Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/21 (Lovačko udruženje "Potkozarje" Piskavica)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-491/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-491/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Lovačko udruženje "Potkozarje" Piskavica, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Lovačko udruženje "Potkozarje" Piskavica protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 173781 20 G ž 2 od 11.
svibnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 173781 19 Mal 2 od 6. studenoga 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lovačko udruženje "Potkozarje" Piskavica (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Bojan Peulić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 13. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 173781 20 G ž 2 od 11. svibnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 173781 19 Mal 2 od 6. studenoga 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2810/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Okružnoga suda od 11. svibnja 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Mal 173781 20 Rev od 13. siječnja 2021. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci od 6. studenoga 2019. godine obvezan je apelant kao prvotuženik da tužitelju (J.L.) na ime naknade materijalne štete isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na Grad Banjaluku, kao drugotuženika, kao neutemeljen.
4. Presudom Okružnoga suda od 11. svibnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen, te je prvostupanjska presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je na temelju činjenica koje su iznijele stranke i dokaza koji su provedeni u prvostupanjskome postupku utvrđeno da je u zapisniku o uviđaju prometne nezgode sa materijalnom štetom od 14. svibnja 2013. godine, sa skicom lica mjesta, navedeno da se 1. svibnja 2013. godine dogodila prometna nezgoda na putu u mjestu Šušnjari, u kojoj je sudjelovao tužitelj, koji je upravljao svojim vozilom marke Mercedes, koji je prednjom desnom stranom udario u srnu, koja je izletjela na kolovoz. Okružni je sud istakao da je pri tomu došlo do oštećenja branika, poklopca motora, prednjega desnoga unutarnjega svjetla i prednje maske vozila, da je utvrđeno da je tužitelj alko testiran i da nije utvrđeno prisustvo alkohola u organizmu. Okružni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da se tužitelj obratio apelantu sa izvansudskim zahtjevom za naknadu štete, da je vještak strojarske struke (B.R.) u svojemu nalazu i mišljenju od 12. listopada 2017. godine dao procjenu da troškovi popravke vozila iznose 2.006,44 KM. Okružni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da su Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske i apelant zaključili ugovor kojim navedeno ministarstvo daje apelantu na korištenje lovište „Bobija“. Okružni je sud istakao da cijeneći da postoji odgovornost apelanta za nastalu štetu pričinjenu naletom divlje životinje, koja se smatra opasnom stvari i da navedeni put predstavlja lovište i to nelovnu površinu kojom gazduje apelant, te da je na mjestu prometne nezgode zatečen upravo lovočuvar apelanta, prvostupanjski je sud pravilno odlučio pobijanom presudom i to primjenom odredbi čl. 154., 173., 174. i 277. Zakona o obligacionim odnosima, čl. 5., 23., 57. i 58. Zakona o lovstvu, čl. 20. i 31. Zakona o javnim putevima, kao i čl. 7. i 23. Zakona o parničnome postupku. Okružni je sud istakao da je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotuženika utemeljen, s obzirom da tužitelj nije dokazao da je šteta nastala zbog propuštanja drugotuženika da postavi znak obavještenja o divljači na putu. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 57. st. 1. Zakona o lovstvu propisano da je korisnik lovišta dužan da poduzima mjere za sprječavanje štete koju divljač može pričiniti ljudima ili njihovoj imovini na zemljištu i vodu na kojima se nalazi lovište. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 58. st. 1. istoga Zakona propisano da štetu koju pričini lovostajem zaštićena divljač, naknadu pričinjene štete plaća korisnik lovišta. Okružni je sud istakao da kako nije sporno da navedeni put predstavlja lovište i to nelovnu površinu kojom upravlja apelant, ovaj sud nalazi da je shodno navedenim odredbama, pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je prvotuženik odgovoran za pričinjenu štetu. Okružni je sud istakao da kako prizivni navodi apelanta da ne postoji njegova isključiva odgovornost za predmetu štetu, već samo solidarna sa drugotuženikom, kao jedinstvenim suparničarom, su neutemeljeni, o čemu je prvostupanjski sud dao jasno i valjano obrazloženje koje prihvata i ovaj sud (prvostupanjski je sud, naime, istakao da su apelantu kao korisniku lovišta poznate regije gdje se divljač pojavljuje na putu, te isti ima obvezu da o tomu obavijesti upravljača puta (drugotuženika) radi postavljanja odgovarajućega prometnoga znaka, te kako tijekom postupka nije dokazano da se apelant obraćao sa takvim zahtjevom, i nije dokazano da je prometni znak „divljač na putu“ morao biti postavljen, niti je dokazao da je šteta nastala propuštanjem pravovremenoga postavljanja znaka, ne postoji odgovornost drugotuženika za nastanak prometne nezgode).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da je „postupanje drugotuženika, tj. njegovo propuštanje postavljanja saobraćajnog znaka „divljač na putu“ sigurno imala uticaja na percepciju tužioca kao korisnika puta, te da je tužilac bio blagovremeno obaviješten saobraćajnim znakom, sasvim sigurno bi predvidio mogućnost nastanka štete i izbjegao odnosno bitno umanjio eventualne štetne posljedice“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević