Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2567/19 (M. M. R.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2567/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2567/19, rješavajući apelaciju Mladena Mišurića Ramljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Mišurića Ramljaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 022419 17 Kž od 21. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Mišurić Ramljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 022419 17 Kž od 21. marta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 022419 14 K od 31. maja 2017. godine apelant, saoptuženi Mirsad Tabak i Ekrem Suljević (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglašeni su krivim. Apelant je proglašen krivim za krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. i krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa čl. 54. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koja mu je sud utvrdio u presudi navedene kazne zatvora, te je potom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno odredio da se ona neće izvršiti pod uvjetom da apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo.

6. Apelant je proglašen krivim što je skupa s Ekremom Suljevićem u periodu od oktobra 2007. do aprila 2011. godine počinio radnje opisane pod tačkom 2. izreke presude (str. 14–35. presude) tako što je u namjeri da pravnom licu „Promet-Mid“ d.o.o. Kiseljak ( u daljnjem tekstu: „Promet- Mid“) kao ovlaštenom preduzeću za provođenje ispita za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije (u daljnjem tekstu: stručni ispit), te osnivaču i direktoru tog preduzeća Vici Milanoviću omogući pribavljanje imovinske koristi u visini od 82.600,00 KM, pribavio pri tome i sebi imovinsku korist u gotovini na ime naplate rada u Komisiji za polaganje stručnog ispita za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije (u daljnjem tekstu: Komisija), koji prihod kao i rashod firme za koju su radili nigdje nije evidentiran. Apelant je kao odgovorno lice, koristeći svoja ovlaštenja, u svojstvu zamjenika predsjednika Komisije imenovan Rješenjem Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) – Uprava policije (Ustavni sud konstatira da je u presudi Kantonalnog suda organ Uprava policije na više mjesta naveden i kao Federalna uprava policije, skraćeno kao FUP, pa će Ustavni sud u nastavku teksta koristiti samo naziv: Uprava policije) broj 09-17-04-9-387/07 od 4. septembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 4. septembra 2007. godine), provodio ispite mimo Pravilnika o stručnom osposobljavanju vozača motornih vozila za prijevoz opasnih materija i drugih lica koja učestvuju u prijevozu opasnih materija (u daljnjem tekstu: Pravilnik), nanoseći pri tome štetu ugledu i kredibilitetu FMUP-a kao izdavaocu ADR certifikata. Utvrđeno je da je apelant potpisao 193 potvrde o položenom stručnom ispitu, kao i pripadajuće zapisnike i potvrde o toku polaganja stručnog ispita, znajući da polaganju stručnog ispita ne prisustvuje jedan član Komisije, iako je njegovo prisustvo kao obaveza propisano članom 6 (ispitna komisija se sastoji od predsjednika i dva člana) i članom 12. Pravilnika (zapisnik potpisuju predsjednik i svi članovi ispitne komisije) i da takav ispit nije validan, za što je u predmetnom periodu apelant dobio novčanu naknadu u gotovini od pravnog lica „Promet-Mid“ u visini od oko 8.000,00 KM (formirani fajlovi sa brojem, datumom i imenom kandidata i apelantovom konkretnom radnjom, opisano na str. 15–35. presude).

7. Apelant je proglašen krivim i što je (tačka 3. izreke presude) u periodu od oktobra 2007. do aprila 2011. godine, koristeći svoja ovlaštenja dobijena rješenjem od 4. septembra 2007. godine, kojim je imenovan za zamjenika predsjednika Komisije, po prethodnom dogovoru sa članom komisije Ekremom Suljevićem potpisao dva „zapisnika o toku polaganja stručnog ispita za vozača motornih vozila za prijevoz opasnih materija“, kao i pripadajuće potvrde o položenom stručnom ispitu za imenovane kandidate koji su ispit polagali u službenim prostorijama Uprave policije na Vracama, bez člana komisije Mirsada Tabaka, sve s ciljem da se predmetne potvrde upotrijebe kao prave, po osnovu kojih su spomenuti kandidati stekli ADR – certifikat za prijevoz opasnih materija. Na taj način apelant je pribavio imovinsku korist naplatom rada u Komisiji, kao i spomenutom pravnom licu na ime neisplaćene naknade članu Komisije koji je shodno Pravilniku morao biti prisutan.

8. Kantonalni sud je zaključio da je opisanim radnjama apelant u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi ili drugome prekoračio granice svoje ovlasti i ne obavivši svoje dužnosti sebi i drugom pribavio korist koja prelazi iznos od preko 50.000,00 KM, te izradio lažnu javnu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, čime je pod tačkama 2. i 3. počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. i krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. KZFBiH, u vezi sa čl. 55. i 54. KZFBiH.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su u toku glavnog pretresa provedeni predloženi dokazi optužbe, i to neposrednim saslušanjem 14 imenovanih svjedoka i vještaka finansijske struke, kao i grafološke struke (Ismeta Katane), a provedeni su i opisani materijalni dokazi. Provedeni su i predloženi dokazi odbrana (str. 73–78). Navedeno je da je Vlada Federacije BiH, u skladu sa članom 91. tačka 1. stav 1. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH, obavezala Upravu policije u sastavu FMUP-a da do početka primjene Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza putnika, tereta i opasnih materija („Službeni glasnik BiH“ broj 44/05) shodno primjenjuje Pravilnik („Službeni list SFRJ“ broj 27/90). Dalje, istaknuto je da je u skladu sa odredbama člana 52. tačka 6. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) Uprava policije nadležan organ, u smislu Pravilnika za formiranje komisije za provođenje ispita za vozače, za delegiranje jednog člana ispitne komisije i izdavanje certifikata za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije. Obavezana je Uprava policije da u saradnji s privrednim društvima ovlaštenim po dotadašnjem, odnosno zatečenim propisima bez odlaganja nastavi aktivnosti na uspostavljanju ispitnih komisija, organiziranju i provođenju ispita, kao i izdavanju i produžavanju važnosti ADR – certifikata za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije.

10. Kantonalni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je obavljanje poslova ispitivanja kandidata za polaganje stručnog ispita povjereno društvu „Promet-Mid“ na osnovu rješenja izdatog od Uprave policije, te je izdatim rješenjem formirana i ispitna komisija za provođenje stručnog ispita za lica koja se osposobljavaju za prijevoz opasnih materija u sastavu: Mirsad Tabak, predsjednik komisije, apelant, zamjenik predsjednika komisije, te još tri člana. Utvrđeno je da potvrde o položenom ispitu izdaje društvo „Promet-Mid“, koje ujedno osigurava tehničke uvjete za provođenje ispita i naknade za rad članova komisije. Iz evidencije kandidata koji su se prijavili za osposobljavanje i polaganje stručnog ispita u privrednom subjektu „Promet-Mid“, te po tom osnovu podnijeli zahtjev za ostalu potrebnu dokumentaciju vidljivo je da je u periodu od 2006. do 2011. godine prijavljeno 588 kandidata.

11. Utvrđeno je da su u fajlovima, u presudi pobrojanim i pojedinačno obrazloženim u zapisnicima o toku polaganja stručnog ispita, krivotvoreni potpisi pojedinih članova ispitne komisije, kako je to u presudi obrazloženo, što nesporno ukazuje na zaključak da član ispitne komisije, čiji je potpis krivotvoren, nije prisustvovao ispitu, a koja činjenica je bila poznata prisutnim članovima ispitne komisije, te posebno predsjedniku ispitne komisije (odnosno zamjeniku) koji je na osnovu zapisnika o polaganju ispita potpisanim od prisutnih članova ispitne komisije potpisivao potvrdu o položenom stručnom ispitu. Kako su potvrde potpisivane od predsjednika, odnosno zamjenika na osnovu zapisnika sačinjenih od Komisije u nepotpunom sastavu, to su oni potpisivanjem potvrda na osnovu takvih zapisnika, odnosno Ekrema Suljevića potpisivanjem ADR certifikata na osnovu takvih potvrda izradili lažnu javnu ispravu s ciljem da se ona upotrijebi kao prava od imaoca ADR certifikata. Dakle, kako je svim članovima ispitne komisije bilo dobro poznato da ispitna komisija u čijem su sastavu radi u plenumu, da zapisnik o toku ispita potpisuju svi koji sačinjavaju ispitnu komisiju (predsjednik i dva člana) u skladu sa članom 6 (ispitna komisija se sastoji od predsjednika i dva člana) i članom 12 (zapisnik potpisuju predsjednik i svi članovi ispitne komisije) Pravilnika pa prema tome da nisu ovlašteni pristupiti i provoditi ispit ako je ispitna komisija u nepotpunom sastavu, te shodno navedenom nisu ovlašteni niti staviti svoje potpise na zapisnike i potvrde jer su znali da pojedini članovi, odnosno predsjednik (zamjenik) ispitne komisije nije prisutan.

12. Kantonalni sud je naveo da, prema nalazu vještaka Ismeta Katane, apelant i saoptuženi nisu krivotvorili potpise nedostajućih članova i predsjednika komisije (zamjenika), nego M. R., uposlenik „Promet-Mid“, koji nije član Komisije, za što je optužen i osuđen. Međutim, činjenica da su optuženi Mirsad Tabak, apelant i Ekrem Suljević stavljali svojeručne potpise na zapisnike o polaganju ispita iako su dobro znali da je Komisija u nepotpunom sastavu jer nisu prisutni pojedini članovi ili predsjednik Komisije, ukazuje nesporno da su oni takvim radnjama u inkriminiranom periodu kao odgovorna lica (jer su bili ovlašteni da vrše ispite i potpisuju zapisnike o položenom stručnom ispitu, a predsjednik (zamjenik) da potpisuje potvrde o položenom stručnom ispitu), koristeći svoje ovlasti (na koje su ovlašteni rješenjima izdatim od FMUP-a – Uprave policije), stavljajući potpise na zapisnike i potvrde, nakon postupanja u Komisiji u nepotpunom sastavu prekoračili granice svoje službene ovlasti. Dakle, svojim radnjama opisanim u izreci presude optuženi su stavljajući potpise na dokumente o provođenju ispita, znajući da ispiti nisu validni, zloupotrijebili svoja ovlaštenja u obavljanju dužnosti te pribavili firmi „Promet-Mid“, odnosno njenom direktoru imovinsku korist u visini od 82.600,00 KM, kao i za iznos neisplaćenih naknada članovima komisije koji su morali biti prisutni ispitu, a sebi novčanu naknadu od pravnog lica „Promet-Mid“ na ime naknade rada u Komisiji, nanoseći štetu ugledu i kredibilitetu FMUP – Upravi policije kao izdavaocu certifikata ADR.

13. Kantonalni sud je naveo da je djelimično izmijenio činjenični opis u pogledu tačke 3. podnijete i potvrđene optužnice, kao u izreci presude, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje (iskaze svjedoka i nalaz vještaka grafološke struke), ne dirajući pri tome u identitet podnijete i potvrđene optužnice.

14. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pri donošenju odluke cijenio činjenicu da odbrana nije osporavala provedene dokaze Tužilaštva i njima utvrđene činjenice. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je među dokazima odbrane bio i odgovor na upit Federalnog ministarstva pravde Sarajevo broj 03-49-7678/15 od 14. decembra 2015. godine advokatu A. L. u kojem je navedeno: „U vezi upita da li se na teritoriji FBiH primjenjuju zakonski i podzakonski akti, ukoliko isti na redovan način u parlamentarnoj procedure nisu preuzeti od strane FBiH, Federalno ministarstvo pravde daje sljedeći odgovor: […] po mišljenju ovog Ministarstva, pravni propisi koji nisu preuzeti u propisanoj procedure i koji nisu bili na snazi na teritoriji BiH u trenutku stupanja na snagu Ustava BiH ne mogu se primjenjivati na teritoriji FBiH.“

15. Kantonalni sud je navode odbrane o nepreuzimanju Zakona o prijevozu opasnih materija („Službeni list SFRJ“ broj 27/90) ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se u momentu osamostaljivanja Bosne i Hercegovine (tada Republika BiH) pravni poredak bivše SFRJ promijenio na cijeloj teritoriji, pa i na teritoriji BiH. Navedeno je da se predmetni zakon ne nalazi u odredbama Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakon („Službeni list RBiH“ broj 292), ali isti zakon nije ni stavljen van snage, odnosno nije prestao da važi jer nije naveden ni u Uredbi sa zakonskom snagom o neprimjenjivanju odredaba saveznih zakona donesenih za njihovo izvršavanje na teritoriji BiH. Nije sporno da su obje uredbe potvrđene i da su postale zakoni na osnovu Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom, te da su ostale na snazi po osnovu odredbi Ustava BiH i Ustava Federacije BiH o kontinuitetu propisa. Dakle, kako predmetni zakon nije nikada stavljen van snage, to je on ostao na snazi, tako da time Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni ima zapravo instrukcioni karakter jer su svi jugoslavenski zakoni koji su bili na snazi u momentu osamostaljivanja i ostali na snazi, osim ako nisu kasnije ukinuti. Kako ni prema raspoloživim podacima, a ni prema navodima odbrane sporni zakon nikada nije stavljen van snage, to je on još uvijek važeći, kao i provedbeni propisi (Pravilnik) donesen za njegovo provođenje. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni navodi o neposrednoj primjeni sporazuma ADR jer međunarodni sporazumi (osim za one koji su Ustavom određeni) nemaju direktnu primjenu, a za njega nema ni podataka kada je izvršena ratifikacija. Dakle, predmetni zakon je bio na snazi na teritoriji BiH u momentu stjecanja nezavisnosti i kako nije stavljen van snage, ni tada niti kasnije, to je ostao da važi.

16. Nadalje, ukazano je da je Zakonom o unutrašnjim poslovima Federacije BiH (član 52) propisano da će do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa o prijevozu i prometu eksplozivnih materija Uprava policije obavljati poslove u vezi s prometom i prijevozom eksplozivnih materija, a tačkom 6. istog zakona regulirano je da su to i poslovi izdavanja certifikata ADR za vozače koji prevoze eksplozivne materije (Evropska konvencija o međunarodnom prijevozu opasnih materija u drumskom saobraćaju – ADR). Prema dopisu ministra Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova br. 020-419 od 18. septembra 2006. godine upućenom Upravi policije (direktoru), Uprava policije je dužna nastaviti primjenjivati Pravilnik („Službeni list SFRJ“ broj 27/90) u vezi s formiranjem komisija za provođenje ispita za vozače, delegiranjem jednog člana ispitne komisije i izdavanjem certifikata za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije dok te poslove ne preuzme Nacionalni komitet za profesionalno osposobljavanje u cestovnom prijevozu putnika, tereta i opasnih materija na osnovu Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza putnika, tereta i opasnih materija („Službeni list BiH“ 44/05).

17. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 K 022419 17 KŽ od 21. marta 2019. godine, odlučujući o žalbama branilaca apelanta i saoptuženih M. T. i E. S. izjavljenim protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 K 022419 14 K od 31. maja 2017. godine, žalbe apelantovog branioca i optuženog M. T. odbio kao neosnovane i presudu Kantonalnog suda od 31. maja 2017. godine u odnosu na te optužene potvrdio.

18. Vrhovni sud je ukazao da okolnost da u izreci pobijane presude nije razgraničen činjenični opis za krivična djela za koja su optuženi proglašeni krivim sama po sebi ne znači da je izreka presude nerazumljiva i da je uslijed toga učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pored toga, ukazano je da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude (str. 97–100) naveo razloge zbog čega nalazi da su radnje optuženih u vezi sa čl. 54. i 55. KZFBiH, te se ne može prihvatiti navod branioca da navedene inkriminacije „vise u zraku i da nisu obrazložene“, pa da je stoga učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

19. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi apelantovog branioca da je prvostepeni sud u odnosu na apelanta izvršio korekcije tačke 3. optužnice zbog čega je, prema njegovom mišljenju, prekoračio optužbu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. KZFBiH čini onaj ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava ili ko lažnu ispravu upotrijebi kao pravu ili je napravi radi upotrebe, dok je stavom 2. istog člana propisano ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca o pet godina. Prema tome, okolnost da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka i u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, korigirao tačku 3. optužnice tako što je utvrdio da je apelant potpisao dva zapisnika i potvrde o položenom stručnom ispitu za kandidate naznačene u optužnici i koji ispit su polagali bez prisustva člana komisije Mirsada Tabaka nema za posljedicu prekoračenje optužbe. Navedeno stoga jer se optužnicom apelantu stavljalo na teret da je navedene zapisnike i potvrde potpisao s ciljem da se upotrijebe kao prave, iako kandidati nisu polagali stručni ispit pred komisijom u punom sastavu, na koji način je pribavio imovinsku korist naplatom rada u komisiji, a izrekom presude je proglašen krivim da je navedene zapisnike i potvrde potpisao s ciljem da se upotrijebe kao prave, iako kandidati nisu polagali stručni ispit pred komisijom u punom sastavu, na koji način je pribavio imovinsku korist naplatom rada u komisiji. Stoga, činjenice da je bio prisutan samo član komisije Ekrem Suljević, odnosno da nije bio prisutan član komisije Mirsad Tabak (kako je to našao utvrđenim prvostepeni sud) nisu relevantne u odnosu na odlučnu činjenicu – da je komisija kritične prilike bila u nepotpunom sastavu i da su kandidati polagali ispit pred komisijom u nepotpunom sastavu. Stoga, okolnost da je prvostepeni sud našao dokazanim da je apelant potpisao dva zapisnika i potvrde, u situaciji kada ispit nije održan pred komisijom u punom sastavu, nema za posljedicu da je prekoračena optužba i učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH.

20. Vrhovni sud je naveo da su branioci svih optuženih u žalbama naveli da krivična djela za koja su optuženi proglašeni krivim nisu krivična djela i da je u pogledu krivičnih djela koja su predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. U vezi s tim, branioci su naveli da je zaključak prvostepenog suda o primjeni Zakona o prijevozu opasnih materija („Službeni list SFRJ“ broj 27/90), kao i provedbenog propisa tog zakona (Pravilnik) na području FBiH proizvoljan. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da prema razlozima datim u obrazloženju pobijane presude slijedi da je prvostepeni sud svoj zaključak o primjeni navedenog zakona, kao i Pravilnika koji je donesen za provođenje tog zakona zasnovao na mnogobrojnim dokazima. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio činjenice koje je utvrdio Kantonalni sud, a tiču se ovlaštenja „Promet-Mid“ da može obavljati poslove stručnog osposobljavanja vozača motornih vozila kojima se prevoze opasne materije; formiranja komisije za provođenje stručnog ispita; da potvrde o položenom ispitu izdaje „Promet-Mid“ u skladu sa Pravilnikom; da je Uprava policije dužna nastaviti primjenjivati Pravilnik u vezi s formiranjem komisija za provođenje ispita za vozače, delegiranjem jednog člana ispitne komisije i izdavanjem certifikata za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije dok te poslove ne preuzme Nacionalni komitet za profesionalno osposobljavanje u cestovnom prijevozu putnika, tereta i opasnih materija na osnovu Pravilnika, kao i pravnog osnova za primjenu propisa u konkretnom slučaju. Stoga se, prema razlozima datim u obrazloženju pobijane presude, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je izneseni zaključak prvostepenog suda proizvoljan i kontradiktoran sam sebi. Osim toga, kako je Vrhovni sud naveo, ni branioci optuženih u žalbama nisu iznijeli argumente zbog čega prvostepeni sud nije mogao da cijeni navedene propise pri donošenju spomenutog zaključka, osim što tvrde da je u pogledu krivičnih djela koja su predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti i da je u tom smislu zaključak prvostepenog suda proizvoljan.

21. Navedeno je da je apelantov branilac naveo da Kantonalni sud nije kritički cijenio dokaz odbrane – dopis Ministarstva pravde FBiH broj 03-49-7678/15 od 14. decembra 2015. godine, uslijed čega je, prema mišljenju branioca optuženih, učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH. Međutim, kako branilac optuženih u žalbi ne iznosi argumente da je navedeno bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude u smislu odredbe člana 312. stav 2. ZKPFBiH, to se takav braniočev žalbeni navod, prema stavu Vrhovnog suda, nije mogao prihvatiti osnovanim, a imajući u vidu odredbu člana 321. ZKPFBiH prema kojoj taj sud ne pazi po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

22. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se optuženima, između ostalog, stavlja na teret i krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Da su optuženi imali status službenog ili odgovornog lica u Federaciji (a što je bitno obilježje ovog krivičnog djela) i da su u tom svojstvu bili dužni postupati po odredbama navedenog Pravilnika (koji je blanketni propis) proizlazi iz rješenja Uprave policije kojima su im povjerena određena ovlaštenja, odnosno dužnosti, kao i obaveza postupanja po proceduri navedenog pravilnika. Kako su optuženi na osnovu ovlaštenja koja proizlaze iz rješenja Uprave policije suprotno propisanoj proceduri navedenog pravilnika potpisivali zapisnike o radu Komisije koja je bila u nepotpunom sastavu na osnovu kojih su kandidati dobijali ADR certifikate s ciljem da se upotrijebe kao pravi, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da krivično djelo za koje se optuženi gone nije krivično djelo već prekršaj i da je učinjena povreda krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Ovo stoga jer se optuženima stavlja na teret povreda čl. 6. i 12. Pravilnika, koji u smislu odredaba KZFBiH može biti blanketni propis i ne isključuje primjenu KZFBiH, uz navođenje drugih činjenica i okolnosti koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju, a u smislu odredbe člana 300. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Stoga su ocijenjeni neprihvatljivim i žalbeni navodi da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti i da je učinjena povreda krivičnog zakona iz člana 313. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

23. Ukazano je i da okolnost da je BiH kao sljednik SFRJ potpisnica Evropskog sporazuma o međunarodnom prijevozu opasnih materija sama po sebi nema automatski za posljedicu neprimjenjivanje odredaba Pravilnika jer one nisu u suprotnosti s navedenim sporazumom niti primjena odgovarajućih odredbi navedenog pravilnika isključuje izdavanje certifikata od Federalne uprave policije u skladu sa ADR-om. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude slijedi da prvostepeni sud nije donio odluku o poništenju stečenih ADR certifikata u inkriminiranom periodu iz razloga što je prestala njihova važnost, a ne iz razloga što je našao da su izdati na nezakonit način.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je donošenjem osporene odluke povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Vrhovni sud, „slijepo“ slijedio obrazloženja Kantonalnog suda i da nije odgovorio na navode o povredi prava na pravično suđenje. U tom smislu, navodi da su neosnovane tvrdnje prvostepenog suda sa str. 82–83. pobijane presude, odnosno drugostepenog iz obrazloženja pobijane presude kako Zakon o prijevozu opasnih materija, kao i provedben propis – Pravilnik (donesen za njegovo provođenje) nikada nije stavljen van snage i da je ostao na snazi. Kako predmetni zakon nije preuzet i ne važi na teritoriji BiH, to je sasvim jasno da ne važe niti provedbeni propisi istog zakona, na osnovu kojeg je, jednog od njih, podignuta i potvrđena optužnica, a apelant je proglašen i krivim. Također, smatra da nije sporan ni Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH i odredba člana 52, a što drugostepeni sud također spominje u pobijanoj presudi. Pored toga, veoma važnu ulogu, kako apelant navodi, igra dopis Ministarstva pravde FBiH 03-49-7678/15 od 14. decembra 2015. godine, naveden kao dokaz odbrane. Također, apelant smatra da je neshvatljivo kako je redovni sud uopće mogao preći preko činjenice da je Zakon o prijevozu opasnih materija propisao prekršajne sankcije za sve oblike ponašanja protivne odredbama tog zakona. Smatra da nije jasno koje su to odredbe KZFBiH na osnovu kojih se odredbe spornog pravilnika mogu smatrati blanketnim propisom, budući da ih drugostepeni sud nije naveo. Dalje, apelant navodi da je Kantonalni sud „činjenično, a ne pravno“ izmijenio optužnicu, te u tom smislu citira tačku 3. optužnice i tačku 3. izreke presude i ističe da upoređujući izmjene, odnosno „prilagođavanjem“ činjeničnog opisa tačke 3. optužnice i pobijane presude jasno je da je sud izašao iz dozvoljenog okvira i na sasvim drugi način od optužnog akta presudio apelantu. Optužnicom se stavljalo na teret da apelant uopće nije bio tu prilikom polaganja ispita dva imenovana lica i da je naknadno potpisao zapisnik i potvrdu, što je činilo obilježje bića krivičnog djela iz člana 373. KZ, a dok je izrekom presude navedeno da je apelant bio prisutan, ali da nije bio prisutan član Komisije Mirsad Tabak. Apelant navodi i da je prvostepena presuda, a što pobijana presuda nije otklonila, nerazumljiva. Ukazuje i da sud nije razgraničio činjenični opis za krivično djelo iz člana 373. KZFBiH i činjenični opis za krivično djelo iz člana 383. KZFBiH, nego je sve to lijepo „strpao“ u jedan koš i na kraju samo presudio. Pa mu ni to nije bilo dovoljno, nego je samo još dodao inkriminacije iz čl. 54. i 55. KZFBiH i ostavio praktično da „visi“ u zraku jer ih nije obrazložio.

b)Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da apelant iznosi iste razloge kao u žalbi na presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud je istakao da je detaljno analizirao sve žalbene navode, zatim dokaze na kojima se zasnivala prvostepena presuda, kao i sve prigovore odbrane, te da je u vezi s tim jasno i određeno naveo zašto je žalba neosnovana, odnosno zašto je ocijenio ispravnom argumentaciju datu od prvostepenog suda.

26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je vještak Ismet Katana sačinio nalaz da su u fajlovima – u nalazu i presudi pobrojanim i pojedinačno obrazloženim

– i u zapisnicima o toku polaganja stručnog ispita krivotvoreni potpisi pojedinih članova ispitne komisije kako je to u presudi obrazloženo, što nesporno ukazuje na zaključak da član ispitne Komisije, čiji je potpis krivotvoren, nije prisustvovao ispitu, a koja činjenica je bila poznata prisutnim članovima ispitne komisije, te posebno predsjedniku (odnosno zamjeniku) koji je na osnovu zapisnika o polaganju ispita potpisanim od prisutnih članova Komisije potpisivao potvrdu o položenom stručnom ispitu. Dakle, kako je svim članovima Komisije bilo dobro poznato da Komisija u čijem su sastavu radi u plenumu, da zapisnik o toku ispita potpisuju svi koji sačinjavaju Komisiju (predsjednik i dva člana) u skladu sa članom 6 (ispitna komisija se sastoji od predsjednika i dva člana) i članom 12 (zapisnik potpisuju predsjednik i svi članovi ispitne komisije) Pravilnika, pa prema tome da nisu ovlašteni pristupiti i provoditi ispit ako je ispitna komisija u nepotpunom sastavu, te shodno navedenom nisu ovlašteni niti staviti svoje potpise na zapisnike i potvrde. Dakle, svojim radnjama, opisanim u izreci presude, optuženi su stavljajući potpise na dokumente o provođenju ispita koji nisu validni, znajući za to da ispiti nisu validni, zloupotrijebili svoja ovlaštenja u obavljanju dužnosti te pribavili firmi „Promet-Mid“, odnosno njenom direktoru imovinsku korist u visini od 82.600,00 KM, kao i iznos neisplaćenih naknada članovima komisije koji su morali biti prisutni ispitu, a sebi novčanu naknadu od pravnog lica „Promet-Mid“ na ime naknade rada u Komisiji nanoseći štetu ugledu i kredibilitetu FMUP – Upravi policije, kao izdavaocu certifikata ADR. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je djelimično izmijenio činjenični opis u pogledu tačaka 3. i 5 podnijete i potvrđene optužnice, kao u izreci presude, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje (iskaze svjedoka i nalaz vještaka grafološke struke), ne dirajući pri tome u identitet podnijete i potvrđene optužnice. Pri donošenju odluke sud je cijenio činjenicu da odbrana nije osporavala provedene dokaze Tužilaštva i njima utvrđene činjenice. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi odbrane o nepreuzimanju Zakona o prijevozu opasnih materija.

27. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su Kantonalni i Vrhovni sud pravilno i potpuno utvrdili sve odlučne činjenice bitne za rješavanje ove krivičnopravne stvari te da navodi apelacije nisu osnovani.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 373. stav (2) Krivotvorenje isprave (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene knjige ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

29. Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH” br. 49/05 i 75/13), koji je bio u primjeni u relevantnom vremenu, u relevantnom dijelu glasi: Član 52.

Do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa o prijevozu i prometu eksplozivnih materija, Uprava policije obavljat će poslove vezane za promet i prijevoz eksplozivnih materija i to:

[…] 6) izdavanje certifikata ADR za vozače koji prevoze eksplozivne materije;

(Evropska konvencija o međunarodnom prijevozu opasnih materija u drumskom saobraćaju - ADR);

[…]

30. Zakon o prevozu opasnih materija („Službeni list SFRJ“ br. 27/90 i 45/90 – ispravka; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Član 35. stav 2.

Lice koje upravlja prevoznim sredstvom kojim se prevozi opasna materija dužno je da poseduje ispravu o prevozu opasne materije, certifikat o ispravnosti vozila, uverenje o stručnoj osposobljenosti za upravljanje tim vozilom i uputstvo o posebnim merama bezbednosti.

31. Pravilnik o stručnom osposobljavanju vozača motornih vozila kojima se prevoze opasne materije i drugih lica koja učestvuju u prevozu tih materija („Službeni list SFRJ“ broj 17/91; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima):

Član 5.

Lice koje je osposobljeno za prevoz opasnih materija ili rukovanje opasnim materijama po programima propisnim ovim pravilnikom polaže stručni ispit pred ispitnom komisijom koju obrazuje nadležni organ […] Član 6.

Ispitna komisija iz člana 5. ovog pravilnika sastoji se od predsjednika i dva člana. Za zajedničkog člana ispitne komisije mora biti imenovan radnik nadležnog organa […] za vršenje nadzora nad prevozom opasnih materija .

Član 12.

O toku polaganja stručnog ispita vodi se zapisnik. Zapisnik vodi član komisije kojeg odredi predsjednik.

[…] Zapisnik potpisuju predsjednik i svi članovi ispitne komisije.

32. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 24/13 – odluka US):

Član 91. stav 1. tačka 1. i stav 2.

U cilju provođenja zakona i drugih propisa od organa uprave i upravnih organizacija Vlada Federacije, odnosno vlada kantona i općinski načelnik, odnosno gradonačelnik, svako za svoj nivo vlasti, mogu organima uprave i upravnim organizacijama odrediti sljedeće zadatke:

1) dati upute i smjernice za rad u izvršavanju zakona i drugih propisa;

Organi uprave i upravne organizacije dužni su izvršiti zadatke iz stava 1. ovog člana.

33. Akt Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova upućen Upravi policije broj 02/419 od 18. septembra 2006. godine, u tekstu u kojem ga je Vrhovni sud naveo na stranici 6. osporene presude, glasi:

[…] Uprava policije dužna nastaviti primjenjivati Pravilnik o stručnom osposobljavanju vozača motornih vozila kojima se prevoze opasne materije i drugih lica koja učestvuju u prevozu tih materija, u vezi sa formiranjem komisija za provođenje ispita za vozače, delegiranjem jednog člana ispitne komisije i izdavanjem certifikata za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije, dok te poslove ne preuzme Nacionalni komitet za profesionalno osposobljavanje u cestovnom prevozu putnika, tereta i opasnih materija na osnovu Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog cestovnog prevoza putnika, tereta i opasnih materija.

34. Akt Federalne uprave policije broj 09-17-04-9-417 od 17. oktobra 2006. godine, u tekstu u kojem ga je Vrhovni sud naveo na stranici 6. osporene presude, glasi:

[…] za stručno osposobljavanje vozača motornih vozila kojima se prevoze opasne materije primjenjivati odredbe navedenog Pravilnika koje nisu u suprotnosti sa Evropskim sporazumom o međunarodnom prijevozu opasnih materija.

35. Pravilnik o uvjetima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza putnika, tereta i opasnih materija („Službeni glasnik BiH“ br. 44/05, 101/06, i 92/08), koji je bio na snazi do stupanja na snagu Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja licenci i kvalifikacijskih kartica vozača za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza („Službeni glasnik BiH“ br. 81/11, 105/12, 32/13, 76/13 i 18/14) u relevantnom dijelu glasi. Član 2. stav 1. tač. 8. i 10.

(Definicije) Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom pravilniku imaju slijedeće značenje:

8. "certifikat o osposobljenosti vozača za međunarodni cestovni prijevoz" je dokument o završenoj obuci i položenom ispitu za obavljanje poslova vozača u međunarodnom cestovnom prijevozu putnika, tereta ili opasnih materija.

10. "Nacionalni komitet za profesionalno osposobljavanje u cestovnom prijevozu Bosne i Hercegovine" je tijelo koje donosi i odobrava nastavne planove i programe, nadzire ispite i certificira institucije za educiranje i trening u cestovnom prijevozu putnika, tereta ili opasnih materija u Bosni i Hercegovini; Član 10. stav (2) (Profesionalna osposobljenost) (2) Certifikat i certifikat vozača izdaje Nacionalni komitet za profesionalno osposobljavanje u cestovnom prijevozu putnika, tereta ili opasnih materija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Nacionalni komitet).

XI - NACIONALNI KOMITET ZA PROFESIONALNO OSPOSOBLJAVANJE U CESTOVNOM

PRIJEVOZU

Član 21. st. (1),(2), (3), (4) i (5) (Nacionalni komitet) (1) Ministar imenuje članove Nacionalnog komiteta na period od pet godina uz uvažavanje stručne, nacionalne i teritorijalne zastupljenosti.

(2) Nacionalni komitet čini devet eksperata za međunarodni cestovni prijevoz putnika, tereta i opasnih materija.

(3) Nacionalni komitet donosi nastavne planove i programe u skladu sa IRU standardima, organizira i nadzire provođenje ispita koje realizira međunarodno akreditirana institucija u Bosni i Hercegovini za certificiranje operatora za cestovni prijevoz i certificiranje vozača za međunarodni cestovni prijevoz i licencira institucije za educiranje i trening u cestovnom prijevozu (4) Nacionalni komitet vodi centralni registar izdatih certifikata prijevoznika i certifikata vozača.

(5) Nacionalni komitet će pravilima i poslovnikom definirati način i djelokrug rada.

36. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 022419 17 Kž od 21. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 23. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

44. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne tako i procesnopravne norme.

46. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je njegova odbrana isticala u postupku pred redovnim sudovima te koje su redovni sudovi ispitali.

47. Ustavni sud zapaža da je apelant, prije svega, ukazao da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno primijenili materijalno pravo budući da su primijenili zakone i provedbene propise koji nisu bili na pravnoj snazi, te što su postupanjem opisanim u apelaciji pogrešno primijenili procesne propise. U tom smislu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

48. U pogledu apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da su, kako apelant navodi, u konkretnom slučaju primijenjeni Zakon o prijevozu opasnih materija i Pravilnik, Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim i osuđen jer je počinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. i krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. KZFBiH. Ustavni sud ukazuje da je zakonska odredba kojom je određeno biće krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH (za koje je apelant proglašen krivim) uopćena, odnosno da se radi o krivičnom djelu blanketnog karaktera, što znači da je potrebno utvrditi koje zakonske ili druge propise je učinilac prekršio. Pri tome, kršenje zakona ili drugih propisa može se sastojati u činjenju, preduzimanju određenih aktivnih radnji koje posmatrane zajedno određeno postupanje karakteriziraju kao očito nesavjesno poslovanje, kao i nečinjenjem, npr. propuštanjem vršenja dužnog nadzora koju obavezu nalaže odgovarajući zakonski ili drugi propis.

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako u izreci prvostepene presude tako i u obrazloženjima osporenih odluka, jasno ukazali da je apelant zloupotrijebio položaj tako što je kao član Komisije – zamjenik predsjednika, prilikom polaganja stručnog ispita postupao suprotno čl. 6. i 12. Pravilnika kao blanketnog propisa. Dakle, apelant je predmetno krivično djelo počinio tako što je prekršio odredbe Pravilnika kao blanketne norme, kojim je u konkretnom slučaju upotpunjen zakonski opis krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ. Ustavni sud primjećuje da su, u vezi s neosnovanošću osporavanja primjene Pravilnika, redovni sudovi, a posebno Vrhovni sud, dali obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Pravilnik objavljen u „Službenom listu SFRJ“ broj 17/91. Međutim, Vlada Federacije BiH je, u skladu sa članom 91. tačka 1. stav 1. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH, obavezala Upravu policije da do početka primjene Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja licenci za obavljanje međunarodnog cestovnog prijevoza putnika, tereta i opasnih materija („Službeni glasnik BiH“ broj 44/05) shodno primjenjuje Pravilnik. Dalje, u skladu s odredbama člana 52. tačka 6. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05), Uprava policije je nadležan organ, u smislu člana 5. Pravilnika, za formiranje komisije za provođenje ispita za vozače, delegiranje jednog člana ispitne komisije i izdavanje certifikata za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije. Također, Ustavni sud zapaža da je aktom Uprave policije broj 09-17-04-9-417 od 17. oktobra 2006. godine određeno da će se za stručno osposobljavanje vozača motornih vozila kojima se prevoze opasne materije primjenjivati odredbe Pravilnika, koje nisu u suprotnosti s Evropskim sporazumom o međunarodnom prijevozu opasnih materija. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u svojstvu zamjenika predsjednika Komisije imenovan ispred Uprave policije Rješenjem broj 09-17-04-9- 387/07 od 4. septembra 2007. godine. Dakle, apelantu je kao odgovornom licu moralo biti poznato na osnovu kojih propisa se provodi stručni ispit, budući da je navedeni pravilnik bio javno dostupan neodređenom broju lica, da je bio jasan i precizan, da je Vlada FBiH obavezala Upravu policije da u relevantnom vremenu za ovaj postupak primjenjuje Pravilnik, te da je apelant imenovan kao zamjenik predsjednika Komisije za provođenje stručnog ispita ispred Uprave policije. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da ne postoji arbitrarnost u odluci redovnog suda kada je u konkretnom slučaju primijenjen Pravilnik kao blanketni propis budući da je Vlada FBiH (koja ima pravo za donošenje podzakonskih akata) u skladu sa članom 91. tačka 1. stav 1. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH donijela odluku o privremenoj primjeni tog pravilnika, kojim je u konkretnom slučaju upotpunjen zakonski opis krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud cijenio da je Rješenjem Uprave policije broj 16-04-9-38 od 26. marta 2003. godine na osnovu člana 5. Zakona o prijevozu opasnih materija dato ovlaštenje preduzeću „Promet-Mid“ da obavlja poslove stručnog osposobljavanja vozača motornih vozila kojima se prevoze opasne materije i da je Rješenjem FMUP-a broj 09-16-04-9-332 od 10. augusta 2005. godine na osnovu člana 5. Pravilnika obrazovana Komisija za polaganje stručnog ispita u čijem sastavu je bio i apelant. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostepeni sud pri donošenju spomenutog zaključka cijenio i akt FMUP-a broj 02/419 od 18. septembra 2006. godine upućen Upravi policije, prema kojem je Uprava policije dužna nastaviti primjenjivati Pravilnik u vezi s formiranjem komisija za provođenje ispita za vozače, delegiranjem jednog člana ispitne komisije i izdavanjem certifikata za vozače motornih vozila kojima se prevoze opasne materije dok te poslove ne preuzme Nacionalni komitet za profesionalno osposobljavanje u cestovnom prijevozu putnika, tereta i opasnih materija na osnovu Pravilnika. Dakle, iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su u predmetnom postupku detaljno i jasno obrazloženi razlozi za primjenu Pravilnika.

50. Prema tome, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi nakon analize provedenih dokaza detaljno obrazložili u čemu se ogleda apelantova krivičnopravna odgovornost, odnosno na koji način je apelant učestvovao u činjenju predmetnog krivičnog djela i ostvarivanju bića predmetnog djela do kojeg je došlo kršenjem apelantovih ovlaštenja i obaveza propisanih Pravilnikom pobliže opisanim u činjeničnom dijelu ove odluke. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi dali jasnu definiciju elemenata bića predmetnog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH, te je doveli u kontekst s apelantovim radnjama i izveli zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je primijenjen propis koji nije bio „preuzet“, te da se u njegovim radnjama nisu stekla obilježja bića krivičnog djela za koje je uvjetno osuđen. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelacionim navodima, ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom utvrđivanja apelantove krivice, te apelantove navode kako Pravilnik nije mogao biti primijenjen smatra neosnovanim.

51. Iz navedenih razloga, Ustavni sud obrazloženja redovnih sudova o primjeni Zakona o prijevozu opasnih materija smatra nebitnim za predmetni slučaj budući da je, kao što je već navedeno u prethodnoj tački ove odluke, u konkretnom slučaju blanketni propis Pravilnik.

52. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz analize sadržaja osporene odluke proizlazi da u njenom obrazloženju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila optužba, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka dati odgovori na sve apelantove procesnopravne prigovore koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud, čija presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta. Dakle, Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, tj. zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. i krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa čl. 54. i 55. KZFBiH.

53. Kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Vrhovnog suda, kod odlučivanja o žalbi njegove odbrane, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).

54. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Kantonalnog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjena predmetna krivična djela. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Vrhovnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnih krivičnih djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjeničnopravnih zaključaka Kantonalnog suda od Vrhovnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivnji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

55. Ustavni sud napominje da je ispitao i ostale navode prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su redovni sudovi na dvije instance dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale apelantove prigovore, kao i da njegovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, kako osporenim odlukama redovnih sudova tako i u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi, a naročito Vrhovni sud, za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da predlaže dokaze i kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2567/19 (M. M. R.) | Sudska praksa | Aktio