Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-512/21 (DŽ.O.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kazna
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-512/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-512/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dž. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dž. O.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 018935 20 Gž 2 od 2. novembra 2020. godine i rješenjâ Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 I 018935 12 I od 28. aprila 2020. godine i 20 0 I 018935 12 I od 11. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. O. (u daljnjem tekstu: apelant), notar iz Cazina, podnio je 13. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 018935 20 Gž 2 od 2. novembra 2020. godine i rješenjâ Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 018935 12 I od 28. aprila 2020. godine i 20 0 I 018935 12 I od 11. septembra 2019. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje novčane kazne“ koja je apelantu izrečena osporenim rješenjima, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 018935 12 I od 11. septembra 2019. godine apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM, koju je apelant dužan da plati u roku od 15 dana od prijema predmetnog rješenja.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da je u predmetnom izvršnom postupku, pokrenutom po prijedlogu tražioca izvršenja (A.K.), postupajući po prigovoru izvršenika (M.A.), taj sud odredio da će se provesti vještačenje notarski obrađenih ugovora, ugovora o zasnivanju prava zaloga na nekretninama od 31. jula 2008. godine i ugovora o zajmu od 31. jula 2008. godine (koje je sačinio apelant u svojstvu notara), te da je Općinski sud zaključkom od 22. januara 2019. godine pozvao apelanta da dostavi originalne izvornike navedenih ugovora (budući da je tražilac izvršenja pokrenuo predmetni izvršni postupak na osnovu ovjerenih kopija navedenih ugovora). Dalje, da je apelant u podnesku od 23. maja 2019. godine iznio hronologiju događaja vezanih za predmetni izvršni postupak uz konstataciju da je dužan da štiti interes svih stranaka, te da je vezan službenom tajnom i da postupa kao samostalan i nezavisan nosilac notarske službe, ali tražene ugovore u originalnom izvorniku nije dostavio. Takođe, da je Općinski sud zaključkom od 15. avgusta 2019. godine ponovo naložio apelantu da dostavi navedene ugovore u originalnom izvorniku u roku od osam dana, a sve pod prijetnjom novčanog kažnjavanja, te je apelant navedeni zaključak primio 22. avgusta 2019. godine i na isti „nije uopšte reagovao“, pa je Općinski sud zaključio da apelant ometa taj sud u provođenju izvršnih radnji. Općinski sud je dalje naveo da je pozivanje apelanta na poslovnu tajnu i nezavisnost notarske službe bespredmetno, s obzirom da se u konkretnom slučaju od apelanta tražilo da dostavi originalne ugovore koji su već dostavljeni u ovjerenoj kopiji sudu. Općinski sud je naveo da jasna obaveza notara, kao i drugih nosilaca određenih djelatnosti, organa, organizacija, fizičkih lica i drugih da postupe po nalogu suda proizlazi iz odredbi člana 15. stav (3) Zakona o sudovima u FBiH, kao i iz odredbi člana 17. st. (1) i (10) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), pa je taj sud, imajući u vidu navedeno, primjenom navedenih zakonskih odredbi donio osporenu odluku, jer apelant neosnovano odbija da postupi po nalogu suda.

4. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja Općinskog suda od 11. septembra 2019. godine, taj sud je Rješenjem broj 20 0 I 018935 12 I od 28. aprila 2020. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da, prije svega, ističe da notar nije pozvan da cijeni pravilnost izvršnog ili bilo kojeg drugog sudskog postupka s obzirom da isto može cijeniti samo nadležni viši sud, a ne notar koji i nije stranka u postupku. Općinski sud je dalje naveo da pozivanje notara na odredbe člana 90. stav (3) Zakona o notarima Federacije BiH, kao i na dužnost čuvanja isprava, te predlaganje načina vještačenja sudu i isticanje materijalne odgovornosti notara za sačinjene isprave nema osnova u prinudnim propisima. Općinski sud je naveo da, naime, navedenim odredbama jeste propisano da za „izvršnost“ isprava iz st. (1) i (2) tog člana nije potrebna nikakva daljnja aktivnost izvršnog suda, ali ta odredba na bilo koji način ne dovodi u pitanje pravo suda i dužnost notara da postupi po nalogu suda jer takvo pravo suda proizlazi iz odredbi člana 15. stav (3) Zakona o sudovima u FBIH i odredbi člana 17. stav 10. ZIP. Općinski sud je naveo da je, dakle, notar dužan da postupi po nalogu suda jednako kao i svi drugi organi, organizacije, pravna i fizička lica.

6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 28. aprila 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 20 0 I 018935 20 Gž 2 od 2. novembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pasivno držanje apelanta ometalo izvršni sud u provođenju izvršnog postupka jer taj sud nije mogao odlučiti o osnovanosti prigovora izvršenika, budući da je izvršenik prigovorio da ne postoje takvi ugovori kao isprave ili osnov dugovanja i predložio pribavljanje tih isprava želeći s tim dokazati osnovanost svoga prigovora, pa je, da bi odlučio o navedenom prigovoru, Općinski sud trebao provjeriti navode o nepostojanju isprava na koje se tražilac izvršenja pozivao, ali to nije mogao učiniti upravo zbog odbijanja apelanta da te originalne isprave dostavi sudu na uvid. Kantonalni sud je takođe naveo da su odredbe člana 17. ZIP prvostepenom sudu poslužile kao osnov za izricanje novčane kazne i odmjeravanja njene visine u okviru propisanih granica novčane kazne što pravilnim prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je, naime, odbijanje apelanta da sarađuje sa sudom, odnosno da sudu dostavi tražene isprave, onemogućilo provođenje sudskog postupka kao garancije da će spor među strankama biti zakonito rješenje, te je takvo ponašanje apelanta dovelo u pitanje povjerenje stranaka, i građana opšte, u obavljanje notarske službe kao javne službe koja je na raspolaganju građanima i drugim subjektima. Kantonalni sud je naveo da su, stoga neosnovani žalbeni navodi apelanta kojima on daje svoje viđenje i tumačenje odredaba Zakona o notarima, a ponajviše citiranje stavova i mišljenja izraženih u pravnoj literaturi, selektivno odabranih da bi stav apelanta učinili pravilnim i osnovanim.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant navodi da je Općinskom sudu, u svojim podnescima, predložio da taj sud provede izvršenje u smislu člana 1. ZIP i da provede grafološko vještačenje u notarskom uredu uz prisustvo još jednog notara rad vjerodostojnosti (kako ne bi došlo do oštećenja i otuđenja notarskih isprava izvornika i povrede notarske obaveze čuvanja službene tajne). Dalje, da je tom sudu „pojasnio da je namjesto izvornika isprave dovoljan notarski ovjeren prijepis-kopija, sa kojom je taj sud već raspolagao“, kao i da apelant ne raspolaže izvornikom ugovora o zajmu od 31. jula 2008. godine, jer isti nije ni sačinjen u formi notarske isprave, ali su redovni sudovi prednje navode apelanta „bagatelisali“ dajući proizvoljna i „ničim stvarno i pravno zasnovana stanovišta“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP i Zakona o sudovima u FBiH, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka odlučivanja o njegovom prigovoru, kao i u žalbi protiv rješenja kojim je njegov prigovor odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv rješenja prvostepenog suda, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-512/21 (DŽ.O.) | Sudska praksa | Aktio