Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/21 (K. D.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-513/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-513/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kemal Delić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kemal Delić protiv Presude Okružnoga suda u Doboju broj 87 0 P 026171 20 Gž od 4. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Tesliću broj 87 0 P 026171 18 P od 27. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Kemal Delić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Teslića, kojega zastupa Marijan Savić, odvjetnik iz Teslića, podnio je 13. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Doboju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 026171 20 Gž od 4. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Tesliću broj 87 0 P 026171 18 P od 27. ožujka 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obveže tuženika (M.J.) da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcele označene kao k.č. br. 495, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, te bliže označeno u skici snimanja vještaka, te da se apelant može na temelju takve presude uknjižiti u zemljišnoknjižnoj evidenciji kao vlasnik i posjednik toga dijela parcele. Nadalje, obvezan je apelant da tuženiku naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 1.170,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da među parničnim strankama nije sporno da je apelant posjednik i vlasnik parcele označene kao k.č. br. 494 KO Teslić Grad, a da je tuženik posjednik parcele označene kao k.č. br. 495 KO Teslić Grad i da se vodi u zemljišnoknjižnoj evidenciji kao vlasnik navedene parcele. Okružni je sud istakao da je sporno da li je apelant vlasnik dijela parcele označene kao k.č. br. 495 i da li je tuženik dužan predati apelantu taj dio sporne parcele u posjed. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da se između parcela koje koriste apelant i tuženik nalazi ograda sa betonskim coklom, te da je na okolnost dijela parcele za koje apelant smatra da je njegovo vlasništvo i da je tuženik nezakonito drži u posjedu, provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke (S.M.). Okružni je sud istakao da je nalaz i mišljenje ovoga vještaka prvostupanjski sud prihvatio jer je objektivan i urađen sukladno pravilima struke, te je na temelju istoga utvrđeno da apelant drži u posjedu parcelu k.č. br. 494, a tuženik parcelu k.č. br. 495. Okružni je sud istakao da je dalje utvrđeno da navedene parcele nisu mijenjale svoju širinu od 1965. godine, da sporni dio zemljišta za koje apelant tvrdi da pripada njemu predstavlja dio parcele tuženika i da se željezna ograda, koja predstavlja među između parcela apelanta i tuženika, nalazi na granici njihovih parcela sukladno važećoj katastarskoj evidenciji u granicama tolerancije. Okružni je sud istakao da željezna ograda postoji dulje vremensko razdoblje i da nije mijenjala položaj, što je prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza svjedoka E.H., koji je izjavio da ne zna kada je točno ista napravljena, ali da se sjeća da je istu preskakao kada je imao 15 godina (dakle, prije 35 godina). Okružni je sud istakao da je isto potvrdio i svjedok S.F. koji je izjavio da je prije željezne ograde postojala ograda od tarabe napravljena 1972. godine, a da je 1981.-1982. godine napravljena željezna ograda, koja od tada nije pomjerana. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da provedenim dokazima apelant nije dokazao da je vlasnikom spornoga dijela parcele k.č. br. 495, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 123. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci osporene odluke. Okružni je sud istakao da prizivnim navodima apelanta se ne dovodi u pitanje objektivnost i stručnost nalaza i mišljenja vještaka, tim prije što je na zapisnik od 28. veljače 2020. godine apelant izjavio da misli da je nalaz sačinjen po pravilima struke. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud u svemu dao jasne razloge u osporenoj presudi zbog čega nije poklonio vjeru iskazu svjedoka O.A. koje je prihvatio i ovaj sud (prvostupanjski je sud, naime, istakao da nije mogao istinitim prihvatiti navode ovoga svjedoka, da je ograda koja se nalazi između parcela pomjerana 1973.-1974. godine na način da je sužen put koji se nalazi između ograde i doma apelanta, tj. da je smanjena površina zemljišta parcele apelanta, jer je isti u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka). Okružni je sud istakao da, imajući u vidu da apelant nije provedenim dokazima u smislu čl. 123. ZPP dokazao da je vlasnikom spornoga dijela parcele k.č. br. 495, sud nalazi da mu tuženik nije dužan istu predati u posjed, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neutemeljen. Okružni je sud istakao da je odluka prvostupanjskoga suda u dosađujućemu dijelu troškova postupka donijeta uz pravilnu primjenu važećega materijalnoga prava, pa se suprotni prizivni navodi ukazuju neutemeljenim (naime, prvostupanjski je sud, odluku o troškovima donio primjenom odredbi čl. 383., čl. 386. st. 1., čl. 387. st. 1 i čl. 396. ZPP obvezavši apelanta da tuženiku naknadi troškove zastupanja tuženika po punomoćniku u iznosu od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu, ročištu na licu mjesta i na glavnoj raspravi iznos od 660,00 KM (sve sukladno tar. br. 3. st. 1. alineja 1. i tar br. 12 OT), PDV u iznosu od 153,00 KM, naknadu za uporabu osobnoga vozila u iznosu od 87,10 KM, te troškove pribavljanja dokumentacije u iznosu od 30,00 KM).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „ako se uzme da je svjedok O.A. istakao da je tuženik izvršio pomjeranje ograde…onda je neshvatljivo ne samo usvajati očito neosnovan prigovor, te još i obavezivati apelanta na naknadu troškova postupka“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom, pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević