Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4579/19 (J. I. L.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4579/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4579/19, rješavajući apelaciju Jerka Ivankovića Lijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jerka Ivankovića Lijanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jerko Ivanković Lijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2016. godine..

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu u Širokom Brijegu bilo naloženo da ga ne uputi na izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4579/19 od 17. decembra 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 6. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. januara 2021. godine, Kantonalni sud 27. januara 2021. godine, a Kantonalno tužilaštvo 23. januara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2016. godine apelanta i optuženog S.Š. proglasio krivim da su počinili krivična djela, i to: apelant krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 59. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama KZFBiH (“Službene novine FBiH“ broj 40/10) – radnjama opisanim u tački A izreke prvostepene presude, u stjecaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. a sve u vezi sa članom 55. KZFBiH - radnje opisane u tački B izreke presude, a sve opet u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina, te sigurnosna mjera-zabrana vršenja dužnosti ministra na nivou Federacije BiH u trajanju od dvije godine. Najzad, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 652.861,38 KM.

8. Iz opširne prvostepene presude (638 strana) proizlazi da je apelant, nakon što je u martu 2011. godine imenovan za ministra u Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), postavio za svoje savjetnike S.Č. i optuženog S.Š., članove Narodne stranke radom za boljitak BiH (u daljnjem tekstu: stranka), čiji je bio i potpredsjednik, a da je od juna 2012. godine E.A., također član stranke, bio kantonalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u Vladi TK. Navedeno je utvrđeno iz apelantovog i iskaza optuženog S.Š., iskaza svjedoka S.Č., M.Š. i E.A., te iz iskaza ostalih svjedoka koji su svjedočili na navedene činjenice, kao i materijalnih dokaza u vezi sa imenovanjem i postavljenjem u Ministarstvu i stranci.

9. Analizom dokaza koji se odnose na činjenice u vezi sa krivičnopravnim radnjama apelanta, optuženog S.Š. i svjedoka saučesnika S.Č. u Ministarstvu, koji se odnose na postizanje prethodnih dogovora u radu udruženja, a koji su obuhvaćeni razlozima datim za djelovanje članova udruženja počev od sredine 2011. godine i kasnije, zatim, dokaza u vezi sa donošenjem Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta novčanih podrški u poljoprivredi u periodu od 2011. do 2013. godine, Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarenja novčanih potpora po modelu ruralnog razvitka u 2012. godini od apelanta, raspisivanjem javnih poziva i imenovanja članova Komisije za model ostalih podrški i Komisije za model ruralnog razvoja, načinom postupanja u postupku dodjele i isplate novčanih sredstava za sufinansiranje otkupa i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, podrške izvozu poljoprivrednih proizvoda i podrške investicijama u poljoprivredna gazdinstva, djelovanjem optuženog S.Š. i S.Č. u ministarstvu, te optuženog S.Š., S.Č. i M.Š. a od sredine 2012. godine i E.A., na terenu sa korisnicima novčanih podrški, uključujući i povrat sredstava od korisnika, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant organizirao udruženje koje je djelovalo u periodu od sredine 2011. godine pa do kraja 2014. godine. Članovi ovog udruženja su bili optuženi S.Š., S.Č. i M.Š., a od sredine 2012. godine i E.A. Apelant je udruženje organizirao s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi i članovima udruženja u iznosu većem od 50.000 KM, činjenjem krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Nadalje, apelant je na sastancima koje je održavao u Ministarstvu sa optuženim S.Š., te S.Č. i M.Š., a od sredine 2012. godine i sa E.A., u ostvarenju postavljenog cilja upućivao članove udruženja o načinu zajedničkog djelovanja uz raspodjelu njihovih uloga. Apelant je članovima udruženja stavio u zadatak da kontaktiraju sa potencijalnim korisnicima podsticaja u oblasti podrške izvoza počev od 2011. godine, a na sastancima sredinom 2012. godine i sa potencijalnim korisnicima u oblasti sufinansiranja kapitalnih ulaganja, da korisnike unaprijed obavještavaju o raspisivanju i uvjetima javnih poziva, te da u kontaktima sa korisnicima dodjelu podsticaja uvjetuju njihovim obećanjem da će članovima udruženja u gotovinskim iznosima izvršiti povrat polovine dobijenih sredstava, a potom tako pribavljen novac donositi njemu kao organizatoru udruženja, dok su oni kao članovi bili nagrađivani sa 10% pribavljenih sredstava. Vremenski period djelovanja je potvrđen dokazima koji su provedeni u odnosu na svaku od godina djelovanja udruženja, a kako je to opisano i u svakoj od pojedinih godina djelovanja.

10. Iz obrazloženja presude, dalje, proizlazi da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant, radi realizacije dogovora, donosio provedbene propise koje je prilagođavao na način koji će mu omogućiti i olakšati planirane zloupotrebe u postupku dodjele podsticaja i isplate novčanih podrški izvozu poljoprivrednih proizvoda uvjetovanjem povratom polovine isplaćenih sredstava, odnosno povrata sredstava po modelu ruralnog razvoja. Kantonalni sud je pobrojao pravilnike o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta novčanih podrški u poljoprivredi kojima je propisano sufinansiranje otkupa i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a u kojim nije bila utvrđena nomenklatura podsticanih proizvoda, niti visina podsticaja, kako je to predviđeno članom 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o novčanim podrškama), već je to propisano putem javnih poziva za 2011-2013. godinu za sufinansiranje otkupa i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Zbog toga su izvoznici u oktobru 2011. godine prvi put obaviješteni da će Ministarstvo izvoznicima šljive i drugih proizvoda pobrojanih u javnom pozivu isplaćivati podsticaj u iznosu od 0,20 KM po izvezenom kilogramu u 2012. godini u decembru, a putem javnog poziva za 2013. godinu da je određena visina podsticaja za šljivu i krastavac u visini od 0,30 KM/kg. Kantonalni sud je zaključio da je sve navedeno učinjeno sa ciljem da se iznos novčane podrške utvrdi u visini koja će olakšati traženje „povrata" polovine novca od izvoznika, kao i sa namjerom da izvoznici potrebne informacije ne dobijaju putem Pravilnika, nego neposredno od članova udruženja, opet radi lakšeg postizanja dogovora o vraćanju polovine novca.

11. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant donio Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarenja novčanih potpora po modelu ruralnog razvitka („Službene novine FBiH" broj 56/12 od 29. juna 2012. godine), a da u njemu nije naveo vrste investicija koje se podstiču, nije utvrdio maksimalnu visinu podsticaja, te nije ugradio načelo proporcionalnosti, kao i mehanizme obavezne terenske kontrole ulaganja prije isplate podsticaja, u smislu člana 20. stav

2. Zakona o novčanim podrškama. Putem javnog poziva koji je raspisao 4. jula 2012. godine poljoprivrednici su prvi put obaviješteni o dokumentaciji koju je potrebno pribaviti po pojedinim vrstama investicija u poljoprivredna gazdinstva. Zbog razloga na koje se sud pozvao u dijelu presude u vezi sa ostvarenjem novčane potpore po modelu ostale vrste podrške - podrške izvozu, javni poziv, po ocjeni ovog suda, ne može se smatrati podzakonskim aktom, u smislu odredaba Zakona o novčanim podrškama, uslijed čega je zaključeno da su navedeni uvjeti propisani javnim pozivom morali biti propisani Pravilnikom. S tim u vezi je ukazano i da je javnim pozivom u tački V navedeno da se zahtjevi dostavljaju Ministarstvu, a u tački VI, koja nosi naziv „Napomene", bilo je naznačeno da će zahtjevi biti dostavljeni u kovertama sa naznakom da se koverte „ne otvaraju". Prema stavu Kantonalnog suda, takvo postupanje je suprotno članu 111/11/1 u vezi sa članom III/4. Uputstva o načinu vođenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave i službama za upravu u FBiH, jer je takav način propisan kod raspisanih natječaja i licitacija i u sličnim slučajevima. U konkretnom slučaju nije se radilo niti o natječaju, niti o licitaciji. Kantonalni sud se saglasio sa tvrdnjom da se navedene odredbe pozivaju i na riječcu „slično". Međutim, da se nije radilo o zahtjevima koji obuhvataju natječaj, licitaciju ili „slično", objasnio je i sam apelant kada je kazao da je Komisiji rekao da radi „odmah i hitno", da svi koji su aplicirali i ostvarili postavljene uvjete imaju pravo na podršku. Kantonalni sud je ukazao i da je sve navedeno obrazloženo u dijelu razloga presude koji se odnosi na činjenična utvrđenja apelantovih krivičnopravnih radnji, kao i postupanje pri prijemu i obradi navedenih zahtjeva mimo Službe za direktna plaćanja u realizaciji novčanih podrški po modelu ruralnog razvoja, a u smislu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva iz augusta 2007. godine i jula 2013. godine.

12. Prema stavu Kantonalnog suda, krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo, a kako je utvrđeno provedenim dokazima, kako u odnosu na povrat sredstava podsticaja ostvarenih kroz model ostalih vrsta podrški, tako i kroz model za ruralni razvoj ukazuju na postojanje udruženja koje je apelant organizirao, čiji su članovi bili optuženi S.Š., te S.Č., M.Š. i E.A. i koje je djelovalo radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi kroz vršenje krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja. Utvrđeno je i da je apelant pri tome djelovao sa umišljajem kojim je obuhvaćen cilj formiranja udruženjaradi činjenja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja.

13. Iz obrazloženja presude a u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio da je apelant u svojstvu federalnog ministra djelovao u vremenskom periodu od najmanje tri godine (od sredine 2011. godine pa do kraja 2014. godine) u Sarajevu, na području Tuzlanskog kantona i na području FBiH. Kao federalni ministar, u skladu sa članom 57. stav 1. i članom 56. st. 1. i 2. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji uprave), apelant je bio ovlašten da rukovodi ministarstvom i donosi podzakonske propise i druge pojedinačne akte. Članom 28. stav 4. Zakona o novčanim podrškama apelant je bio ovlašten da rješenjem odobrava i određuje visinu pojedinačnih novčanih podrški.

14. Kantonalni sud je, ocjenjujući apelantove radnje obuhvaćene krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, zaključio da je apelant, rukovodeći se ličnim interesima, a protivno interesima službe, kao federalni ministar, prije donošenja odluke o odobravanju i isplati novčanih podrški izvozu poljoprivrednih proizvoda za 2011, 2012. i 2013. godinu i podsticaja kapitalnim ulaganjima po modelu ruralnog razvoja, realiziranim u periodu od 1. juna 2010. do 31. decembra 2011. godine, posredstvom M.Š., S.Č., E.A. i optuženog S.Š. kao članova udruženja koje je organizirao, odobravanje i isplatu podsticaja uvjetovao obećanjem „vraćanja" polovine odobrenih i isplaćenih sredstava, te u slučaju pristanka, iskorištavanjem svojih navedenih ovlaštenja, u Sarajevu donosio rješenja kojima se poljoprivrednim proizvođačima odobravaju podsticaji, dok je u određenim slučajevima, nakon donošenja rješenja, a prije izvršene isplate, posredstvom članova udruženja, samu isplatu podsticaja uvjetovao obećanjem „vraćanja" polovine odobrenih sredstava, a nakon izvršene isplate sredstava podsticaja, posredstvom članova udruženja organizirao „povrat" polovine isplaćenog novca članovima udruženja. Apelant je pri tome postupao radi pribavljanja imovinske koristi za sebe i članove udruženja. Navedena sredstva je prisvajao na način što su optuženi S.Š., te S.Č. i M.Š., kome je novac predavao E.A. i za to od M.Š. dobijao nagradu od 10%, novac koji su prikupili povratom sredstava od korisnika predavali direktno apelantu, a on ih je nagrađivao sa 10% prikupljenog novca. Pojedinačne krivičnopravne radnje koje su obuhvaćene tačkom B izreke presude, a za koje je apelant proglašen krivim opisane su podtačkama B.1. do B.8. izreke presude. Iz navedenih krivičnopravnih radnji proizlazi da je njihovim počinjenjem pribavljena imovinska korist u ukupnoj visini od 799.573,33 KM. Apelant je od tog iznosa za sebe pribavio imovinsku korist u iznosu od 652.861,38 KM, a optuženi S.Š. 5.713,75 KM. Prema utvrđenom činjeničnom stanju u ovom krivičnom postupku, svjedok E.A. je pribavio imovinsku korist u iznosu od 20.994,58 KM, dok su svjedoci S.Č. i M.Š., kako je to utvrđeno pravomoćnim presudama koje su donesene u odnosu na ova lica, pribavili imovinsku korist u iznosu od 120.000 KM.

15. Kantonalni sud je, dalje, istakao da tačka B dispozitiva izmijenjene optužnice nije koncipirana na uobičajeni način, ali da je sadržavala sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH počinjenog u produženom trajanju. S tim u vezi je ukazano da su u uvodnom dijelu tačke B dispozitiva izmijenjene optužnice sadržani stalni elementi krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH koje je počinjeno u produženom trajanju, koji se bez razlike odnose na sve pojedinačne radnje izvršenja. Činjenični opis je obuhvatio oblik vinosti apelanta i optuženog S.Š., konkretne propise koje je povrijedio apelant obavljajući dužnost federalnog ministra iskorištavajući navedeni položaj suprotno interesima službe u svoju i korist drugih, nastalu posljedicu, kao i krivičnopravne radnje u vezi sa optuženim S.Š. kao pomagačem u njegovom izvršenju. Kroz pojedinačne radnje izvršenja ovog krivičnog djela u podtačkama tačke B izreke presude opisani su varijabilni elementi ovog krivičnog djela. Utvrđujući granice apelantovog službenog položaja, Kantonalni sud je zaključio da optužnica sadrži konkretne zakonske akte iz kojih proizlaze ovlaštenja apelanta kao ministra na osnovu kojih rukovodi Ministarstvom i donosi podzakonske propise i druge pojedinačne akte, a koja su sadržana u članu 57. stav. 1. i članu 56. st. 1. i 2. Zakona o organizaciji uprave, te članu 28. stav

4. Zakona o novčanim podrškama prema kojoj odredbi je ovlašten da rješenjem odobrava i određuje visinu pojedinačnih novčanih podrški.

16. Iz obrazloženja presude, dalje, proizlazi da nije bilo sporno da isplatu vrši Federalno ministarstvo finansija – Sektor za trezor. Međutim, Ministarstvo za poljoprivredu nije bilo isključeno iz postupka isplate sredstava, jer je postojala obaveza da se pojedinačna rješenja unesu u trezorsku aplikaciju. Nakon unosa uplata u trezorsku aplikaciju isplate su mogle biti „zakočene". To ovlaštenje je imao federalni ministar Ministarstva za poljoprivredu ili lice koje on ovlasti. Apelant nije osporio da je u određenim slučajevima donosio odluke kojim je tražio od nadležne Službe da se „zakoče" određene uplate, nije sporno i da je donosio nalog da se uplate koje su „zakočene" potom „otkoče", kao u slučaju što je učinjeno sa unosom podataka u trezorsku aplikaciju za isplatu II tranše odobrenih novčanih sredstava za ruralni razvoj, a o čemu je svjedočio T.F., ili u slučajevima kada je tražio da se „otkoče" uplate koje su bile „zakočene" po nalogu apelanta za korisnike po spisku koji je dostavio FUZIP o čemu je, također, svjedočio T.F. Apelant nije osporio da niko od savjetnika nije mogao izdati takve naloge, a sud nije imao razloga da ne vjeruje svjedocima koji su svjedočili da je optuženi S.Š., ipak, izdavao takve naloge.

17. Kantonalni sud je zaključio da je apelant formalno postupao u granicama svojih ovlaštenja, koja nije koristio u interesu službe, već sa ciljem da za sebe i drugog pribavi imovinsku korist, da je pribavljena imovinska korist u iznosu od više od 50.000 KM, te imajući u vidu način izvršenja, pokazanu upornost, period djelovanja, kao i nastale posljedice, pa da činjenični opis iz izmijenjene optužnice sadrži sve bitne elemente krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u produženom trajanju, tako da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH.

18. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine uvažio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosio na odluku o kazni tako da je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

19. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da apelant nije obrazložio u čemu se ogleda pristrasnost suda prema njemu a u vezi sa žalbenim navodima da suđenje nije otpočelo u roku od 30 dana od potvrđivanja optužnice, odnosno u slučaju da je otpočelo, da je neizvjesno da li bi optuženi S.Š. i S.Č. zaključili sporazume o priznanju krivice koje su potpisali samo da bi izašli iz pritvora. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se radi o paušalnom navodu o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 2. i članom 244. stav 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu:

ZKPFBiH).

20. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je prekoračena optužba i da je došlo do povrede objektivnog identiteta izmijenjene optužnice i izreke prvostepene presude. Vrhovni sud je interpretirao žalbene navode u ovom dijelu, te dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega ih smatra neosnovanim (str. od 4 do 9). Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije proširio navode iz optužnice kada je u izreci svoje presude naveo da je apelant „postavio za savjetnike u Ministarstvu S.Č. i optuženog S.Š., članove Narodne stranke radom za boljitak Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: stranka), čiji je i potpredsjednik bio, a potom ih pozvao da, zajedno sa M.Š., potpredsjednikom stranke i predsjednikom Kantonalnog odbora stranke u Tuzlanskom kantonu, a od juna 2012. godine i E.A., članom stranke i kantonalnim ministrom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u Vladi Tuzlanskog kantona, postanu članovi udruženja". Vrhovni sud je zaključio da se radi o preciziranju događaja koje je rezultiralo iz provedenog dokaznog postupka. U vezi s tim je ukazano da se iz izmijenjene optužnice vidi da je tužilac u nastavku naveo da su udruženju za vršenje krivičnih djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja pristupila navedena lica u označenim svojstvima. Također, ukazano je i da su činjenične izmjene u izreci presude rezultat, prije svega, iskaza svjedoka S.Č., M.Š. i E.A., kao i ostalih ispitanih svjedoka zaposlenih u Federalnom ministarstvu poljoprivrede. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud u izreku presude unio nove činjenice - postojanje „dogovora”, koje nisu bile sadržane u izmijenjenoj optužnici, odnosno da je tužilac u izmijenjenoj optužnici označio “kriminalni naum” koji nije dokazan. Apelantovi žalbeni navodi u prilog tvrdnji da su izostavljeni navodi iz optužnice prema kojim je koncept krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela postavljen na način da se inkriminiranom radnjom smatra samo predlaganje Programa za 2012. godinu, a što u postupku nije dokazano, ocijenjeni su neosnovanim. Prema stavu Vrhovnog suda, a suprotno apelantovim tvrdnjama da je samo poštovao odluke Vlade FBiH, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud iz činjeničnog opisa djela izostavio nedokazane i nebitne okolnosti, odnosno da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izmijenio činjenični opis krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela, čime nije prekoračio optužbu, nego ju je samo uskladio sa rezultatima dokazivanja, pa djelo zbog kojeg je apelant proglašen krivim nije drugo krivično djelo. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je prvostepeni sud pridodao optužbe koje mu nisu ni stavljene na teret, tj. da je počinio produženo krivično djelo. Referirajući se na konkretne tačke izreke prvostepene presude, Vrhovni sud je zaključio da su one identične označenim tačkama iz optužnice. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je pri određivanju pojma udruživanja više lica radi činjenja krivičnih djela pogrešno primijenjen materijalni zakon. S tim u vezi je ukazano da pogrešna numeracija zakonske odredbe u izmijenjenoj optužnici i izreci pobijane presude koja se odnosi na pojam više lica, uz nespornu činjenicu da je taj pojam upotrijebljen u skladu sa značenjem koje mu je dato u krivičnom zakonu, nikako ne može predstavljati prekoračenje optužbe, jer je apelant proglašen krivim za isti oblik udruživanja za koji je i optužen. Slijedom navedenog, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ispoštovao načelo vezanosti presude za optužbu koji su se zasnivali na tvrdnji o prekoračenju optužbe i izmjenama činjeničnog opisa djela za koje je apelant proglašen krivim.

21. Prema stavu Vrhovnog suda, neosnovana je i apelantova tvrdnja da izmjene u izreci presude predstavljaju potpuno nove optužbe na koje se apelant nije izjasnio i da su sve izmjene optužnice, odnosno izostavljanja, bile na njegovu štetu, pa da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi je ukazano da je apelant upoznat sa svim činjenicama i dokazima koji ga terete kako podizanjem optužnice, tako i tokom glavnog pretresa, izvođenjem svih dokaza, te kako mu je prvostepeni sud omogućio da se izjasni o svim tim činjenicama i dokazima, te o izmijenjenoj optužnici, odnosno njenim izmjenama u toku glavnog pretresa.

22. Apelantovi žalbeni navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude ocijenjeni su neosnovnim.

23. Apelant je najprije tvrdio da iz izreke prvostepene presude ne proizlazi na koji način je pozivao i organizirao udruženje za vršenje krivičnih djela, koje su to radnje članova udruženja koje doprinose navodnom iskorištavanju njegovih službenih ovlaštenja, odnosno kojih službenih ovlaštenja, kao i koje su to radnje samih članova udruženja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u tački A izreke pobijane presude naveo vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH, da je apelant organizirao udruženje za vršenje krivičnih djela sredinom 2011. godine radi vršenja krivičnih djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, radi stjecanja imovinske koristi, da su optuženi S.Š., kao i osuđeni S.Č., M.Š. i E.A. bili pripadnici toga udruženja, način organiziranja udruženja za vršenje krivičnih djela opisan u tački A izreke pobijane presude, a u preostalom dijelu izreke naveo je period u kome je udruženje djelovalo, te vrijeme i konkretno radnje koje su preduzeli apelant, kao organizator kriminalnog udruženja, i optuženi S.Š. i sada osuđeni S.Č., M.Š. i E.A. kao pripadnici ovog udruženja.

24. Apelant je u ovom dijelu, dalje, tvrdio i da su činjenični navodi u vezi sa visinom podsticaja, nomenklaturom podsticajnih proizvoda, te dokumentacijom koju je potrebno priložiti uz zahtjeve za podsticaj suprotni Zakonu o novčanim podrškama. Također, apelant je tvrdio i da su u izreci prvostepene presude kao pripadnici udruženja navedena već pobrojana lica, ali da se u obrazloženju spominju i druga lica (D.S.). U vezi sa prvim dijelom tvrdnji, Vrhovni sud je istakao da je u izreci navedeno da je apelant, kao ministar, bio dužan posebnim propisom, a u skladu sa članom 20. stav 2. i članom 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama, regulirati posebne uvjete za dobijanje podsticaja, da je taj propis pravilnik, a da su posebni uvjeti, između ostalog, nomenklatura podsticajnih proizvoda i visina podsticaja, te dokumentacija koju su poljoprivrednici bili dužni dostaviti uz zahtjev za podsticaj. U vezi sa drugim dijelom tvrdnji, ukazano je da je na strani 498, pasus 4. prvostepene presude, navedeno da je D.S. obilazio svjedoka O.H. u vezi sa dobijanjem podsticaja, ali da pri tome nije navedeno da je to D.S. radio kao pripadnik udruženja koje je osnovao apelant.

25. Apelantovu tvrdnju da je prvostepeni sud izostavio opširno citirani dio iz izmijenjene optužnice u izreci svoje presude i da za to nije ponudio bilo kakve razloge i obrazloženja, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim, ukazujući da su na strani 339, posljednji pasus prvostepene presude, upravo dati razlozi zbog čega je izostavljen dio koji je apelant citirao.

26. Suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud obrazložio protivrječnosti u iskazima svjedoka Ž.K., A.B., M.B., D.S. i drugih i svjedoka S.Č., M.Š., E.A., kao i da je obrazložio protivrječnosti u iskazima svjedoka E.A., S.Č. i M.Š. u pogledu odlučnih činjenica. Činjenice koje nemaju karakter odlučnih a na koje je apelant ukazao u žalbi (razlike u iskazima svjedoka S.Č. i M.Š. na okolnost da li je M.Š. tražio od S.Č. da iz svoje plaće za stranku izdvaja označeni novčani iznos, iskazi E.A. i M.Š. da li je od E.A. traženo da prilikom pristupanja stranki uplati novčani iznos na ime troškova za njegovu kampanju u vezi sa izborima i dr.), prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije bio obavezan posebno obrazlagati. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena tvrdnja da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

27. Vrhovni sud nije prihvatio osnovanim ni apelantove tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojim se ne može zasnovati.

28. Apelant je u ovom dijelu tvrdio da je prvostepeni sud, prihvatajući iskaze svjedoka S.Č., M.Š. i E.A. zanemario da su ovi svjedoci optuženi za ista krivična djela kao i on, da su zaključili sporazume o priznanju krivice, da je postupak prema njima razdvojen i da su osuđeni pravosnažnim presudama, da su ovim licima oproštena druga djela, koja su priznali da su ih počinili i da nisu procesuirani za ta djela iako nisu dobili imunitet, pa da tužilac u svakom trenutku može pokrenuti postupak protiv njih zbog čega se ne može smatrati da su iskaze dali dobrovoljno. Prema stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije postojala prepreka da S.Č., M.Š. i E.A. budu ispitani u svojstvu svjedoka u nastavku postupka protiv apelanta i optuženog S.Š., te da njihovi iskazi budu ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa svim izvedenim dokazima. To što su navedeni svjedoci saslušani u svojstvu svjedoka nakon pravosnažnosti presuda kojim su proglašeni krivim i osuđeni za krivična djela povodom kojih se vodi postupak protiv apelanta, ne čini njihove iskaze nezakonitim, niti se može smatrati da su njihovi iskazi iznuđeni. Oni su kao svjedoci na glavnom pretresu propisno upozoreni na prava i obaveze, nisu imali primjedaba na tok saslušanja, a odbrani je omogućeno da ih ispita unakrsno i dodatno.

29. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je prekršen princip in dubio pro reo. Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane. Također, zaključeno je i da je prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe na način što su na prijedlog odbrane izvedeni mnogobrojni dokazi (kako subjektivni, tako i objektivni), zbog čega je neosnovanim ocijenjen i apelantov prigovor da je odbrana na bilo koji način tokom prvostepenog postupka dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, niti da je došlo do povrede principa „jednakosti oružja“.

30. Vrhovni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer je prvostepeni sud odbio da pribavi dokaze koje je apelant predlagao (da pribavi kopije stenografskih zapisa sa sjednica Vlade FBiH, da pribavi spisak korisnika odobrenih novčanih podrški za period 2010- 2015. godina, da pribavi podatke o licima koja su se nalazila u istim pritvorskim ćelijama u KPZ Tuzla sa S.Č., M.Š. i E.A.), druge dokaze u vezi sa kredibilitetom navedenih lica kao svjedoka i druge dokaze (taksativno navedene na strani 68, pasus četvrti, obrazloženja prvostepene presude). S tim u vezi je ukazano na pravo predsjednika vijeća da odbije izvođenje dokaza uz obavezu da za to ponudi i valjano obrazloženje, odnosno da prijedlozi za izvođenje dokaza podliježu ocjeni prvostepenog suda u pogledu njihove osnovanosti, odnosno značaja za potpuno i pravilno utvrđenje onih činjenica koje imaju karakter odlučnih, te je istaknuto da član 15. ZKPFBiH ne obavezuje sud da izvede sve predložene dokaze. S obzirom na to da je predsjednik vijeća u konkretnom slučaju postupao u skladu sa navedenim ovlaštenjima i obavezama, odbijanje da se pribave navedeni dokazi nije imalo učinak povrede apelantovog prava na odbranu.

31. Prema stavu Vrhovnog suda, neosnovani su bili i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud postupao po izmijenjenoj optužnici Kantonalnog tužilaštva na glavnom pretresu, da je gotovo cijeli treći paragraf izmijenjene optužnice od 16. augusta 2017. godine predstavljao novi činjenični opis, da je izmijenjena optužnica proširena, da je u pogledu umišljaja činjenični osnov proširen, te da su apelantu stavljena na teret potpuno nova postupanja. U vezi s tim je ukazano na član 290. ZKPFBiH prema kom tužilac može izmijeniti optužnicu nezavisno od toga da li su se na glavnom pretresu pojavili novi dokazi, te da je dovoljna i nova, subjektivna ocjena dokaza pribavljenih u prethodnom postupku, koja je rezultat usmenog, neposrednog i kontradiktornog raspravljanja na glavnom pretresu. U konkretnoj situaciji Vrhovni sud je zaključio da između prvobitnog opisa djela i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost u osnovnom događaju, tako da izmijenjena optužnica bez obzira na to što se radi o izmjeni činjeničnih navoda nije zahtijevala pokretanje novog postupka s obzirom na to da je između prvobitno podnesene optužnice i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postojala istovjetnost u osnovnim elementima i da nisu dodavana nova krivična djela.

32. Apelantovi opširni žalbeni navodi da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, prije svega, zbog pogrešne ocjene dokaza ocijenjeni su neosnovanim. S tim u vezi je ukazano da u pobijanoj presudi nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Prvostepeni sud je proveo opsežni dokazni postupak koji je obuhvatio i ispitivanje kako svjedoka optužbe, tako i svjedoka odbrane, te je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze kako optužbe, tako i odbrane. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud sve dokaze ocijenio pojedinačno, te ih doveo u međusobnu vezu, a nakon toga je izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica iz kojih van razumne sumnje proizlazi da je apelant u inkriminirano vrijeme počinio krivična djela za koja je osuđen.

33. Prema stavu Vrhovnog suda, u prvostepenoj presudi je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant organizirao udruženje za vršenje krivičnih djela sredinom 2011. godine sa ciljem da radi stjecanja protivpravne imovinske koristi na duže vrijeme, po unaprijed određenim ulogama i zadacima, uz primjenu pravila o davanju podsticaja poljoprivrednicima na području Federacije BiH, vrši krivična djela protiv službene dužnosti. Apelant je stvorio plan djelovanja grupe (da se podsticaji za izvoz i kapitalna ulaganja daju samo poljoprivrednicima koji pristanu da vrate polovinu sredstava), te je dodijelio uloge pripadnicima udruženja (optuženim S.Š., te S.Č., M.Š. a od 2012. godine i E.A.). U tu svrhu apelant je propise koje je donosio kao ministar, u skladu sa članom 22. stav 2. i članom 20. stav 2. Zakona o novčanim podrškama, prilagođavao kako bi omogućio i olakšao planirane zloupotrebe u postupku dodjele podsticaja. Tako, kada su u pitanju podsticaji za izvoz u Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarenja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta novčanih podrški u poljoprivredi za 2011, 2012. i 2013. godinu, nije ugradio nomenklaturu proizvoda za koje se može dobiti podsticaj, niti je utvrdio visinu podsticaja, a kada su u pitanju kapitalna ulaganja, u Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarenja novčanih podrški po modelu ruralnog razvoja za kapitalna ulaganja iz 2011. godine nije naveo vrstu investicija koje se podstiču, maksimalnu visinu podsticaja, niti je ugradio načelo proporcionalnosti u raspodjeli podsticaja, već je te uvjete i za izvoz i za kapitalna ulaganja naveo u javnim pozivima koje je raspisao i objavio, kada su u pitanju podsticaji za izvoz, u oktobru i novembru 2011. godine, u toku 2012. i 2013. godine, a kada su u pitanju podsticaji za kapitalna ulaganja, u julu 2012. godine.

34. Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant kao federalni ministar, u skladu sa članom 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama, bio dužan posebnim propisom propisati uvjete i način ostvarivanja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta podrški

- za izvoz poljoprivrednih proizvoda, koji će obuhvatiti i nomenklaturu podsticajnih proizvoda i visinu podsticaja, te propisati, u smislu člana 20. stav 2. Zakona o novčanim podrškama, za kapitalna ulaganja vrstu investicija koje se podstiču, maksimalnu visinu podsticaja, te ugraditi načelo proporcionalnosti u raspodjeli podsticaja. S obzirom na to da apelant nije donio nijedan propis osim navedenih pravilnika i operativnih uputstava, u kojim navedene uvjete nije utvrdio, Vrhovni sud se saglasio sa stavom da je apelant postupao suprotno članu 20. stav 2. i članu 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama kada je te uvjete objavio u javnom pozivu, koji nema karakter propisa, već služi samo za obavještavanje građana da će se vršiti dodjela podsticaja.

35. Osim navedenog, apelant je za procjenu starosti i vrijednosti investicije za poljoprivrednike koji nisu imali račune uveo sudskog vještaka, nije predvidio kontrolu investicija prije davanja podsticaja, sve zbog toga da poljoprivrednici koji su pristali da vrate polovinu sredstava od podsticaja prije raspisivanja javnog poziva dobiju podsticaj, a koristi koje su dobili pripadnici kriminalnog udruženja izvršenjem radnji koje su ušle u sastav produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja (podtačke B osuđujućeg dijela presude) predavane su apelantu, kao organizatoru udruženja za vršenje krivičnih djela. Apelant je odredio i da članovi toga udruženja dobiju 10% od te protivpravno stečene koristi, što sve predstavlja protivpravnu imovinsku korist. Pri tome predmeti poljoprivrednika koji su pristali na ponuđene uvjete uzimani su u rad preko reda, a sudski vještaci su uvedeni da bi mogli podvesti starost investicije pod traženi vremenski period i odrediti što veću vrijednost investicije, a kontrola kapitalnih ulaganja vršena je, uglavnom, nakon što se podsticaj isplati.

36. Navedeno je da je prvostepeni sud utvrdio na osnovu iskaza svjedoka T.O., koja je potvrdila da je bila u timu za kontrolu, da su kontrolori izlazili na lice mjesta samo radi utvrđivanja da li na licu mjesta postoje objekti, te da su upoređivali sliku objekta sa nalazom vještaka, dok činjenično stanje nisu provjeravali (starost objekta i vrijednost investicije), te svjedoci Č., Š. i A., kao i sudski vještaci G.T. i M.T. Da su postojale nepravilnosti u dodjeli podsticaja, potvrdili su i svjedoci I.M. i E.M. (predsjednik i član Komisije koja je utvrdila nepravilnosti), a što proizlazi i iz izvještaja ove komisije, nalaza sudskih vještaka i drugih materijalnih dokaza navedenih u obrazloženju prvostepene presude. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da je posebno ocijenjen iskaz svjedoka N.B. kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima. Na temelju iskaza ovog svjedoka utvrđeno je da je Ured za reviziju FBiH izvršio reviziju Federalnog ministarstva poljoprivrede za 2011. godinu, te da je tom prilikom utvrđeno da su doneseni propisi radi provođenja Zakona o novčanim podrškama, ali da propisi po modelu ruralnog razvoja i modelu ostalih vrsta podrški nisu bili u skladu sa navedenim zakonom.

37. Vrhovni sud je istakao da je apelantova uloga organizatora utvrđena na osnovu iskaza svjedoka S.Č., M.Š. i E.A. koji su ocijenjeni pojedinačno, u međusobnoj vezi i u skladu sa ostalim provedenim dokazima. Ovi svjedoci su se izjasnili da je apelant bio glavni u svemu, da je on odredio visinu podsticaja, nomenklaturu proizvoda za koje se davao podsticaj, da je uveo javni poziv pri dodjeli podsticaja, institut sudskog vještaka, da je isključio načelo proporcionalnosti i kontrolu prije dodjele sredstava poljoprivrednicima, da je uvedena isplata podsticaja u ratama (tri rate) iako su sredstva za podsticaje u budžetu bila osigurana, te da je novac dobijen od poljoprivrednika predavan njemu ili licu koje je on odredio, a pripadnici kriminalnog udruženja (S.Š., S.Č., M.Š. i E.A.) koji su donosili novac dobijali su 10% od količine novca koji su donijeli i predali apelantu. Nesumnjivo je utvrđeno da su navedeni svjedoci obilazili poljoprivrednike po nalogu apelanta kao organizatora udruženja za vršenje krivičnih djela, obavještavali ih da mogu dobiti podsticaj za izvoz i za kapitalna ulaganja pod uvjetom da polovinu sredstava vrate. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije utvrdio kako i na koji način je došlo do predaje novca njemu, te da je prvostepeni sud u ovom dijelu prihvatio kontradiktorne iskaze tri nekredibilna svjedoka. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su iskazi navedenih svjedoka saglasni i da se međusobno dopunjuju, kao i da su dovedeni u vezu i potvrđeni i iskazima svjedoka F.D. i A.H., kao i drugih svjedoka.

38. Vrhovni sud je zaključio i da je nesumnjivo utvrđeno da su pripadnici udruženja za vršenje krivičnih djela, i to optuženi S.Š. i sada osuđeni S.Č., M.Š. i E.A., sa unaprijed određenim ulogama i zadacima koje im je dodjeljivao apelant, kao organizator udruženja, vršili određene radnje, kao i sam apelant, kao organizator, koje su ušle u sastav produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. U ovom dijelu Vrhovni sud je ukazao da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant, kao organizator udruženja za vršenje krivičnih djela, određivao ko će od članova toga udruženja da učestvuje u izvršenju određene radnje koja je ušla u sastav produženog krivičnog djela, tako što je određivao ko će da posjeti poljoprivrednike (S.Č. i M. Š. da posjete izvoznike sa spiskova koje su dobili, a kada su u pitanju kapitalna ulaganja, bili su raspoređeni po regijama, i to optuženi S.Š. je bio zadužen za Hercegovinu, S.Č. za Kladanj i Gradačac, a M.Š. i E.A. za Tuzlanski kanton), da im obeća podsticaj uz uvjet da vrate pola sredstava i ko će novac preuzeti od toga poljoprivrednika, te predati apelantu. Iz navedenog, prema stavu Vrhovnog suda, nesumnjivo proizlazi da je kod svih pripadnika udruženja za vršenje krivičnih djela postojala svijest o tome da djela vrše organizirano, bez obzira na činjenicu što svi pripadnici nisu istovremeno i učestvovali u izvršenju određene radnje koja je ušla u sastav produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Slijedom navedenog, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da u vršenju pojedinih radnji koje su ušle u sastav produženog krivičnog djela nisu učestvovali svi optuženi pripadnici udruženja za vršenje krivičnih djela.

39. Vrhovni sud je ocijenio da je u pogledu krivičnog djela udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 340. st. 1. i 2. KZFBiH, kada je riječ o činjeničnim navodima u vezi sa postojanjem udruženja za vršenje krivičnih djela i ostalih činjeničnih navoda u tački A izreke prvostepene presude, prvostepeni sud odlučne činjenice na nesumnjiv način utvrdio na osnovu iskaza svjedoka S.Č., M.Š., E.A., te pojedinačno pobijanih 15 svjedoka, te drugih svjedoka navedenih u prvostepenoj presudi, čije iskaze je pravilno i u potpunosti prihvatio, te materijalnih dokaza, dajući detaljno obrazloženje na strani od 101 do 179 i od 501 do 597 prvostepene presude.

40. Suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je kao valjane u cijelosti prihvatio razloge i obrazloženja na str. od 562 do 573 iz prvostepene presude zbog kojih nisu prihvaćeni iskazi svjedoka Ž.K., A.B., M.M., D.S. a koji su bili suprotni iskazima svjedoka S.Č., M.Š., E.A., P.J. i drugih svjedoka.

41. Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje iz izreke prvostepene presude, opisano pod tačkom B, i to da je, pored ostalog, u inkriminiranom periodu apelant, kao službeno lice - federalni ministar, iskoristio službena ovlaštenja kao odgovorno lice da bi sebi i drugima pribavio protivpravnu imovinsku korist, tako što je kao službeno lice, postupajući po planu udruženja za vršenje krivičnih djela koje je sam organizirao i osmislio plan, koristeći se ovlaštenjima iz člana 28. stav 4. Zakona o novčanim podrškama, koji propisuje da „Federalno ministarstvo vrši obračun novčanih podrški za klijente čiji su zahtjevi blagovremeni, osnovani i potpuni i rješenjem odobrava i određuje visinu novčanih podrški koje pripadaju klijentu suprotno članu 57. Zakona o organizaciji uprave koji ministru stavlja u obavezu da savjesno i odgovorno vrši povjerenu mu funkciju, koji popisuje da je ministar lično odgovoran za njeno vršenje i za rad Ministarstva kojim rukovodi, preduzimao radnje radi ostvarenja ličnog interesa ili interesa članova udruženja, koji se ogleda u stjecanju protivpravne imovinske koristi sebi i pripadnicima udruženja za vršenje krivičnih djela“.

42. Nadalje, Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude koji su dati za pojedinačne tačke iz izreke prvostepene presude, kako slijedi: za tačku B. 1.1., B.1.2 i 13.1.3. na strani od 191. do 200, strani od 263. do 270. i na strani od 299. do 307; za tačku B.2. na strani od 201. do 208; za tačku B.3.1. i B.3.2. na strani od 225. do 255. i strani od 277. do 286; za tačku B.4. na strani od 351. do 363; za tačku B.5. na strani od 363. do 379; za tačku B.6. na strani od 456. do 500; za tačku B.7.I, B.7.2, B.7.3. i B.7.4. na strani od 208. do 217, od 379. do 444, od 270. do 286. i od 307. do 320; za tačku B.8. na strani od 217. do 225. obrazloženja prvostepene presude.

43. Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio i dao valjane razloge i obrazloženja zbog kojih nije prihvatio apelantove navode kojim je negirao sve radnje za koje je optužen u ovom dijelu. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantova odbrana opovrgnuta iskazima svjedoka S.Č., M.Š. i E.A., čiji iskazi su u pogledu odlučnih činjenica saglasni i koji se međusobno dopunjuju, te ostalim izvedenim dokazima iz kojih je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant održavao sastanke sa navedenim svjedocima, te optuženim S.Š., da im je na ovim sastancima davao upute i raspored u vezi sa kontaktom sa korisnicima podsticaja, da je određivao visinu podsticaja i visinu novca koju su korisnici morali dati ministru posredstvom članova udruženja za vršenje krivičnih djela, te da su primljeni novac nosili apelantu. Time je opovrgnuta apelantova tvrdnja da nije uvjetovao isplatu podsticaja time da se njemu da polovina odobrenog i isplaćenog novca, te da nikada nije primio takav novac. Također, apelantova odbrana je opovrgnuta i iskazima svjedoka P.J., H.T. i N.H., koji su izjavili da je nadležna služba Ministarstva dostavljala ministru nacrte pravilnika, da su im vraćani pravilnici sa drugačijim sadržajem koji je osmišljen u apelantovom kabinetu, gdje su savjetnici ministra bili S.Č. i optuženi S.Š. Ovi svjedoci, kao i svjedoci J.Š. i J.J. su izjavili da su na osnovu upozorenja u javnom pozivu zahtjevi za kapitalna ulaganja dostavljani u kovertama na kojima je pisalo „za Komisiju, ne otvaraj“, a da su, u skladu sa Uredbom o kancelarijskom poslovanju, trebali biti otvoreni na protokolu, da je trebalo da se formira spis koji se dostavlja stručnom saradniku na dalju obradu (utvrđivanje da li su zahtjevi blagovremeni, da li je dostavljena potpuna dokumentacija i sl.) i tek nakon takve obrade zahtjevi koji su ispunjavali uvjete trebali su biti dostavljeni Komisiji za ruralni razvoj na dalji rad. Na osnovu iskaza svjedoka S.Č., E.A., M.Š., B.A. i J.J. utvrđeno je da su predmeti uzimani u rad selektivno.

44. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da izreka prvostepene presude ne sadrži elemente krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, jer, pored toga što u podtačkama B nije navedeno kojoj odredbi je apelant suprotno postupao, nije navedeno ni na koji način je trebalo da djeluje kao ministar, a nije djelovao. S tim u vezi je ukazano da su u uvodnom dijelu tačke B sadržani bitni elementi krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, uključujući i blanketni propis, koji su zajednički za sve pojedinačne radnje krivičnog djela počinjenog u produženom trajanju, te da su u obrazloženju osporene prvostepene presude na strani 600 data valjana obrazloženja.

45. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa pribavljanjem imovinske koristi, jer nije provedeno vještačenje vještaka finansijske struke. S tim u vezi je ukazano da je na osnovu iskaza svjedoka poljoprivrednika koji su dobili podsticaj i polovinu sredstava vratili (osam pobrojanih lica), te materijalnih dokaza (rješenja o dodjeli podsticaja i finansijske dokumentacije koja se odnosi na njihovu isplatu) utvrđena ukupna visina ostvarene imovinske koristi za svaku tačku izmijenjene optužnice, pa je zbrajanjem tih iznosa, u vezi sa osuđujućim dijelom presude, koji su nesumnjivo utvrđeni tokom postupka, sa sigurnošću utvrđena visina ukupno ostvarene imovinske koristi, te imovinske koristi koju su ostvarili apelant i optuženi S.Š.

46. Vrhovni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda koji nije prihvatio apelantove tvrdnje da su svjedoci S.Č., M.Š. i E.A. dali iskaz pod pritiskom, da su priznali krivicu i zaključili sporazume, jer su se nalazili u pritvoru, i da su to uradili sa namjerom da im se pritvor ukine, imajući u vidu da su ovi svjedoci na glavnom pretresu propisno upozoreni na prava i obaveze, da nisu imali primjedaba na tok ispitivanja, a da je odbrani omogućeno da ih ispita unakrsno i dodatno, oni su tom prilikom izjavili da su dobrovoljno zaključili sporazume i da na njih u tom pogledu, kao i u vezi sa svjedočenjem nije bilo pritisaka ili ucjena.

47. Iz obrazloženja presude, dalje, proizlazi da nisu prihvaćeni apelantovi prijedlozi da se provedu novi dokazi koji se nisu mogli izvesti ranije, jer je za njih saznao nakon donošenja prvostepene presude. S tim u vezi je ukazano da saslušanje svjedoka E.Č. i M.T., koje je apelant predložio u žalbi na okolnost da su S.Č. i M.Š. zaključili sporazume o priznanju krivice kako bi izašli iz pritvora i da su zbog toga teretili apelanta, prema stavu Vrhovnog suda, nepotrebno je posebno kada se ima u vidu rodbinska veza svjedoka E.Č. i S.Č., te činjenica da su svjedoci S.Č. i M.Š. negirali bilo kakav utjecaj na njihovo svjedočenje i zaključenje sporazuma o priznanju krivice. Također, ni ponovno saslušanje svjedoka A.S. uz pribavljanje zapisnika sa glavnog pretresa u predmetu kod Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 K 038668 17 K, po nalaženju ovog suda, nepotrebno je, jer apelant u žalbi nije naveo na koji način bi iskaz ovog svjedoka mogao dovesti do narušavanja kredibiliteta njegovog ranijeg iskaza i iskaza svjedoka T.B.

48. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove tvrdnje o povredi KZFBiH.

49. Apelant je u ovom dijelu tvrdio da u tački A izreke pobijane presude nisu opisani elementi krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela, niti su u tački B izreke pobijane presude opisani elementi produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Također, apelant je u ovom dijelu tvrdio i da, u situaciji kada izmijenjena, odnosno dopunjena optužnica nikada nije potvrđena, ona nije ni mogla biti proslijeđena odbrani radi izjavljivanja prethodnih prigovora, niti je mogla biti proslijeđena sudećem vijeću, pa su postojale okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

50. Prema stavu Vrhovnog suda, krivična djela za koja je apelant proglašen krivim tako kako su opisana u izreci prvostepene presude, sadrže sva objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. st. 1. i 2. KZFBiH i produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 55. istog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je nakon potvrđivanja optužnice apelant podnio prethodne prigovore, navodeći da mu se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret nove optužbe na koje se on nije nikada izjasnio. Zbog toga, sudija za prethodno saslušanje je pozvao kantonalnog tužioca da otkloni formalne nedostatke u optužnici, pa je tužilac, u skladu sa zahtjevom suda, ispitao apelanta na navedene okolnosti i zapisnik o njegovom saslušanju dostavio sudu. Nakon toga prvostepeni sud je odbio prethodne prigovore, nalazeći da su ispitivanjem apelanta na navedene krivičnopravne radnje otklonjene procesne smetnje koje su ukazivale na formalne nedostatke u optužnici. U konkretnoj situaciji samo da kantonalni tužilac nije postupio po uputama suda, prvostepeni sud bi morao odbaciti optužnicu i tužiocu bi tada ostala mogućnost da podigne novu ili izmijenjenu optužnicu.

51. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud u pogledu krivičnih djela za koja je proglašen krivim proizvoljno primijenio zakone, tumačeći ih šire i na njegovu štetu, i to: član 22. stav 2, član 20. stav 2, član 28. stav 5; član 10. stav 2. i član 16. stav

5. Zakona o novčanim podrškama, te član 111/1/11 i član III/4. Uputstva o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave. U konkretnoj situaciji, prema stavu Vrhovnog suda, na inkriminirane radnje pravilno je primijenjen krivični zakon, kao i materijalni propisi (član 20. stav 2, član 22. stav 2. i član 28. stav 5. Zakona o novčanim podrškama, te čl. 111/1/1 i III/4. Uputstva o načinu vođenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave). Nadalje, ukazano je da se prvostepeni sud, kada su u pitanju kapitalna ulaganja, u obrazloženju presude pravilno pozvao na član 10. stav 3. Zakona o novčanim podrškama, kao i član 16. stav 5. istog zakona, jer se ove odredbe upravo odnose na načelo proporcionalnosti koje u inkriminiranom periodu nije ugrađeno u propise koje je donio apelant kao federalni ministar, niti se, slijedom toga, za inkriminirani period primjenjivalo.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

52. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija).

-Nedostatak elemenata krivičnih djela

53. Apelant tvrdi da u izreci prvostepene presude nisu opisani elementi krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela (član 340. KZFBiH) i krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja (član 383. KZFBiH), pa da je zbog toga materijalno prvo proizvoljno primijenjeno.

54. U vezi sa krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnih djela, apelant ističe da mu je stavljeno na teret da je optuženog S.Š., te E.A., S.Č., M.S. i druge njemu poznata lica udružio radi činjenja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Međutim, svi saoptuženi nisu određeni kao saizvršioci u svim podtačkama tačke B izreke prvostepene presude, odnosno nije ispunjen uvjet o postojanju najmanje tri lica koja se udružuju radi činjenja krivičnih djela (podtačka l.B (apelant i S.Č.), podtačka 3.2.B (apelant i M.Š.), podtačke 5.B i 6.B (apelant i optuženi S.Š.), podtačke 7.2.B, 7.3.B i 7.4.B (apelant i E.A.)).

55. U odnosu na krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja, apelant tvrdi da nije navedeno kojim propisima je navodno suprotno postupao prilikom donošenja rješenja iz podtačaka tačke B izreke, odnosno koji su to interesi službe kojim je suprotno postupao vršeći funkciju ministra u Ministarstvu i u čemu se ogledalo to postupanje suprotno interesima službe, te na koji način je sve to imalo utjecaja na donošenje rješenja iz podtačaka tačke B izreke. Također, ističe da u izreci prvostepene presude nedostaje blanketna norma iz koje proizlaze njegova službena ovlaštenja.

- Pogrešno tumačenje Zakona o novčanim podrškama i s tim u vezi dokaza

56. Apelant tvrdi da je u prvostepenoj presudi proizvoljno primijenjen član 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama, odnosno da je citirana odredba preširoko tumačena. U prilog ovoj tvrdnji apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine.

57. Po njegovom mišljenju, citirana odredba ne govori o tzv. visini podsticaja i nomenklaturi podsticajnih proizvoda, kako se to navodi u prvostepenoj presudi, nego isključivo o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški, a koje su i bile propisane posebnim propisom (apelant je u apelaciji pobrojao pravilnike iz 2011, 2012. i 2013. godine i ukazao na njihove, po njegovom mišljenju, relevantne odredbe). U ovom dijelu je ukazao i da su oni podlijegali proceduri donošenja i da su bili predmet kontrole i Ureda za zakonodavstvo, te da nisu predstavljali isključivu odluku ministra. Po njegovom mišljenju, pogrešan je i stav redovnih sudova da je članom 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama propisana obaveza navođenja precizne dokumentacije koja se zahtijeva za ostvarivanje novčanih podrški u posebnom propisu. Također, ističe da su upravo podzakonskim aktima detaljnije propisani uvjeti za pojedine modele novčanih podrški, te da je regulirano pitanje daljnjeg uređenja načina ostvarivanja podrški.

58. Nadalje, apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili Uputstvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave. Po njegovom mišljenju, član 11. predmetnog uputstva ne govori eksplicitno samo o licitacijama i natječajima nego ostavlja i druge mogućnosti kroz navode: „ i slično”, odnosno ostavlja mogućnost objave javnog poziva kakav je i objavljen.

59. Po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su zanemarili član 28. stav 5. Zakona o novčanim podrškama kojim je određeno da se zahtjevi koji se odobre prosljeđuju Federalnom ministarstvu finansija - Sektoru trezora za isplatu. Apelant ističe da mu je stavljeno na teret da je izvršio navodno udruživanje kako bi zloupotrijebio svoja ovlaštenja u „postupku dodjele i isplate novčanih sredstava podrške”, a iz citirane odredbe nedvosmisleno proizlazi da, nakon odobravanja novčanih podrški, on, kao ministar, nije imao mogućnost da uvjetuje njihovu isplatu obećanjem o povratu dijela novčanih sredstava.

60. Najzad, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu mogli biti primijenjeni član 10. stav 2. i član 16. stav 5. Zakona o novčanim podrškama, jer su neprimjenjivi po modelu ruralnog razvoja. U vezi s tim, ukazuje da je čl. 18. do 20. navedenog zakona uređeno pitanje novčanih podrški po modelu ruralnog razvoja, odnosno da se samo ove odredbe mogu primijeniti na navedeni model.

-Nepoštivanje postupka potvrđivanja optužnice propisanog zakonom i rješavanja po prigovorima odbrane

61. Apelant ističe da je optužnica potvrđena rješenjem Kantonalnog suda od 21. decembra 2015. godine, te da je blagovremeno izjavio prethodne prigovore u kojim je ukazao da nije bio ispitan na okolnosti svih tačaka optužnice. Nakon podnesenih prethodnih prigovora, sudija za prethodno saslušanje je 11. januara 2016. godine tražio od Tužilaštva dopunu optužnice, pa nakon što je to Tužilaštvo i učinilo, rješenjem od 22. januara 2016. godine prethodni prigovori su odbijeni kao neosnovani. Po njegovom mišljenju, u ovoj situaciji sud je postupio suprotno članu 248. stav 3. ZKPFBiH - prethodni prigovori u odnosu na tač. 7. i 8. optužnice su morali biti uvaženi, odnosno sud nije mogao potvrditi optužnicu u ovom dijelu. On smatra da se radilo o dopunjenoj, odnosno novoj optužnici koja je morala proći proceduru potvrđivanja i na koju je odbrani moralo biti osigurano pravo ulaganja prethodnih prigovora, što joj je onemogućeno posebno u odnosu na tač. 7. i 8. optužnice, a u konačnici, i u odnosu na cijelu tada izmijenjenu optužnicu.

-Nerazumljiva i protivrječna izreka prvostepene presude

62. Apelant tvrdi da iz izreke prvostepene presude ne proizlazi na koji način je navodno izvršio pozivanje i organiziranje grupe, niti je navedeno koje su to tačno radnje članova udruženja koje doprinose navodnom iskorištavanju njegovih službenih ovlaštenja i kojih. Iz formulacije izreke prvostepene presude nije jasno i razumljivo na koji način je navodno nastalo to udruženje u koje se pozivaju S.Č., S.Š., M.Š. i E.A. Nejasnim i protivrječnim smatra i dio izreke u kom je navedeno da se tereti da je donio Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta novčanih podrški u poljoprivredi 2011, 2012. i 2013. godine, „ (…) ali tako da se tim propisom ne utvrđuje visina podsticaja i nomenklatura podsticanih proizvoda, (...) nego su ovi posebni uvjeti utvrđivani (…)”.

-Nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama

63. Apelant tvrdi da je prilikom donošenja prvostepene presude povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, pa je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da prvostepena presuda sadrži obrazloženje, a da se žalbom pobija pravilnost činjenične osnove prvostepene presude.

64. Opširni navodi u ovom dijelu pridruženi su navodima u dijelu označenom kao Proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna ocjena dokaza, povreda principa in dubio pro reo. -Neprihvatanje dokaza odbrane

65. Apelant tvrdi da mu je bio onemogućen pristup dokazima, pa da je njihovo pribavljanje tražio putem Kantonalnog suda koji je određene zahtjeve odbrane usvojio, dok je određene odbio. Apelant navodi da je detaljno obrazloženim zahtjevom tražio da se putem Kantonalnog suda pribave specificirani dokumenti, između ostalog i kopije stenogramskih zapisa sjednica Vlade FBiH. Po njegovom mišljenju, ovo je bilo neophodno za procjenu postojanja umišljaja na njegovoj strani, ali i procjenu da je uopće počinio krivično djelo.

66. Nadalje, apelant ističe da je putem Kantonalnog suda tražio da se pribavi i spisak korisnika odobrenih novčanih podrški za period 2010-2015. godina sa obrazloženjem da se odgovori na optužbe o djelovanju koje je suprotno interesima službe, ali i kako bi se ukazalo na broj lica koja su ostvarila novčanu podršku, a da im niko nikada nije tražio nijednu marku zauzvrat. U toj situaciji imao bi mogućnost da ta lica i pozove za svjedoke u ovom krivičnom predmetu. Navedeno je da je vrlo bitno sa aspekta optužbi da je izvršeno udruživanje radi činjenja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja.

67. Apelant ističe da je u toku postupka osporavao kredibilitet svjedoka S.Č., M.S. i E.A., tvrdeći da su zaključili sporazume o priznanju krivice samo kako bi izašli iz pritvora i ostvarili korist za sebe, prebacujući krivicu na njega. Tokom postupka je traženo da se pribave podaci o licima koja su se nalazila u istim pritvorskim ćelijama u KPZ Tuzla kao navedeni svjedoci, kako bi ovu trojicu svjedoka pozvao na okolnosti pobuda i razloga za zaključenje sporazuma sa Tužilaštvom. U žalbi na prvostepenu presudu je ukazao da je naknadno došao do saznanja o takvim licima koja su izrazila i spremnost da svjedoče, ali da je ovaj prijedlog odbijen.

68. Ističe i da je odbijen njegov prijedlog da se ponovo sasluša svjedok A.S. i da se u dokaze uvrsti zapisnik iz označenog predmeta Općinskog suda u Kiseljaku na okolnost kredibiliteta svjedoka A.S. i T.B, kao i razloga za izmjene iskaza pojedinih svjedoka.

69. Nadalje, apelant tvrdi i da je Kantonalni sud odbio da uvrsti u dokaze i konkretno pobrojane materijalne dokaze koji su se ticali kredibiliteta svjedoka M.Š. i E.A., odnosno okolnosti da su za vrijeme pritvora davali iskaze koji se razlikuju od onih koje su dali pri zaključivanju sporazuma o priznanju krivice, kao i dodatnih motiva svjedoka E.A. da optužuje druga lica zbog straha da bi sadržaj njegovog telefona mogao postati dostupan javnosti.

70. Najzad, apelant tvrdi i da je Kantonalni sud odbio da pribavi dokaze iz drugih predmeta, a da je takvu mogućnost imalo Tužilaštvo.

-Dokazi na kojima se ne može zasnivati presuda

71. Apelant tvrdi da se prvostepena presuda u cijelosti zasniva na iskazima svjedoka S.Č., M.Š. i E.A. koji su sa Tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice. Prihvatajući njihove iskaze prvostepeni sud je, po apelantovom mišljenju, potpuno zanemario da su ovim svjedocima oproštena druga djela za koja su priznali da su ih počinili, a o čemu su govorili na glavnom pretresu, da nisu dobili imunitet, da nisu procesuirani za ta djela, a upravo na tim dijelovima iskaza je prvostepeni sud zasnovao zaključak o njegovoj krivici. S obzirom na to da su sva tri navedena svjedoka bila pod prijetnjom da se protiv njih može pokrenuti krivični postupak, apelant smatra da se ne može prihvatiti da su njihovi iskazi dati dobrovoljno i bez prinude.

72. Nadalje, apelant tvrdi da su kod utvrđivanja imovinske koristi redovni sudovi svoje odluke zasnovali na iznosima utvrđenim u drugim presudama (S.Č. i M.Š.), da on nije učestvovao u postupcima iz kojih su proistekle ove presude, te da su iznosi u navedenim postupcima izračunati isključivo po priznanju S.Č. i M.Š. Također, ukazuje i da je Kantonalni sud, pozivajući se na označenu presudu Općinskog suda, iz postupka u kom on nije učestvovao utvrdio da je kao ministar radio u ličnom interesu.

73. Apelant tvrdi i da se prvostepena presuda zasniva na izvještaju radne grupe iako takav izvještaj nikada niko nije revidirao, niti usvojio, te na revizorskim izvještajima.

-Izmjena u izreci prvostepene presude u odnosu na činjenični opis izmijenjene optužnice

74. U opširnim navodima u ovom dijelu apelant tvrdi da je Kantonalni sud izvršio izmjene u optužnici s ciljem da bi mogao da ga proglasi krivim. S tim u vezi, apelant je detaljno analizirao izreku prvostepene presude, ukazujući na dijelove koji su izmijenjeni u odnosu na potvrđenu optužnicu a koji, po njegovom mišljenju, izlaze iz okvira pojašnjenja i rezultiraju unošenjem novih elemenata, sve sa ciljem da bude proglašen krivim.

-Proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna ocjena dokaza, povreda principa in dubio pro reo

75. Apelant tvrdi da su redovni sudovi prilikom ocjene dokaza propustili da se rukovode stavom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 661/04. Po njegovom mišljenju, sudovi su sve dokaze koji govore suprotno iskazima svjedoka koji su zaključili sporazume o priznanju krivice, kao i njegov iskaz odbili kao nevjerodostojne i usmjerene na pomaganje njemu (npr. iskazi svjedoka A.B., Ž.K., M.B., D. S., i dr.) ne obrazlažući detaljno ovakav svoj stav.

76. Po apelantovom mišljenju, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje najprije je proisteklo iz činjenice da je poklonjena vjera iskazima svjedoka E.A., M.Š. i S.Č. na kojim se, po njegovim tvrdnjama, zasnivaju osporene presude, a s čim u vezi su redovni sudovi propustili dati valjano obrazloženje. Također, ukazuje da nije provedena finansijska istraga, odnosno da nisu provedeni materijalni dokazi koji bi potkrijepili iskaze ovih svjedoka, posebno imajući u vidu, kako navodi, kontradiktornosti u njihovim iskazima. Pri tome ponovo podsjeća da su odbijeni dokazi koje je predlagao a kojim je želio osporiti kredibilitet ovih svjedoka, kao i da su potpuno zanemarene i da nisu ocijenjene okolnosti pod kojim su ovi svjedoci zaključili sporazume o priznanju krivice.

77. Apelant tvrdi i da nije utvrđeno njegovo umišljajno postupanje, kao i kada je tačno bilo koga pozvao da postane član navodnog udruženja i na koji način. Po njegovom mišljenju, nije dovoljno samo označiti vremenski period „najmanje tri godine“, posebno imajući u vidu da postavljanje savjetnika u Ministarstvu nije i ne može biti smatrano kriminalnom aktivnošću. Po njegovim tvrdnjama, nije utvrđeno ni da je kao ministar udružio više lica kako bi što efikasnije mogao iskoristiti svoja službena ovlaštenja radi pribavljanja imovinske koristi, i to prilikom dodjele budžetskih sredstava radi podrške izvozu poljoprivrednih proizvoda i podrške investicijama u poljoprivredna gazdinstva, jer na navedene okolnosti nije izveden nijedan dokaz. Slijedom navedenog, po njegovom mišljenju, nije bilo niti jednog dokaza o njegovoj involviranosti u radnje E.A., M.Š. i S.Č. Najzad, u ovom dijelu je istakao i da nije utvrđeno o kojim se to njegovim ovlaštenjima (kao ministra) radilo, na koji način je trebalo da koristi takva ovlaštenja, te kojim radnjama su, kako navodi, navodni članovi udruženja trebali da mu pomognu da ih iskoristi radi pribavljanja imovinske koristi.

78. Po apelantovom mišljenju, sporan je i zaključak redovnih sudova o visini podsticaja i nomenklaturi podsticajnih proizvoda, uvjetima i načinu ostvarenja novčanih podrški na koje se referira članom 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama, jer takvo što ovom odredbom nije propisano. Ovo posebno ako se zna da se javni pozivi smatraju u ovom slučaju dijelom Pravilnika, jer se i pravilnici i programi pozivaju upravo na javni poziv. Sve i da je tačno da su nomenklatura i visina novčanih podrški trebali biti propisani pravilnicima, a ne navedeni u javnom pozivu, ne postoji uzročno-posljedična veza takvog navodnog postupanja, posebno u smislu udruživanja radi činjenja krivičnih djela, sa djelima koja su mu stavljena na teret tačkom B izreke prvostepene presude. Po njegovom mišljenju, iz osporenih presuda ne proizlazi na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je visina novčanih podrški određena sa ciljem koji će „olakšati traženje 'povrata' polovine novca od izvoznika".

79. Apsolutna proizvoljnost u postupanju sudova je, kako tvrdi, očita i kod pitanja srazmjernog smanjivanja visine sredstava za podršku pojedinom klijentu, jer se ne pravi razlika između pojedinih modela. U vezi s tim, ukazuje da je takva obaveza propisana za model kapitalnih ulaganja (član 16. stav 5. Zakona o novčanim podrškama FBiH) i za model podsticaja proizvodnji (član 10. stav 2. Zakona o novčanim podrškama FBiH), ali ne i za model ruralnog razvoja, model podrške dohotku i model ostalih vrsta podrški. U vezi s tim, ističe da su se sudovi pozvali na izvještaj revizorke koja nije ekonomista i koja je, kako navodi, na glavnom pretresu i sama priznala da nije bilo moguće postupati mimo odluke Vlade FBiH, kojom je bilo propisano na koji način će se tretirati ove novčane podrške.

80. Apelant smatra i da mu se pogrešno stavlja na teret da Pravilnikom nije propisao maksimalan iznos novčanih podrški, ukazujući da takva obaveza ne proizlazi iz člana 18. stav 5. Zakona o novčanim podrškama. Proizvoljnim smatra i zaključak o navodnom nedostatku kontrole na dodjeli novčanih podrški, jer nedostaje bilo kakvo obrazloženje o tome kako je nedostatak takve kontrole imao bilo kakav utjecaj na zahtjeve koji su odobravani za novčane podrške po modelu ruralnog razvoja. Po njegovom mišljenju, identično vrijedi i za dostavljanje aplikacija Ministarstvu i njihovo, navodno, selektivno obrađivanje s čim u vezi nije proveden niti jedan dokaz. Najzad, u ovom dijelu je istakao i da je proizvoljan zaključak o navodnom ,,kočenju“ isplata novčanih podrški, odnosno da su ,,kočenja“ vršena proizvoljno po njegovom nalogu, pa da je imao utjecaj na tok plaćanja novčanih podrški, jer u tom pravcu nije izveden nijedan dokaz.

81. Apelant tvrdi i da nije utvrđena uzročno-posljedična veza između navoda u uvodnom dijelu tačke B izreke prvostepene presude i pojedinačnih podtačaka u okviru tačke B, tj. između donošenja rješenja kojim se odlučuje o zahtjevima aplikanata za novčanu podršku i pojedinih radnji podtačaka tačke B izreke prvostepene presude. On smatra da je zanemaren i subjektivni element krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja koji čini direktni umišljaj i izvršilac treba da bude svjestan da iskorištava svoj službeni položaj, kao i da na taj način pribavlja sebi ili drugom kakvu korist. U ovom dijelu ističe i da nedostaje pozivanje na bilo koji propis prema kojem je suprotno postupio donoseći rješenja o dodjeli novčanih podrški, kao i da je takvim postupanjem oštetio budžet. Posebno ističe da ova rješenja nisu ukinuta ili stavljena van snage, kao i da su aplikanti po njima ostvarili svoja prava, a da nije oštećen budžet ili FBiH, odnosno da su se u povodu eventualnog imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku protiv njega Vlada FBiH i Ministarstvo negativno izjasnili.

82. Apelant posebno ukazuje na apsolutno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na iznos navodne protivpravno stečene koristi od 799.573,33 KM. S tim u vezi, ističe da u tom pravcu nije provedena finansijska istraga, da nije provedeno vještačenje vještaka finansiiske struke i da ne postoji nijedan materijalni dokaz u prilog ovim tvrdnjama.

83. Najzad, apelant tvrdi i da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno u odnosu na svaku od podtačaka tačke B izreke prvostepene presude i u tom dijelu se pozvao na navode iz svoje žalbe na prvostepenu presudu.

84. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije, jer se Vrhovni sud nije ni upustio u ispitivanje suštine njegovih žalbenih navoda.

85. Povreda prava iz člana 14. Evropske konvencije, po apelantovim tvrdnjama, proizlazi iz činjenice da je Vrhovni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, odstupio od dotadašnje prakse u istim predmetima, a da za to nije ponudio valjano obrazloženje.

b)Odgovor na apelaciju

86. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim apelatove tvrdnje da u osporenim presudama nedostaju elementi bića krivičnih djela za koja je proglašen krivim. S tim u vezi je ukazano da je za utvrđenje krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH neophodno da je organizirana grupa ljudi od najmanje tri lica djelovala radi učinjenja krivičnih djela. Za samo svojstvo člana grupe ljudi ili udruženja ne traži se da je svako lice koje je član grupe ljudi od najmanje tri lica lično učinilo jedno ili više krivičnih djela, nego se zahtijeva pripadnost grupi ljudi koja je djelovala radi učinjenja takvih krivičnih djela i svijest o tome. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni Zakona o novčanim podrškama, Vrhovni sud se pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje presude. Prema stavu Vrhovnog suda, apelant se paušalno poziva na načelo in dubio pro reo i pretpostavku nevinosti, odnosno da u pogledu odlučnih činjenica nema nikakve dileme o apelantovim inkriminiranim radnjama za koje je proglašen krivim, pa da nije bilo mjesta za primjenu principa in dubio pro reo. Prema stavu Vrhovnog suda, nema osnova za apelantove tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, protivrječnostima u izreci i obrazloženju prvostepene presude, te nedostatku obrazloženja. Također, nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na odbranu, odnosno razlozi za neprovođenje pojedinih dokaza koje je apelant predlagao su valjano obrazloženi. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja o neprovođenju postupka potvrđivanja optužnice propisanog zakonom. Najzad, u vezi sa svim apelantovim navodima koji su, prema stavu Vrhovnog suda, isticani i u žalbi na prvostepenu presudu, ukazano je na razloge i obrazloženja iz odluke Vrhovnog suda.

87. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je ovaj sud provedene dokaze ocijenio u smislu člana 296. stav 2, kao i člana 305. stav 7. ZKPFBiH, da se pri donošenju odluke rukovodio članom 3. istog zakona, te da smatra da u postupku pred ovim sudom nisu učinjene povrede na koje apelant ukazuje u apelaciji.

88. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelantove tvrdnje o nedostatku elementa bića krivičnog djela istaklo da su neosnovani, ukazujući da je krivično djelo iz člana 340. KZFBiH samostalno djelo, nezavisno od radnje zloupotrebe iz tačke B presude i da se odnosi samo na udruživanje radi činjenja krivičnih djela. U vezi sa tvrdnjama o pogrešnom tumačenju Zakona o novčanim podrškama, ukazano je da krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela nije blanketnog karaktera, dok su za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja u optužnici jasno navedeni blanketni propisi. U vezi sa navodnim tvrdnjama o povredama prilikom potvrđivanja optužnice, kako je navedeno, ukazano je da je apelantu prije početka suđenja pružena mogućnost da se izjasni o svim tačkama i navodima optužnice. Prema stavu Tužilaštva, u apelaciji su samo ponovljene netačne tvrdnje iz postupka pred redovnim sudovima o protivrječnosti i nerazumljivosti izreke prvostepene presude. U vezi sa tvrdnjama o nedostatku obrazloženja, ukazano je da je prvostepena presuda izrađena na 640 strana, te da se prvostepeni sud bavio i najmanje važnim provedenim dokazom. U vezi sa apelantovim tvrdnjama o neprihvatanju dokaza koje je predlagao, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je apelant predlagao saslušanje na desetine svjedoka, korisnika podsticajnih sredstava, ali da mu optužnicom nije stavljeno na teret da je kao ministar vršio zloupotrebe prilikom dodjele svakog podsticaja, odnosno da se tvrdnjom da od nekog poljoprivrednika nije zatražen novac ne pobijaju tvrdnje da su vršene zloupotrebe kod dodjele podsticajnih sredstava korisnicima za koje su u konkretnom slučaju dokazane takve radnje. Kad su u pitanju apelantove tvrdnje o kredibilitetu svjedoka S.Č., M.Š. i E.A., odnosno da su iskaze dali pod prinudom i prijetnjom, ukazano je da su u momentu njihovog svjedočenja u Tužilaštvu presude protiv njih bile pravosnažne - što znači da u momentu izlaska na slobodu oni nisu imali nikakvih obaveza prema Tužilaštvu, odnosno da su odbili da svjedoče, Tužilaštvo ne bi moglo ništa protiv njih preduzeti; da nije bilo naredbe za njihovo privođenje, već da su dobrovoljno, u prisustvu svojih branilaca, pristupili u Tužilaštvo radi davanja iskaza; da su na sudu svjedočili nekoliko mjeseci kasnije, pa su mogli izmijeniti ili relativizirati svoje iskaze, što se u praksi često dešava. Paušalnom i neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima: izvještaju Komisije i revizorskim izvještajima. Najzad, u vezi sa apelantovim tvrdnjama o povredi objektivnog identiteta izmijenjene optužnice i izreke prvostepene presude, Tužilaštvo je ukazalo na razloge i obrazloženja u vezi s tim iz presude Vrhovnog suda.

V.Relevantni propisi

89. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 340. stav (1) Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina Član 383. st. (1) i (3) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

90. Zakon o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/10 i 99/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju („Službene novine Federacije BiH“ broj 42/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 20. stav (2) (2) Uvjete i način ostvarenja novčane podrške po modelu ruralnog razvoja propisat će federalni ministar poljoprivrede posebnim propisom.

Član 22. stav (2) (2) Uvjete i način ostvarenja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta podrški propisat će federalni ministar poljoprivrede posebnim propisom.

Član 28.

(1) Klijent koji ispunjava uvjete za ostvarivanje novčanih podrški po modelu kapitalnih ulaganja, modelu ruralnog razvoja, modelu podrške dohotku i modelu ostalih vrsta podrški podnosi zahtjev i propisanu dokumentaciju Federalnom ministarstvu poljoprivrede.

(2) Federalno ministarstvo poljoprivrede, na osnovu Programa podrški i posebnog propisa za svaki pojedini model novčane podrške iz stava (1) ovog člana, prima zahtjeve, vrši provjeru dokumentacije, obrađuje predmete i utvrđuje činjenično stanje na terenu.

(3) Kantonalna ministarstva i njihove stručne službe, odnosno kantonalni poljoprivredni zavodi u postupku realizacije novčane podrške po modelima iz stava (1) ovog člana, u slučajevima kada je to propisano Programom podrški i posebnim propisom mogu utvrditi činjenično stanje na terenu.

(4) Nakon obrade i provjere dostavljene dokumentacije Federalno ministarstvo poljoprivrede vrši obračun novčanih podrški za klijente čiji su zahtjevi blagovremeni, osnovani i potpuni i rješenjem odobrava i određuje visinu novčanih podrški koje pripadaju klijentu. Rješenje kojim se odobrava i određuje visina novčanih podrški konačno je u upravnom postupku i protiv njega nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u Sarajevu.

(5) Zahtjevi koji se odobre prosljeđuju se Federalnom ministarstvu finansija - Sektor Trezora na isplatu.

(6) Federalno ministarstvo poljoprivrede donosi konačno rješenje kojim odlučuje o zahtjevima koji su pristigli kao neblagovremeni, nepotpuni ili neosnovani.

Protiv rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u Sarajevu.

(7) Stručni nadzor nad realizacijom novčanih podrški iz stava (1) ovog člana vrše po potrebi i službenici Federalnog ministarstva poljoprivrede koje ovlasti federalni ministar poljoprivrede.

91. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 35/05) glasi:

V. RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE I UPRAVNIM ORGANIZACIJAMA

1. Rukovođenje federalnim i kantonalnim ministarstvom Član 56.

Federalnim, odnosno kantonalnim ministarstvom rukovodi ministar.

Ministar predstavlja i zastupa ministarstvo, organizira i osigurava zakonito i efikasno obavljanje svih poslova iz nadležnosti ministarstva, donosi podzakonske propise i druge opće i pojedinačne akte za koje je zakonom ovlašten i preduzima druge mjere za obavljanje poslova iz nadležnosti ministarstva, te odlučuje, u skladu sa zakonom, o pravima, obavezama i odgovornostima državnih službenika i namještenika iz radnog odnosa i obavlja druge poslove za koje je zakonom i drugim propisima ovlašten.

Član 57.

Ministar je obavezan, na osnovu i u okviru ustava, zakona i drugih propisa, savjesno i odgovorno vršiti povjerenu mu funkciju i lično je odgovoran za njeno vršenje, kao i za rad ministarstva kojim rukovodi.

Ministar je obavezan obavještavati organ izvršne vlasti o stanju u oblasti za koju je ministarstvo osnovano i o izvršavanju zakona, i drugih propisa, i uputa, i smjernica koje utvrdi taj organ, kao i o preduzetim mjerama i o radu ministarstva kojim rukovodi, s tim da o tim pitanjima može obavještavati i organ zakonodavne vlasti ako on to zatraži.

2. Odgovornost federalnog, odnosno kantonalnog ministra Član 58.

Ministar je odgovoran ako se u izvršavanju svojih ovlaštenja i obaveza ne pridržava ustava, zakona i drugih propisa i općih akata, ili ako u okviru svojih nadležnosti ne osigurava provođenje zakona i drugih propisa i općih akata, ili ako iz drugih razloga postane nedostojan vršenja funkcije ministra.

Ako se utvrdi da postoji odgovornost iz stava 1. ovog člana, ministar se smjenjuje sa funkcije, a smjenjivanje ne isključuje krivično gonjenje, niti odgovornost u građanskom postupku, ako ustavom i zakonom nije drugačije određeno.

Smjenjivanje ministra sa funkcije vrši organ koji ga je, u skladu sa Ustavom Federacije, odnosno ustavom kantona, imenovao na funkciju ministra, a vrši se na način uređen posebnim zakonom.

92. Uputstvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave i službama za upravu u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/98, 49/98 i 5/00) U konkretnom slučaju primjenjuje se Uputstvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave i službama za upravu u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 30/98) koje je važilo u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koje u relevantnom dijelu glasi:

III - PRIMANJE, OTVARANJE, PREGLEDANJE I RASPOREĐIVANJE POŠTE,

ODNOSNO AKATA

1. Primanje pošte

11. Pošiljke primljene u vezi sa licitacijom, natječajima i slično, ne otvaraju se, već se samo na kovertu stavlja datum i vrijeme (sat i minut) njihovog prijema. Ovlašteni službenik zadužen za poslove iz stava 1. ove tačke dužan je prethodno da upozori pisarnicu na pošiljke koje se u smislu stava 1. ove tačke očekuju i koje se ne smiju otvarati

4. Otvaranje i pregledanje pošte

17. Pošiljke koje se odnose na raspisane licitacije, natječaje i sl., otvara komisija formirana za te poslove, ako nije drukčije određeno.

93. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 11.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

GLAVA XI - PODNESCI I ZAPISNICI

Član 162. st. (3) i (4) Podnošenje i ispravljanje podnesaka (3) Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, sud će podnosioca podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati pozvati da podnesak ispravi odnosno dopuni, a ako on to ne uradi u određenom roku sud će podnesak odbaciti.

(4) U pozivu za ispravku odnosno dopunu podneska podnosilac će se upozoriti na posljedice propuštanja.

Član 240.

Okončanje istrage (1) Tužilac okončava istragu kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala preduzet će kolegijum tužilaštva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Član 243. stav (1) Odlučivanje o optužnici (1) Odmah po prijemu optužnice sudija za prethodno saslušanje ispitat će da li je sud nadležan, postoje li okolnosti iz člana 239. stav (1) tačka d) ovog Zakona, te je li optužnica propisno sastavljena (član 242. ovog Zakona). Ukoliko sud nađe da optužnica nije propisno sastavljena postupit će se u skladu sa članom 162. st. (3) i (4) ovog Zakona.

Član 248.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

a) osporava nadležnost,

b) ističu okolnosti iz člana 239. stav (1) tačka d) ovog Zakona,

c) ukazuje na formalne nedostatke u optužnici,

d) osporava zakonitost dokaza,

e) zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka,

f) osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branitelja na osnovu člana 60. stav (1) ovog Zakona.

(2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužitelju.

(3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dopuštena.

(4) Ako sudija za prethodno saslušanje povodom podnesenog prigovora utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženika od koristi i za kojeg od suoptuženika koji nisu podnijeli prethodne prigovore ili ih nisu podnijeli u tom pravcu, postupit će po službenoj dužnosti kao da ti prigovori postoje.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

94. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

95. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

96. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 29. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

97. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

98. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

99. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

(…)

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

(…)

100. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da su prekršeni pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, da se osporene presude zasnivaju na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati, da nije bio pravilno upoznat sa optužbama koje mu se stavljaju na teret, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te da osporene odluke ne sadrže valjano obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica.

101. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

102. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

103. Apelant je najprije osporio način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje.

104. Kada je u pitanju primjena KZFBiH, apelant tvrdi da nedostaju bitni elementi bića oba krivična djela za koja je proglašen krivim. U vezi sa krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnih djela, apelant tvrdi da nije utvrđeno kako je pozvao navodne pripadnike udruženja da postanu njegovi članovi, da nisu utvrđeni zadaci koji su bili povjereni članovima udruženja, da svi saoptuženi nisu učestvovali u izvršenju radnji za koje je proglašen krivim, odnosno da u odnosu na svaku od radnji ne postoji uvjet od najmanje tri lica koja se udružuju radi činjenja krivičnih djela.

105. U odnosu na krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, apelant tvrdi da nije utvrđeno kojim propisima je postupao suprotno prilikom donošenja rješenja o dodjeli novčanih podrški, koje interese službe je povrijedio, te da, s tim u vezi, nedostaje i blanketni propis, kao i da nije jasno na koji način su navodni članovi udruženja doprinijeli svojim djelovanjem zloupotrebi njegovih ovlaštenja.

106. U ovom dijelu apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno i preširoko, odnosno na njegovu štetu tumačili Zakon o novčanim podrškama, te Uputstvo o kancelarijskom poslovanju. U vezi s tim je istakao da su uvjeti i načini ostvarivanja novčanih podrški bili propisani pravilnicima koje je donio i koji su bili podvrgnuti proceduri donošenja u koju je bio uključen i Ured za zakonodavstvo. Najzad, po njegovom mišljenju, pogrešno je tumačeno i Uputstvo o kancelarijskom poslovanju, jer član 11. sadrži i riječ „slično“ koja je ostavljala mogućnost objavljivanja javnih poziva.

107. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30.juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

108. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

109. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je identične navode apelant iznosio u toku postupka pred redovnim sudovima, te da su, u vezi s njihovim odbijanjem kao neosnovanim u osporenim odlukama dati valjani razlozi i obrazloženja. Iz osporenih odluka proizilazi da je apelant, nakon imenovanja na funkciju ministra, za svoje savjetnike imenovao optuženog S.Š., te M.Š. a da im se od 2012. godine pridružio i E.A., da je u Ministarstvu organizirao sastanke na kojim im je dodjeljivao zadatke u vezi sa realiziranjem zloupotreba u dodjeli novčanih podrški, da su članovi udruženja imali zadatak da obilaze određene poljoprivrednike, odnosno da su imali zadatak da djeluju na tačno određenim područjima u FBiH, da su poljoprivrednike, odnosno potencijalne aplikante za novčanu podršku obilazili prije raspisivanja javnog poziva kako bi dogovorili povrat polovine od dobijenog podsticaja, da su ovaj novac prikupljali i predavali apelantu, odnosno licu koje je on odredio, a za šta su sami dobijali 10% od ovako prikupljenog novca. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je kod svih pripadnika udruženja postojala svijest da djelo vrše organizirano, samo činjenica da u preduzimanju svake od pojedinačno pobrojanih radnji u tački B izreke prvostepene presude nisu istovremeno učestvovali i svi članovi udruženja bez značaja je za postojanje krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela.

110. Nadalje, Ustavni sud zapaža da nije bilo sporno da je apelant radnje za koje je proglašen krivim preduzimao u vrijeme kada je obavljao funkciju ministra. Iz osporenih odluka proizlazi da su apelantova ovlaštenja ocijenjena shodno relevantnim odredbama Zakona o organizaciji uprave koji propisuje obaveze i odgovornosti ministra, te u vezi sa specifičnim ovlaštenjima i obavezama koji su mu dodijeljeni Zakonom o novčanim podrškama. Slijedom navedenog, neosnovana je apelantova tvrdnja da redovni sudovi nisu utvrdili kojim propisima su utvrđena ovlaštenja koja je prekršio, odnosno suprotno kojim propisima nije postupao u interesu službe.

111. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant formalno postupao u granicama svojih ovlaštenja, ali da ova ovlaštenja nije koristio u interesu službe, već sa ciljem da za sebe i druge pribavi imovinsku korist. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelant, u skladu sa ovlaštenjima iz čl. 20. i 22. Zakona o novčanim podrškama, trebalo da donese propis o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški, da je taj propis pravilnik, a da su uvjeti za dobijanje podsticaja, pored ostalog, nomenklatura podsticajnih proizvoda i visina podsticaja, te da je pravilnikom trebalo da bude propisana dokumentacija koju su poljoprivrednici obavezni da podnesu uz zahtjev za dobijanje podsticaja. Također, pravilnici su trebali da sadrže načelo proporcionalnosti, vrstu investicija koje su podstiču, te mehanizme za obaveznu terensku kontrolu. Samo činjenica da sve navedeno nije i izričito pobrojano u citiranim zakonskim odredbama, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne znači da su ih redovni sudovi tumačili preširoko i na njegovu štetu. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su pravilnici prolazili proceduru za donošenje, da su, pored ostalog, dostavljani i Uredu za zakonodavstvo, Ustavni sud zapaža da su dva svjedoka, zaposlena u Ministarstvu u relevantnom periodu, potvrdila da su pripremala nacrte pravilnika i da su ih dostavljala apelantu, ali da su im vraćani sa potpuno drugačijim sadržajem, koji je sačinjen u apelantovom kabinetu, tako da su oni samo mogli da ih prepišu. Također, a suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su dali valjane razloge zbog čega javni poziv ne može predstavljati propis u smislu čl. 20. i 22. Zakona o novčanim podrškama. Pri tome ukazano je i da je u tački V javnog poziva bilo navedeno da se zahtjevi dostavljaju Ministarstvu, u tački VI da se dostavljaju u koverti sa naznakom „Ne otvaraj“. Ovakvo postupanje je ocijenjeno suprotnim Uputstvu o kancelarijskom poslovanju, koje ovakvu mogućnost propisuje za natječaje i licitacije. Da se dodjela podsticaja ne može smatrati „sličnom situacijom“, u smislu navedenog uputstva, potvrdio je i sam apelant izjavivši da je naložio da se po prispjelim zahtjevima postupa odmah i hitno, jer svi koji su predali zahtjeve ispunjavaju i uvjete. Također, da je postupano suprotno navedenom uputstvu, kao i da su prispjeli zahtjevi selektivno birani i obrađivani, potvrdili su i svjedoci J.J. i J.Š. Slijedom navedenog, neosnovana je i apelantova tvrdnja o preširokom tumačenju odredaba navedenog uputstva.

112. Najzad, u prilog navedenim tvrdnjama apelant se pozvao na Odluku o dopustivosti i merutumu broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci zaključeno (vidi tačku 42) da postoji kršenje prava na pravično suđenje u vezi sa principom vladavine prava u situaciji kada redovni sudovi zakonsku odredbu (u konkretnom slučaju se radilo o odredbi koja je regulirala zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom) koja je rezultirala različitim tumačenjem i primjenom nisu tumačili i primijenili u korist stranke koja je u pitanju (apelanta u ovom predmetu). Ustavni sud smatra da nema razloga da se navedenim stavom rukovodi i u apelantovoj situaciji. Naime, izuzev vlastitog tumačenja relevantnih odredaba Zakona o novčanim podrškama i Uputstva o kancelarijskom poslovanju koje je suprotno stavu redovnih sudova, ni iz apelantovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su navedene odredbe u istim ili sličnim situacijama tumačene različito, pa da su redovni sudovi propustili da ih tumače u apelantovu korist.

113. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka, a suprotno apelantovim tvrdnjama da on nakon potpisivanja rješenja nije imao nikakav utjecaj na isplatu dodijeljenih podsticaja, proizlazi da su se rješenja o dodjeli novčanih podsticaja u trezorsku aplikaciju radi isplate unosila u Federalnom ministarstvu poljoprivrede, a nakon čega je apelant kao ministar imao ovlaštenja da „zakoči“, odnosno „otkoči“ isplate. Iz osporenih odluka proizlazi da apelant nije osporavao da je ova ovlaštenja i koristio. Također, u postupku je utvrđeno da je takvo ovlaštenje imao i optuženi S.Š., kao apelantov savjetnik. Sve navedeno potvrđeno je iskazom svjedoka T.F. Stoga, i zaključak redovnih sudova da je apelant zloupotrijebio ovlaštenja iz člana 28. stav 4. Zakona o novčanim podrškama prema kojem Federalno ministarstvo vrši obračun novčanih podrški i rješenjem odobrava i određuje visinu novčanih podrški ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

114. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje pri određivanju protivpravno stečene imovinske koristi, jer nisu proveli finansijsko vještačenje, te jer su se pozvali na iznose utvrđene u presudama protiv M.Š. i S.Č. a u kojim postupcima on nije učestvovao.

115. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je prvostepeni sud ukupan iznos protivpravno stečene imovinske koristi utvrdio na osnovu iskaza svjedoka - poljoprivrednika koji su dobili podsticaj i polovinu sredstava vratili (osam pobrojanih lica), te materijalnih dokaza (rješenja o dodjeli podsticaja i dokumentacije koja se odnosila na njihovu isplatu). Nadalje, u toku postupka protiv apelanta utvrđen je iznos imovinske koristi koju je stekao optuženi E.A., te je ukazano da je iznos koji su stekli M.Š. i S.Č. utvrđen pravosnažnim presudama koje su donesene u odnosu na njih. Slijedom navedenog, proizlazi da je iznos imovinske koristi koju je apelant protivpravno stekao utvrđen u postupku protiv njega u kojem je imao mogućnost da ovu okolnost osporava i da, s tim u vezi, predlaže i provodi dokaze, te da su se redovni sudovi pozvali na presude iz drugih postupaka upravo u odnosu na lica protiv kojih su i donesena.

116. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

117. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen princip in dubio pro reo, da se osporene presude zasnivaju na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati, da su u ovom dijelu izostali valjani razlozi i obrazloženje, te da mu je prekršeno pravo na odbranu. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu svodi se na tvrdnje da se osporene presude zasnivaju na iskazima svjedoka M.Š., S.Č. i E.A., čiji kredibilitet je, po apelantovom mišljenju, upitan, pa zbog toga njihovi iskazi nisu mogli biti dokazi na kojim se odluka zasniva. Također, po njegovom mišljenju, nisu mogli biti prihvaćeni kao dokazi revizorski izvještaj i izvještaj Komisije koja je utvrdila nepravilnosti u dodjeli podsticaja. On smatra da su redovni sudovi sve dokaze koji su mu išli u prilog odbili bez valjanog obrazloženja, odnosno da su ga odbijanjem da pribave i provedu dokaze koje je predlagao doveli u neravnopravan položaj sa Tužilaštvom, koje je imalo pristup svim dokazima. Slijedom navedenog, smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao i na stav Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine.

118. Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). Pri tome „proizvoljnost“ se ne odnosi na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Najzad, Ustavni sud je u svojoj praksi usvojio i stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je, također, naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (AP 661/04, ibid., tačka 35). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“, kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje (vidi, AP 661/04, op. cit., tačka 30).

119. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud,već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).

120. Ustavni sud, najprije, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su detaljno ispitane apelantove tvrdnje u vezi sa tvrdnjom da su iskazi svjedoka M.Š., S.Č. i E.A. dati pod pritiskom i prijetnjom s obzirom na to da su zaključili sporazume o priznanju krivice kako bi izašli iz pritvora, da su u svojim iskazima priznali djela za koja su oni osuđeni i u odnosu na koja mogu biti procesuirani. Naime, kako proizlazi iz osporenih odluka, te iz odgovara Kantonalnog tužilaštva na apelantove navode u ovom dijelu, ova lica su dala iskaze u svojstvu svjedoka tek u postupku protiv apelanta, nakon što su presude kojim je utvrđena njihova odgovornost postale pravosnažne. Iskazi ovih svjedoka su dovedeni u uzajamnu vezu, te u vezu sa ostalim provedenim dokazima. Pri tome prvostepeni sud, sa čime se saglasio i Vrhovni sud, ocijenio je i one kontradiktornosti u njihovim iskazima koje su bile značajne za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Činjenica da nisu ocijenjene i kontradiktornosti na koje je apelant izričito ukazivao, a koje su ocijenjene kao bez značaja za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja (u najvećem dijelu su se odnosile na međusobne odnose navedenih svjedoka), suprotno apelantovim tvrdnjama, ne znači povredu principa in dubio pro reo, odnosno ne upućuje na zaključak da je postojala sumnja u pogledu ovih dokaza koju je trebalo tumačiti u apelantovu korist. Iskazi ovih svjedoka bili su saglasni i dopunjavali su se u pogledu odlučnih činjenica, te su potvrđeni i iskazima drugih svjedoka i materijalnim dokazima. Nadalje, iskazi ovih svjedoka ocijenjeni su u vezi sa iskazima svjedoka odbrane Ž.K., A.B., M.M., D.S. (na koje apelant posebno ukazuje i u apelaciji) koji nisu prihvaćeni i koji su ocijenjeni suprotnim iskazima svjedoka M.Š., S.Č. i E.A. Iscrpni razlozi i obrazloženja, s tim u vezi, iz prvostepene presude (st. od 562. do 573) s kojim se u cjelini saglasio i Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne rezultiraju kršenjem principa in dubio pro re. Nadalje, a suprotno apelantovoj tvrdnji, u osporenoj prvostepenoj presudi dati su valjani razlozi i obrazloženja zbog čega nije prihvaćeno pribavljanje dokaza koje je apelant predlagao (da pribavi kopije stenografskih zapisa sa sjednica Vlade FBiH, da pribavi spisak korisnika odobrenih novčanih podrški za period 2010-2015. godina, da pribavi podatke o licima koja su se nalazila u istim pritvorskim ćelijama u KPZ Tuzla sa S.Č., M.Š. i E.A.) i dokaza u vezi sa kredibilitetom navedenih lica kao svjedoka i drugih dokaza (taksativno navedenih na strani 68, pasus četvrti, obrazloženja prvostepene presude). Ispitujući identične apelantove žalbene navode, Vrhovni sud je istakao da je ukazano na pravo predsjednika vijeća da odbije izvođenje dokaza uz obavezu da za to ponudi i valjano obrazloženje, kako je i učinjeno u konkretnom slučaju, odnosno da prijedlozi za izvođenje dokaza podliježu ocjeni prvostepenog suda u pogledu njihove osnovanosti, odnosno značaja za potpuno i pravilno utvrđenje onih činjenica koje imaju karakter odlučnih činjenica. Također, Vrhovni sud je ponudio jasne i dovoljne razloge zašto je odbio prijedlog iz apelantove žalbe da se na okolnosti zaključenja sporazuma o priznanju krivice (S.Č. i M.Š.) saslušaju navedeni svjedoci, te da se ponovo sasluša svjedok A.S. i pribavi zapisnik sa glavnog pretresa iz označenog krivičnog predmeta. Najzad, neargumentirana je i bez osnova apelantova tvrdnja da su nezakoniti dokazi izvještaji revizora, te Komisije koja je utvrdila nepravilnosti u dodjeli podsticaja. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka u svojstvu svjedoka saslušana revizorka, odnosno predsjednik i jedan član navedene komisije, te da su dati valjani razlozi i obrazloženja zbog čega su njihovi iskazi prihvaćeni.

121. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi imali sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane, odnosno da su povrijedili načelo in dubio pro reo. Također, proizlazi da je apelant imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, da su po njegovom prijedlogu izvedeni mnogobrojni dokazi (kako subjektivni, tako i objektivni) od kojih je neke po njegovom zahtjevu, kako je i sam naveo, pribavljao prvostepeni sud, pa je neosnovana i apelantova tvrdnja da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, odnosno da je došlo do povrede principa „jednakosti stranaka“ u postupku.

122. Nadalje, apelant je u opširnim navodima istakao da postupak potvrđivanja optužnice nije proveden u skladu sa zakonom, da je prvostepeni sud iz optužnice izostavio one dijelove koji nisu dokazani i koji bi upravo ukazali da nije počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, da je narušen identitet između optužnice i izreke prvostepene presude, jer intervencije prvostepenog suda izlaze izvan okvira usklađivanja sa utvrđenim činjeničnim stanjem, te da je optužba prekoračena.

123. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret; detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega, kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).

124. Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi, Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi, Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).

125. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi, Dallos protiv Mađarske, st. 49-52, Sipavičius protiv Litvanije, st. 30-33, Župnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I.H. i ostali protiv Austrije, st. 36-38, Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).

126. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije bio saslušan prije podizanja optužnice u odnosu na dvije tačke iz optužnice, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu uvida u spis utvrdio da je nakon potvrđivanja optužnice apelant podnio prethodne prigovore, navodeći da mu se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret nove optužbe na koje se on nije nikada izjasnio. Zbog toga, sudija za prethodno saslušanje je pozvao kantonalnog tužioca da otkloni formalne nedostatke u optužnici, pa je tužilac, u skladu sa zahtjevom suda, ispitao apelanta na navedene okolnosti i zapisnik o njegovom saslušanju dostavio sudu. Nakon toga prvostepeni sud je odbio prethodne prigovore, nalazeći da su ispitivanjem apelanta na navedene krivičnopravne radnje otklonjene procesne smetnje koje su ukazivale na formalne nedostatke u optužnici. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da samo kantonalni tužilac nije postupio po uputama suda, prvostepeni sud bi, a kako apelant tvrdi, morao odbaciti optužnicu i tužiocu bi tada ostala mogućnost da podigne novu ili izmijenjenu optužnicu. Apelant u apelaciji ne tvrdi da nije postupljeno na opisani način, pa, suprotno njegovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da se radilo o propustu koji nije mogao biti otklonjen u daljnjem toku postupka i koji je mogao imati učinak da postupak protiv njega ne zadovoljava kriterij pravičnosti, odnosno da se radilo o dopunjenoj i nepotvrđenoj optužnici, pa da je postojala prepreka da se uopće vodi krivični postupak protiv njega.

127. Nadalje, iz apelantovih navoda, kao i iz osporenih odluka nije moguće zaključiti da je tužilac, intervenirajući u optužnici u toku glavnog pretresa, postupao suprotno ovlaštenju iz člana 290. ZKPFBiH, odnosno da su izmjene zasnovane na ocjeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Apelant ne tvrdi ni da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava o izmijenjenoj optužnici, odnosno da nije imao priliku da s tim u vezi pripremi svoju odbranu.

128. U vezi sa tvrdnjom da je prvostepeni sud iz optužnice izostavio dijelove na koje je ukazivao i u svoj žalbi, kao i u apelaciji, Ustavni sud zapaža da su, s tim u vezi, dati razlozi i obrazloženja u prvostepenoj presudi (strana 339) a koje je u cjelini prihvatio i Vrhovni sud. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su detaljno ispitane apelantove tvrdnje da je optužba prekoračena, da je došlo do povrede objektivnog identiteta izmijenjene optužnice i izreke prvostepene presude, da su mu pridodate nove optužbe. U opširnom obrazloženju razloga zbog kojih je ove navode ocijenio neosnovanim (vidi tač. 19. i 20. ove odluke) Vrhovni sud je, u suštini, istakao da su činjenične izmjene u izreci provostepene presude proistekle iz provedenih dokaza (prije svega, iskaza svjedoka S.Č., M.Š. i E.A.), da nije mijenjana pravna kvalifikacija krivičnih djela koja su stavljena na teret apelantu potvrđenom, odnosno izmijenjenom optužnicom.

129. Slijedom navedenog, proizlazi da je apelant o svim činjenicama i dokazima koje ga terete upoznat kako podizanjem optužnice, tako i tokom glavnog pretresa, izvođenjem svih dokaza, te da mu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava o nima i da ih osporava. Najzad, apelant je imao i koristio mogućnost da sve prigovore u vezi sa optužnicom iznese i u svojoj žalbi o kojoj je odlučivao Vrhovni sud kao nadležan da preispita kako činjenične, tako i pravne aspekte optužbe. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni apelantove tvrdnje u vezi sa optužnicom, niti da su one rezultirale povredom prava na odbranu.

130. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

131. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na efektivni pravni lijek

132. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek. S obzirom na to da apelant tvrdi da mu je ovo pravo prekršeno, jer Vrhovni sud nije razmotrio njegove žalbene navode, proizlazi da povredu ovog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu, koji je nadležan da preispita kako činjenične, tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je Vrhovni sud, a suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključio da su neosnovani i, s tim u vezi, ponudio relevantne i dovoljne razloge, koje je i Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuje na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom žalbenog postupka, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.

133. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje i da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

134. Apelant tvrdi i da je diskriminiran jer je Vrhovni sud odustao od svoje prakse u tumačenju elemenata bića krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, odnosno da je diskriminiran zbog načina na koji je primijenjeno materijalno pravo u njegovom slučaju u odnosu na druge optužene koji su se nalazili u istoj situaciji. S tim u vezi je ukazao na dvije presude Vrhovnog suda. Po njegovom mišljenju, diskriminatorski odnos se ogleda i u činjenici da je Vrhovni sud odustao od svog stava da, ako u prvostepenoj presudi nisu ocijenjene razlike u iskazima koje su svjedoci dali u istrazi i na glavnom pretresu, a niti bitne razlike u iskazima svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

135. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) i ukoliko taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.

136. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o različitoj sudskoj praksi, zbog specifičnih okolnosti svakog pojedinog predmeta, ne mogu biti dokaz da je on diskriminiran. Čak i slučaju da je isti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne bi predstavljalo diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji. Naime, u ovoj odluci su već detaljno ispitani apelantovi navodi u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, kao i navodi koji su se ticali dokaznog postupka (konkretno i iskaza svjedoka M.Š., E.A. i S.Š. na koje apelant i u ovom dijelu ponovno ukazuje) i Ustavni sud nije našao proizvoljnost, kako je to obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3967/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba).

137. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

138. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što upućuje na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

139. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek - žalbu na prvostepenu presudu koju je drugostepeni sud detaljno ispitao i, s tim u vezi, ponudio valjane razloge i obrazloženja, pa samo činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom o njegovoj žalbi ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.

140. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.

141. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

142. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević