Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-203/21 (Z. V.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-203/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-203/21, rješavajući apelaciju Zorice Vuković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zorica Vuković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 283906 20 Gž od 10. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 283906 18 P od 18. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zorica Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Nedimović odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 20. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 283906 20 Gž od 10. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 283906 18 P od 18. lipnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je izvršenje na 1/2 ovršenikovog (R.V.) suvlasničkog dijela predmetnog stana, nedopušteno, te je tražila da se ovrha proglasi nedopuštenom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je rješenjem o ovrsi, po prijedlogu tuženog (Č.R.) kao tražitelja ovrhe, protiv ovršenika dozvoljena ovrha radi naplate novčanog potraživanja, na suvlasničkom dijelu 1/2 dijela predmetnog stana. Apelantica je u ovršnom postupku podnijela prigovor treće osobe, te je upućena na parnicu. Dalje je naveo da je utvrđeno da je na predmetnom stanu upisano pravo suvlasništva ovršenika i apelantice s po 1/2 dijela. Okružni sud je naveo da nije sporno da je apelantica supruga ovršenika, te da je prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka arhitektonsko građevinske struke prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni stan fizički nedjeljiva stambena jedinica. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da je suvlasništvo pravo vlasništva dva ili više osoba (suvlasnika) na istoj fizički nepodijeljenoj stvari, određena u idealnim, alikvotnim dijelovima i razmjeru prema cijeloj stvari, ali tako da svi suvlasnici (sa svojim suvlasničkim dijelovima) imaju onoliko prava koliko ima isključivi vlasnik stvari. Stoga, naveo je da je suvlasništvo opća vlast na cijeloj stvari svakog od suvlasnika, ali svedena na idealni dio koji mu pripada (članak 25. ZSP). Idealni dio stvari, se u pravnom prometu smatra samostalnom stvari (članak 26. stavak 2. ZSP). Sukladno tome, suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika (članak 27. stavak 2. ZSP). Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 69. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima, dok je stavkom 3. istog članka propisano da se izvršenje može odrediti na cjelokupnoj nepokretnosti koja je predmet izvršenja, samo ako na to izričito pristane suvlasnik nepokretnosti koji nije izvršenik. Imajući odredbe materijalnog prava, Okružni sud je istakao da nije potrebna suglasnost drugih suvlasnika za izvršenje izvršne presude na suvlasničkom dijelu, odnosno, naveo je da je ta suglasnost potrebna samo u slučaju izvršenja na cijeloj nekretnini u suvlasništvu ovršenika. Okružni sud je naveo da iz činjeničnih navoda tužbe nije sporno da izvršenje nije određeno na suvlasničkom dijelu apelantice, dok iz stanja spisa ove parnice i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tuženi nije predložio izvršenje na cijeloj nekretnini. Budući da je navedene odredbe materijalnog prava imao u vidu i prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude, Okružni sud je istakao da su činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni na pravilnoj primjeni zakonskih odredbi. Nadalje, naveo je da se apelantica pozvala na članak 3. Porodičnog zakona Republike Srpske, kojim je propisano da Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaštitu obitelji, majci i djetetu u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Pri tome se apelantica u prizivu pozvala i na zaštitu prava na dom zagarantiranog člankom 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 3. točka f) Ustava Bosne i Hercegovine, sve u vezi s člankom 2. Ustava Bosne i Hercegovine. U pogledu toga, naveo je da činjenice koje se odnose na obiteljski život, posebne potrebe djece i apelantice kao majke, u ovoj parnici nisu istaknute u smislu odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (prema kojoj je teret iznošenja činjenica i predlaganja dokaza isključivo na strankama). Kako po važećim odredbama materijalnog prava, suvlasnik idealnog dijela nekretnine u odnosu na nekretninu ostvaruje sva vlasničko pravna ovlaštenja u opsegu koji odgovora njegovom suvlasničkom dijelu, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da se tužbeni zahtjev apelantice usvoji primjenom odredbe članka 3. Porodičnog zakona Republike Srpske i prava na dom zagarantiranog člankom 8. Europske konvencije i člankom 3. točka f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na slobodu mišljenja i prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, pri čemu drugostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje za svoju odluku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević