Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2673/19 (M. Š. i ostalih 176 apelanata)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Neovlašteno lice
- Ništavost
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 959
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2673/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2673/19, rješavajući apelaciju Milka Štrbca i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) toč. d) i l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija apelanata Milka Štrbca, Željka Surete, Zdravka Ljubasa, Vesne Radan, Dragana Cakalina, Drage Štrbca, Gordane Magerl kao zakonske nasljednice Zdenka Magerla, Marka Perkovića, Dragana Damjanovića, Milenka Božovića, Stipe Jukanovića, Zdravka Blaža, Slavena Juričića, Dubravke Juričić, Irene Juričić, Drage Antunovića, Jure Lončara, Dragana Jukića, Mije Antunovića, Ivana Zečevića, Ilije Nevestića, Branka Juričića, Emila Čalića, Nike Nikolića, Josipa Ćurića, Zorana Šakote, Joze Čuljka, Ivana Malekinušića, Miodraga Čavara, Maria Jozića, Ferida Grcića, Ante Džalte, Ivana Vidovića, Franje Jozića, Slavena Palamete, Željka Markića, Marinka Raiča, Ivice Matića, Blaženke Obradović, Ante Juke, Darka Jukića, Tihomira More, Davora Galića, Jadranka Putice, Mihajla Pakaja, Srećka Gvozdenovića, Ivana Škarice, Stipe Škutora, Joze Džidića, Stane Mlinarević, Grge Aničića, Slavka Mandarića, Ane Pandža kao zakonske nasljednice Zorana Pandže, Marinka Vučine, Srećka Planinića, Ružice Kraljević, Željka Vukše, Namika Sadžaka, Marinka Solde, Draženka Marijanovića, Marije Sivrić kao zakonske nasljednice Mirka Sivrića, Vere Bilopavlović, Alojza Radoša, Ante Pandže, Jure Vidovića, Ljiljane Vidović kao zakonske nasljednice Marinka Vidovića, Ljube Bevande, Slavice Marić kao zakonske nasljednice Jure Marića, Severina Svinčickog, Zorana Šaravanje, Tomislava Kreše, Mije Marijanovića, Silvane Majksner, Ivke Azinović, Ivana Marića, Ivice Ferjančića, Bratislava Tomića, Milija Jovanovića, Ivana Ljubića, Zdenka Lasića, Zvonka Čarapine, Tomislava Džidića, Davora Raiča, Pava Bevande, Roberta Falaka, Denisa Leke, Vinka Solde, Ivana Martića, Ante Cvitanovića, Jure Spuževića, Gordane Galić, Šimuna Jerkića, Stjepana Ćorića, Pere Jurića, Zdenka Perića, Ilije Borovca, Pava Matića, Ivana Perića, Mirsada Spužića, Slavka Dadića, Zdravka Dodiga, Drage Udženije, Stjepana Jasaka, Joze Galića, Martina Mijatovića, Bosiljka Zrne, Ive Markovića, Drage Topića, Ive Čavara, Blage Cvitkovića, Nevenke Krešić, Perse Drmać, Mile Vrebca, Ivanke Kapić, Neđeljka Glavana, Ilije Marića, Nikole Marijanovića, Antona Rehera, Mate Lovrića, Ivana Rezića, Željka Rotima, Mate Vujevića, Zorana Rašića, Pava Mišetića, Jure Bulića, Mirka Kvesića, Ive Baraća, Ivice Čurića, Ante Omazića, Vanje Pešić, Ervina Vrdoljaka, Vesne Šeremet, Pere Milolože, Joze Rimca, Tomislava Krole, Kazimira Kaića, Ante Pervana, Marka Vidovića, Ante Repića, Bernarda Čondrića, Jure Jazve, Marka Vukadina, Ljupka Krželja, Zorana Matića, Josipa Cvrlje, Zdravka Vukadina, Gorana Duvnjaka, Miroslava Perkovića, Ivice Baćaka, Muharema Gasala, Tomislava Perkovića, Zdravka (F) Konte, Željka Krželja, Ivana Pavića, Marka Antunovića, Mile Stapića, Hase Pekića, Anđelke Knežević, Hasana Baljka, Nevenke Brešić, Tihomira Perića, Dalibora Ivkovića, Dražena Pervana, Mirjane Salapić, Sejfudina Robovića, Vere Ikić, Jasne Stipančić, Terezije Vukančić, Domagoja Čeke, Vinka Vukoje i Boška Ćenana, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 184917 19 Rev od 3. prosinca 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 184917 19 Gž od 9. travnja 2019. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija odvjetnika Emira Karače iz Sarajeva koju je podnio u ime apelanata Dragana Odaka, Stane Vidović, Zvonka Bandića, Stipe Miličevića i Kristine Peša protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 184917 19 Rev od 3. prosinca 2019. godine zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelanata Dragana Marelje, Nikole Gele, Mire Marijanovića, Dalibora Markovića, Josipa Marinčića i Ivana Budimira podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 184917 19 Gž od 9. travnja 2019. godine zbog toga što je apelacija u vrijeme podnošenja bila preuranjena, a apelanti nisu osporili u međuvremenu donesenu presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, koja je u konkretnom slučaju konačna odluka.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milko Štrbac i ostalih 176 apelanata (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZOU Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnijeli su 25. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 184917 19 Gž od 9. travnja 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2673/19. Punomoćnici apelanata su 25. srpnja 2019. godine dostavili tražene punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.
2. Odvjetnik Emir Karača iz Sarajeva je 25. ožujka 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 184917 19 Rev od 3. prosinca 2019. godine koja je u međuvremenu donesena u istom parničnom postupku. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP 1143/20. Tu apelaciju odvjetnik Karača je podnio u ime Milka Štrbca drugih 170 apelanata poimenično navedenih kao u točki I. izreke ove odluke, osim apelanata Dragana Marelje, Nikole Gele, Mire Marijanovića, Dalibora Markovića, Josipa Marinčića i Ivana Budimira (koji su bili označeni kao apelanti u prvobitno podnesenoj apelaciji protiv presude Kantonalnog suda). Punomoćnik apelanata Emir Karača nije dostavio punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom za pet apelanata, i to za: Dragana Odaka, Stanu Vidović, Zvonka Bandića, Stipu Miličevića i Kristinu Peša, iako je u apelaciji naveo da su ti apelanti podnijeli apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, dok su za pet apelanata punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom potpisali zakonski nasljednici preminulih apelanata, i to: za Zorana Pandžu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom podnijela je supruga preminulog Ana, za Mirka Sivrića supruga Marija, za Marinka Vidovića supruga Ljiljana, za Juru Marića supruga Slavica i za Zdenka Magerla supruga Gordana. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i tuženih Elektroprivrede HZHB d.d. Mostar i Croatia osiguranja d.d. Ljubuški iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili zajedno tuženi) zatraženo je 12. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2673/19. Ustavni sud je također 9. veljače 2020. godine zatražio od Vrhovnog suda i tuženih da dostave odgovor na apelaciju broj AP 1143/20.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju broj AP 2673/19 dostavili u razdoblju od 20. studenog do 3. prosinca 2020. godine, a odgovor na apelaciju broj AP 1143/20 Vrhovni sud je dostavio 22. veljače 2021. godine, drugotuženi 24. veljače 2020. godine, dok prvotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
5. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su donesene u okviru istog parničnog postupka, Ustavni sud je u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2673/19 i AP 1143/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2673/19.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su 30. prosinca 2010. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi ništavosti i naknade štete.
8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 184917 17 P od 22. studenog 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav Sporazum o ispunjenju obveza zaključen između prvotužene i drugotuženog od 28. siječnja 2008. godine i Odluka prvotužene od 12. studenog 2007. godine, te da se tuženi obvežu apelantima solidarno isplatiti iznose precizirane u izreci presude za svakog apelanta poimenično, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelanti su obvezani na naknadu troškova postupka tuženim u iznosima kao u izreci presude.
9. Općinski sud je na temelju brojnih provedenih dokaza (čiji je sadržaj preciziran na str. od 22. do 27. obrazloženja presude) utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti uposlenici prvotužene, da je prvotužena s drugotuženim 24. prosinca 1997. godine zaključila Ugovor o kolektivnom osiguranju života (u daljnjem tekstu: Ugovor o kolektivnom osiguranju) za svoje uposlenike koji su u stalnom radnom odnosu. Navedenim Ugovorom je regulirano da je zaključen na razdoblje od deset godina, tj. od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2007. godine, da godišnja premija osiguranja po osiguraniku iznosi 720 DEM, koju je prvotužena dužna isplatiti drugotuženom za svaki mjesec do 15. u mjesecu. Dalje je ugovoreno da se isplata osigurane svote vrši u skladu s Posebnim uvjetima za kolektivno osiguranje za slučaj smrti i doživljenja (u daljnjem tekstu: Posebni uvjeti), koji su sastavni dio predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju. Člankom 3. Ugovora o kolektivnom osiguranju i Posebnim uvjetima također je regulirano da je u slučaju nastupanja osiguranog slučaja, isteka ugovora, korisniku osiguranja kao uvjet za isplatu premije osiguranja potrebna posebna suglasnost prvotužene kao ugovaratelja osiguranja.
10. Iz police osiguranja proizlazi da su je potpisali prvotužena kao ugovaratelj osiguranja i drugotuženi kao osiguravatelj, a da su osiguranici svi uposlenici prvotužene u radnom odnosu prema evidenciji prvotužene s početnim i završnim brojem prema spisku uposlenika naznačenim na polici osiguranja. Razdoblje osiguranja u polici osiguranja je definirano kao i u Ugovoru o kolektivnom osiguranju. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 902. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u polici osiguranja moraju biti navedene ugovorne strane, osigurana stvar, osigurana osoba, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i razdoblje pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja police i potpisi ugovorenih strana. Dakle, prema navedenoj odredbi ZOO, sadržaj police osiguranja mora biti u skladu sa zaključenim ugovorom o kolektivnom osiguranju. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju polica osiguranja ne sadrži sve elemente propisane člankom 943. ZOO u svezi sa člankom 901. stavak 1. citiranog Zakona jer je nisu potpisali apelanti kao korisnici osiguranja, već sadrži samo naznaku da se radi o uposlenicima ugovaratelja osiguranja (apelantima), kako trenutno uposlenim tako i budućim uposlenicima, dok su u radnom odnosu kod prvotužene.
11. Općinski sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je prvotužena uredno isplaćivala ugovorenu premiju osiguranja drugotuženom, da za navedene iznose prvotužena svojim uposlenicima nije umanjivala plaću. Navedeno je potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka i nalazom vještaka financijske struke, koji je u svom nalazu iznio točno podatke koliko je prvotužena i za koju godinu drugotuženom isplatila na ime premije osiguranja. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o životnom osiguranju na račun treće osobe na način predviđen člankom 946. ZOO. Općinski sud je također ukazao da je odredbom članka 957. ZOO propisano da korisnik osiguranja ne mora biti određen po imenu i prezimenu, već da je dovoljno da akt (polica osiguranja) sadrži nužne podatke za njegovo određivanje, što je u konkretnom slučaju oznaka da se radi o svim uposlenicima prema evidenciji s označenim početnim i završnim brojem na svakoj polici. Međutim, imajući u vidu vrstu predmetnog osiguranja, kao i ugovorne strane, Općinski sud smatra da je u konkretnom slučaju potrebno cijeniti da je odredbom članka 946. ZOO, koja iako predviđa mogućnost osiguranja života koje se može odnositi na nekog trećeg, za slučaj kada se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za punovažnost ugovora predviđena obveza i njegove pismene suglasnosti dana u polici osiguranja, dakle potpisivanja police osiguranja s naznačenjem osigurane svote. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da se u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj vid osiguranja pojavljuju četiri osobe: ugovaratelj osiguranja, osiguravatelj, osiguranik i korisnik osiguranja, pri čemu ne mora postojati identitet između osiguranika i korisnika osiguranja, pa je upravo zbog specifične vrste ovog pravnog posla kao obvezno predviđena i pismena suglasnost osiguranika kao treće osobe za čiji se slučaj smrti osiguranje ugovara. Stoga je Općinski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju nesporno da apelanti kao tužitelji nisu potpisali predmetne police osiguranja, niti u tom pravcu nude bilo kakve dokaze. Iz iskaza svjedoka, uposlenika prvotužene, koji su u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju bili uposlenici prvotužene proizlazi da je navedeni Ugovor o kolektivnom osiguranju potpisan s ciljem da prvotužena nema obvezu povećanja plaće uposlenicima, te da uposlenici nisu potpisali suglasnost na polici osiguranja jer je to bila odluka Uprave prvotužene. Dakle, prema ocjeni Općinskog suda, cilj zaključenja Ugovora o kolektivnom osiguranju je bio da se uposlenicima obezbijedi osiguranje, a da uposlenici prvotužene nisu sudjelovali u plaćanju premije osiguranja. Prema tome, Općinski sud smatra da se u konkretnom slučaju neposredno radilo o dodjeli koristi bez naknade jer apelanti, kako to i sami navode, ni na koji način nisu sudjelovali u plaćanju premije osiguranja po predmetnoj polici osiguranja, već ju je plaćala prvotužena, što je potvrđeno nalazom vještaka financijske struke.
12. Imajući u vidu navedeno, kada je za punovažnost Ugovora o kolektivnom osiguranju izostala pismena suglasnost apelanata potpisivanjem police osiguranja ili drugog pismena uz naznaku osigurane svote, Općinski sud smatra da takav ugovor shodno odredbi članka 946. ZOO ne predstavlja punovažnu pravnu osnovu iako je prvotužena u cijelosti ispunila svoje obveze koje proizlaze iz tog ugovora prema drugotuženom. Općinski sud je također naveo da je prvotužena nakon isteka Ugovora o kolektivnom osiguranju 12. studenog 2007. godine donijela odluku na temelju koje je s drugotuženim 28. siječnja 2008. godine zaključila sporazum, u kojem slučaju osigurana svota pripada imovini ugovaratelja osiguranja, prvotuženoj kao korisniku osiguranja. Kod takvog stanja stvari, Općinski sud smatra da je prvotužena kao ugovaratelj osiguranja Odlukom od 12. studenog 2007. godine i Sporazum o ispunjenju obveza zaključenim s drugotuženim 28. siječnja 2008. godine samo odredila korisnika osiguranja budući da je ranija odredba o korisniku ostala bez pravnog dejstva. Prema tome, Općinski sud smatra da je prvotužena bila ovlaštena donositi spornu odluku kojom je sebe odredila korisnikom osiguranja (istekom osiguranja), pa je na temelju navedene odluke s drugotuženim zaključila Sporazum o ispunjenju obveza 28. siječnja 2008. godine. Prema ocjeni Općinskog suda, navedeni Sporazum nije protivan prinudnim propisima, niti postoji ijedan od razloga propisanih člankom 103. ZOO za njegovu ništavost.
13. Kod ovakvog stanja Općinski sud nije našao utemeljenim pozivanje apelanata na povrede odredbi Ugovora o kolektivnom osiguranju, donošenjem odluke prvotužene kojom je došlo do promjene korisnika osiguranja, upravo kod činjenice da apelanti iz prednje navedenih razloga nikada nisu ni stekli taj status. Stoga je Općinski sud zaključio da Sporazum o ispunjenju obveza zaključen između prvotužene i drugotuženog, kao i Odluka prvotužene od 12. studenog 2007. godine nisu ništavi i da upravo zbog pravnih dejstava predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju tuženi apelantima nisu prouzročili bilo kakvu štetu jer svojim radnjama nisu onemogućili uvećanje imovine apelanata za pojedinačno potraživane iznose, pa je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen kao neutemeljen. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 184917 19 Gž od 9. travnja 2019. godine žalbu apelanata odbio kao neutemeljenu i potvrdio presudu prvostupanjskog suda.
15. Kantonalni sud je naveo da apelanti smatraju da je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 221. ZPP, Kantonalni sud je žalbu apelanata odbio kao neutemeljenu. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da iz spisa prvostupanjskog suda proizlazi nespornim da su apelanti uposlenici prvotužene koja je kao ugovaratelj osiguranja s drugotuženim kao osiguravateljem 24. prosinca 1997. godine zaključila Ugovor o kolektivnom osiguranju za sve svoje uposlenike; da je Uprava prvotužene 12. studenog 2007. godine donijela odluku kojom je jednostrano odredila da je prvotužena „korisnik osiguranja po navedenom ugovoru o osiguranju za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja“ te da su tuženi 28. siječnja 2008. godine zaključili međusobni dogovor kojim su prema članku 3. navedenog Ugovora jasno definirali da će drugotuženi „obvezu isplate osigurane svote i dobiti izvršiti prema“ prvotuženoj. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe članka 946. stavak 1. ZOO, prema kojem se ugovor osiguranja života može odnositi na ugovaratelja osiguranja, a može se odnositi i na život nekog trećeg. Potom je ukazano da je člankom 3. Ugovora o kolektivnom osiguranju regulirano „da je korisnik osiguranja za slučaj smrti osiguranika njegova obitelj, ali uz posebnu suglasnost prvotužene kao ugovaratelja osiguranja, te da je korisnik osiguranja za slučaj doživljenja (isteka osiguranja) svaki uposlenik osobno, ali opet uz posebnu suglasnost prvotužene“. U svezi s tim, Kantonalni sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da apelanti „nisu potpisali predmetne police osiguranja, ili da su istodobno s potpisivanjem police dali pismenu suglasnost u odvojenom pismenu uz naznaku osigurane svote“. S obzirom na to, obrazloženo je da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 946. stavak 3. ZOO kojim je propisano da je za punovažnost ugovora kojim se osigurava život treće osobe potrebna pismena suglasnost te osobe koja se daje u polici osiguranja ili u odvojenom pismenu prilikom potpisivanja police s naznakom osigurane svote“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da predmetni Ugovor o kolektivnom osiguranju nije punovažan pravni posao, te da kasnije zaključivanje Sporazuma između tuženih o ispunjenju obveza od 28. siječnja 2008. godine i Odluka prvotužene od 12. studenog 2007. godine nisu mogli proizvesti posljedice koje bi utjecale na prava apelanata.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 184917 19 Rev od 3. prosinca 2019. godine revizija apelanata je odbijena.
17. Vrhovni sud je naveo da apelanti tužbeni zahtjev za utvrđenje i isplatu osigurane svote – premije osiguranja temelje na Ugovoru o kolektivnom osiguranju, koji su tuženi zaključili na razdoblje od deset godina (od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2007. godine). Člankom 3. predmetnog Ugovora regulirano je „da je osiguranik: djelatnik u stalnom radnom odnosu kod ugovaratelja osiguranja; da je korisnik za slučaj doživljenja (istek osiguranja) svaki djelatnik osobno, ali uz posebnu suglasnost ugovaratelja“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev apelanata odbili kao neutemeljen, ali, prema ocjeni tog suda, iz drugih razloga, a ne iz razloga navedenih u presudama nižestupanjskih sudova koji su svoje odlučenje utemeljili na odredbi čl. 946. stavak 3. i 959. stavak
2. ZOO, koje odredbe se tiču prava neke treće osobe, a ne uposlenika prvotužene kao ugovaratelja osiguranja. U svezi s tim je ukazano da su apelanti djelatnici koji su u radnom odnosu kod prvotužene kao ugovaratelja Ugovora o kolektivnom osiguranju života osigurani zaključenim ugovorom i policom osiguranja života prema Posebnim uvjetima za kolektivno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja i Dopunskim uvjetima za osiguranje od nesretnog slučaja uz osiguranje života, koji su sastavni dio Ugovora o osiguranju. Istaknuto je da su ugovorne strane Ugovora o kolektivnom osiguranju života i police za ugovorno osiguranje života, drugotuženi kao osiguravatelj i prvotužena potpisali Ugovor i policu od. 24. prosinca 1997. godine, pa je ugovor zaključen kad ugovaratelji potpišu policu osiguranja, kako propisuje članak 901. stavak 1. ZOO i članak 2. stavak
2. Posebnih uvjeta. Imajući u vidu „da je predmetni Ugovor o kolektivnom osiguranju za slučaj smrti i doživljenja svih djelatnika ugovaratelja, a ne za slučaj smrti neke treće osobe, ugovor je zaključen u skladu s odredbom članka 901. ZOO i članka 2. Posebnih uvjeta, pa je kao takav punovažan“. Stoga, Vrhovni sud smatra da citirane odredbe članka 946. stavak 3. i članka 959. stavak 2. ZOO, na kojim su nižestupanjski sudovi utemeljili svoje odlučenje, kako pravilno zaključuju i revidenti, „nisu primjenjive na konkretan slučaj jer se tiču nekog trećeg, kao pojedinca, a ne svih uposlenih djelatnika ugovaratelja osiguranja“.
18. Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju kao sporno postavlja pitanje prava apelanata „na isplatu osigurane svote za slučaj doživljenja kao korisnika osiguranja“. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je člankom 3. Ugovora o kolektivnom osiguranju regulirano „da je korisnik osiguranja za slučaj doživljenja (istek osiguranja) svaki djelatnik osobno, ali uz posebnu suglasnost ugovaratelja“. Isto je navedeno i na polici za kolektivno osiguranje života. Vrhovni sud je ukazao da apelanti u smislu odredbe članka 3. Ugovora o kolektivnom osiguranju nisu dokazali da je ugovaratelj osiguranja prvotužena izdala posebnu suglasnost kao uvjet za ostvarivanje prava uposlenika kao korisnika osiguranja za slučaj isteka osiguranja. Dalje je naveo da je Odlukom od 12. studenog 2007. godine za korisnika prava iz Ugovora o kolektivnom osiguranju za slučaj isteka osiguranja određen ugovaratelj osiguranja prvotužena. Dakle, na navedeni način prvotužena kao ugovaratelj osiguranja je isključila svaku mogućnost davanja suglasnosti uposlenicima za ostvarivanje prava korisnika osiguranja. Vrhovni sud je dalje naveo da su tuženi, nakon isteka Ugovora o kolektivnom osiguranju 1. siječnja 2008. godine, zaključili Sporazum o ispunjenju obveza u ukupnom iznosu od 12.328.703,87 KM. Stoga, Vrhovni sud smatra da su i Odluka prvotužene i Sporazum od 1. siječnja 2008. godine doneseni u skladu s Ugovorom o kolektivnom osiguranju za slučaj „doživljenja“ isteka osiguranja, zbog čega smatra da je neutemeljen prigovor apelanata radi utvrđivanja ništavosti navedene Odluke prvotužene i Sporazuma i za isplatu potraživanih iznosa. Vrhovni sud je zaključio da kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, revizija apelanata je odbijena kao neutemeljena primjenom odredbe članka 248. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
20. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim, navode da se prvotužena kao njihov poslodavac bavila opasnom djelatnošću, pa je u takvoj situaciji bila nesporno zainteresirana osigurati živote uposlenika za slučaj smrti prilikom obavljanja djelatnosti, te za slučaj doživljenja ili isteka osiguranja. Navode da je svim apelantima ta činjenica od početka bila poznata, pa se niti jedan od njih nikada na bilo koji način nije usprotivio zaključenju Ugovora o kolektivnom osiguranju. Točnije, nijedan apelant nikada nije ni pismeno ni usmeno zahtijevao da se njegov život u Ugovoru o kolektivnom osiguranju za sve uposlenike ne osigura. Stoga, apelanti smatraju da je situacija promijenjena neposredno pred istek osiguranja jer je tada njihov poslodavac, kao ugovaratelj osiguranja, promijenio korisnika osiguranja za slučaj doživljenja, isteka osiguranja i kao korisnika Odlukom od 12. studenog 2007. godine označio sebe, koju odluku nije obznanio uposlenicima. Također smatraju da su sudovi jedan složen građansko-pravi odnos, koji nastaje zaključenjem ugovora o kolektivnom osiguranju života, riješili na način za koji nisu dali adekvatno obrazloženje.
b)Odgovori na apelacije
21. U odgovoru na apelaciju broj AP 1143/20 Vrhovni sud smatra da je dao jasne razloge za svoju odluku, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud smatra da je dao jasne razloge za svoju odluku, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Općinski sud, također, smatra da je postupak pred tim sudom bio pravičan i da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
24. Prvotužena smatra da su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Dalje navodi da je presuda drugostupanjskog suda potvrđena presudom Vrhovnog suda koju dostavlja u prilogu odgovora na apelaciju.
25. Drugotuženi u odgovoru na obje apelacije smatra da su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ZAKLJUČENJE UGOVORA
Kad je ugovor zaključen Član 901. stav (1) (1)Ugovor o osiguranju je zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića.
Osiguranje trećeg lica Član 946. stav (3) (3) Ako se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za punovažnost ugovora potrebna je njegova pismena saglasnost data u polisi ili u odvojenom pismenu, prilikom potpisivanja polise, sa naznačenjem osigurane svote.
Opozivanje odredbe o određivanju korisnika Član 959. stav (2) (2) Ugovarač osiguranja može opozvati odredbu o koristi sve dok korisnik ne izjavi na ma koji način da je prima, kad ona postaje neopoziva.
27. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 7. st. (1) i (2) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.
Članak 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Apelacija podnesena od neovlaštene osobe
30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante Dragana Odaka, Stanu Vidović, Zvonka Bandića, Stipu Miličevića i Kristinu Peša (koji su označeni kao apelanti u apelaciji broj AP 1134/20) Ustavni sud je pošao od sadržaja naprijed navedenog članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda.
31. Članak 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
32. Ustavni sud zapaža da je odvjetnik Emir Karača podnio apelaciju broj AP 1143/20 protiv u međuvremenu donesene presude Vrhovnog suda, koja predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, te da je u apelaciji naveo da je podnosi i u ime Dragana Odaka, Stane Vidović, Zvonka Bandića, Stipe Miličevića i Kristine Peša. Međutim, odvjetnik Emir Karača nije postupio po zahtjevu Ustavnog suda i nije dostavio posebnu punomoć za zastupanje ovih osoba. S obzirom na to, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis, Ustavni sud odluka o dopustivosti broj AP 1948/05 od 16. siječnja 2007. godine, stavak 12.), zaključuje da je apelaciju protiv konačne odluke u ovom predmetu u ime navedenih osoba podnijela neovlaštena osoba.
33. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Apelacija preuranjena
34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante Dragana Marelju, Nikolu Gelu, Miru Marijanovića, Dalibora Markovića, Josipa Marinčića i Ivana Budimira (koji su označeni kao apelanti u prvobitno podnesenoj apelaciji broj AP 2673/19 protiv Presude Kantonalnog suda od 9. travnja 2019. godine) Ustavni sud je pošao od sadržaja naprijed navedenog članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, te stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda.
35. Članak 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
36. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu okončan.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su i ovi apelanti prvobitno podnijeli apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 184917 19 Gž od 9. travnja 2019. godine. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da su i ovi apelanti podnijeli reviziju protiv te presude, pa proizlazi da je presudom Vrhovnog suda odbijena i njihova revizija. Stoga , navedena presuda Vrhovnog suda koja je donesena 3. prosinca 2019. godine, dakle nakon podnošenja apelacije broj AP 2673/19 (podnesena 25. lipnja 2019. godine), predstavlja konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari i u odnosu na ove apelante.
38. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 31. Pravila Ustavnog suda, prilikom odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, te ukazuje da su apelanti u smislu članka 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda dužni obavijestiti Ustavni sud o promjenama pravnog i činjeničnog stanja u svezi s predmetnom apelacijom, koje su se desile nakon njezinog podnošenja u kontekstu uvjeta njezine dopustivosti. U konkretnom slučaju ovi apelanti, dakle, nisu obavijestili Ustavni sud da je Vrhovni sud odlučio o njihovoj reviziji (Ustavni sud je za tu činjenicu saznao iz presude Vrhovnog suda koju su osporili ostali apelanti), niti su navode o povredi ustavnih prava na koja su se pozvali u apelaciji broj AP 2673/19 doveli u kontekst sa u međuvremenu donesenom revizijskom odlukom. Stoga je apelacija ovih apelanata u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka bila preuranjena.
39. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale apelante koji su osporili presudu Vrhovnog suda
40. Odvjetnik Emir Karača iz Sarajeva je 25. ožujka 2020. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju broj AP 1143/20 protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 184917 19 Rev od 3. prosinca 2019. godine u ime Milka Štrbca i drugih 170 apelanata.
41. Punomoćnik apelanata Emir Karača je za četiri apelanta: Zorana Pandžu, Mirka Sivrića, Marinka Vidovića i Juru Marića dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom koju su potpisali zakonski nasljednici tih apelanata (koji su umrli nakon donošenja presude Vrhovnog suda, tj. do podnošenja apelacije Ustavnom sudu). Tako je za apelanta Zorana Pandžu punomoć podnijela supruga Ana, za Mirka Sivrića supruga Marija, za Marinka Vidovića supruga Ljiljana i za Juru Marića supruga Slavica. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da su navedeni apelanti kao stranke (tužitelji) bili sudionici predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 63. stavak (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će u slučaju ako apelant umre tijekom postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle, navedenom odredbom regulirana je situacija ako apelant umre tijekom postupka po apelaciji.
42. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je apelantima presuda Vrhovnog suda uručena 20. siječnja 2020. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 25. ožujka 2020. godine. Imajući u vidu da je od punomoćnika apelanata Ustavni sud 26. siječnja 2021. godine zatražio punomoć za zastupanje navedenih apelanata, koju je on dostavio 5. veljače 2021. godine, Ustavni sud smatra da su apelacije u ovom dijelu dopustive s obzirom na eventualni legitiman interes (mutatis mutandis, Europski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. srpnja 2006. godine, aplikacija broj 55955/00) zakonskih nasljednika preminulih osoba kao sudionika u postupku okončanom osporenom presudom da predmetni postupak nastave budući da bi ostvarivanje ovog potraživanja njihovog prednika moglo imati izravan učinak na nasljedna prava ovih osoba (mutatis mutandis, Europski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 2006. godine, aplikacija broj 17671/02). Shodno tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta zakonski nasljednici imenovanih apelanata, koji su preminuli tijekom predmetnog postupka, imaju legitiman interes podnijeti apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda.
43. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 184917 19 Rev od 3. prosinca 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 20. siječnja 2020. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 25. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
44. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
45. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
46. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
47. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
48. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava apelanata na isplatu osigurane svote, premije osiguranja istekom Ugovora o kolektivnom osiguranju zaključenog između prvotužene i drugotuženog 24. prosinca 1997. godine i u svezi s tim utvrđivanje ništavosti odluke prvotužene od 12. studenog 2007. godine kojom je za korisnika prava iz navedenog ugovora za slučaj doživljenja ili isteka ugovora određena prvotužena i ništavost Sporazuma o ispunjenju obveza drugotuženog prema prvotuženoj kao korisniku prava iz Ugovora o kolektivnom osiguranju. Dakle, radilo se o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanata i tuženih, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.
49. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava jer su redovni sudovi tužbeni zahtjev apelanata odbili kao neutemeljen. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
50. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.).
51. Ustavni sud u okolnostima predmetnog slučaja zapaža da je Presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neutemeljen primjenom odredbe članka 946. stavak 3. i članka 959. stavak 2. ZOO jer Ugovor o kolektivnom osiguranju kojim se osigurava život treće osobe nije punovažan, odnosno jer je za punovažnost tog ugovora, prema ocjeni sudova, izostala pismena suglasnost apelanata potpisom police osiguranja ili drugog pismena uz naznaku osigurane svote. Naime, ovi sudovi su utvrdili da apelanti iz prednje navedenih razloga nikada nisu ni stekli status korisnika osiguranja. Stoga su zaključili da Sporazum o ispunjenju obveza zaključen između prvotužene i drugotuženog, kao i Odluka prvotužene od 12. studenog 2007. godine nisu ništavi i da upravo zbog pravnih dejstava predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju tuženi apelantima nisu prouzročili bilo kakvu štetu jer svojim radnjama nisu onemogućili uvećanje imovine apelanata za pojedinačno potraživane iznose, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen kao neutemeljen.
52. Presudom Vrhovnog suda, kao konačnom presudom u predmetnom postupku, revizija apelanata je odbijena kao neutemeljena. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestupanjskih sudova, obrazložio da su ti sudovi pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev apelanata odbili kao neutemeljen, ali ne iz razloga kako je to utvrđeno presudama tih sudova primjenom odredbe članka 946. stavak 3. ZOO. Naime, Vrhovni sud smatra da citirana odredba ZOO nije primjenjiva na konkretan slučaj jer se odnosi na prava trećih osoba, a ne na prava apelanata kao uposlenika prvotužene na isplatu osigurane svote u slučaju nastupanja osiguranog slučaja, isteka osiguranja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno odlučenju nižestupanjskih sudova, ocijenio da je Ugovor o kolektivnom osiguranju punovažan jer je zaključen shodno odredbi članka 901. stavak 1. ZOO jer su ugovaratelji osiguranja potpisali policu osiguranja.
53. Ustavni sud zapaža da je predmetnom apelacijom problematizirano odlučenje redovnih sudova i u svezi s tim pitanje imaju li apelanti u okolnostima predmetnog slučaja pravo na isplatu osigurane sume – premije osiguranja u slučaju isteka Ugovora o kolektivnom osiguranju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na temelju činjeničnog utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima i primjenom odredbe članka 3. tog Ugovora, kojom je propisano „da je korisnik osiguranja za slučaj doživljenja isteka osiguranja svaki djelatnik osobno, ali uz posebnu suglasnost ugovaratelja osiguranja“, zaključio da apelanti nisu dokazali da je prvotužena izdala posebnu suglasnost, a što je uvjet koji je trebao biti ispunjen da bi apelanti kao uposlenici prvotužene i kao korisnici osiguranja u slučaju isteka Ugovora o kolektivnom osiguranju ostvarili pravo na isplatu osigurane sume (premije osiguranja). Dakle, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje da u situaciji kada je utvrđeno da je Ugovor o kolektivnom osiguranju punovažan u smislu odredbe članka 901. stavak 1. ZOO, to ni Odluka prvotužene od 12. studenog 2007. godine nije ništava jer je donesena shodno odredbi članka 3. Ugovora o kolektivnom osiguranju, kao ni Sporazum o ispunjavanju obveza koji su tuženi zaključili na temelju navedene odluke prvotužene (28. siječnja 2008. godine). Imajući u vidu da iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da je prvotužena navedenu odluku donijela u skladu s Ugovorom o kolektivnom osiguranju, te da je odlukom regulirano da je nakon isteka Ugovora o kolektivnom osiguranju korisnik prava iz tog Ugovora prvotužena, Ustavni sud u takvim okolnostima, suprotno navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda koji je potvrdio nižestupanjske odluke (o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanata). Ovo zato što je, kako je i obrazložio Vrhovni sud polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, prvotužena tom odlukom kao ugovaratelj osiguranja isključila svaku mogućnost davanja suglasnosti za ostvarivanje prava korisnika osiguranja (apelantima) istekom Ugovora o kolektivnom osiguranju. Stoga, suprotno apelacijskim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je Vrhovni sud zaključio da su neutemeljeni navodi apelanata da je ništava navedena odluka prvotužene, kao i Sporazum o ispunjavanju obveza koji su tuženi zaključili na temelju navedene odluke, prema kojem se drugotuženi obvezao da prvotuženoj kao korisniku osiguranja, a ne apelantima, isplati precizirani iznos po navedenom Ugovoru.
54. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da je Ugovor o kolektivnom osiguranju cijenio u smislu odredbe članka 901. stavak 1. ZOO, pri čemu je eksplicitno obrazložio da je u danim okolnostima, s obzirom na sadržaj članka 3. zaključenog Ugovora o kolektivnom osiguranju i polici za kolektivno osiguranje života, potrebna posebna suglasnost ugovaratelja da bi korisnici osiguranja bili djelatnici, tj. apelanti i ostali uposlenici, a nesporno je da takvu suglasnost, prema utvrđenju redovnih sudova, prvotužena nije dala. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti koja bi, u smislu naprijed navedenih stajališta mogla biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na navode apelanata u svezi s primjenom materijalnog prava. Pravo na imovinu
56. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, također, vezuje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
57. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe članka 901. stavak 1. ZOO i kada je reviziju apelanata odbio jer apelanti nisu dokazali da imaju pravo na isplatu osigurane sume – premije osiguranja u slučaju isteka Ugovora o kolektivnom osiguraju i kada Odluka prvotužene od 12. studenog 2007. godine, koja je donesena shodno odredbi članka 3. tog Ugovora, nije ništava, kao ni Sporazum o ispunjavanju obveza koji su tuženi zaključili na temelju navedene Odluke prvotužene od 28. siječnja 2008. godine.
58. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Na temelju članka 18. stavak (3) toč. d) i l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević