Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-242/21 (M. Ć., S. Ć. i J. S.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-242/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-242/21, rješavajući apelaciju Milorada Ćojdera i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milorad Ćojder, Stana Ćojder i Jovica Slijepčević protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 073278 19 Gž od 1. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 770 P 073278 15 P od 19. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Ćojder, Stana Ćojder i Jovica Slijepčević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radinko Suvajac, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 19. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 073278 20 Rev od 25. studenog 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 073278 19 Gž od 1. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 770 P 073278 15 P od 19. prosinca 2018.godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2846/20 (u odnosu na apelaciju AP-2855/20) od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Okružnog suda od 1. lipnja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tužena (S.L.) da im naknadi štetu u određenom novčanom iznosu, odnosno da vrati prisvojeni novac, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da apelanti tužbeni zahtjev zasnivaju na tvrdnji da im traženi iznos, koji je osiguranje isplatilo tuženoj po osnovu nespornog dijela naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe, tužena nikad nije isplatila na njihov račun kao oštećenim osobama. Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da su apelanti kao naručitelji posla s „Odštetnim centrom“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršitelj posla) zaključili Ugovor o suradnji kojim su ovlastili izvršitelja posla da od osiguravajućeg društva naplati štetu koju su pretrpjeli, da od naplaćenog iznosa uzme proviziju od 10 %, te da primi isplatu odštete na svoj račun ili na račun odvjetnika. Također, naveo je da su apelanti isti dan potpisali i punomoć kojom su tuženu kao odvjetnicu ovlastili da se u njihovo ime i za njihov račun obrati osiguravajućem društvu sa zahtjevom za naknadu predmetne štete. Nakon što zahtjev riješen isplatom određenog novčanog iznosa na račun tužene, tužena je na račun izvršitelja posla isplatila predmetni novčani iznos. Međutim, naveo je da izvršitelj posla nikad nije apelantima isplatio označene iznose umanjene za proviziju od 10%. Pri tome je naveo da je presudom suda D.T. kao osnivač i direktor izvršitelja posla, proglašena krivom što u određenom vremenskom razdoblju nije ispunila svoju obavezu i što je zloupotrijebila dano joj ovlaštenje za potpisivanje platnih naloga u ime spomenutog poduzeća u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist na taj način što novčana sredstva koja su na račun izvršitelja posla doznačena za isplatu odštete osobama (između ostalih prvoapelantu), koristila suprotno njihovoj namjeni, i na taj način prvoapelantu pričinila štetu u određenom novčanom iznosu. Za to djelo D.T. osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci uz obavezu da prvoapelantu po pravomoćnosti presude isplati iznos od 20.475,00 KM. Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) materijalna šteta definirana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) ili sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), dok prema odredbi članka 154. stav 1. ZOO propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jednu osobu nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete. Naime, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se za postojanje odgovornosti i obveza za naknadu štete moraju ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, uzročna veza između te radnje i nastale štete i protupravnost štetne radnje. Sve ove pretpostavke o odgovornosti za štetu moraju biti kumulativno ispunjene. S obzirom da je tužena u skladu sa odredbom članka 2. stavak 4. Ugovora o poslovnoj suradnji koji je zaključila s izvršiteljem posla ukupan iznos naplaćene štete uplatila na račun izvršitelja posla, Okružni sud je naveo da tužena nije postupila protupravno. Pri tome, naveo je da na zaključak da tužena nije postupila protupravno ukazuje i odredba članka 6. Ugovora o suradnji zaključen između apelanata i izvršitelja posla prema kojoj odredbi apelanti su suglasni da njegov dužnik (osiguranje) novčanu odštetu isplati na žiro-račun izvršitelja posla ili na račun odvjetnika. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je tužena u svemu postupila u skladu s ugovorom koji je zaključila s izvršiteljem posla i u skladu s ugovorom koji je postojao između apelanata i izvršitelja posla. Također, naveo je da iz sadržaj Ugovora o suradnji zaključenom između apelanata i izvršitelja posla proizlazi da je izvršitelj posla postupajući u skladu s odredbom članka 3. ovog ugovora apelante doveo u vezu s tuženom, a apelanti su, u skladu sa odredbom članka 6. ovog ugovora, bili suglasni da im izvršitelj posla isplati iznos novčane odštete nakon što isti bude isplaćen od strane tužene na račun izvršitelja posla. Prema tome, Okružni naveo je da su i apelanti i tužena su bili u ugovornom odnosu s izvršiteljem posla, dok apelanti i tužena nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu, bez obzira na punomoć koju su dali tuženoj, jer se tužena ni ugovorom ni izdanom punomoći nije obavezala da će iznos naplaćene štete isplatiti sa svog računa apelantima.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti ističu da su se u postupku pozivali na Zakon o advokaturi RS i Kodeks advokatske etike RS, kojih se tužena morala pridržavati, pri čemu su istakli da je tužena nakon potpisivanja punomoći prvenstveno bila dužna štiti interese svojih klijenata.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-242/21 (M. Ć., S. Ć. i J. S.) | Sudska praksa | Aktio