Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1548/19 (M.M.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pristup sudu
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1548/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1548/19, rješavajući apelaciju M. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 00194 14 Uvp od 31. siječnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 00194 14 Uvp od 4. rujna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupaju Damir Barbarić i Tomislav Bevanda, odvjetnici iz Širokog Brijega, podnio je 8. travnja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 00194 14 Uvp od 31. siječnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 00194 14 Uvp od 4. rujna 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Ministarstva prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) i Ane Vlahov, kao sudionika u postupku, zatraženo je 12. rujna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. rujna 2020. godine, a Kantonalni sud i Federalno ministarstvo 1. i 2. listopada 2020. godine, dok Ana Vlahov nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 14. travnja 2010. godine podnio Kantonalnom ministarstvu zahtjev „radi priznavanja svojstva nositelja stanarskog prava na stanu u Širokom Brijegu, Ulica fra Didaka Buntića broj 32“ (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je tražio da se utvrdi da je Anica Vlahov trajno prestala koristiti predmetni stan i da joj je prestao status nositelja stanarskog prava na stanu.
6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Kantonalno ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPI-06-02- 23-27/10 od 16. listopada 2013. godine kojim je utvrđeno da je Anica Vlahov trajno prestala koristiti predmetni stan, te da joj prestaje status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Istim rješenjem apelantu je, kao korisniku predmetnog stana, priznat status nositelja stanarskog prava na stanu. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na temelju dokumentacije u spisu utvrđeno da su Anica Vlahov, kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, i apelant živjeli u ekonomskoj zajednici u vremenskom periodu od 1. listopada 1982. do 12. srpnja 1993. godine, kada se apelantica odselila u Republiku Hrvatsku, a apelant je i dalje koristio predmetni stan. Sukladno navedenom, Kantonalno ministarstvo je, pozivajući se na odredbe čl. 6, 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima, donijelo odluku kao u izreci rješenja.
7. Federalno ministarstvo je, odlučujući o prizivu Anice Vlahov, donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5- 61/13 od 28. studenog 2013. godine kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje od 16. listopada 2013. godine i predmet je vraćen Kantonalnom ministarstvu na ponovni postupak i odluku, zbog povrede stvarne nadležnosti za rješavanje predmetne stvari. S tim u svezi, Federalno ministarstvo je ukazalo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da donošenje odluke o dijelu apelantovog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje da je Anica Vlahov trajno prestala koristiti predmetni stan i da joj je prestao status nositelja stanarskog prava na stanu predstavlja prethodno pitanje koje spada u sudsku nadležnost, a od čijeg ishoda ovisi utvrđenje je li apelant stekao pravo da mu se prizna status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima. Stoga, Federalno ministarstvo je donijelo odluku kao u izreci rješenja, sukladno odredbama članka 239. stavak 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).
8. Presudom Kantonalnog suda broj 08 0 U 001946 13 U od 4. rujna 2014. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv Federalnog ministarstva radi poništenja rješenja od 28. studenog 2013. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prezentirao navode iz apelantove tužbe, te s tim u svezi zaključio da je drugostupanjsko rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, prihvaćajući stav izražen u tom rješenju prema kojem je pred prvostupanjskim organom uprave potrebno prethodno utvrditi stvarnu nadležnost za rješavanje predmetne pravne stvari. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da je taj sud na temelju dokumentacije u spisu utvrdio da apelantov zahtjev za utvrđenje da je Anici Vlahov kao ranijem nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu prestao status nositelja stanarskog prava, predstavlja prethodno pitanje koje se rješava u redovitom sudskom postupku, koje je od značaja za utvrđenje je li apelant stekao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a prema stanju spisa, apelant je upućen da u sudskom postupku utvrđuje tu činjenicu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je postupak pred prvostupanjskim organom prekinut zaključkom od 18. prosinca 2013. godine a sve radi rješavanja prethodnog pitanja otkaza stanarskog prava Anici Vlahov pred nadležnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude, sukladno odredbama članka 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS).
9. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke (presude Kantonalnog suda od 4. rujna 2014. godine), Vrhovni sud je Presudom broj 08 0 U 001946 14 Uvp od 31. siječnja 2019. godine navedeni apelantov zahtjev odbio kao neutemeljen.
10. Vrhovni sud je, analizirajući spis konkretnog predmeta, zaključio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je odbio apelantovu tužbu kao neutemeljenu, ocjenjujući da je drugostupanjski organ uprave pravilno postupio kada je utvrdio da je, radi donošenja pravilne odluke o apelantovom zahtjevu kojim je tražio da mu se prizna status nositelja stanarskog prava, prethodno potrebno u sudskom postupku utvrditi bitnu činjenicu jesu li na strani nositelja stanarskog prava Anice Vlahov ispunjeni uvjeti za utvrđenje da joj prestaje status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, što je, i prema mišljenju tog suda, od značaja i predstavlja prethodno pitanje za utvrđenje i donošenje odluke u predmetnom upravnom postupku o apelantovom zahtjevu da mu se prizna status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je, primjenom članka 46. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u segmentu pristupa sudu, te pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže navodima da mu je uskraćeno pravo pristupa sudu, budući da je upućen da pokrene postupak pred redovitim sudovima iako je u predmetnom postupku dokazao da Anica Vlahov 1993. godine nije bila korisnik predmetnog stana jer se preselila u Vodice, Republika Hrvatska. Stoga, apelant smatra da su ispunjeni uvjeti da mu se prizna status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, sukladno odredbama čl. 6, 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima, kako je prvostupanjski organ uprave već bio odlučio. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu njegovih navedenih ustavnih prava, te da predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno rješavanje.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na koja se pozvao, jer je presuda tog suda donesena sukladno važećim propisima. Predlaže da se odbije apelacija kao neutemeljena.
13. Federalno ministarstvo i Kantonalno ministarstvo su naveli da u predmetnoj upravnoj stvari nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava, te su predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Prethodno pitanje Članak 142.
Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti o tom pitanju, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostupanjski organ.
(…).
Članak 146.
Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa nastavit će se pošto rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.
15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – OUS i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Otkaz ugovora o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.
VI. Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 08 0 U 001946 14 Uvp od 31. siječnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. ožujka 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. travnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (u segmentu pristupa sudu), pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
22. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
23. U svezi sa primjenjivošću članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio stav da, ukoliko je posljedica konkretne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza, članak 6. stavak 1. Europske konvencije se smatra primjenjivim (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. travnja 2005. godine, toč. 20. i 21, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju radi se o predmetu građanskopravne prirode (utvrđivanje prestanka statusa nositelja stanarskog prava) tako da je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava. Dakle, u konkretnom slučaju je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv.
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama uskraćeno pravo na sudsku zaštitu, a samim time i pravo na pristup sudu jer, prema apelantovom mišljenju, podnošenje tužbe redovitom sudu radi utvrđenja da Anici Vlahov prestaje status nositelja stanarskog prava nije uvjet za priznavanje navedenog statusa njemu kao korisnika predmetnog stana, budući da je u predmetnom upravnom postupku dokazao da Anica Vlahov ne živi u predmetnom stanu.
25. Imajući u vidu iznesene prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, ali je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjene Kraljevine (vidi, Europski sud, Golder protiv Ujedinjene Kraljevine, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Europski sud je, također, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Europski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štoviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da kazneni postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali dana ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Europski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, 1998. god.).
26. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio Kantonalnom ministarstvu, kao prvostupanjskom organu uprave, zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je Anici Vlahov prestao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a istodobno da se njemu kao korisniku tog stana prizna da je stekao status nositelja stanarskog prava. Navedenom apelantovom zahtjevu je u cijelosti udovoljeno rješenjem od 16. listopada 2013. godine, ali je navedeno rješenje u postupku po prizivu nositeljice stanarskog prava rješenjem Federalnog ministarstva od 28. studenog 2013. godine poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak zbog povrede stvarne nadležnosti. Navedeni pravni stav je potvrđen presudom Kantonalnog suda donesenom u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv rješenja Federalnog ministarstva od 28. studenog 2013. godine i presudom Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu za preispitivanje presude Kantonalnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno ministarstvo, postupajući po rješenju Federalnog ministarstva od 28. studenog 2013. godine, zaključkom od 18. prosinca 2013. godine prekinulo predmetni upravni postupak radi donošenja odluke u sudskom postupku o apelantovom zahtjevu za utvrđenje da je nositeljici stanarskog prava na predmetnom stanu prestao status nositelja stanarskog prava, što predstavlja prethodno pitanje za donošenje konačne odluke o apelantovom zahtjevu. Iz raspoloživih informacija proizlazi da apelant, u smislu članka 21. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, nije informirao Ustavni sud o novim činjenicama u predmetu, tako da će Ustavni sud odluku donijeti sukladno stanju u spisu apelacije.
27. Dakle, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pristup sudu, jer smatra da je dokazao utemeljenost svog zahtjeva u predmetnom upravnom postupku. Također, apelant smatra da osporene presude nisu utemeljene na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi zauzeli stav da se apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se prizna status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu ne može riješiti bez rješavanja zahtjeva o utvrđenju da Anici Vlahov trajno prestaje status nositelja stanarskog prava, jer konačna i pravomoćna odluka o tom apelantovom zahtjevu predstavlja prethodno pitanje koje se rješava u redovitom sudskom postupku, a koje je od značaja za utvrđenje jesu li na strani apelanta ispunjeni uvjeti da mu se prizna status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, iako se eksplicitno ne pozivaju, svoj stav utemeljili na odredbama članka 50. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da „Otkaz ugovora o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu“. Dakle, Ustavni sud zapaža da je zakonom propisano da se tužba za utvrđivanje prestanka statusa nositelja stanarskog prava podnosi nadležnom sudu, pa se apelantovi prigovori da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava ukazuju neutemeljenim. Pri tome Ustavni sud ukazuje da odredba članka 142. Zakona o upravnom postupku propisuje mogućnost prekida postupka dok nadležni organ ne riješi sporno pitanje. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno zakonsko ograničenje je dovoljno jasno i precizno i ne ostavlja prostor za drugačije tumačenje. Konkretno, zakonsko ograničenje, prema ocjeni Ustavnog suda, teži legitimnom cilju, a to je propisivanje jasne nadležnosti za rješavanje prethodnog pitanja u konkretnom slučaju, pri čemu u konkretnom slučaju postoji i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
28. Stoga, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u segmentu prava na pristup sudu. Ostali navodi
29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo iz članka II/3. (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u svezi s pravom na pravično suđenje, dakle, na navodima o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3. (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu koje štiti članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije kada osporenim presudama apelantu nije uskraćeno pravo na sudsku zaštitu primjenom zakonskih normi koje jasno propisuju nadležnost za rješavanje prethodnog pitanja u konkretnom slučaju, te kada je takvo zakonsko ograničenje težilo legitimnom cilju, te kada je proporcionalno cilju kojem se težilo.
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević