Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2584/19 (M.K.Š.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Ništavost
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2584/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-2584/19, rješavajući apelaciju M. K. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. K.
Š. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 091394 18 Gž od 8. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 091394 14 P 2 od 27. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnijela je 18. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 091394 18 Gž od 8. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 091394 14 P 2 od 27. decembra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 091394 14 P 2 od 27. decembra 2017. godine utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 15. septembra 2004. godine, zaključen između tuženog (Grad Tuzla-ranije Općina Tuzla), kao prodavca, i Z.Š. (suprug prvotužiteljice A.B, otac tužilaca A.Š. i A.Š. i apelantičin brat). Utvrđeno je da je prvotužiteljica, kao bračni drug i član domaćinstva umrlog Z.Š, stekla pravo na otkup predmetnog stana, precizno opisanog u izreci presude, da je tuženi dužan sa prvotužiteljicom zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da će, u slučaju da to ne učini, ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zamijeniti ova presuda. Odbijen je tužbeni zahtjev drugotužioca i trećetužioca, kao i zahtjev apelantice, kao umješača, za naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je rješenjem od 1. juna 2017. godine usvojen apelantičin prijedlog za sudjelovanje u predmetnom postupku u svojstvu umješača na strani tuženog. Takođe je naveo da je tuženi u završnom izlaganju priznao tužbeni zahtjev. Općinski sud je naveo da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je Z.Š, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, zajedno sa prvotužiteljicom kao bračnim partnerom, podnio zahtjev za otkup-prodaju stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji zahtjev je naknadno izmijenjen na način da je dostavljena pismena saglasnost prvotužiteljice da Z.Š. sam otkupi predmetni stan, te je Z.Š. sa pravnim prednikom tuženog zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i upisao se kao vlasnik predmetnog stana u knjizi položenih ugovora. Nadalje je naveo da je u krivičnom postupku vođenom protiv apelantice vještačenjem utvrđeno da je saglasnost prvotužiteljice za otkup predmetnog stana krivotvorena, te da je apelantica povodom toga pravosnažno osuđena za krivično djelo Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da Z.Š, shodno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nije mogao zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo jer za otkup predmetnog stana nije postojao valjan pravni osnov u smislu odredbe čl. 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo s obzirom da je predmetni stan otkupljen bez pravno valjane saglasnosti bračnog partnera. Stoga je Općinski sud utvrdio da je predmetni ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u cijelosti ništav.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 091394 18 Gž od 8. aprila 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te su odbijeni kao neosnovani zahtjevi apelantice i tužilaca za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine žalbene navode da je prvostepeni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud odluku utemeljio na nespornoj činjenici da je apelantica izvršila krivično djelo krivotvorenja isprave, a koju činjenicu je tuženi istakao kao odlučujuću jer je izvršenjem navedenog krivičnog djela od strana apelantice doveden u zabludu prilikom zaključivanja predmetnog ugovora, iz kog razloga je u cijelosti priznao tužbeni zahtjev. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe čl. 52. ZOO i čl. 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a u vezi sa postojanjem valjanog pravnog osnova za otkup predmetnog stana. Pri tome je istakao da se apelantičini žalbeni navodi da je ništavost trebalo utvrditi samo za dio predmetnog ugovora zasnivaju na pogrešnom tumačenju materijalnog prava. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio da prvotužiteljici, kao nosiocu stanarskog prava koja živi u predmetnom stanu, pripada pravo na otkup predmetnog stana.
Apelacioni navodi
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da smatra da predmetni ugovor ispunjava sve uslove za valjanost u dijelu od 1/2, te da ne postoji niti jedna nezakonitost koja bi uticala na sticanje prava vlasništva od strane Z.Š. u dijelu zaključenja ugovora od 1/2, te da je pravni posao otkupa stana od strane u tom dijelu perfektan. Navodi da su redovni sudovi stoga jedino mogli utvrditi da je predmetni ugovor djelimično ništav, te da su utvrđivanjem da je predmetni ugovor ništav u cjelosti, suprotno odredbi člana 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, oduzeli Z.Š. pravo da otkupi predmetni stan zajedno sa prvotužiteljicom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da je predmetni ugovor u cjelosti ništav, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, redovni sudovi su istakli da je u krivičnom postupku utvrđeno da je saglasnost prvotužiteljice za otkup predmetnog stana od strane Z.Š. bila krivotvorena, zbog čega je apelantica pravosnažno osuđena za krivično djelo krivotvorenje isprave, slijedom čega su zaključili da za otkup predmetnog stana od strane Z.Š. nije postojao valjan pravni osnov u smislu odredbe čl. 52. ZOO i čl. 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U pogledu apelantičinih navoda da ne postoji niti jedna nezakonitost koja bi uticala na sticanje prava vlasništva Z.Š. na ½ predmetnog stana i da su redovni sudovi stoga mogli utvrdi djelimičnu ništavost predmetnog ugovora, Ustavni sud ukazuje da iz relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ne proizilazi mogućnost otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo u dijelu od ½. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević