Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2408/19 (R.V.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Nadležnost suda
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2408/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2408/19, rješavajući apelaciju R. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 007413 13 K od 13. aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant R. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa advokat Adnan Beganović iz Mostara, podnio je 3. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 007413 13 K od 13. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je također zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude Vrhovnog suda apelantu i njegovom braniocu.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 13. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Postupajući po prijedlozima Kantonalnog tužilaštva, a zbog postojanja osnovane sumnje počinjenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sudija za prethodni postupak Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u više je navrata donio naredbe o provođenju, tj. produženju posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) kojima su bili obuhvaćeni i navedeni poimenično Branimir Kolovrat, Senka Dugalić, Slađana Grbavac, Andrea Dugalić, N. N. osoba (po nadimku Mjau Mačak), kao i osobe koje budu uključene u dogovaranje oko kupovine, prodaje i transporta opojne droge, uključujući pritom i označene telefonske brojeve i lokacije.

6. U sklopu navedenih naredbi su donesene i naredbe od 7, 8. i 10. augusta 2012. godine. Tim radnjama je bilo naređeno provođenje posebnih istražnih radnji u odnosu na osobu G. M., kao i osobe koje budu uključene u dogovaranje oko kupovine, prodaje i transporta opojne droge, a sve s ciljem otkrivanja tih osoba u pripremanju i izvršenju naprijed navedenog krivičnog djela, otkrivanja i identifikacije drugih osoba koje zajedno sa G. M. pripremaju i izvršavaju navedeno krivično djelo, a sve to radi prikupljanja materijalnih dokaza protiv navedene osobe i drugih osoba u izvršenju navedenog krivičnog djela. U naredbama je, između ostalog, navedeno da G. M. ugovara kupovinu opojne droge (za Branimira Kolovrata) sa osobom iz Sarajeva.

7. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva (od 30. januara 2013. godine) optuženima Branimiru Kolovratu, Slađani Grbavac, Andrei Dugalić, G. M., Snježani Bijavica-Gaković, Slavenu Kolovratu i apelantu stavljeno je na teret izvršenje krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH u stjecaju.

8. U toku postupka, a prije početka glavnog pretresa, optuženi G. M. sklopio je sporazum o priznanju krivnje, te je protiv njega postupak izdvojen i posebno je dovršen presudom Kantonalnog suda od 7. marta 2014. godine (pravosnažna sa 10. martom 2014. godine), a kojom je proglašen krivim zbog predmetnih krivičnih djela.

U odnosu na osporene odluke

9. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 007413 13 K od 13. aprila 2015. godine apelant je proglašen krivim da je, zajedno s ostalim označenim optuženima, u vrijeme (april–august 2012. godine), u mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (tačka 1. izreke) bio član organizirane grupe ljudi (koju su organizirali optuženi Branimir Kolovrat i Slađana Grbavac), te su svi neovlašteno prodavali, radi prodaje, kupovali, prenosili i posredovali u kupovini opojne droge heroin koja je propisom proglašena opojnom drogom, čime su počinili krivična djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u stjecaju s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa su apelantu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine (u koju se ima uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru u označenom periodu).

10. U obrazloženju je, između ostalog, Kantonalni sud naveo dokaze koje je izveo tužilac, uključujući i označene naredbe Općinskog suda za sprovođenje i produžavanje posebnih (uključujući i obustavljanje) istražnih radnji po članu 130. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a koje naredbe su donesene po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva. S tim je ukazano i na označene izvještaje Federalne uprave policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: FUP) koji su dostavljeni Kantonalnom sudu o provođenju istražnih radnji po naredbama Općinskog suda (sve pobliže opisano na str. 10–15. presude). Također je u okviru izvedenih dokaza ukazano i na tužiočev dokaz označen kao DT-35, tj. apelantov iskaz koji je dao u svojstvu osumnjičenog u prisustvu branioca pred tužiocem 7. septembra 2012. godine, kao i na dokaze koje je apelantova odbrana predložila (pobliže opisano na str. 21. presude).

11. Zatim je Kantonalni sud ukazao na pojedinačno označene prigovore (odbrane) na zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji (pobliže opisano na str. 24–30. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da se dokazi koji su zakonito dobijeni ovim posebnim istražnim radnjama mogu upotrebljavati i protiv osobe prema kojoj nije provođena ta posebna istražna radnja. To, kako je naveo Kantonalni sud, proizlazi iz odredbe člana 130. stav (1) ZKPFBiH (da je osoba učestvovala „sama ili s drugim osobama“), te da se to odnosi na sve preslušavane razgovore u kojima je, između ostalih, učestvovao i apelant, pri čemu nije bitno da li se radilo o dolaznim ili odlaznim razgovorima.

12. Tako je u odnosu na prigovor odbrane optuženih da je naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji izdao sudija za prethodni postupak Općinskog suda (koji nije stvarno nadležan), Kantonalni sud je naveo da su te radnje provođene prema osumnjičenima, današnjim optuženim (uključujući i apelanta) zbog postojanja osnova sumnje o izvršenju krivičnog djela iz člana 238. stav (1) KZFBiH za koje je moguće izreći kaznu zatvora od tri godine ili težu. Stoga je Kantonalni sud istakao da je ovim riješeno pitanje stvarne nadležnosti Općinskog suda u vrijeme izdavanja naredbi jer je taj sud nadležan za predmetno krivično djelo. U vezi s tim je istaknuto i da činjenica da je nakon okončanja istrage u optužnici došlo do izmjene pravne ocjene radnji koje su utvrđene tim posebnim istražnim radnjama tako što se optužba odnosi na djelo iz stava (2) člana 238. KZFBiH za koje nadležnost pripada Kantonalnom sudu nije od utjecaja na zakonitost predmetnih naredbi jer se u osnovi radi o istim radnjama izvršenja samo s izmjenom njihove pravne ocjene u okviru istog krivičnog djela, pa stoga prigovori odbrane da su naredbe izdavane od nenadležnog suda nisu osnovani.

13. Dalje je, između ostalog, navedeno (pobliže obrazloženo na str. 27–30) i da je neosnovan prigovor svih branilaca optuženih da su posebne istražne radnje nezakonito provedene i da je stoga njihovim provođenjem povrijeđeno pravo na privatni život garantirano članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim je navedeno da se, prema odredbi člana 130. stav (1) i člana 131. ZKPFBiH, posebne istražne radnje mogu provoditi „prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili sa drugim osobama učestvovala u izvršenju krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama“. Pritom je ukazano da su navedenom odredbom predviđeni uvjeti da bi se naredba mogla izdati, ali da nije propisan sadržaj naredbe te da takav sadržaj ovakva vrsta sudske odluke (pored presuda i rješenja) i ne treba sadržavati. Dalje je navedeno da se naredbe ne dostavljaju strankama, niti na njih postoji pravo žalbe, kao i da se njihova zakonitost izdavanja može osporavati tokom postupka. U tom smislu je istaknuto da u vrijeme izdavanja naredbe sudija za prethodni postupak postupa po svojoj slobodnoj ocjeni, ali u okvirima sadržaja prijedloga i dokaza uz prijedlog za njeno izdavanje čime je isključena mogućnost njegove samovolje ili zloupotrebe odlučivanja. Isto tako je, između ostalog, navedeno i da naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji ustvari predstavljaju ovlaštenje ovlaštenim službenim osobama da provode neku od tih radnji u granicama naredbe. Ukazano je također i da su posebne istražne radnje inače po svom sadržaju radnje dokazivanja, te samo zbog toga što zadiru u pravo na privatni život osumnjičene osobe one se mogu provoditi samo po odobrenju suda. U vezi s tim je istaknuto da pri odobravanju provođenja tih posebnih radnji nužno se ocjenjuje sadržaj prijedloga i dokaz uz prijedlog uz ocjene o postojanju osnova sumnje i zaključak da se na drugi način dokazi ne mogu pribaviti. Pritom je Kantonalni sud istakao da u odnosu na pravo na privatni život mora voditi računa i o srazmjernosti između tog prava i zaštite općeg javnog interesa koji je osnovna svrha krivičnog zakonodavstva. U nekim slučajevima vršenja krivičnih djela koja su veoma ozbiljna, kao što je to slučaj s djelima iz izreke presude (organiziranost, masovnost prometa, prodaja iz stana i u zajedničkom hodniku višekatnice, tj. praktički javna prodaja droge, dužina perioda, pa i opasnost za u krajnjem slučaju živote osoba koje su već ovisnici ili mogu to postati, a što nije element djela, već njegova izrazito teška daljnja i konačna posljedica), Kantonalni sud je naveo da su osumnjičene osobe u potpunosti svjesne težine povrede javnog interesa. Zbog toga je navedeno da se pravo pojedinaca na život i zdravlje, što je najveći javni interes, ne može podređivati pravu pojedinaca na privatni život. Takvo pravo na privatnost u širem smislu istovremeno postoji i kod osoba koje su ugrožene radnjama osumnjičenog. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je, prije preduzimanja svake posebne istražne radnje u konkretnom slučaju, postojao tužiočev prijedlog koji je sadržavao sve potrebne elemente koji se navode u odredbi člana 132. stav (1) ZKPFBiH (pobliže opisano na str. 28–30. presude gdje je raspravljeno pitanje osnova za donošenje naredbi, obrazloženost postojanja osnovane sumnje, njihovog produžavanja te ukidanja). Također je navedeno da su sve (posebne istražne) radnje obustavljene jednom naredbom Općinskog suda, te da je njihovo trajanje bilo u skladu sa članom 132. stav (3) ZKPFBiH, kao i da je utvrđeno da je tužilac redovno izvještavan o njihovom provođenju, a da je sve informacije, podatke i predmete dobijene njihovim provođenjem policija dostavila tužiocu koji je izvijestio sudiju za prethodni postupak o tome da su radnje provedene. Dakle, Kantonalni sud je konstatirao da su sve istražne radnje policije i tužioca zakonito provedene i u okvirima izdatih naredbi, te da dobijene tehničke snimke mogu biti korištene kao dokazi u krivičnom postupku (čl. 135. i 136. ZKPFBiH).

14. Potom je Kantonalni sud naveo da se odluka o krivici optuženih (uključujući i apelanta) ne zasniva samo na presretnutim razgovorima (konstatirano na 32. stranici presude). U vezi s tim je, između ostalog, ukazano da treba imati u vidu i iskaz koji je apelant dao u prisustvu branioca u istrazi (DT-35), što je valjan dokaz o tome da ga je još sredinom jula 2012. godine svjedok M. G. pitao da li može naći osobu koja bi mu prodavala heroin i da je on rekao da će to vidjeti. Zatim je Kantonalni sud ukazao (pobliže opisano na str. 66–70. presude) na dokaze u prilog postojanju uzajamne povezanosti u prometu opojnom drogom heroin nakon 1. augusta 2012. godine između optuženih „Branimira i Slađane“, te svjedoka G. M. (kao posrednika između apelanta i „Branimira“, koji je pravosnažno osuđen za radnje posredovanja i kupovine droge od apelanta za potrebe „Branimira“), optužene „Snježane“ (kao posrednika) te apelanta (kao prodavca). U tom smislu je pobliže ukazano na sadržaj iskaza svjedoka M. G. u vezi s dogovorom i susretom s apelantom na označenoj lokaciji u Sarajevu (str. 71–72. presude), uz navođenje da je na glavnom pretresu navedeni svjedok unakrsno ispitan od odbrane (konstatirano na stranici 74. presude), uključujući i apelantovog branioca (stranica 75. presude) čija su se pitanja odnosila na sporazum o priznanju krivnje koji je ranije napravio svjedok po osnovu koje je i donijeta pravosnažna osuđujuća presuda po kojoj taj svjedok izdržava kaznu. U vezi s tim je istaknuto da je navedeni svjedok odgovorio da niko nije na njega utjecao da sklopi sporazum o priznanju krivnje. Analizom iskaza navedenog svjedoka koji je dao u istrazi i na glavnom pretresu, Kantonalni sud je naveo da on nijednim momentom nije doveo u sumnju valjanost svog iskaza koji je dao u svojstvu svjedoka u Kantonalnom tužilaštvu nakon što je postala pravosnažna presuda donijeta po sporazumu. Zatim je ukazano i da na vjerodostojnost iskaza koji je svjedok G. M. dao u istrazi ukazuju i drugi dokazi (pobliže opisano na stranici 77. presude). Kada se ima u vidu apelantov iskaz (DT-35; o tome da ga je sredinom sedmog mjeseca G. M. pitao da li može naći osobu koja bi mu prodavala heroin i da mu je on odgovorio da će vidjeti), te razgovori između svjedoka G. M. i optuženog „Branimira“ pred susret od 3. augusta 2012. godine, kada su se sva trojica susrela, Kantonalni sud je istakao da je evidentno ne samo da je G. M. kupovao heroin od apelanta nego i da je apelant imao svijest da se radi o grupi organiziranoj radi trgovine narkoticima.

15. S druge strane je navedeno da je apelantov iskaz (dat u svojstvu svjedoka; pobliže opisan na str. 80. i 81. presude) zajedno s iskazom optužene Snježane Bijavica-Gaković ocijenjen kao neuvjerljiv, odnosno iskonstruiran s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, te da su ti iskazi davani nakon saznanja sadržaja tužiočevih dokaza, te su i prilagođavani tim opterećujućim dokazima. U vezi s tim je istaknuto da su oni su imali cilj da iskazima negiraju međusobne veze i odnose u prometu opojnom drogom. Za razliku od toga, Kantonalni sud je naveo da je iskaz (iz istrage) svjedoka G. M., koji nema nikakvog razloga da neosnovano tereti apelanta, niti on ukazuje na bilo kakvu okolnost koja bi ukazivala na neosnovanost terećenja, potkrijepljen snimcima s tajnog praćenja i snimcima razgovora s „Branimirom“, te je određen i decidiran i kao takav je činjenična podloga ranije iznijetim zaključcima vijeća o dokazanosti inkriminacija za apelanta.

16. Zaključno, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radilo o organiziranoj grupi koja je formirana radi vršenja krivičnog djela iz člana 238. stav (1) KZFBiH i da su stoga svi optuženi odgovorni za krivična djela izvršena u stjecaju. U odnosu na apelanta, Kantonalni sud je naveo da je trenutak kada ga je svjedok G. M. pitao da li može naći nekoga da mu prodaje heroin jer se on bavi tom prodajom i kada su se njih dvojica sastali sa (optuženim) „Branimirom“ moment kada apelant svjesno i voljno postaje član organizirane grupe. Činjenica da apelant nije htio „Branimiru“ dati broj svog telefona također, kako je to naveo Kantonalni sud, ukazuje na veći stepen prisnosti sa G. M. jer čuva njegove interese kao posrednika i nabavljača. Da je apelant bio potpuno svjestan da se ta droga koju je počeo isporučivati služila za daljnju prodaju, Kantonalni sud je istakao da na to ukazuju količina i kratkoća vremena prodaje (u tri navrata u periodu 1–7. augusta 2012. godine), zbog čega se može sa sigurnošću izvesti zaključak da je apelant postao član organizirane grupe za prodaju droge i da je preduzimao konkretne radnje u prometu drogom.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. novembra 2018. godine odbijene su, između ostalih, kao neosnovane žalbe kantonalnog tužioca i apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da su bez osnova žalbeni navodi optuženih da su naredbe za posebne istražne radnje (po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva) izdate od stvarno nenadležnog suda (Općinskog suda). U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da je sud uvidom u spise predmeta (posebno u naredbu o sprovođenju istrage, kao i naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji koje je izdao Općinski sud) ustanovio da se cijeli tok krivičnog postupka u fazi istrage do podizanja optužnice odvijao u okvirima konstatirane osnovane sumnje da su optuženi učinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 deset godina i koje zbog visine propisane kazne spada u nadležnost Općinskog suda.

19. Neosnovane su, kako je to dalje naveo Vrhovni sud (pobliže opisano na str. 10, 11. i 16. presude) i žalbene tvrdnje da se osnov sumnje kod predlaganja i odobravanja posebnih istražnih radnji zasniva samo na izjavi Tužilaštva o njenom postojanju, a ne na konkretnim činjenicama i dokazima koji bi provođenje posebnih istražnih radnji opravdali, te da se i u naredbama Općinskog suda o provođenju posebnih istražnih radnji samo paušalno navode osnovi sumnja bez ikakvih navoda i dodatnih obrazloženja. U odnosu na ovaj prigovor, Vrhovni sud je naveo da se uvjerio u suprotno nakon što je izvršio uvid u dio spisa predmeta. Stoga je Vrhovni sud ukazao da prijedlozi Tužilaštva, a tako i naredbe suda, sadrže neophodne elemente i dovoljne razloge o svemu onome što je propisano odredbom člana 130. i člana 132. stav (1) ZKPFBiH.

20. Potom je Vrhovni sud, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantovog branioca da se kontakti G. M. i optuženog apelanta mogu svesti na kontakt dva slučajna poznanika, te da samo sjedenje u označenom tržnom centru (u Sarajevu) nije vezano za pristupanje ovog optuženog grupi. Suprotno ovakvom stavu apelantovog branioca, Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud u obrazloženju prvostepene presude iznosi uvjerljive razloge koji se odnose na inkriminirano postupanje apelanta (kao prodavca) koje je trajalo u periodu od 1. do 7. augusta 2012. godine u kojem su učestvovali kao članovi organizirane grupe G. M. (kao posrednik između apelanta i Branimira Kolovrata) i Snježane Bijavica-Gaković (kao posrednika, koja je prema utvrđenju suda posredovala u kupovini opojne droge). Dalje je navedeno da apelantov branilac neosnovano nastoji minimizirati značaj i posljedice susreta apelanta sa G. M. i Branimirom Kolovratom u označenom tržnom centru jer sud okolnosti tog susreta dovodi u vezu s apelantovim iskazom (datim u istrazi u prisustvu branioca) u kojem je izjavio da ga je G. M. u julu pitao može li naći nekoga da mu prodaje heroin jer se on bavi tom prodajom, te se osnovano zaključuje da je trenutak kada se njih dvojica sastaju sa „Branimirom“ u Sarajevu moment kada apelant svjesno i voljno postaje član organizirane grupe. Njegovu potpunu svijest da je opojna droga koju je počeo isporučivati služila za daljnju prodaju, kako je to istakao Vrhovni sud, potvrđuje količina i kratkoća vremena prodaje (u tri navrata u periodu od 1. do 7. augusta 2012. godine). Stoga je Vrhovni sud naveo da su bez osnova i daljnji žalbeni navodi da u odnosu na apelantovo inkriminirano djelovanje ne postoje neposredni dokazi, osim iskaza svjedoka G. M. čiji se kredibilitet pokušava dovesti tvrdnjom da je on kriminalna osoba i povratnik, liječeni narkoman i da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud dao ocjenu iskaza svjedoka G. M. sa glavnog pretresa zaključivši da je u određenim dijelovima odstupio u odnosu na sadržaj njegovog iskaza dat u istrazi, zasnivajući (pored materijalnih dokaza) činjenično utvrđenje u odnosu na apelantovo inkriminirano djelovanje na materijalnim dokazima nastalim preduzimanjem posebnih istražnih radnji, koje su u to vrijeme još uvijek bile na snazi, kao i na apelantovom iskazu datom u istrazi u braniočevom prisustvu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da je bio jedini optuženi u predmetnom krivičnom postupku nad kojim nisu provedene istražne radnje (posredno obuhvaćen tim radnjama), ali da su iz njih proistekli svi dokazi protiv njega. Dalje, apelant, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju niti jedan od osumnjičenih, a kasnije optuženih, nije obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji, niti im je omogućeno pokrenuti postupak ispitivanja zakonitosti. Također se ističe da je sve naredbe (o provođenju, proširenju i produženju posebnih istražnih radnji) donio Općinski sud kao stvarno nenadležan sud. Konačno, apelant navodi i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pritom dajući svoje tumačenje člana 238. st. (1) i (2) u vezi sa članom 54. KZFBiH, te navodeći da u konkretnom slučaju glavno krivično djelo iz stava (2) člana 238. KZFBiH konzumira sporedno krivično djelo iz stava (1) navedenog člana Zakona.

b)Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da je predmetna apelacija u svemu neosnovana, te da se taj sud poziva na razloge iznesene u njenom obrazloženju.

23. Kantonalni sud je naveo da je su neosnovani navodi apelacije koji se odnose na osporenu (prvostepenu) presudu tog suda jer je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez počinjenja povreda postupka, te u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

24. Federalno tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi uz pravilnu primjenu procesnog zakona, izvođenjem svih objektivnih i subjektivnih dokaza, pravilno i potpuno utvrdili sve odlučne činjenice i za njih dali valjane i uvjerljive razloge, pri čemu su pravilno primijenili odredbe KZFBiH, te apelantu izrekli adekvatnu kaznu. Dalje je navedeno da je u svim fazama krivičnog postupka apelantu bila omogućena aktivna odbrana, koju je i koristio. Također je istaknuto da navodi apelacije ni na koji način ne mogu da dovedu u pitanje pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka redovnih sudova, zbog čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

25. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su svi apelantovi navodi u cijelosti pravno neosnovani, te su oni isticani i u žalbi protiv prvostepene presude Kantonalnog suda. U vezi s tim je navedeno da je Kantonalni sud veoma detaljno cijenio sve dokaze, te je posebno obrazlagao sve navode iz apelacije koji su ulagani i u formi prigovora tokom glavnog pretresa. Također je navedeno da je na isti način istaknute prigovore cijenio i Vrhovni sud u osporenoj odluci.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

27. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (april–august 2012. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 54. stav (1) Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

Član 238. st. (1) i (2) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 130. stav (2) a), c) i d) Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija,

c) kontrola i tehničko snimanje prostorija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, Član 131.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 132. stav (1) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 130. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te utvrđivanje trajanja naređene radnje.

Član 135.

Postupanje bez sudske naredbe ili van njezinog okvira Ako su radnje iz člana 130. ovog zakona preduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 312. stav (1) tačka i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. novembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Na traženje Ustavnog suda, Kantonalni sud je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju navedene osporene presude apelantovom braniocu (4. aprila 2019. godine), ali ne i apelantu. Isto tako, Ustavni sud zapaža da nije moguće sa sigurnošću utvrditi datum (s koverte) kada je apelant podnio predmetnu apelaciju (zbog nečitkosti datuma na prijemnom pečatu), što se ne može apelantu staviti na teret, pa je stoga u konkretnom slučaju pri ocjeni blagovremenosti podnošenja predmetne apelacije prihvaćen kao datum njenog slanja 3. juni 2019. godine, koji je naveden u predmetnoj apelaciji. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

36. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivična djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u stjecaju s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZFBiH. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud zapaža da apelant prije svega ukazuje na nezakonitost provedenih istražnih radnji u ovoj krivičnopravnoj stvari, iz kojih su pribavljeni dokazi u odnosu na apelanta, a što je rezultiralo podnošenjem optužnice protiv njega i u konačnom njegove osude za predmetna krivična djela. Dakle, apelant smatra da se radilo o nezakonitim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska odluka.

39. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

40. Dovodeći u vezu prethodne standarde u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud na početku ističe da apelant nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobijenih na osnovu preduzetih posebnih istražnih radnji u smislu člana 130. stav (2) tačke a), c) i d). ZKPFBiH, već je svoje apelacione navode isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih podataka, tj. dokaza u predmetnom krivičnom postupku (usporedi, npr. ibid., Bykov, citirano gore, stav 95).

41. Što se tiče same zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, Ustavni sud primjećuje da apelant suštinski ovaj prigovor dovodi u vezu s time što su one određene (produžavane i okončane) od Općinskog suda kao stvarno nenadležnog suda, prema apelantovom shvatanju. Dakle, problematizira se formalni aspekt zakonitosti predmetnih dokaza u konkretnom slučaju. Međutim, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi istovjetan stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o stvarno nenadležnom sudu. Takav stav redovnih sudova se, u smislu tumačenja i primjene odredbi čl. 131. i 132. u vezi sa članom 130. stav (2) ZKPFBiH, Ustavnom sudu ne doima proizvoljnim, imajući u vidu činjenicu da se cijeli tok krivičnog postupka u fazi istrage do podizanja optužnice odvijao u okvirima konstatirane osnovane sumnje da je apelant (u to vrijeme osumnjičeni) učinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 deset godina i koje zbog visine propisane kazne spada u nadležnost Općinskog suda.

42. Dalje, u svjetlu navoda o zakonitosti posebnih istražnih radnji, Ustavni sud, prije svega, ima u vidu da je tačan apelantov navod da on nije bio precizno imenovan u naredbama koje je donio Općinski sud, iz kojih proizlazi da je on označavan kao osoba iz Sarajeva u kontekstu inkriminiranih radnji obuhvaćenih krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da ne postoji prepreka da se dokaz provođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug osoba prema kojima se mogu odrediti takve istražne radnje iskoristi i u postupku prema osobi prema kojoj takva radnja nije određena naredbom sudu, uz uvjet da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga), te da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1274/13, stav 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da prethodno ukazani stav Ustavnog suda upravo korespondira sa stavom Kantonalnog suda iz obrazloženja osporene prvostepene presude u kojoj je navedeno da se dokazi koji su zakonito dobijeni ovim posebnim istražnim radnjama mogu upotrebljavati i protiv osobe prema kojoj nije provođena ta posebna istražna radnja, a da navedeno proizlazi iz odredbe člana 130. stav (1) ZKPFBiH (da je osoba učestvovala „sama ili s drugim osobama“), te da se to odnosi na sve preslušavane razgovore u kojima je, između ostalih, učestvovao i apelant, pri čemu nije bitno da li se radilo o dolaznim ili odlaznim razgovorima. Stoga, budući da su pribavljeni snimci između apelanta i primarno svjedoka G. M. u predmetnom postupku protiv apelanta iskorišteni kao dokaz ne može se prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da se radi o nezakonitom dokazu jer nije postojala naredba za provođenje ove radnje i u odnosu na apelanta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 58. i AP 4393/11 od 17. septembra 2014. godine, stav 40, dostupne na www.ustavnisud.ba). Isto tako, Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana imala i djelotvorno upotrijebila takvu mogućnost tokom predmetnog krivičnog postupka kako pred prvostepenim tako i pred drugostepenim sudom (u formi žalbe). Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi meritorno razmotrili te prigovore koji se tiču zakonitosti navedenih dokaza. Činjenica da apelant nije bio uspješan u svakom koraku ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu priliku da ospori takve dokaze i da se suprotstavi njihovoj upotrebi (vidi, ibid., Schenk, stav 47, serija A, broj 140. i Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 35394/97, stav 38). Zaključno, Ustavni sud smatra da upotreba spornih materijala kao dokaza u konkretnom slučaju nije kao takva apelanta lišila prava na pravično suđenje (vidi Dragojević protiv Hrvatske, broj aplikacije 68955/11, presuda od 15. januara 2015. godine, stav 134). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova (iz obrazloženja osporenih odluka) da se u kontekstu spornih naredbi nije radilo o dokazima u smislu člana 11. stav (2) ZKPFBiH na kojima se ne može zasnivati sudska odluka – stav (3) navedenog člana, što bi rezultiralo bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka i) ZKPFBiH.

43. Zatim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nisu bili jedini dokazi na kojima se zasnivala presuda u osuđujućem dijelu protiv apelanta (uporedi Schenk, citirano gore, stav 48). Dakle, prilikom donošenja osuđujuće presude protiv apelanta (za krivična djela iz tačke 1. izreke prvostepene presude) redovni sudovi su uzeli u obzir i doveli u pojedinačnu međusobnu vezu kako sadržaj materijala pribavljen posebnim istražnim radnjama tako i apelantov iskaz koji je dao u istrazi, u svjetlu iskaza svjedoka G. M. Pritom, Ustavni sud ima u vidu da je navedeni svjedok prvobitno bio osumnjičen i optužen, te da je s Kantonalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, te je protiv njega postupak pravosnažno okončan osuđujućom presudom. Međutim, u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije, činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s osobom koja je imala svojstvo optuženog u istom predmetu i koja se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takve osobe kao svjedoka u istom krivičnom postupku (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto tako, Ustavni sud ima u vidu i da je apelantova krivica zasnovana i na apelantovom iskazu iz istrage, te iskazu svjedoka G. M. koji je on dao nakon što je pravosnažno osuđen. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124). U određenim okolnostima može se pokazati neophodnim uzimanje u obzir izjava koje su date u istražnoj fazi (vidi ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54), uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati. Ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana

6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

44. Dovodeći u vezu navedene principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim sprovedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza svjedoka G. M. (u svjetlu apelantovog istražnog iskaza) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka i apelanta, Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se ti iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja njihovih iskaza. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u tim iskazima i prigovorima u vezi s vjerodostojnošću tih iskaza i kredibilitetom svjedoka G. M. Redovni sudovi su iskaze svih svjedoka, uključujući i iskaze apelanta i G. M., detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak redovnih sudova da je apelant upravo osoba koja je počinila inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je u konačnici proglašen krivim za predmetna krivična djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH u stjecaju (tačka I izreke osporene prvostepene presude). Dakle, Ustavni sud smatra da je, prije svega, Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih tokom predmetnog suđenja. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.

45. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove izvršilačke odgovornosti u predmetnom krivičnom djelu kao člana organizirane grupe. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima budući da nisu zasnovana samo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već upravo na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom pretresu. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u apelaciji) proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost iskoristio, uključujući, između ostalog, i komentiranje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna (uporedi Bykov, citirano gore, stav 98).

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

Ostali navodi

49. Apelant, također, ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizirao u čemu se tačno ogleda kršenje bilo kojeg aspekta ili garancije obuhvaćene pravom na dom, privatni život i prepisku, već se ti apelantovi navodi suštinski zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava u kontekstu određivanja posebnih istražnih radnji, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini zbog činjenice da su u postupku kao dokazi korišteni materijali dobijeni preduzimanjem posebnih istražnih radnji iz faze istrage na osnovu naredbi Općinskog suda, budući da su u konkretnom slučaju ispoštovana sva prava apelantove odbrane. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminirane radnje obuhvaćene krivičnim djelom (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga) koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže i pobija dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelantovu štetu, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava.

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2408/19 (R.V.) | Sudska praksa | Aktio