Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3824/19 (M. S.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Mobing
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3824/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3824/19, rješavajući apelaciju Miroslava Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Simića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 061934 18 Rev od 13. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 061934 18 Gž od 21. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 061934 17 P od 4.

decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miroslav Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 9. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 061934 18 Rev od 13. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 061934 18 Gž od 21. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 061934 17 P od 4. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Rudnika krečnjaka „Carmeuse“ a.d. iz Doboja (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Dušana Rodića (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 23. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. septembra 2020. godine, Osnovni sud 5. oktobra 2020. godine, Okružni sud 6. oktobra 2020. godine i tuženi 7. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 061934 17 P od 4. decembra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su tuženi (prvotuženi kao poslodavac, a drugotuženi kao zamjenik generalnog direktora za ljudske resurse prvotuženog) svojim radnjama, koje su se sastojale od vršenja „psihičkog pritiska“ u smislu nametanja posla i davanja naloga za rad koji nisu u opisu poslova i zadataka utvrđenih ugovorima o radu, vršenjem ,,pritiska“ da 23. juna 2016. godine potpiše sporazum o prestanku radnog odnosa, dakle, da duži vremenski period nisu jednako postupali prema apelantu, na njega vršili psihički pritisak, na koji način je doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlene, čime je izvršen mobing prema njemu. Presudom je obavezan apelant da tuženim na ime troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi. U obrazloženju je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u Rudniku krečnjaka i tvornici kreča a.d. Doboj zasnovao radni odnos 2001. godine, kada je primljen na rad i raspoređen na radno mjesto prevodioca – tehničkog sekretara pri Kabinetu direktora, a nakon toga odlukom poslodavca apelant je 2005. godine raspoređen u Službu zaštite na radu na radno mjesto referenta za elektropostrojenja i protivpožarnu zaštitu. Utvrđeno je da je u januaru 2008. godine apelant s poslodavcem – Rudnikom krečnjaka a.d. Doboj zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme i raspoređen na radno mjesto, odnosno poslove referenta zaštite na radu, da bi u decembru 2008. godine apelant zaključio ugovor o radu s prvotuženim i raspoređen je na radno mjesto referenta za elektropostrojenja i protivpožarnu zaštitu. Utvrđeno je i da je apelant na tom radnom mjestu bio sve do decembra 2016. godine kada mu je otkazan ugovor o radu uslijed ekonomskih i organizacionih promjena provedenih kod prvotuženog, odnosno da je kod prvotuženog bio u radnom odnosu do marta 2017. godine kada mu je istekom otkaznog roka prestao radni odnos kod prvotuženog, nakon čega se apelant prijavio na evidenciju nezaposlenih lica kod JU Zavod za zapošljavanje RS – Filijala Doboj i priznato mu je pravo na novčanu naknadu u trajanju od devet mjeseci. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da apelant svoje navode koji se odnose na nametanje posla i davanje naloga za rad koji nisu u opisu poslova i zadataka utvrđenih ugovorom o radu vidi u činjenici da je od 2008. godine imao zaključen ugovor o radu s prvotuženim, a da je obavljao poslove i u fabrici kreča „Carmeuse“.

6. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su 2001. godine, kada je apelant i zasnovao radni odnos, prvotuženi i fabrika kreča još uvijek bili jedan pravni subjekt, a tek 2008. godine prvotuženi vrši organizacione promjene i u sudski registar su upisana dva pravna subjekta – prvotuženi i fabrika kreča „Carmeuse“ a.d. Doboj. Utvrđeno je da su tada radnici ostali u radnom odnosu, i to tako što su neki potpisali ugovore o radu s prvotuženim, a neki s fabrikom, a lice upisano u sudski registar kao ovlašteno za predstavljanje i zastupanje i jednog i drugog pravnog subjekta je ostalo isto, što proizlazi iz izvoda iz registra poslovnih subjekata Okružnog privrednog suda u Doboju. Utvrđeno je i da prvotuženi i fabrika kreča imaju zaključen ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji koji regulira više oblasti, i to rukovođenje, finansije, prodaju, održavanje, zaštitu na radu i dr. Navedeno je da kada su u pitanju zaposleni radnici, nakon razdvajanja i zaključivanja ugovora bilo s prvotuženim bilo s fabrikom kreča, radnici su, u suštini, obavljali iste poslove kao i ranije tako da je apelant, iako je ugovor o radu zaključio s prvotuženim na poslovima zaštite na radu za elektropostrojenja i protivpožarne zaštite, radio kao i prije razdvajanja u istim uvjetima, na istom mjestu, radio je i dalje puno radno vrijeme i dobijao plaću i ostala primanja iz radnog odnosa za puno radno vrijeme, a Služba zaštite na radu, u kojoj je apelant radio nakon razdvajanja jednog preduzeća na dva, tj. na prvotuženog i fabriku kreča, pokrivala je i jedno i drugo preduzeće. S obzirom na to da su, pored apelanta, i drugi radnici te službe obavljali poslove iz oblasti zaštite na radu i za jednog i drugog pravnog subjekta, prema ocjeni Osnovnog suda, takvo postupanje poslodavca – prvotuženog ne predstavlja psihičko zlostavljanje niti ponižavanje apelanta kojim je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlene.

7. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da se diskriminacijom, u smislu tog zakona, smatra svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti, zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama, prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi, na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, životne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost čija je svrha ili posljedica da bilo kojem licu onemogući ili ugrozi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnom osnovu prava i sloboda u svim oblastima. Navedeno je i da je odredbom člana 4. stav 3. istog zakona propisano da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. Osnovni sud je naveo da, pored navedenog zakona, i Zakon o radu sadrži odredbe o zabrani diskriminacije i da je odredbama čl. 19. i 24. stav 5. Zakona o radu na skoro istovjetan način definirana diskriminacija i mobing. Imajući u vidu citirane odredbe zakona koje reguliraju predmetnu oblast, te provedene dokaze, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno u radnjama tuženih prema apelantu nije bilo različitog postupanja po bilo kojem osnovu u odnosu na ostale zaposlene radnike.

8. Osnovni sud je dalje naveo da apelant svoje tvrdnje zasniva i na tome da je na njega vršen psihički pritisak u smislu nametanja posla i davanja naloga za rad koji nisu u opisu poslova i zadataka utvrđenih ugovorom o radu. U vezi s tim, obrazloženo je da, što se tiče apelantovih navoda da je obavljao poslove čišćenja septičke jame i sakupljanja pasa, te poslove skladištara, a koji nisu u opisu njegovog radnog mjesta, prema mišljenju tog suda, ni na ovaj način apelant nije psihički zlostavljan i ponižavan. Ovo stoga jer, kako je naveo taj sud, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant organizirao obavljanje tih poslova, za koje je poslodavac angažirao lica koja imaju potrebna sredstva i opremu za obavljanje tih poslova, i to na način da je čišćenje septičke jame vršeno kamionom, a za uklanjanje pasa je angažirana ovlaštena firma, a koje utvrđenje apelant nije sporio. Također je utvrđeno da je apelant prilikom prijema dijelova mašina i uređaja radio na dokumentaciji za skladištenje, te je organizirao uskladištavanje, što se, prema mišljenju tog suda, ne može smatrati psihičkim pritiskom na apelanta s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, niti se radi o bilo kakvom zlostavljanju i ponižavanju apelanta. Prema obrazloženju tog suda, neosnovani su i apelantovi navodi da ti poslovi nisu bili u opisu njegovog radnog mjesta jer, prema opisu poslova apelantovog radnog mjesta, koji su sastavni dio ugovora o radu koji je potpisao s poslodavcem, proizlazi da u opravdanim slučajevima po nalogu pretpostavljenog obavlja i druge poslove koji odgovaraju njegovom znanju i stručnoj spremi. Osnovni sud je, u vezi s tim, naveo da je odredbom člana 8. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene na teritoriji Republike Srpske od 4. aprila 2012. godine propisano da se radnik raspoređuje na radno mjesto za koje je zaključio ugovor o radu, te da preduzeće može radnika, za vrijeme trajanja ugovora o radu, rasporediti na sve poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima, a koja odredba nije u suprotnosti ni sa odredbama Zakona o radu. Osnovni sud je naveo da isto tako, kada su u pitanju poslovi prevođenja sa engleskog jezika, koje je apelant također obavljao, može se zaključiti da iz opisa radnog mjesta pod potrebnim stručnim znanjima za apelantovo radno mjesto proizlazi da je poželjno poznavanje engleskog jezika, što znači da je poslodavac to znanje tražio prilikom prijema u radni odnos, a ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je apelantu naloženo da van radnog vremena vrši prevode sa engleskog jezika, niti su mu bilo kakvi nalozi davani da ih izvršava van radnog vremena.

9. Prema ocjeni Osnovnog suda, nema sistematskog psihičkog zlostavljanja niti poniženja ni u radnjama tuženih kojim su apelantu ponudili sporazum o prestanku radnog odnosa jer u njemu nema niti jedne odredbe kojom se psihički zlostavlja i ponižava tužilac. Osnovni sud je istakao da je sam apelant naveo da je pozvan u kancelariju gdje su bili prisutni drugotuženi i lica poimenično navedena u presudi, te da mu je na kulturan način saopćeno da firma loše stoji, da je smanjena prodaja i ponuđeno mu je da sporazumno raskinu ugovor o radu, nudeći mu veću otpremninu od zakonom propisanog iznosa jer je nakon donošenja Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u junu 2016. godine trebalo otpustiti više radnika (šest ili sedam) i svima je ponuđeno da potpišu sporazumni raskid radnog odnosa. Osnovni sud je istakao da, dakle, organizacione promjene nisu nastale samo da bi apelant ostao bez posla, kako je on to interpretirao, već zbog finansijskih i drugih razloga, te da je nesporna činjenica, koju je potvrdio i sam apelant, da je prilikom razgovara o sporazumnom prestanku radnog odnosa s pretpostavljenim apelant tražio iznos otpremnine od 30.000,00 KM, na pristajući na nuđeni iznos od 9.900,00 KM što upućuje na zaključak da je i apelantu dato pravo da postavlja zahtjeve i traži svoja prava, pa, prema mišljenju tog suda, ne može biti govora o bilo kakvom psihičkom zlostavljanju apelanta.

10. Osnovni sud je naveo da, što se tiče nalaza i mišljenja vještaka psihološke struke poimenično navedenog u presudi, taj nalaz je isključivo zasnovan na apelantovim navodima, bez uporišta u ostalim provedenim dokazima. Osnovni sud je obrazložio da je zadatak vještaka psihološke struke bio da izradi nalaz i mišljenje o apelantovom psihičkom stanju, njegovom liječenju, tj. da li je liječen, kada i od čega, i ako postoji kod njega bolest, šta je njen uzrok, ali je vještak umjesto toga, kako je obrazložio taj sud, u svom nalazu davao ocjenu postupaka prvotuženog, cijeneći ih nezakonitim, te utvrdio da su tuženi prema apelantu izvršili mobing, što je u nadležnosti suda, a ne vještaka, a na šta osnovano ukazuju tuženi. Osnovni sud je istakao da je apelant priložio brojnu medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi da se u periodu dok je bio zaposlen kod prvotuženog nalazio na liječenju od februara 2013. godine, kada mu je dijagnosticiran tumor karotide, da je operiran i liječen, te je 2015. godine nakon bolovanja nastavio da radi kod prvotuženog jer je dobio uvjerenje ovlaštene zdravstvene ustanove o sposobnosti za rad i obavljanje poslova svog radnog mjesta. Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za obavljanje poslova svog radnog mjesta apelant je imao, kako je obrazloženo, i za period prije liječenja 2013. godine, te i za 2016. godinu. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da nakon svih tih pregleda i provjera apelantove zdravstvene sposobnosti kod njega nisu uočene bilo kakve zdravstvene smetnje, niti su u dokumentaciji sadržane izjave ordinirajućih ljekara da je tumor karotide apelant dobio zbog stresa koji je pretrpio kao posljedicu psihičkog zlostavljanja od strane prvotuženog.

11. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je apelant proveo brojne materijalne dokaze vezano za s inspekcijske kontrole bilo redovne, bilo vanredne iz oblasti zaštite na radu kod prvotuženog, a da se ti dokazi odnose na kontrolu prvotuženog u odnosu na apelanta u vezi s obavljanjem poslova iz oblasti zaštite na radu i organiziranja poslova i službe protivpožarne zaštite. Osnovni sud je istakao da je način organiziranja te službe uređen Pravilnikom iz juna 2016. i decembra 2016. godine, te da je organizacija službi stvar organizacionih odluka prvotuženog i nije u vezi s predmetom ovog spora. Isto tako, i dokumentacija u vezi s povećanjem proizvodnje kod prvotuženog, tj. članci iz novina i objave na društvenim mrežama, prema mišljenju tog suda, nisu u vezi s ovim tužbenim zahtjevom, već mogu biti od utjecaja u sporu koji bi apelant vodio protiv prvotuženog zbog otkaza ugovora o radu. Osnovni sud je istakao da iz tog razloga nije prihvatio ni apelantov prijedlog, niti je od prvotuženog tražio dokumentaciju u vezi s utvrđivanjem viška radnika kod prvotuženog, program zbrinjavanja viška radnika, odluku o načinu ocjenjivanja radnog učinka zaposlenih, ocjene apelanta, ugovore o radu za poimenično navedeno lice, njegove licence i uvjerenja, te finansijski izvještaj s bilansom uspjeha prvotuženog, te je donio odluku kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 061934 18 Gž od 21. februara 2018. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio i zahtjev tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da Okružni sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te da je zbog toga apelantova žalba neosnovana.

13. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 85 0 P 061934 18 Rev od 13. juna 2019. godine reviziju odbio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda revizionim navodima nije dovedena u sumnju. Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 19. Zakona o radu radnik ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, dok je odredbom člana 24. stav 5. istog zakona mobing definiran kao specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice, s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Vrhovni sud je istakao da je identično propisano i odredbama čl. 5. i 111. stav 5. Zakona o radu, koji zakonski propis je bio na snazi u vrijeme kada je, prema navodima tužbe, apelantu nametnuto obavljanje spornih poslova. Vrhovni sud je naveo da je apelant u ovoj parnici stavio zahtjev za utvrđenje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacioni zahtjev) u smislu odredbe člana 12. stav 1. pod a) Zakona o zabrani diskriminacije i pri tome je u tužbi istakao da su u periodu od 2010. godine pa do prestanka radnog odnosa tuženi nad njim vršili diskriminaciju tako što su ga doveli u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlene. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da se diskriminacija može pojaviti u različitim oblicima, pri čemu postoje elementi preklapanja između pojedinih oblika diskriminacije, te je mobing jedan od oblika kršenja ljudskih prava.

14. Vrhovni sud je naveo da prema Zakonu o radu mobing predstavlja patološku komunikaciju na radnom mjestu koju sistematski upućuje jedno ili više lica ka jednom licu koje je u toku mobinga izloženo psihičkom zlostavljanju i stavljeno u bespomoćnu i bezizlaznu situaciju, gdje je zadržano sredstvima konstantnih aktivnosti mobinga. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, mobing podrazumijeva da se proces diskriminacije vrši u dužem vremenskom periodu i nije ograničen na osnove iz člana 19. Zakona o radu, a uspjeh tužbenog zahtjeva uvjetovan je dokazanim činjenicama: da napadi traju duže vrijeme (pri čemu te aktivnosti koje su upotrijebljene u negativnom kontekstu nemaju uvijek, same po sebi, čisto negativan karakter), da postoji namjera počinioca da vrši zlostavljanje na radu, koja se realizira u određenim vremenskim razmacima i u kontinuitetu, da postoji uzročna veza između štetnog ponašanja i štetne posljedice.

15. Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, kako je obrazložio Vrhovni sud, nakon što je u 2008. godini došlo do razdvajanja Rudnika krečnjaka i tvornice kreča a.d. Doboj na dva pravna subjekta – prvotuženog i fabriku kreča, Služba zaštite na radu je pokrivala oba preduzeća, te su, pored apelanta, i drugi radnici iz te službe, koji su zaključili ugovor o radu s prvotuženim, obavljali poslove i za fabriku kreča. U pogledu apelantovih navoda da mu je nametnuto obavljanje poslova koji nisu u opisu njegovog radnog mjesta, kako je obrazložio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su utvrdili da apelant nije učinio vjerovatnim da su tuženi u dužem vremenskom periodu ponavljali radnje koje imaju karakter diskriminacije (jer u tom pravcu nije dovoljan samo apelantov iskaz dat u svojstvu parnične stranke), koje su bile usmjerene ka njegovom psihičkom zlostavljanju i čija je namjera bila profesionalna degradacija apelanta, odnosno apelant nije dokazao da se radi o postupanju tuženih koje ima elemente mobinga (bez obzira na to da li se radilo o radnjama tuženih koje su utemeljene u zakonu jer njihova eventualna nezakonitost može biti predmet drugog postupka i ne mora sadržavati elemente mobinga), pa njegov zahtjev po ovom zakonskom osnovu nije osnovan. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelant nije dokazao da je njegov zahtjev osnovan ni iz osnova diskriminacije jer nije dokazao da je došlo do stavljanja u neravnopravan položaj zbog jedne od zabranjenih osnova, niti se u navodima tužbe poziva da postupanje tuženih zasnovano na jednom od zabranjenih osnova. Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 2. Zakona o zaštiti od diskriminacije zaštićeni osnovi predstavljaju ključni element diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova (po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti i dr.). Prema mišljenju tog suda, apelant, u vezi s navedenim, nije dokazao navode tužbe i nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su njegov zahtjev odbili. Navedeno je i da apelantovi revizioni navodi da ga tuženi mimo ugovora o radu nisu mogli rasporediti na druge poslove i da je on ukazivao da nije pravilno da radi kod dva pravna subjekta tiču se eventualne nezakonitosti takvog nalaganja rada, ali ne mogu ishoditi zaključak da je apelant na taj način diskriminiran, a posebno stoga jer je utvrđeno da su i drugi radnici iz Službe zaštite na radu radili na identičan način. U tom svjetlu se, prema mišljenju tog suda, imaju cijeniti i navodi iz revizije da nižestepeni sudovi nisu dali dovoljan značaj aktima o sistematizaciji i organizaciji prvotuženog. Vrhovni sud je istakao i da su, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi pravilno cijenili nalaz vještaka psihološke struke, te zaključili da on nije dovoljan za usvajanje tužbenog zahtjeva jer je isključivo zasnovan na apelantovim navodima da je bio izložen psihičkom pritisku (što nije utvrđeno u dokaznom postupku) i da se navedeno odrazilo na njegovo zdravstveno stanje, a što je bez uporišta u odgovarajućoj medicinskoj dokumentaciji.

16. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revizioni navodi kojima se ukazuje na povrede odredbi parničnog postupka, odnosno kojima se ističe da drugostepeni sud prilikom donošenja pobijane odluke nije razmatrao apelantovu dopunu žalbe. U vezi s tim je obrazloženo da dopuna žalbe predstavlja sastavni dio već izjavljene žalbe, pa drugostepeni sud nije bio obavezan da u uvodu i obrazloženju pobijane presude izričito označi da je odlučivao i o dopuni apelantove žalbe, a da je taj sud to i učinio vidljivo je iz obrazloženja osporene presude. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. U opširnoj apelaciji apelant komentira osporene presude, faktički paragraf po paragraf. U suštini, navodi da je nesporno da je prema njemu izvršen teški mobing, da je tjeran da radi posao ispod njegovih kvalifikacija, da je prebačen na privremeni rad kod drugog poslodavca iako za to nije bilo nikakvog osnova, te da je prisiljavan da potpiše saglasnost za prekid radnog odnosa, a koji prekid nije ni u čemu bio povoljan za apelanta jer nije bilo predviđeno ni trajanje otkaznog roka od 75 dana, niti bilo šta drugo što bi išlo u korist apelantu – isplata plaća, regres i slično, budući da on nije ni bio tehnološki višak. Apelant navodi i da nije postojao niti jedan zakonski osnov da se poslovi zaštite od požara povjere samostalnoj firmi, a da se ukine Odsjek u kojem je apelant radio na tim poslovima. Navodi da mu je tuženi slao pisma prijetnje otkazom i da je i diskriminiran u odnosu na druge radnike, a da sve navedeno redovni sudovi nisu uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih presuda. Navodi i da redovni sudovi nisu s dovoljnom pažnjom cijenili provedene dokaze i da su pri tome zanemarili nalaz vještaka medicinske struke iako iz njega proizlazi da je apelant obolio zbog mobinga i stalnog stresa. Također navodi i da nije izvršeno vještačenje finansijske struke, a koje je moglo dokazati da apelant nije bio tehnološki višak i da je tužena nezakonito donijela novi Pravilnik o radu i sistematizaciji. Navodi i da su redovni sudovi dali prednost dokazima tuženog u odnosu na apelantove dokaze. Smatra i da redovni sudovi nisu na odgovarajući način obrazložili osporene presude, a što su bili obavezni.

b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti.

19. Okružni sud je naveo sadržaj osporenih presuda, te istakao da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

20. Osnovni sud je naveo da je apelantu u toku postupka omogućio pravičan postupak, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

21. Tuženi je naveo da apelant nije uspio da dokaže svoje tvrdnje jer nije ni bilo kršenja prava na koja se poziva, te da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ br. 1/16 i 66/18) relevantne odredbe glase: Zabrana diskriminacije Član 19.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke ili nacionalne pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, fizičkog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 20.

(1) Diskriminacija lica iz člana 19. ovog zakona može biti neposredna i posredna. (2) Neposredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, jeste svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 19. ovog zakona kojim se lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.

(3) Posredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, postoji kada određena naizgled neutralna odredba, pravilo ili praksa stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica - lice koje traži zaposlenje, kao i radnika, zbog određene osobine, statusa, opredjeljenja ili ubjeđenja iz člana 19. ovog zakona. Član 21.

Ne smatra se diskriminacijom u smislu člana 19. ovog zakona pravljenje razlike u odnosu na prirodu posla i uslove pod kojima se obavlja, kao i pružanje posebne zaštite određenim kategorijama radnika u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu.

Član 22.

(1) Diskriminacija iz člana 19. ovog zakona nije dozvoljena naročito u odnosu na:

1) uslove za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla, 2) uslove rada i sva prava iz radnog odnosa, 3) obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje, 4) napredovanje u poslu i 5) otkaz ugovora o radu.

(2) Odredbe opšteg akta i ugovora o radu kojima se utvrđuje diskriminacija po nekim od osnova iz člana 19. ovog zakona su nezakonite i ništave.

Član 24. st. 5. i 6.

(5) Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

(6) Poslodavac je dužan da preduzme pravovremene i efikasne mjere s ciljem sprečavanja nasilja na osnovu pola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i/ili u vezi sa radom i mobinga, te ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing.

Upućivanje radnika na rad kod drugog poslodavca Član 173.

(1) Radnik može da bude privremeno upućen na rad kod drugog poslodavca na odgovarajući posao ako je privremeno prestala potreba za njegovim radom, ako je dat u zakup poslovni prostor ili zaključen ugovor o poslovnoj saradnji, dok traju razlozi za njegovo upućivanje, a najduže do godinu dana.

(2) Radnik može, uz svoju saglasnost, u slučajevima iz stava 1. ovog člana i u drugim slučajevima utvrđenim opštim aktom ili ugovorom o radu, da bude privremeno upućen na rad kod drugog poslodavca i duže od godinu dana, dok traju razlozi za njegovo upućivanje.

(3) Radnik može da bude privremeno upućen u smislu stava 1. ovog člana u drugo mjesto rada ako su ispunjeni uslovi iz člana 172. stav 2. tačka 2) ovog zakona.

(4) Radnik sa poslodavcem kod koga je upućen na rad zaključuje ugovor o radu na određeno vrijeme.

(5) Ugovorom o radu iz stava 4. ovog člana radniku se ne mogu utvrditi manja prava od prava koja je imao kod poslodavca koji ga je uputio na rad.

(6) Po isteku roka na koji je upućen na rad kod drugog poslodavca radnik ima pravo da se vrati na rad kod poslodavca koji ga je uputio.

Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179. stav 1. tačka 3.

(1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:

3) ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao;

23. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik RS“ broj 22/09) relevantne odredbe glase:

Oblici diskriminacije Član 5.

Oblici diskriminacije su neposredna i posredna diskriminacija, kao i povreda načela jednakih prava i obaveza, pozivanje na odgovornost, udruživanje radi vršenja diskriminacije, govor mržnje i uznemiravanje i ponižavajuće postupanje.

Neposredna diskriminacija Član 6.

Neposredna diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica, zbog njegovog odnosno njihovog ličnog svojstva u istoj ili sličnoj situaciji, bilo kojim aktom, radnjom ili propuštanjem, stavljaju ili su stavljeni u nepovoljniji položaj, ili bi mogli biti stavljeni u nepovoljniji položaj.

Posredna diskriminacija Član 7.

Posredna diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica, zbog njegovog odnosno njihovog ličnog svojstva, stavlja u nepovoljniji položaj aktom, radnjom ili propuštanjem koje je prividno zasnovano na načelu jednakosti i zabrane diskriminacije, osim ako je to opravdano zakonitim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primerena i nužna.

Uznemiravanje i ponižavajuće postupanje Član 12.

Zabranjeno je uznemiravanje i ponižavajuće postupanje koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica ili grupe lica na osnovu njihovog ličnog svojstva, a naročito ako se time stvara strah ili neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje.

24. U Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju RS („Službeni glasnik RS“ broj 40/10) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 2.

(2) Poslodavac može radnika privremeno rasporediti na druge poslove koji ne odgovaraju vrsti i stepenu njegovog stručnog obrazovanja u slučaju iznenadnog povećanja obima posla, zamjene odsutnog radnika ili obaveze izvršavanja ugovorenog posla.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 061934 18 Rev od 13. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje mobinga i diskriminacije u vezi s radnim odnosom, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

36. Dovodeći navedene stavove i relevantne zakonske propise u kontekst s činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene presude, a za koja obrazloženja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, na adekvatan način cijenili kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze u međusobnoj vezi i da su pri tome dali obrazloženja zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da apelant nije dokazao da je diskriminiran, odnosno da je prema njemu postupano drugačije u odnosu na ostale radnike prvotuženog, odnosno da nije dokazao da je bio žrtva mobinga. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su odredbama Zakona o radu i Zakona o zaštiti od diskriminacije definirani pojmovi diskriminacije i mobinga, kao i uvjeti koji trebaju biti ispunjeni da bi se moglo zaključiti da se radi o diskriminaciji i/ili mobingu.

37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da su i ostali radnici prvotuženog, koji su bili zaposleni u istoj službi kao i apelant, poslove službe istovremeno obavljali i za Fabriku kreča koja je ranije bila u sastavu prvotuženog. Također, Ustavni sud zapaža i da iz apelantovog ugovora o radu proizlazi da može biti raspoređen i na druge poslove i zadatke za koje ispunjava uvjete, te da je apelant i obavljao poslove za koje je imao odgovarajuću stručnu spremu, a da se ti poslovi ne mogu smatrati ni ponižavajućim, niti mobingom, niti diskriminirajućim po apelanta s obzirom na to da se radilo o poslovima nadgledanja i organiziranja skladištenja i čišćenja kako su to i zaključili redovni sudovi. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu ugovor o radu otkazan ne kao posljedica diskriminacije i mobinga, kako to apelant tvrdi, već zbog promjene Pravilnika prvotuženog uslijed tehnički i finansijski promijenjene situacije, te da apelant nije dokazao ni da su mu upućivane prijetnje i da je prisiljavan da potpiše sporazumni prekid radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je i naprijed citiranim odredbama člana 9. stav 2. Kolektivnog ugovora, kao i čl. 173. i 179. Zakona o radu predviđena mogućnost da radnik obavlja i poslove na koje nije raspoređen ugovorom o radu, kao i da može biti upućen na rad kod drugog poslodavca, te da može dobiti otkaz uslijed promijenjenih tehnoloških, ekonomskih i organizacionih okolnosti, zbog čega Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova da ni u odnosu na ta pitanja apelant nije dokazao postojanje mobinga i/ili diskriminacije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije dokazao ni da je obolio uslijed navodnog zlostavljačkog ponašanja prema njemu, te da su i taj zaključak redovni sudovi obrazložili na način iz kojeg ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dokazao, niti da je bilo kojom odredbom zakona propisana zabrana da specijalizirana firma obavlja poslove zaštite od požara i na radu, kao ni obaveza postojanja takve posebne službe u preduzeću, kao ni da iz tih činjenica proistječe diskriminacija ili mobing u odnosu na apelanta. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Pri tome, Ustavni sud smatra da je neosnovano i apelantovo pozivanje na neizvršena vještačenja pravilnika i ostale dokumentacije prvotuženog jer oni, kako su to obrazložili i redovni sudovi, nisu ni bili predmet ocjene i postupka pred tim sudovima.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao da je diskriminiran, niti da je bio žrtva mobinga, s obzirom na to da je apelant, pored poslova na koje je bio raspoređen ugovorom o radu, obavljao i druge poslove po nalogu pretpostavljenih, da je privremeno bio raspoređen na rad i kod drugog poslodavca, da je dobio otkaz ugovora o radu zbog organizacionih i ekonomskih promjena kod poslodavca, a koje mogućnosti su predviđene Kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu, kada apelant nije dokazao da je obolio uslijed navodnog zlostavljanja, te kada su redovni sudovi detaljno cijenili sve provedene dokaze i dali argumentirana obrazloženja svojih odluka.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3824/19 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio