Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-493/21 (N. R.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-493/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-493/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nenad Rubež, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Rubež protiv Presude Okruznoga suda u Bijeljini broj 83 0 P 030013 19 Gz 2 od 20. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Rubež bog navodne povrede članka 17. Ustava Republike Srpske, zbog nenadleznosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Rubež (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Zvornika, kojega zastupa Sonja Rubež, odvjetnica iz Zvornika, podnio je 11. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okruznoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Okruzni sud) broj 83 0 P 030013 19 Gz 2 od 20. prosinca 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-466/20 od 26. ožujka 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Okružnoga suda od 20. prosinca 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 83 0 P 030013 20 Rev od 13. siječnja 2021. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnoga suda u Zvorniku od 13. veljače 2019. godine obvezani su tuženici (D.Ž. kao prvotuženik i Grad Zvornik, kao drugotuženik) da apelantu na ime naknade materijalne štete na motornome vozilu marke Renault Megane isplate određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu solidarno isplate troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.

4. Presudom Okružnoga suda od 20. prosinca 2019. godine priziv drugotuženika je usvojen i prvostupanjska presuda preinačena tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženika, kojim je apelant tražio da mu isti naknadi materijalnu štetu na motornome vozilu solidarno sa prvotuženikom, kao i da mu solidarno sa prvotuženikom naknadi troškove parničnoga postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant vlasnikom motornoga vozilo, da je po ovlaštenju apelanta njegov sin (N.R.) 9. prosinca 2015. godine odvezao motorno vozilo u autopraonicu „Maja“ u Zvorniku, da je vozilo preuzeo M.D. kojega je angažirao prvotuženik da ga zamijeni na poslovima u autopraonici. Okružni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno da je M.D. nakon pranja motornoga vozila „provozao se“ istim i vraćajući se nazad u autopraonicu prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je vozilo oštećeno, da je apelant i ranije dovozio vozilo u ovu autopraonicu i da nije bilo razloga da posumnja da ista radi nelegalno. Okružni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno da prvotuženik nije imao odobrenje nadležnoga organa za rad autopraonice, da prvotuženik sa M.D. nije zaključio ugovor o radu, ali s obzirom da je kritičnoga dana prvotuženik angažirao ovu osobu da radi i da je isti postupao po nalogu prvotuženika, prvotuženik je odgovoran kao da ga je sam izvršio u smislu odredbi čl. 611. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), koje odredbe se odnose na ugovor o djelu. Okružni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno iz akta drugotuženika od 11. prosinca 2015. godine da prvotuženik ne posjeduje poduzetničku radnju niti djelatnost, te da u razdoblju kada se desio sporni događaj isti je radio bez odobrenja, te da odgovornost drugotuženika, prema stavu prvostupanjskoga suda, proistječe iz toga što njezini inspekcijski organi nisu vršili inspekcijski nadzor na temelju čl. 16. Zakona o inspekcijama, kao i čl. 9. Zakona o komunalnoj policiji, te po Pravilniku o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta drugotuženika. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da se odgovornost drugotuženika temelji na odredbama 172. ZOO, kojom je propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njegov organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi sa vršenjem svojih funkcija, pa kako organi drugotuženika nisu obavljali inspekcijski nadzor nad poslovanjem prvotuženika, on je bespravno i bez odobrenja obavljao djelatnost, te da su nadležni organi prvotuženiku zabranili rad odnosno da je vršen nadzor i uklonjen naziv autopraonice, potencijalni korisnici usluga ne bi dovozili svoja vozila na pranje. Okružni je sud istakao da je odluka prvostupanjskoga suda u odnosu na prvotuženika pravilna, te da odgovornost prvotuženika postoji na temelju odredaba čl. 611. ZOO po kojemu poslenik odgovara za osobe koje su po njegovome nalogu radile na poslu koji je poslenik preuzeo da ga izvrši, kao da ga je sam izvršio. Okružni je sud istakao da, pak, nalazi da je prvostupanjski sud glede odgovornosti drugotuženika, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, izveo pogrešan zaključak, što je dovelo i do pogrešne primjene materijalno pravnih odredbi čl. 154. i 172. ZOO, pa je ovaj sud uvažavajući priziv tuženika na temelju čl. 224. st. 1. toč. 5. i čl. 229. toč. 5. Zakona o parničnom postupku prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika u cijelosti odbio kao neutemeljen. Okružni je sud istakao da je prema čl. 172. st.

1. ZOO propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njegov organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi sa vršenjem svojih funkcija. Okružni je sud istakao da u konkretnomu slučaju kao temelj odgovornosti drugotuženika prvostupanjski sud nalazi u tomu što inspekcijski organi nisu kontrolirali rad autopraonice, odnosno istaknutu firmu, te nije cijenjeno da li je prema teoriji adekvatne uzročnosti adekvatan uzrok za štetu apelanta to što nije vršena kontrola naziva firme i da je to moglo prouzročiti da dođe do konkretne štete, odnosno da li bi do iste došlo i da je ta kontrola vršena. Okružni je sud istakao da ovaj sud nalazi da nije adekvatan uzrok za prouzročenu štetu apelantu to što nije vršena kontrola nadzora firme od strane organa drugotuženika. Okružni je sud istakao da se ne može odgovornost tuženika temeljiti na pretpostavci da je vršen nadzor i uklonjen natpis autopraonice, nakon što je ranije vlasnik odjavio tu djelatnost, da potencijalni korisnici usluga ne bi dovozili svoja vozila na pranje, pa da tako do predmetne štete ne bi došlo. Okružni je sud istakao da se ovaj zaključak suda može pretpostaviti isto kao što se može pretpostaviti da bi do štete na vozilu apelanta došlo i da je vršena kontrola, odnosno da je autopraonica imala rješenje o obavljanju djelatnosti, jer nije isključeno da bi M.D. i tada uzeo vozilo apelanta i sa njim se provozao izvan autopraonice koja je registrirana.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći da „nesporno je da je Opština Zvornik odgovorna za štetu koju je pretrpio apelant, jer njeni organi u vršenju ili u vezi vršenja svojih dužnosti u javnom interesu nisu pravilno radili i nisu obavljali svoju dužnost, nisu zabranili rad prvotuženiku iako su to bili obavezni i nisu preuzeli mjere za efikasnu zaštitu imovine apelanta, te je u skladu sa čl. 172. ZOO drugotuženik dužan solidarno sa prvotuženikom nadoknaditi štetu apelantu“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz Ustava Republike Srpske (konkretno, čl. 17.).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadlezan za odlucivanje;;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)Nenadležnost za odlučivanje

8. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz čl. 17. Ustava Republike Srpske. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini».

9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Republike Srpske jer ista, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovome Ustavu» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3918/09 od 10. oktobra 2012. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

b)Dopustivost Prima facie

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta glede odgovornosti drugotuženika, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-493/21 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio