Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3596/20 (S.S. i mldb. S.S.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nehumano postupanje
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Istraga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pozitivna obaveza
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3596/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3596/20, rješavajući apelaciju S. S. i mldb. S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. S. i mldb. S. S.
podnesena protiv Obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004923 20 od 10. augusta 2020.
godine i Obavještenja Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj T09 0 KT 0147746 19 od 21. maja 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. S. i mldb. S. S.
podnesena protiv Obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004923 20 od 10. augusta 2020.
godine i Obavještenja Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj T09 0 KT 0147746 19 od 21. maja 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mldb. S. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonska zastupnica – majka S. S. (u daljnjem tekstu: apelanticina zakonska zastupnica ili apelanticina majka) iz Sarajeva, a nju Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 12. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Obavještenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0004923 20 od 10. augusta 2020. godine i Obavještenja Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T09 0 KT 0147746 19 od 21. maja 2020. godine zbog neprovođenja djelotvorne istrage po krivičnoj prijavi.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Federalno tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 2. novembra 2020. godine, a Kantonalno tužilaštvo 30. novembra 2020. godine i 16. februara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U postupku razvoda braka između apelanticine majke i apelanticinog oca (u daljnjem tekstu: tuženi) koji se vodio (ili se još vodi) pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 OP 352756 13 P, na ročištu od 28. februara 2017. godine je zbog sumnje apelanticine majke da je apelantica doživjela traumu koju je uzrokovao tuženi, punomoćnik tuženog izjavio: „Cijeneći ozbiljnost optužbi koje je u odnosu na mog klijenta iznijela tužiteljica, a u skladu s ovlaštenjima koja ima sud, predlažem da sud zaključi ovu raspravu, te dostavi spis Kantonalnom tužilaštvu radi ocjene da li se u ponašanju tuženog stječu obilježja nekog krivičnog djela, posebno krivičnog djela iz oblasti spolnog nasilja prema maloljetnicima, odnosno da li u elementima ponašanja tužiteljice ima elemenata krivičnog djela lažnog optuživanja, odnosno onemogućavanja vršenja roditeljskog prava na štetu tuženog.“
6. Kantonalno tužilaštvo je 21. i 26. maja 2017. godine obavijestilo apelanticinu majku i njenu punomoćnicu da se neće provoditi istraga protiv tuženog jer ne postoji osnovana sumnja da je tuženi počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), uz pouku da je u roku od osam dana moguće podnijeti pritužbu Uredu tužioca. Iz obavijesti Kantonalnog tužilaštva dostavljene Općinskom sudu proizlazi da protiv ove odluke nije podnesena pritužba.
7. Apelanticina zakonska zastupnica je 22. jula 2019. godine Kantonalnom tužilaštvu podnijela novu krivičnu prijavu protiv tuženog zbog krivičnog djela bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH i predložila da se izvedu novi dokazi.
8. Kantonalno tužilaštvo je 21. maja 2020. godine donijelo Naredbu broj T09 0 KT 0147746 19 prema kojoj se neće provoditi istraga protiv tuženog jer ne postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH.
9. Punomoćnica apelanticine zakonske zastupnice je 1. juna 2020. godine protiv naredbe o neprovođenju istrage podnijela pritužbu Uredu glavne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva. Ured glavne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva je 15. juna 2020. godine aktom broj T09 0 KTP 0147746 20 odbio kao neosnovanu pritužbu protiv naredbe o neprovođenju istrage, o čemu je obavijestio punomoćnicu apelantica. U obrazloženju je navedeno da su radnjama preduzetim od strane postupajućeg tužioca utvrđene sve okolnosti u vezi s navodima krivične prijave i da su u odluci prema kojoj se istraga protiv tuženog neće provoditi izložene sve odlučne činjenice i dati razlozi za njeno donošenje. Konkretizirajući razloge odbijanja pritužbe, navedeno je sljedeće: da je u prilogu krivične prijave protiv tuženog dostavljena materijalna dokumentacija, i to, između ostalog, medicinska dokumentacija na ime apelantice KCU Sarajevo – Psihijatrijska klinika od 4. jula 2013. godine; medicinska dokumentacija na ime apelantice Poliklinika A.B.R. od 15. septembra 2014. i 27. maja 2015. godine; nalaz i mišljenje vještaka psihijatra Vere Daneš-Brozek za apelanticu u predmetu Općinskog suda broj 65 0 P 352756 od 2. oktobra 2015. godine; medicinska dokumentacija na ime apelantice JU Dom Zdravlja Sarajevo – Radna jedinica Novi Grad od 22. decembra 2016. godine. Osim toga, kako je dalje navedeno, po naredbi Kantonalnog tužilaštva za vještačenje maloljetne apelantice sačinjen je i Tužilaštvu dostavljen nalaz i mišljenje tima vještaka neuropsihijatrijske struke i kliničke psihologije od 18. novembra 2019. godine, iz kojeg proizlazi da je apelantica više puta obavila razgovor sa stručnim licima (specijalistom neuropsihijatrom dječje i adolescentske psihijatrije, subspecijalizantom forenzičke psihijatrije, kliničkim psihologom i psihijatrom) u različitim vremenskim periodima, tj. različitoj životnoj dobi (2014, 2015. i 2019. godine). Iz provedenog vještačenja proizlazi da su vještaci cijenili duševno zdravlje djeteta, njen psiho-fizički razvoj, kao i ostale relevantne komponente sa stanovišta struke, te da nisu primijetili simptome psihičke traume. Nadalje, iz medicinske dokumentacije Poliklinike A.B.R. od 15. septembra 2014. godine proizlazi da je apelantica dijete urednog razvoja i dobno adekvatnog ponašanja, kao i da opisi zbivanja u porodici, napetosti između roditelja, koje su bile prisutne od početka braka, mogu objasniti specifičnosti u ponašanju djevojčice; da nestabilnost sredine, napetosti kojima je izložena i uznemirenost ili depresivna raspoloženja kod roditelja mogu utjecati na nastanak i pojačavanje strahova, posebno onih noćnih i separacijskih; da iz medicinske dokumentacije navedene poliklinike od 27. maja 2015. godine proizlazi da je dijete uglavnom okruženo odraslima i da djeluje ozbiljno za svoju dob, te da se zna izboriti za ono što želi i među velikima, kao i među vršnjacima, da dijete djeluje smireno i da je odgovarajuće psihički razvijeno za dob, trenutno bez vidljivih emocionalnih problema; da u nalazu vještaka psihijatra Vere Daneš- Brozek od 2. oktobra 2015.godine, koji je dat po naredbi sudije Općinskog suda, između ostalog, stoji da je apelantica tjelesno i psihički zdravo dijete i da se ne zapažaju znaci psihičke traume, da konotacija u sudskom spisu i medicinskoj dokumentaciji o postojanju straha od zmije, ukoliko je i stvarno postojao strah, on je prevaziđen i vjerovatno se radilo o prolaznim strahovima od životinja koji su primjereni u toj dobi djeteta u toku normalnog razvoja, kao i da djevojčica ima uravnotežen i kvalitetno jednak emotivan stav prema oba roditelja.
10. Cijeneći naprijed navedeno, te uzimajući u obzir i zaključak iz nalaza i mišljenja tima vještaka neuropsihijatrijske struke i kliničke psihologije od 18. novembra 2019. godine, Ured glavne tužiteljice je zaključio da je pravilan zaključak postupajućeg tužioca da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan objektivni ili subjektivni dokaz koji bi na nesumnjiv način zaista ukazivao na činjenicu da je tuženi učinio predmetno krivično djelo ili bilo koje drugo krivično djelo propisano KZFBiH. Kako u pritužbi nisu istaknute nove okolnosti koje ranije nisu bile navedene, niti su ponuđeni novi dokazi koji bi mogli izazvati sumnju u pravilnost donesene tužilačke odluke, to je pritužba odbijena kao neosnovana, a odluka postupajućeg tužioca prihvaćena kao pravilna i zakonita.
11. Federalno tužilaštvo je povodom pritužbe apelanticine zakonske zastupnice protiv odluke o neprovođenju istrage aktom broj T11 KTA 0004923 20 od 10. augusta 2020. godine obavijestilo zakonsku zastupnicu da su odluke Kantonalnog tužilaštva pravilne i zakonite, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Federalno tužilaštvo je istaklo sljedeće: da iz osporenih odluka Kantonalnog tužilaštva i kompletnog spisa proizlazi da je protiv tuženog 22. jula 2019. godine podnesena krivična prijava zbog sumnje u počinjenje krivičnog djela bludnih radnji tvrdnjom da je apelantica 19. aprila 2013. godine bila kod tuženog i da je nakon cjelodnevnog boravka bila „uznemirena i histerična“ te da nije dozvoljavala nikakav fizički kontakt; da je zakonska zastupnica navedenog dana kod apelantice uočila promjene u vidu odbijanja hrane i ispoljavanja straha od zmije koju je navodno vidjela „u ruci“, kao i kamilu i zmaja; da je odbijala sama spavati u krevetiću te tražila blizinu majke; da je zakonska zastupnica posjetila Centar za socijalni rad Novi Grad te ukazala psihologu da ima sumnje da je dijete bilo izloženo nekom vidu seksualnog zlostavljanja, te su opisani njeni postupci u vezi s navedenim sumnjama. Postupajući po predmetnoj prijavi, zadužena kantonalna tužiteljica je izdala naredbu za provođenje timskog neuropsihijatrijskog vještačenja, koje je uključivalo i vještaka iz oblasti kliničke psihologije, na osnovu kojeg je zaključila da ne postoje osnovi sumnje da je tuženi počinio krivično djelo za koje je prijavljen, niti neko drugo krivično djelo propisano KZFBiH.
12. U pritužbi podnesenoj Federalnom tužilaštvu, kako je dalje navedeno, suštinski su ponovljeni ranije istaknuti navodi i izraženo neslaganje s pobijanim odlukama Kantonalnog tužilaštva koje je bazirano na nalazima i mišljenima vještaka koji se odnose na apelanticu, ali ne i na vještačenje tuženog, što je, prema mišljenju apelanticine zakonske zastupnice, u konkretnom slučaju bilo neophodno. U vezi s naprijed navedenim prigovorima, Federalno tužilaštvo je istaklo da je Kantonalno tužilaštvo svoju odluku u pretežnom dijelu zaista zasnovalo na nalazu i mišljenju provedenog vještačenja koje je, prema ocjeni Federalnog tužilaštva, u cijelosti provedeno u skladu s odredbama čl. od 111. do 115. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), te da su vještaci, koji su sačinjavali tim, stručnjaci iz oblasti relevantne za predmetnu krivičnopravnu stvar. Nalaz je sačinjen prema pismeno datoj naredbi tužioca i u njemu je jasno i određeno navedeno na osnovu čega je vještačenje provedeno, koji testovi su primijenjeni, kao i svi drugi podaci koji su smatrani potrebnim za objektivnu analizu, te su u konačnici, prema pravilima struke i nauke, iznijeli svoje stručno mišljenje u vezi s postavljenim zadatkom. Pored navedenog nalaza i mišljenja, evidentno je da je Kantonalno tužilaštvo pri donošenju odluke u obzir uzelo i svu ostalu medicinsku dokumentaciju koju je dostavila apelanticina zakonska zastupnica, iz koje jasno proizlazi da je dijete u više navrata i od strane više zdravstvenih ustanova i ljekara specijaliziranih za ovu problematiku bilo podvrgnuto posmatranju, da su oni obavljali razgovore s djetetom, kao i potrebna testiranja, pa se slijedom izloženog ne mogu prihvatiti osnovanim navodi iznijeti u pritužbi „da se trauma kod djeteta ne može utvrditi za dva sata koliko je, kako se navodi, trajalo vještačenje koje je naredilo Tužilaštvo“. Nadalje, objektivnim sagledavanjem svih činjenica i okolnosti predmetnog slučaja, nisu se mogli prihvatiti osnovanim prigovori da činjenično stanje u ovom predmetu nije potpuno i pravilno utvrđeno jer nije provedeno neuropsihijatrijsko vještačenje tuženog. U tom pravcu je ukazano da niti jedna zakonska odredba ne obavezuje tužioca da u svakom slučaju provede takvo, niti bilo koje drugo vještačenje, već se potreba za provođenjem određenih vještačenja procjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Stoga je zaključeno da pribavljanje nalaza i mišljenja za tuženog nije bilo obavezno. S druge strane, razmatranjem nalaza i mišljenja provedenog timskog neuropsihijatrijskog vještačenja djeteta od 18. novembra 2019. godine, kao i raspoložive medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu, ne može se izvesti zaključak, a pogotovo ne pouzdan zaključak, o tome da je apelantica uopće bila izložena bilo kakvom vidu seksualnog nasilja, niti postoje bilo kakvi dokazi ili svjedoci koji bi na bilo koji način objektivizirali sumnje zakonske zastupnice te ukazali da je tuženi na bilo koji način apelanticu izložio takvom (ili nekom drugom) obliku nasilja. Slijedom navedenog je zaključeno da je Kantonalno tužilaštvo u svojim odlukama pravilno zaključilo da ne postoje osnovi sumnje da je tuženi počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH za koje je prijavljen, niti neko drugo krivično djelo propisano KZFBiH, pa je provođenje neuropsihijatrijskog vještačenja tuženog pravilno ocijenjeno kao nepotrebno.
13. Cijeneći navedeno, te uzimajući u obzir i činjenicu da u pritužbi nisu iznijete nikakve nove činjenice niti okolnosti koje u vrijeme donošenja tužilačkih odluka nisu bile poznate, a koje bi eventualno mogle dovesti u pitanje pravilnost donesenih tužilačkih odluka, mišljenje je da su odluke Kantonalnog tužilaštva potpune i pravilne te da njima nije povrijeđen KZFBiH, zbog čega je pritužba podnesena Federalnom tužilaštvu odbijena kao neosnovana.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelacijom se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
15. U vezi s navodima o povredi navedenih prava u apelaciji se ističe: da je apelanticina zakonska zastupnica opravdano očekivala da će Kantonalno tužilaštvo provesti temeljitu istragu, što podrazumijeva odgovarajuća vještačenja tuženog, što je u konkretnom slučaju izostalo; da je Ured glavne tužiteljice prihvatio odluku postupajućeg tužioca kao pravilnu i zakonitu; da je tom prilikom zakonska zastupnica obaviještena da je Kantonalno tužilaštvo provelo dokaz neuropsihijatrijskim vještačenjem i kliničke psihologije, ali da zakonskoj zastupnici taj nalaz nije dostavljen, pa ga nije imala priliku preispitati; da je s apelanticom kod neuropsihijatra i kliničkog psihologa zakonska zastupnica provela ukupno dva sata i da je u tom kratkom vremenu nemoguće utvrditi činjenično stanje. Apelacijom se dalje ukazuje da je i glavna kantonalna tužiteljica površno pristupila rasvjetljavanju okolnosti iz krivične prijave jer je tek iz obavijesti Federalnog tužilaštva zakonska zastupnica saznala da tuženi uopće nije vještačen, kako je zahtijevala, te da se moralo provesti vještačenje tuženog, iz čega bi se sasvim sigurno moglo utvrditi postoji li opasnost za apelanticinu sigurnost.
16. Dalje se ističe da odredbe Evropske konvencije na koje je apelacijom ukazano nalažu državi da preduzme mjere neophodne za zaštitu života i zdravlja lica u okviru svoje jurisdikcije, te da je cilj te obaveze da omogući gonjenje ili pokretanje sudskih postupaka u slučajevima kada se smatra da povreda potječe od pojedinca, pri čemu „istraga mora biti dostupna porodici žrtve“. Apelanticina zakonska zastupnica smatra da Kantonalno tužilaštvo nije provelo djelotvornu istragu, čime su povrijeđena apelanticina prava, pa je predloženo da se apelacija usvoji i Kantonalno tužilaštvo obaveže da provede temeljitu istragu protiv tuženog.
b)Odgovori na apelaciju
17. Federalno tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano i da su, nasuprot tome, tokom postupka ispoštovana sva apelanticina prava. U vezi s navodima da u konkretnom slučaju nije u cijelosti provedena istraga niti rasvijetljeni navodi iz prijave jer nije provedeno neuropsihijatrijske vještačenje tuženog, istaknuta je odredba člana 231. stav 1. ZKP-a kojom je propisano da tužilac naređuje provođenje istrage ako postoji osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da stručna mišljenja koja su pribavljena u konkretnom predmetu nisu ukazivala da je apelantica bila izložena seksualnom ili nekom drugom vidu nasilja od strane tuženog, Kantonalno tužilaštvo je zaključilo da ne postoji osnov sumnje da je tuženi počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH za koje je prijavljen, niti neko drugo krivično djelo propisano KZFBiH, te je neuropsihijatrijsko vještačenje tuženog ocijenjeno nepotrebnim. U vezi s tim je istaknuta činjenica da ne postoji apsolutna obaveza na provođenje svih dokaza, pa tako ni vještačenja na koje se ukazuje, već da se potreba za provođenjem određenih vještačenja procjenjuje u svakom konkretnom slučaju, prema okolnostima istog, a da okolnosti konkretnog slučaja nisu ukazivale na potrebu provođenja takvog vještačenja. Prvostepenu odluku je preispitao Ured tužioca, a zatim Federalno tužilaštvo, te je ocijenjena pravilnom.
18. Kantonalno tužilaštvo se, zbog činjenice da se spis u vrijeme traženja odgovora na apelaciju nalazio kod Federalnog tužilaštva, nije posebno izjašnjavalo na apelaciju, a povodom ponovnog traženja se pridružilo odgovoru Federalnog tužilaštva.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Primjena pravila krivičnog postupka Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima su dužni da postupaju opštinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud Federacije ), tužilac i drugi učesnici u krivičnom postupku predviđeni ovim zakonom, kad postupaju u krivičnim stvarima.
Član 18.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.
Član 45. stav (1) i stav (2) tač. a) i b) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.
(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da "postoje osnovi sumnje" da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
b) provede istragu u skladu sa ovim zakonom.
Član 110.
Naredba o vještačenju (1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, u pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 111.
Dužnosti vještaka kog je odredio tužilac odnosno sud Lice koje tužilac odnosno sud odredi za vještaka dužno je tužiocu, odnosno sudu da dostavi svoj izvještaj koji sadrži sljedeće: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kojeg je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu. Vještak će detaljno obrazložiti kako je došao do određenog mišljenja.
Član 231. st. (1), (3) i (4) Naredba o provođenju istrage (1) Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
21. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
24. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelantica u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
25. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Kantonalnim tužilaštvom odnosi na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica, u kojem se apelanticina zakonska zastupnica pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave, a apelantica u ulozi oštećene. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo se takvo lice može smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP 2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg tretmana ili kazne
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju problematizira djelotvornost istrage tvrdnjom da se moralo provesti vještačenje tuženog, iz čega bi se sasvim sigurno moglo utvrditi postoji li opasnost za apelanticinu sigurnost. Osim toga, apelacijom se tvrdi da je država propustila preduzeti mjere neophodne za zaštitu života i zdravlja lica u okviru svoje jurisdikcije, te da je cilj te obaveze da omogući gonjenje ili pokretanje sudskih postupaka u slučajevima kada se smatra da povreda potječe od pojedinca, pri čemu „istraga mora biti dostupna porodici žrtve“.
27. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da prvo pitanje koje Ustavni sud treba riješiti u konkretnom slučaju je pitanje nadležnosti budući da iz citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda proizlazi da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH.
28. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da odredbama ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju nije predviđena mogućnost da, u slučaju kada Tužilaštvo donese odluku o neprovođenju istrage, stranke koje su nezadovoljne takvom odlukom mogu izdejstvovati meritornu odluku – presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom. Dalje, imajući u vidu relevantne odredbe ZKP-a, proizlazi da je u takvim slučajevima jedini pravni lijek koji stranke mogu koristiti prigovor (pritužba) protiv odluke o neprovođenju istrage. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se ovakva zakonska regulativa, odnosno nemogućnost da apelanti u skladu s važećim zakonodavstvom dođu do meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ocjene Ustavnog suda, ne može staviti na teret apelantima.
29. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji su pokretali pitanja u kontekstu kršenja prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne zbog neprovođenja ili nedjelotvornosti istrage od nadležnih organa, zaštićenih članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije smatrao da u konkretnim predmetima postoji njegova nadležnost u kontekstu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine, AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine i AP 1423/13 od 3. februara 2016. godine, objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu konkretni slučaj, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanja koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma, odnosno da apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te zaključuje da je apelacija dopustiva u odnosu na član 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
30. Međutim, to ne znači da apelanti prilikom podnošenja apelacije u ovakvim slučajevima ne treba da ispunjavaju i ostale uvjete iz člana 18. Pravila Ustavnog suda, već, naprotiv, i svi ostali uvjeti dopustivosti moraju biti ispunjeni kako bi se otvorila mogućnost da Ustavni sud postupa. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju predmet apelacije nedjelotvornost krivične istrage kojom su pokrenuta pitanja kršenja prava iz člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, smatra da je u takvim okolnostima apelacija dopustiva iako je osporena odluka zapravo naredba Tužilaštva o nepokretanju krivične istrage.
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica 12. augusta 2020. godine posredstvom zakonske zastupnice i njenog punomoćnika obaviještena o Odluci Federalnog tužilaštva broj T11 KTA 0004923 20 od 10. augusta 2020. godine kojom je odbijena pritužba zakonske zastupnice na odluku o neprovođenju istrage protiv tuženog. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 12. oktobra 2020. godine, proizlazi da apelacija ispunjava i uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda jer je u smislu navedene odredbe podnesena u roku od 60 dana. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelanticina zakonska zastupnica ukazuje da je zbog nedjelotvorne istrage Federalnog i Kantonalnog tužilaštva prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Zabrana podvrgavanja mučenju ili nečovječnom ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
35. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
36. U konkretnom slučaju apelanticina zakonska zastupnica smatra da odluke koje su donijeli Kantonalno i Federalno tužilaštvo, prema kojima se neće provoditi krivična istraga protiv tuženog jer ne postoji osnov sumnje da je počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH, niti neko drugo krivično djelo propisano u KZFBiH, ne ispunjavaju standard djelotvorne istrage. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja bilo neophodno provesti neuropsihijatrijsko vještačenje tuženog, iz čega bi se sasvim sigurno moglo utvrditi postoji li opasnost za apelanticinu sigurnost, te da je država propustila ispuniti pozitivnu obavezu preduzimanja potrebnih mjera radi zaštite života i zdravlja lica u okviru svoje jurisdikcije, te da je cilj te obaveze da omogući gonjenje ili pokretanje sudskih postupaka u slučajevima kada se smatra da povreda potječe od pojedinca, pri čemu „istraga mora biti dostupna porodici žrtve“.
37. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva te da je to jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije, od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnov za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, također, zasnivaju na načelu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u mnogim slučajevima je utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda Kmetty protiv Mađarske od 16. decembra 2003. godine, st. 38–43).
38. Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi presudu Evropskog suda, Ģakici protiv Turske, od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111–119).
39. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo postupilo po prijavi apelanticine zakonske zastupnice, te provelo postupak nakon kojeg je odlučilo da se neće provoditi istraga protiv tuženog jer ne postoji osnov sumnje da je počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH, niti neko drugo krivično djelo propisano u KZFBiH. Pri tome je istaknuto da su navodi prijave ispitani u okolnostima konkretnog slučaja, u okviru dokaza koje je uz prijavu dostavila apelanticina zakonska zastupnica, među kojima je obimna medicinska dokumentacija za apelanticu iz različite životne dobi (2014, 2015. i 2019. godine), te da je izveden novi dokaz 18. novembra 2019. godine timskim vještačenjem apelantice, pri čemu su tim sačinjavali stručnjaci iz oblasti neuropsihijatrije i kliničke psihologije. Ustavni sud primjećuje da su zatim Ured glavne tužiteljice i Federalno tužilaštvo ispitali pritužbe apelanticine zakonske zastupnice, te zaključili da oni ne dovode u sumnju tužilačku odluku o neprovođenju istrage protiv tuženog, te naveli razloge za takav stav koje su zasnovali na obimnoj medicinskoj dokumentaciji za apelanticu i timskom vještačenju apelantice koje je naredilo i provelo Kantonalno tužilaštvo, iz kojeg proizlazi da su vještaci cijenili apelanticino duševno zdravlje, njen psiho-fizički razvoj, kao i ostale relevantne komponente sa stanovišta struke, te da nisu primijetili simptome psihičke traume. Federalno tužilaštvo je razmotrilo navode iz pritužbe cijeneći da se suštinski prigovor o nedjelotvornosti istrage tiče neprovođenja neuropsihijatrijskog vještačenja tuženog, te kratkoće vremena u kojem je provedeno timsko vještačenje apelantice tvrdnjom da dva sata razgovora s apelanticom nije dovoljno vrijeme. U pogledu neosnovanosti istaknutih prigovora Federalno tužilaštvo je interpretiralo odredbu člana 231. stav 1. ZKP-a kojom je propisano da tužilac naređuje provođenje istrage ako postoji osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo, te da u okolnostima konkretnog slučaja iz stručnih mišljenja (medicinske dokumentacije koju je dostavila apelanticina zakonska zastupnica i timskog vještačenja koje je naredilo Kantonalno tužilaštvo) ne proizlazi da je apelantica bila izložena seksualnom ili nekom drugom vidu nasilja od strane tuženog. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, nalaz i mišljenje vještaka od 18. novembra 2019. godine je sačinjen prema pismeno datoj naredbi tužioca, u kojem je jasno i određeno navedeno na osnovu čega je vještačenje provedeno, koji testovi su primijenjeni, kao i svi drugi podaci koji su smatrani potrebnim za objektivnu analizu, te je u konačnici, prema pravilima struke i nauke izneseno stručno mišljenje u vezi s postavljenim zadatkom. Pored toga, uzeta je u obzir i sva ostala medicinska dokumentacija iz koje jasno proizlazi da je apelantica u više navrata i od strane više zdravstvenih ustanova i ljekara specijaliziranih za konkretnu problematiku bila podvrgnuta posmatranju i da se slijedom izloženog ne mogu prihvatiti navodi iz pritužbe „da se trauma kod djeteta ne može utvrditi za dva sata koliko je, kako se navodi, trajalo vještačenje koje je naredilo Tužilaštvo“. U pogledu neosnovanosti tvrdnji da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno jer nije provedeno neuropsihijatrijsko vještačenje tuženog, Federalno tužilaštvo je istaklo da niti jedna zakonska odredba ne obavezuje tužioca da u svakom slučaju provede takvo, niti bilo koje drugo vještačenje, već se potreba za provođenjem određenih vještačenja procjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Imajući u vidu zaključak stručnog tima vještaka i medicinsku dokumentaciju za apelanticu iz različitih životnih dobi, iz kojih suštinski proizlazi da apelantica nije bila izložena seksualnom ili nekom drugom vidu nasilja od strane tuženog, zaključeno je da pribavljanje nalaza i mišljenja za tuženog nije bilo obavezno. U vezi s tim je navedeno da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može izvesti zaključak, a pogotovo ne pouzdan zaključak, o tome da je apelantica uopće bila izložena bilo kakvom vidu seksualnog nasilja, niti postoje bilo kakvi dokazi ili svjedoci koji bi na bilo koji način objektivizirali sumnje zakonske zastupnice te ukazali da je tuženi na bilo koji način apelanticu izložio takvom (ili nekom drugom) obliku nasilja. Slijedom navedenog, zaključeno je da je Kantonalno tužilaštvo u svojim odlukama pravilno zaključilo da ne postoje osnovi sumnje da je tuženi počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH za koje je prijavljen, niti neko drugo krivično djelo propisano u KZFBiH.
40. Imajući u vidu naprijed navedeno i standarde koje državi nameće član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije da istraži tvrdnje o nehumanom postupanju, iskoristi sve mogućnosti i preduzme sve razumno ostvarive korake kako bi se utvrdili, rasvijetlili i djelotvorno istražili sporni događaji, te zavisno od rezultata istrage da se donesu odgovarajuće tužilačke odluke, Ustavni sud smatra da je Kantonalno tužilaštvo, postupajući po prijavi apelanticine zakonske zastupnice, provelo postupak nakon kojeg je zaključilo da se neće provoditi istraga protiv tuženog, za što je navelo jasno obrazloženje. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su zatim Ured glavnog tužioca i Federalno tužilaštvo ispitali pritužbe apelanticine zakonske zastupnice i zaključili da navodi pritužbe ne dovode u sumnju tužilačku odluku o neprovođenju istrage, što je također obrazloženo pozivanjem na relevantne odredbe procesnog i materijalnog zakona. Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije zapaža da se nadležni organi nisu ponašali pasivno i indiferentno prema podnesenoj krivičnoj prijavi, već suprotno tome, da su preduzeli potrebne radnje koje su uključivale i timsko vještačenje apelantice, nakon čega je Kantonalno tužilaštvo donijelo odluku da se protiv tuženog neće provoditi istraga jer ne postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH, niti bilo koje drugo djelo propisano u ovom zakonu, čime je Kantonalno tužilaštvo obavilo svoj dio posla. Takva odluka je rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, uz primjenu relevantnih odredbi ZKP-a, koje se ne čini proizvoljno ili arbitrarno. Tu odluku su preispitali Ured glavne tužiteljice i Federalno tužilaštvo uz zaključak da je pravilna i potpuna, te da nije postojala obaveza izvođenja dokaza neuropsihijatrijskim vještačenjem tuženog na kojem je apelanticina zakonska zastupnica istrajavala u krivičnoj prijavi, uz obrazloženje zbog čega je takav dokaz u okolnostima konkretnog slučaja nepotreban.
41. Stoga, Ustavni sud nalazi da obrazloženja pobijanih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge koji ukazuju da su javne vlasti (Kantonalno tužilaštvo, Ured glavne tužiteljice i Federalno tužilaštvo) preduzele razumno ostvarive korake kako bi se rasvijetlile i djelotvorno istražile tvrdnje zakonske zastupnice o navodnom zlostavljanju maloljetne apelantice, pa u takvim okolnostima, donošenjem odluke o neprovođenju istrage zbog nepostojanja osnovane sumnje da je tuženi počinio krivično djelo bludnih radnji, ne upućuju na zaključak da je došlo do propusta i kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Nema kršenja člana II/3.b) ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada je Kantonalno tužilaštvo, postupajući po prijavi apelanticine zakonske zastupnice, provelo postupak nakon kojeg je zaključilo da se neće provoditi istraga protiv tuženog jer ne postoji osnov sumnje da je počinio krivično djelo bludnih radnji iz člana 208. stav 2. KZFBiH, niti bilo koje drugo djelo propisano u KZFBiH, kada su Ured glavne tužiteljice i Federalno tužilaštvo zaključili da navodi pritužbe ne dovode u sumnju tužilačku odluku o neprovođenju istrage koja je rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza, dakle, iskoristili sve mogućnosti i preduzeli razumno ostvarive korake kako bi se rasvijetlio i djelotvorno istražio sporni događaj.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević