Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-399/21 (D. C.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-399/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-399/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dubravko Curać, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dubravko Curać protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 K 061178 20 Kž od 24. studenoga 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 K 061178 19 K od 10. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dubravko Curać (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Trebinja, kojega zastupa Zoran Ignjatić, odvjetnik iz Trebinja, podnio je 5. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 061178 20 Kž od 24. studenoga 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 K 061178 19 K od 10. rujna 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, oglašen je krivim apelant što se 17. srpnja 2018. godine, kao sudionik u prometu, upravljajući motornim vozilom „Renault Clio“, nije pridržavao prometnih propisa na način da vozilo u kretanju nije držao što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj odaljenosti od nje, da s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa i stanje puta koji je bio mokar i sklizak, ne ugrožava druge sudionike u prometu, protivno čl. 39. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (u daljnjemu tekstu: ZOSP), olako držeći da do prometne nezgode neće doći i da neće ugroziti druge sudionike u prometu, uslijed čega je vozilom, između ostaloga, prešao na lijevu prometnu traku udarivši u prednji dio vozila „VW Golf 6“, čime je učinio kazneno djelo Ugrožavanje javnoga prometa iz čl. 402. st. 3. u svezi sa st. 1. Krivičnoga zakonika (u daljnjemu tekstu: KZ), pa mu je na temelju istoga propisa, te na temelju čl. 49. i 50. istoga KZ izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud naveo da nisu utemeljeni prizivni navodi kojima se ukazuje na povredu prava na obranu iz čl. 311. st. 1. toč. g) Zakona o kaznenome postupku, gdje priziv potencira činjenicu da je javni tužitelj prije davanja završnih riječi izmijenio optužnicu na način koji je obrani onemogućio provođenje odgovarajućih dokaza za promjenu pravne kvalifikacije djela. Okružni je sud istakao da izmjena optužnice na način da je u njezin dispozitiv unesen drugi blanketni propis u odnosu na prvobitnu inačicu optuženice, ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka, niti je takvim postupanjem javnoga tužitelja apelant doveden u nepovoljniji položaj. Okružni je sud istakao da apelant smatra da je navedenim postupanjem javnoga tužitelja prekršeno pravo na obranu, navodeći da mu je na taj način uskraćeno pravo da provede dokaze na tako izmijenjene okolnosti. Okružni je sud istakao da, međutim, obrana zanemaruje činjenicu da je prvostupanjski sud nakon izmjene optužnice dao mogućnost branitelju apelanta na dodatno vrijeme u cilju pripremanja obrane. Okružni je sud istakao da, nadalje, ovako izmijenjenom optužnicom apelant nije doveden u teži položaj, jer mu je izmijenjenom optužnicom na teret stavljeno isto kazneno djelo, a u optužnicu nisu unesene bilo kakve činjenice i okolnosti koje bi djelu dale teži oblik. Okružni je sud istakao da prizivnim navodima se ne spori činjenica da je apelant kritične prilike svojim vozilom prešao u suprotnu prometnu traku, kojom se kretalo vozilo oštećenoga, ali da ustrajava u tvrdnji da se manjkavost pobijane presude sastoji u tomu što nije utvrđen razlog i uzrok prelaska vozila apelanta u suprotnu prometnu traku. Okružni je sud istakao da, suprotno takvim prizivnim navodima, vijeće ovoga suda smatra da je ocjena svih provedenih dokaza od strane prvostupanjskoga suda izvršena svestrano, potpuno i pravilno, te da je činjenično stanje u pobijanoj presude pouzdano i potpuno utvrđeno. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je neposredni uzrok prometne nezgode prelazak vozila apelanta preko pune središnje linije u suprotnu lijevu prometnu traku, pri čemu je došlo do sudara prednjih dijelova vozila kojim su upravljali apelant i oštećeni. Okružni je sud istakao da sadržaj dokazne građe upućuje da se u konkretnomu slučaju radilo o nepridržavanju prometnih propisa kod mimoilaženja, prema kojima su vozači dužni da se kreću desnom stranom ceste i da prilikom mimoilaženja sa svoje lijeve strane ostave dovoljno rastojanja između svojega vozila i vozila sa kojim se mimoilaze, te da po potrebi svoje vozilo pomjere ka desnoj ivici kolovoza. Okružni je sud istakao da je po ocjeni ovoga suda vještak prometne struke (D.R.) na pretresu pred prvostupanjskim sudom iznio sadržajnu argumentaciju iz koje proistječu propusti apelanta, koji predstavljaju kršenje blanketne norme iz čl. 39. st. 1. i 2. ZOSP. Okružni je sud istakao da je zaključak vještaka o uzroku prometne nezgode, prvostupanjski sud s pravom ocijenio objektivnim, stručnim i prihvatljivim, te utemeljenim na dokazima koji nesumnjivo upućuju na odgovornost apelanta (naime, u nalazu i mišljenju, vještak je istakao da razlog prelaska vozila nalazi u neusklađenosti brzine ili potpunoj nepažnji vozača ili njegovoj nagloj reakciji, te naglašava da je tehnički uzrok nastanka nezgode nepoštivanje propisa o vožnji desnom stranom kolovoza). Okružni je sud istakao da je neprihvatljiva teza obrane da je apelant kontrolu nad vozilom izgubio iz slučajnih i neobjašnjivih razloga, te da se kritične prilike nalazio na području tzv. „slučaja“. Okružni je sud istakao da je, naime, pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je apelant vozilo nepažljivo i nedovoljno oprezno, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti. Okružni je sud istakao da smatrajući da je uzročni kompleks koji je doveo do predmetne nezgode prikazan netočno, obrana je svoje prizivne navode morala potkrijepiti objektivnim dokazima, jer obrana podliježe teretu dokazivanja eventualnih privilegiranih okolnosti slučaja. Okružni je sud istakao da međutim na takve okolnosti nije izveden niti jedan dokaz obrane, te da su tvrdnje da su uzroci nezgode slučajni i nepredviđeni razlozi, sasvim proizvoljna pretpostavka branitelja apelanta. Okružni je sud istakao da kod „slučaja“ (casus) nema niti svijesti niti volje, ali niti mogućnosti da se predvidi nastupanje posljedice, ali da je takva mogućnost u konkretnomu slučaju, s obzirom na cjelokupan sadržaj dokazne građe, sasvim isključena.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da „prvostepeni i drugostepeni sud potpuno zanemaruju iznesene argumente odbrane tokom krivičnog postupka, te na njegovu štetu nalaze da je kriv, te takvim postupanjem i u suprotnosti sa dokaznom građom zauzimaju stav da je apelant kriv, direktno kršeći prezumpciju nevinosti i načelo in dubio pro reo“, te istječe „da tužilaštvo na glavnom pretresu mijenja optužnicu… te izmjenom optužnog akta i faktičkom promjenom pravne kvalifikacije djela, tužilaštvo nije sprovelo niti jedan jedini dokaz, čime je odbrana ostala uskraćena da iznese svoje dokaze“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da prava obrane apelanta nisu odgovarajuće poštivana glede izvedenih dokaza ili da je procjena redovitih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta, odnosno da su redoviti sudovi imali i najmanju sumnju glede nekoga od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta u smislu poštivanja načela in dubio pro reo, kao posebnoga izraza načela predmnijeve nevinosti. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-399/21 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio