Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3242/19 (B. M. i B. S.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3242/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3242/19, rješavajući apelaciju Branke Marić i Biljane Savić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Marić i Biljane Savić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Mal 026609 19 Rev od 15. maja 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branka Marić i Biljana Savić (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Foče, koje zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foča, podnijele su 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Mal 026609 19 Rev od 15. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 15. januara 2020. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 246/19 kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je podnijela Opština Foča (u daljnjem tekstu: tužena) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Mal 026609 17 Gž od 11. decembra 2018. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene zatraženo je 30. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. januara 2021. godine, a tužena 18. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 002010 09 P od 10. marta 2010. godine utvrđeno je da je tužena isključivi vlasnik nekretnina – zemljišta, preciznije označenog u izreci presude, površine 17 m², upisanog u precizirani p.l. KO Foča (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), pa su apelantkinje dužne tuženoj izdati ispravu potrebnu za upis prava svojine na toj nekretnini, ili da trpe da se tužena na osnovu presude uknjiži u javnim knjigama kao isključivi vlasnik na navedenoj nekretnini sa dijelom 1/1.
7. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 002010 10 Gž od 18. januara 2012. godine žalba apelantkinja je uvažena i prvostepena presuda od 10. marta 2010. godine preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužene odbijen. Istom presudom tužena je obavezana da apelantkinjama naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 350,00 KM.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 94 0 P 002010 12 Rev od 26. aprila 2012. godine revizija tužene je odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, s obzirom na stanje spisa i materijalnopravna i procesna pitanja koja su se rješavala u ovoj parnici, Vrhovni sud nije ocijenio da bi odlučivanje o reviziji tužene bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237 stav 3 Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), pa je revizija odbačena kao nedozvoljena.
Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda
9. Apelantkinje su 18. avgusta 2016. godine podnijele tužbu protiv tužene radi isplate naknade po osnovu faktičke eksproprijacije.
10. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Mal 026609 16 Mal od 2. marta 2017. godine tužena je obavezana da apelantkinjama po osnovu naknade za izvršenu faktičku eksproprijaciju nekretnina isplati iznos od 2.550.00 KM za trajno oduzeto i uništeno zemljište – predmetnu nekretninu, i iznos od 2.322,20 KM za uništeni građevinski objekat
- limenu garažu, površine 17 m² (u daljnjem tekstu: predmetna garaža), odnosno ukupan iznos od 4.782,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom tužena je obavezana da apelantkinjama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu kao u izreci presude.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je čitanjem posjedovnog lista utvrđeno da su apelantkinje „upisane kao vlasnice posjednici“ predmetne nekretnine na kojoj je bila izgrađena garaža sedamdesetih godina, koja je prvobitno bila od drvene konstrukcije, a potom od limene konstrukcije, da je garaža pokrivala cijelu površinu predmetne parcele, „da su tužiteljke navedenu nekretninu i objekat garažu izgrađenu na istoj stekle na osnovu rješenja o nasljeđivanju od svojih prednika“. Dalje je naveo da je tužena, kao investitor, porušila predmetnu garažu 2006. godine i da je kao investitor od nadležnog organa dobila odobrenje za izgradnju stambeno-poslovne zgrade za potrebe profesora i asistenata Medicinskog, Stomatološkog i Bogoslovskog fakulteta, koju je izgradila na predmetnoj nekretnini, a „da tužiteljkama nije dato nikakvo rješenje o rušenju garaže, niti bilo kakva nadoknada“. S obzirom na činjenicu da na području opštine Foča ne postoji ustrojena zemljišnoknjižna dokumentacija (zemljišne knjige uništene tokom II svjetskog rata i postupak njihovog uspostavljanja je u toku), Osnovni sud je naveo da se pravo svojine dokazuje uvidom u posjedovni list. Dalje je naveo: „Kako su tužiteljke na predmetnoj nekretnini upisane kao posjednici u katastarskom operatu, te kako su istu iskorišćavale one, kao i njihovi prednici, otac Radenović Radojica i majka Radenović Vinka, dugi niz godina, sud zaključuje da se taj upis mogao izvršiti samo prema valjanom pravnom osnovu.“ Ukazao je da je ovakav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 1908/06 od 25. januara 2008. godine u kojoj je pravo dugogodišnjeg nesmetanog posjeda u cijelosti izjednačio sa pravom svojine u skoro identičnom predmetu. Osnovni sud je, takođe, ukazao da, kada je u pitanju zahtjev za isplatu naknade u slučajevima faktičke eksproprijacije, ti zahtjevi ne zastarijevaju, jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete iz člana 155 Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO), pa nema mjesta ni za primjenu odredbe člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Stoga, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantkinja, čija je visina utvrđena na osnovu sprovedenih dokaza, prema kome je tužena dužna nadoknaditi navedenu materijalnu štetu apelantkinjama. Takođe je istakao da tužena sprovedenim materijalnim dokazima nije dokazala da apelantkinje nisu posjednice-vlasnice predmetne nekretnine.
12. Presudom Okružnog suda broj 94 0 Mal 026609 17 Gž od 11. decembra 2018. godine žalba tužene je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda od 2. marta 2017. godine.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tužena žalbom suštinski osporava pravo svojine apelantkinja na predmetnoj nekretnini i osnov po kojem su apelantkinje stekle pravo svojine na njoj. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da iz spisa proizilazi da je pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 002010 10 Gž od 18. januara 2012. godine žalba apelantkinja uvažena i preinačena presuda prvostepenog suda od 10. marta 2010. godine tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je isključivi vlasnik predmetne nekretnine. Zbog toga, kod nesporne činjenice da se predmetna nekretnina u sadašnjim javnim evidencijama vodi na ime apelantkinja, posjednika i vlasnika predmetne nekretnine, Okružni sud je zaključio da se neosnovano žalbom ukazuje da se prema važećem Zakonu o katastaru i ranije važećem Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) na gradskom građevinskom zemljištu, kakvo je predmetno, nije moglo zasnovati pravo svojine i pravo korišćenja, odnosno posjeda u korist pojedinca bez odluke nadležnog organa (tadašnje Skupštine opštine Foča), niti formirati posebna katastarska čestica bez odluke o promjeni urbanističkog plana.
14. Okružni sud je, takođe, ukazao da treba imati u vidu da je pravo na gradskom građevinskom zemljištu pretvoreno u pravo svojine po sili zakona, kako je to regulisano odredbom člana 325 Zakona o stvarnim pravima. Dalje je naveo da kod činjenice da se predmetna nekretnina i u sadašnjim javnim evidencijama o nepokretnostima vodi na ime apelantkinja, te kod činjenice da je tužena bez vođenja bilo kakvog zakonom uređenog postupka, posebno Zakona o eksproprijaciji, faktički oduzela svojinu na predmetnoj nekretnini i na njenoj lokaciji sagradila novu stambeno-poslovnu zgradu, kao i dvorište za redovnu upotrebu zgrade, to je, po pravilima koja važe za eksproprijaciju, tužena dužna apelantkinjama isplatiti naknadu za tako faktički eksproprisanu nekretninu.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 94 0 Mal 026609 19 Rev od 15. maja 2019. godine revizija tužene je usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako što je tužbeni zahtjev apelantkinja odbijen. Istom presudom apelantkinje su obavezane da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu kao u izreci presude tog suda.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se tužena u izjavljenoj reviziji pozvala na odredbu člana 237 stav 3 ZPP, navodeći da reviziju treba dozvoliti zbog nepodudarnosti stavova drugostepenog suda u pobijanoj presudi (gdje je pravo svojine na nekretninama utvrđeno na osnovu posjedovnog lista) i stava istoga suda iznesenog u Presudi broj 94 0 P 002012 10 Gž u kojoj je u vezi sa sticanjem prava svojine po istom osnovu različito suđeno. Kako shvatanje u pobijanoj presudi u vezi sa pravnim osnovom za utvrđenja prava svojine na nekretninama nije podudarno sa izraženim shvatanjem istoga suda u navedenoj odluci, kao ni sa shvatanjem Vrhovnog suda u pogledu navedenog spornog pravnog pitanja, radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je reviziju tužene dozvolio.
17. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da je predmet spora zahtjev apelantkinja da im tužena na ime faktičke eksproprijacije nekretnina isplati precizirane novčane iznose „na ime trajno zauzetog zemljišta [...] i uništenog građevinskog objekta (limene garaže)“. Zatim je u obrazloženju ponovljeno činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda prema kojem su apelantkinje upisane kao posjedice u katastarskom operatu, da su predmetne nekretnine niz godina koristili njihovi prednici, a da se upis apelantkinja mogao izvršiti samo prema valjanom pravnom osnovu, te je prvostepeni sud zaključio da se radi o faktičkoj eksproprijaciji zbog čega je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantkinja. Ukazano je da je drugostepeni sud prihvatio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te ukazao na postupke koje je vodila tužena i, u vezi s tim, ukazao da je, prema članu 60 Zakona o eksproprijaciji, gradsko građevinsko zemljište moglo biti predmet eksproprijacije, te da je pravo na gradskom građevinskom zemljištu, u smislu čl. 325 i 326 Zakona o stvarnim pravima, pretvoreno u pravo svojine po sili zakona.
18. Nadalje je Vrhovni sud obrazložio da odluka drugostepenog suda nije zasnovana na zakonu. U vezi s tim je ukazao da oduzimanje prava svojine na nekretninama radi izgradnje objekata od javnog interesa mora biti zasnovano na zakonu i postupku eksproprijacije, te da u slučaju faktičke eksproprijacije vlasniku pripada pravo da traži naknadu shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji. U tom kontekstu je Vrhovni sud naveo da je za pravilnu odluku o zahtjevu apelantkinja za isplatu naknade na ime faktičke eksproprijacije neophodno utvrditi karakter predmetne nekretnine u vrijeme privođenja namjeni. S tim u vezi, ukazao je da, prema odredbi člana 4 Zakona o eksproprijaciji, predmet eksproprijacije su nekretnine u svojini fizičkih i pravnih lica kakvo svojinsko pravo u vrijeme privođenja namjeni apelantkinje nisu imale na predmetnoj nekretnini. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je u vezi sa ovom odredbom i odredba člana 60 Zakona o eksproprijaciji kojom je propisana i naknada za eksproprisano gradsko građevinsko zemljište koja pripada samo zakonom određenim nosiocima toga prava, a koje svojstvo apelantkinje, takođe, nemaju. Po mišljenju Vrhovnog suda, za rješavanje ovoga spora je od odlučnog značaja rješenje Skupštine opštine Foča od 5. jula 1974. godin kom dokazu - kao ispravi, nižestepeni sudovi nisu dali odgovarajući značaj. S tim u vezi, ukazao je na sadržaj tog rješenja (o odobrenju lokacije – privremenog objekta, garaže na predmetnoj parceli) i zaključio da iz navedenog proizilazi da je 1974. godine predmetna nekretnina bila u društvenoj svojini i da je imala karakter gradskog građevinskog zemljišta, te da se odobrenje lokacije privremenog objekta - garaže na toj nekretnini ne može upodobiti sa zakonom predviđenim pravima ranijih vlasnika na gradskom građevinskom zemljištu (kakvo svojstvo apelantkinje na predmetnoj nekretnini nemaju), koja prava i način sticanja tih prava propisuje Zakon o građevinskom zemljištu.
19. Vrhovni sud je naveo relevantne zakone vezane za status građevinskog zemljišta, te ukazao da, prema tim zakonima, građevinskim zemljištem raspolaže opština (do privođenja njegovoj namjeni), a ranijim vlasnicima je pripadalo pravo korišćenja, u skladu sa zakonom. Stoga su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada su na osnovu posjedovnog lista utvrdili pravo svojine i pravo posjeda apelantkinja na predmetnoj parceli. Ukazano je da se Vrhovni sud u predmetnoj odluci „ne bavi pravom svojine tužene na predmetnoj parceli, nego o zakonom priznatim pravima (o raspolaganju opštine izuzetim gradskim građevinskim zemljištem do privođenja njegovoj namjeni)“. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da se iz sadržaja pojedovnog lista za predmetnu nekretninu, na osnovu kojeg apelantkinje temelje svoj tužbeni zahtjev, proizilazi da su u rubrici „Podaci o posjedniku na zemljištu“ upisane apelantkinje sa po ½ dijela, a kao sukorisnik zemljišta je upisana DS (državna svojina), a u rubrici „Podaci o zemljištu“ upisana je samo garaža, površine 17 m2. Osim toga je obrazloženo da se u posjedovni list upisuje pravo posjeda, a ne pravo svojine, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. S obzirom na to, kako je obrazložio Vrhovni sud, navedeni upis posjedovnog stanja apelantkinja ne predstavlja pravno relevantan dokaz o njihovim svojinskim pravima na predmetnoj parceli. Istakao je da ovakav zaključak proizilazi i iz nalaza vještaka geometra koji je utvrdio da predmetna nekretnina nije upisana u javnim evidencijama u kojima se upisuje svojina na nekretnini i da je predmetna parcela u ranijem katastru zemljišta, koji je bio u službenoj upotrebi do 1983. godine, činilo sastavni dio parcele upisane u posjedovni list na ime Skupštine opštine Foča, kako je navedena parcela označena i u rješenju Skupštine opštine Foča od 5. jula 1974. godine.
20. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su pogrešno nižestepeni sudovi sudili kada su zahtjev apelantkinja za isplatu naknade na ime predmetne nekretnine usvojili po osnovu faktičke eksproprijacije nekretnina. Takođe je zaključio da je pogrešan i zaključak sudova da bi pravo apelantkinja na građevinskom zemljištu po sili zakona (čl. 325 i 326 Zakona o stvarnim pravima) bilo pretvoreno u pravo svojine (u slučaju da tužena nije „bez vođenja zakonom uređenog postupka srušila garažu“), jer to pravo pripada samo nosiocima prava korišćenja parcele u državnoj svojini, po nekom od osnova propisanim zakonom, koje pravo apelantkinjama ničim nije priznato. Vrhovni sud je, takođe, naveo da sudovi nisu imali u vidu da, prema rješenju od 5. jula 1974. godine, tužena nije imala nikakvu obavezu u vezi sa predmetnom garažom i da su vlasnici dužni da je uklone. U vezi s tim je ukazano da je na tom lokalitetu, na kojem je i tada po urbanističko-tehničkom planu bila predviđena izgradnja stambeno-poslovne zgrade, SO Foča odobrila više lokacija za privremene objekte –garaže (do 43), pri čemu je stavom 2 izreke propisana obaveza lica kojim je odobrena lokacija da priveremene objekte prilikom privođenja zemljišta namjeni uklone o svom trošku. Zbog navedenih razloga, po mišljenju Vrhovnog suda, uklanjanje predmetne garaže sa predmetne nekretnine, u predmetnim okolnostima ne smatra se faktičkom eksproprijacijom.
21. Vrhovni sud je ocijenio da nije od uticaja ni ukazivanje sudova na Odluku Ustavnog suda broj AP 1908/06, jer se u tom konkretnom slučaju radi o zaštiti dugogodišnjeg posjeda apelanta na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama (drugih fizičkih lica, što ovdje nije slučaj). Imajući u vidu navedeno, posebno karakter predmetne nekretnine, kojom po samom zakonu raspolaže opština, a da ranijim vlasnicima (do privođenja namjeni) pripadaju zakonom priznata prava, te da je odredbom člana 20 ZOSPO izričito propisano da se na stvari u društvenoj (analogno tome i u državnoj) svojini ne može steći održajem, zaključio je da se u ova dva predmeta radi o drugačijim činjeničnim i pravnim osnovima na kojima se zasniva tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelantkinje navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Povredu navedenih prava apelantkinje vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava, jer je Vrhovni sud meritorno odlučivao o reviziji tužene, pozivajući se na odredbu člana 237 stav 3 ZPP, iako za to nisu bili ispunjeni uslovi propisani tom odredbom, zbog čega je revizija trebalo da bude odbačena kao nedozvoljena. Takođe, navode da se iz sadržaja revizije tužene može zaključiti da je revizija podnesena u skladu sa članom 237 stav 3 ZPP, a da pri tome tužena nije objasnila na koji od tri zakonom propisana slučaja iz te zakonske odredbe se traži rješavanje povodom revizije. U tom smislu, po mišljenju apelantkinja, revizija je paušalna, neodređena i u njoj nije bilo prezentovano dovoljno činjenica i dokaza na osnovu kojih bi Vrhovni sud mogao pristupiti rješavanju. Dalje, navode da se ni Vrhovni sud nije pozvao ni na jednu konkretnu tačku iz stava 3 člana 237 ZPP, „mada bi se moglo zaključiti da se odnosi na tačku jedan ovog stava“. Osim toga, ističu da se u konkretnom slučaju nije radilo o nepodudarnosti stavova različitih drugostepenih sudova koji bi bili od značaja za jedinstvenu primjenu prava (član 237 stav 3 tačka 1) ZPP), nego o navodnom različitom shvatanju istog suda o istoj stvari i o istom pravnom osnovu. Smatraju da je nejasno kako je Vrhovni sud mogao zaključiti da se radi o zemljištu u svojini tužene ako je prethodno pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da tužena nije vlasnik predmetne nekretnine u kojem postupku je reviziju tužene odbacio kao nedozvoljenu.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud navodi da, s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari, prema zakonom propisanom imovinskom cenzusu za dozvoljenost revizije u parničnim sporovima, revizija tužene nije dozvoljena. Dalje, navodi da, kako se tužena u reviziji pozvala na član 237 stav 3 ZPP, navodeći da reviziju treba dozvoliti zbog nepodudarnosti stavova drugostepenog suda u pobijanoj presudi (gdje je pravo svojine na nekretninama utvrđeno na osnovu posjedovnog lista) i stava istoga suda iznesenog u Presudi broj broj 94 0 P 002012 10 Gž u kojoj je u vezi sa sticanjem prava svojine po istom osnovu različito suđeno i imajući u vidu da shvatanje u revizijom pobijanoj presudi u pogledu navedenog spornog pravnog pitanja nije podudarno sa već izraženim shvatanjem ovoga suda u označenoj odluci, što predstavlja razlog iz člana 237 stav 3 tačka 2) ZPP za dozvoljavanje izuzetne revizije, radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je reviziju tužene dozvolio. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud smatra da je osporena odluka zasnovana na zakonu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Tužena smatra da je osporena odluka pravilna i na zakonu zasnovana, da je donesena uz utvrđenje svih pravno relevantnih činjenica i uz primjenu odgovarajućih odredaba materijalnog prava. U pogledu upoređivanja presuda Okružnog suda, tužena navodi da su, bez obzira na izreku tih presuda, obrazloženja presuda, odnosno pravni stavovi u suprotnosti. Osim toga, ukazuje i da se u osporenoj presudi Vrhovnog suda jasno navodi da shvatanje u presudi Okružnog suda od 11. decembra 2018. godine nije u skladu sa shvatanjem Vrhovnog suda u pogledu spornog pitanja zbog čega je i usvojena revizija. S tim u vezi, tužena ističe da je Vrhovni sud u više svojih presuda sa gotovo istim činjeničnim i pravnim stanjem usvojio shvatanje (čime je potvrdio postojeća shvatanja nižestepenih sudova) da je ugovorom o kupoprodaji ugovorena kupoprodaja objekta kao pokretne stvari, a da zemljište nije bilo predmet kupoprodaje, niti je to moglo biti, jer se radi u zemljištu u državnoj, odnosno društvenoj svojini. Stoga, tužena smatra da apelantkinje nisu mogle steći pravo svojine na predmetnoj nekretnini, jer njihovi prednici na njih nisu mogli prenijeti više prava nego što ih sami imaju. Po mišljenju tužene, utvrđenje drugostepenog suda u predmetnoj presudi je suprotno ustanovljenoj sudskoj praksi i shvatanju Vrhovnog suda, te bi opstanak takve presude u pravnom životu doveo do arbitrarnosti i različitosti u primjeni prava i narušilo postojeću jedinstvenost. V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 237.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.".
U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 94 0 Mal 026609 19 Rev od 15. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 20. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 8. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantkinje navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade za izvršenu faktičku eksproprijaciju nekretnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinje u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
35. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud zapaža da apelantkinje povredu prava na pravično suđenje, u prvom redu, vide u tome što je Vrhovni sud meritorno odlučivao o reviziji tužene, pozivajući se na odredbu člana 237 stav 3 ZPP, iako za to, kako navode, nisu bili ispunjeni uslovi propisani tom odredbom ZPP, zbog čega je revizija trebalo da bude odbačena kao nedozvoljena. Takođe, osporavaju presudu Vrhovnog suda jer je taj sud zaključio da je zemljište u svojini tužene iako je prethodno pravosnažnom sudskom odlukom tog suda u postupku tužene protiv apelantkinja utvrđeno da tužena nije vlasnik predmetne nekretnine, te u kojem postupku je revizija tužene odbačena kao nedopuštena.
37. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje (osporene odluke istih sudova, identičan tužbeni zahtjev i u vezi s tim lokalitet na kojem se nalaze nekretnine, gotovo identični razlozi odlučenja) u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda (u tom predmetu apelanta je zastupao isti pravni zastupnik),u predmetu broj AP 3239/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3239/19 od 17. februara 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3239/19 razmatrao apelaciju apelanta Dragana Perovića kojom je osporena Presuda Vrhovnog suda od 15. maja 2019. godine, te da je predmetnu apelaciju odbio kao neosnovanu. U predmetnoj apelaciji apelant je, takođe, smatrao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud meritorno odlučivao o reviziji tužene, pozivajući se na odredbu člana 237 stav 3 ZPP, iako za to nisu bili ispunjeni uslovi propisani tom odredbom, zbog čega je revizija trebalo da bude odbačena kao nedozvoljena, te jer je utvrđeno da je zemljište u svojini tužene, iako je prethodno pravosnažnom sudskom odlukom tog suda u postupku tužene protiv apelanta utvrđeno da tužena nije vlasnik predmetne nekretnine.
38. Ustavni sud podsjeća da je citiranoj odluci (tačka 33) naveo: „Povredu prava na pravično suđenje apelant u prvom redu vidi u tome što je Vrhovni sud meritorno odlučivao o reviziji tužene, pozivajući se na odredbu člana 237 stav 3 ZPP iako za to nisu bili ispunjeni uslovi propisani tom odredbom, zbog čega je revizija trebalo da bude odbačena kao nedozvoljena. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz revizije tužene, suprotno apelantovim navodima, proizilazi da je tužena reviziju podnijela sudu shodno članu 237 stav 3 tačka 1) ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i na razloge koje je tužena navela u svojoj reviziji kao razloge za uvažanje revizije u smislu navedenog člana (nepodudarnosti presuda Okružnog suda). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pored okolnosti da shvatanje u pobijanoj presudi u vezi sa pravnim osnovom za utvrđenje prava svojine na nekretninama nije podudarno sa izraženim shvatanjem istoga suda u prethodnoj odluci, ukazao i na okolnost da navedeno shvatanje u pobijanoj presudi nije podudarno „ni sa shvatanjem Vrhovnog suda u pogledu navedenog spornog pravnog pitanja“, pa je „radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“ reviziju tužene dozvolio. Dovodeći odredbu člana 237 stav 3 u vezu sa ovakvim obrazloženjem Vrhovnog suda u pogledu razloga kojima se vodio kada je dozvolio reviziju tužene, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava Vrhovnog suda. Pri tome, imajući u vidu navedeno jasno obrazloženje Vrhovnog suda, okolnost da Vrhovni sud nije eksplicitno naveo i odgovarajuću tačku stava 3 člana 237 ZPP ne utiče na ovakvu odluku Ustavnog suda, jer se očigledno radi o razlogu sadržanom u prvoj rečenici stava 3 navedenog člana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u više odluka ukazao da odredba člana 237 stav 3 ZPP daje diskreciono pravo Vrhovnom sudu da prilikom ispitivanja dopustivosti revizije u svakom konkretnom slučaju procijeni da li je određeno pitanje od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2549/13 od 15. septembra 2016. godine, tačka 57, i AP 1106/16 od 6. juna 2018. godine, tačka 31, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da meritornim odlučivanjem o reviziji tužene u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio procesno pravo, niti je prekoračio svoja ovlašćenja.“
39. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u tački 34 citirane odluke, u vezi sa apelantovim prigovorom da je Vrhovni sud zaključio da je zemljište u svojini tužene, iako je prethodno pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da tužena nije vlasnik predmetne nekretnine i u kojem postupku je odbacio reviziju, takođe, ukazao „da je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 4 Zakona o eksproprijaciji, prema kojoj su predmet eksproprijacije nekretnine u svojini fizičkih i pravnih lica, kakvo svojinsko pravo, u vrijeme privođenja namjeni, apelant nije imao na predmetnoj nekretnini, kao da i naknada za eksproprisano gradsko građevinsko zemljište pripada samo zakonom određenim nosiocima toga prava, koje svojstvo apelant, takođe, nema. Dakle, Vrhovni sud je, odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada za faktički eksproprisanu nekretninu, utvrđivao da li je apelant vlasnik predmetne nekretnine u kojem kontekstu je i dato obrazloženje osporene odluke“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u tački 35 citirane odluke zaključio „da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije“.
40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija, zapravo, pokreće identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih prigovora apelantkinja. S obzirom na to da je Vrhovni sud u odluci osporenoj ovom apelacijom dao identične razloge za odbijanje revizije apelantkinja kao u citiranoj odluci (AP 3239/19), Ustavni sud u takvim okolnostima ne nalazi niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelantkinje ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, poziva na obrazloženje koje je dato u Odluci broj AP 3239/19 od 17. februara 2021. godine.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na navode apelantkinja u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
Pravo na imovinu
42. U odnosu na navode apelantkinja o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantkinje ove navode, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelantkinja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kada je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge kojima se vodio kada je dozvolio reviziju tužene u skladu sa odredbom člana 237 stav 3 ZPP, te kada je pitanje svojine apelantkinja na predmetnoj nekretnini razmotrio u smislu relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji.
44. Ustavni sud, takođe, smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su apelantkinje navode o kršenju prava na imovinu zasnovale na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević