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da sud nije pošao od pretpostavke nevinosti, već od uvjerenja da je apelant kriv za predmetna krivična djela, zbog čega nije ispoštovano načelo in dubio pro reo. Osim toga, apelant smatra da sud nije ispravno cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, te ističe da bi se i blažom kaznom postigla svrha kažnjavanja.

b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da je o svim odlučnim prigovorima iz žalbe dao valjane razloge koji svoje uporište imaju u pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer nisu povrijeđena apelantova prava.

20. Općinski sud je naveo da smatra da prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, nisu povrijeđena apelantova prava.

21. Tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi pravilno primijenili zakon, da nisu učinili bitne povrede odredbi krivičnog postupka, kao i da su pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Tužilaštvo je navelo da je sud brižljivo i savjesno ocijenio sve dokaze i pojedinačno i međusobno. Tužilaštvo je također navelo da je sud obrazložio zbog čega je zaključio da je apelant predmetno krivično djelo učinio s direktnim umišljajem. Nadalje, Tužilaštvo je navelo da je sud jasno obrazložio zašto je i kojim iskazima svjedoka poklonio vjeru, a kojima ne. Tužilaštvo je navelo da smatra da sud nije imao preduvjerenje o apelantovoj krivici, nego da je ona proizašla iz dokaza provedenih tokom postupka. U pogledu apelantovih navoda da mu kazna prestrogo odmjerena Tužilaštvo je ukazalo na činjenicu da je apelant ranije osuđivan „dvadeset puta“ za razna krivična djela. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da je drugostepeni sud pravilno ocijenio žalbene navode i donio odluku kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 32.

Podstrekavanje (1)Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.

(...)

(3)Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito:

upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude. Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 49.

Opća pravila za odmjeravanje kazne (1)Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

(...)

Član 54.

Stjecaj krivičnih djela (1)Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu. (...)

Član 189.

Neovlašćeno optičko snimanje (1)Ko fotografski, filmski ili na drugi način snimi drugu osobu bez njezinog pristanka u njezinim prostorijama ili ko takav snimak direktno prenese trećem ili ko mu takav snimak pokaže ili mu na koji drugi način omogući da se s njim direktno upozna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (...)

Član 204. stav (1) Spolni odnošaj s nemoćnom osobom (1)Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s drugom osobom iskoristivši njezinu duševnu bolest, duševnu poremećenost, nedovoljnu duševnu razvijenost, neku drugu težu duševnu smetnju, ili kakvo drugo stanje te osobe zbog kojeg ona nije sposobna za otpor, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15. stav (2) Jednakost u postupanju (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 23. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

31. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

32. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da nisu ispravno cijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivično-pravne sankcije, te da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

35. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao, prije svega, na iskazima svjedoka A. Č., Ć. B i S. Ć., na nalazu i mišljenju i iskazima vještaka psihologa i neuropsihijatra, koje je doveo u vezu s videosnimkom predmetnog događaja. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud, prije svega, utvrdio da je oštećena u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila duševno bolesna, kao i da je irelevantna činjenica što je njeno stanje vještačeno nakon proteka određenog vremena. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud argumentirano obrazložio zaključak da je apelant znao u kakvom je duševnom stanju bila oštećena, prije svega, utvrđujući da je apelant od ranije poznavao oštećenu, a da je njeno psihičko stanje bilo vidljivo i općepoznato. Također, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud jasno i precizno naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant izvršio radnje podstrekavanja drugooptuženog i Ć. B. na izvršenje krivičnih djela, a obrazložen je i zaključak da je apelant postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je znao da je oštećena duševni bolesnik, ali da je, bez obzira na to, podstrekavao drugooptuženog na spolni odnos s njom, a Ć. B. podstrekavao da njihov odnos snimi. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu uzeo u obzir sve olakšavajuće i sve otežavajuće okolnosti na strani apelanta, kao i sve okolnosti učinjenja krivičnih djela. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetna krivična djela s direktnim umišljajem.

37. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud ove apelacione navode smatra neosnovanim.

38. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava zasniva, u suštini, na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, niti povrede prava iz člana 7. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4187/19 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio