Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3388/19 (L. M. i G. M.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3388/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3388/19, rješavajući apelaciju Ljube Miličić i Gorana Miličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Miličić i Gorana Miličića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 047250 19 Gž od 5. juna 2019. godine i presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 047250 18 P od 27. marta 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljuba Miličić i Goran Miličić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupa Marijan Ivanović advokat iz Orašja, podnijeli su 22. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 047250 19 Gž od 5. juna 2019. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 047250 18 P od 27. marta 2019. godine.
2. Odlučujući po tužbi Mjesne zajednice Tolisa (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih apelanata te M. K. i I. M. radi utvrđenja prava posjeda, Općinski sud je donio presudu broj 25 0 P 047250 18 P od 27. marta 2019. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo na posjed nekretnina (preciziranih oznaka k.č., k.o., površine i položaja parcela, u daljnjem tekstu: predmetne parcele) što su apelanti i ostali tuženi dužni trpiti da se predmetne nekretnine pocijepaju i dijelovi predmetnih parcela koje drži u posjedu tužitelj otpišu iz posjedovnih listova sa imena apelanata i ostalih tuženih i upišu u novi posjedovni list na ime tužitelja sa 1/1 dijela, prema nalazu i skici vještaka geodetske struke koji su sastavni dio presude. Istom presudom obavezani su apelanti i I. M. da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 1.433,20 KM.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je nakon provedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, uviđaja na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke i saslušanja parničnih stranaka i svjedoka) utvrdio da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima apelanata i I. M., ne radi o pravosnažno presuđenoj stvari jer je postupak koji je tužitelj ranije vodio protiv tuženih (između ostalih i apelanata i ostalih tuženih u ovoj parnici) radi utvrđenja vlasništva okončan na način što je tužba odbačena, dok se u predmetnom postupku traži utvrđenje prava na posjed. Također, sud je utvrdio da je tužitelj aktivno legitimisan da traži utvrđivanje prava na posjed predmetnih nekretnina koje drži u svom posjedu, bez obzira tko je predmetne nekretnine po odobrenju tužitelja koristio za svoje potrebe (Vatrogasni dom, magacin Zemljoradničke zadruge, teren za boćanje), dok stvarna i mjesna nadležnost Općinskog suda proizlazi iz odredbi čl. 27. i 42. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te čl. 22. i 24. Zakona o sudovima Posavskog kantona. Dalje, Općinski sud je utvrdio tačan položaj i karakteristike predmetnih nekretnina (parcela) koje su sadržane u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke koji je sud prihvatio u cijelosti, obzirom da je isti sačinjen na osnovu neposrednog uviđaja na licu mjesta izvršenim mjerenjem, te na osnovu katasterskih podataka i materijalnih dokaza. Iz iskaza saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, Općinski sud je utvrdio da je predmetne nekretnine tužitelj kupio 1968. godine od tadašnjeg posjednika P. M., da su predmetne nekretnine ograđene, te je konstatovao da su na predmetnim nekretninama bili izgrađeni određeni objekti (Vatrogasni dom, magacin i boćarska staza), kao i da apelanti i ostali tuženi nisu u posjedu predmetnih nekretnina. Na osnovu svih provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da su predmetne nekretnine u posjedu tužitelja, nakon što je iste kupio od P. M. 1968. godine odnosno, zasigurno od 1977. godine kada je na predmetnim nekretninama izgrađen vatrogasni dom tj. duže od 40 godina, da iste nisu bile u posjedu tuženih (apelanata i ostalih tuženih) niti njihovih pravnih prednika u tom periodu, dok tužitelju nikada niko nije osporavao pravo posjeda, niti su apelanti i ostali tuženi dokazali da su pokretali bilo kakve sporove.
4. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 315. st. 1. i 2. i 336. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojima je propisan pojam posjeda i način vršenja istog odnosno, kada prestaje posjed. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelanti i ostali tuženi, kao i njihovi prethodnici, nisu imali faktičku vlast na predmetnim nekretninama duže od 40 godina odnosno, nisu je vršili ni lično ni putem punomoćnika u posjedovanju, zbog čega su izgubili pravo na posjed istih zbog čega nemaju pravo osporavati to pravo (na posjed) tužitelju koji je imao faktičku vlast (neposrednu) na predmetnim nekretninama duže od 40 godina. Sud je istakao da apelanti i ostali tuženi ne mogu osporavati ovo pravo tužitelju, bez obzira što je po odobrenju tužitelja izgrađen Vatrogasni dom (na predmetnim nekretninama) i što je Zemljoradnička zadruga Tolisa koristila magacin (sagrađen na predmetnim nekretninama) odnosno, da bi pravo na posjed tužitelja mogli eventualno osporavati Vatrogasni dom i Zemljoradnička zadruga Tolisa a ne apelanti i ostali tuženi koji su protekom vremena izgubili pravo na posjed predmetnih nekretnina. Odluku o troškovima postupka sud je donio u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. ZPP, Advokatskoj tarifi i uspjehu stranaka u postupku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 047250 19 Gž od 5. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i I. M., te je potvrđena prvostepena presuda.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza u međusobnoj povezanosti (u skladu sa članom 8. ZPP), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na koje se pozvao u obrazloženju svoje odluke. Također, pravilno je prvostepeni sud raspravio istaknute prigovore od strane apelanata i I. M., te je s tim u vezi Kantonalni sud ponovio utvrđenje prvostepenog suda vezano za istaknute prigovore. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio (na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke i iskaza svjedoka) da su predmetne nekretnine u posjedu tužitelja od 1968. godine, dok apelanti i drugi tuženi nisu u posjedu predmetnih nekretnina, što su potvrdili svojim iskazima, te je ponovio zaključak prvostepenog suda u tom dijelu. Također, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio materijalno pravo (odredbe čl. 315. st. 1. i 2. i 336. stav 3. ZSP) kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i zaključio da apelanti i drugi tuženi ne mogu osporavati pravo na posjed predmetnih nekretnina tužitelju. Ovo iz razloga što je tužitelj imao faktičku vlast na predmetnoj parceli duže od 40 godina, slijedom čeg ima pravo tražiti utvrđenje prava na posjed na predmetnim nekretninama i pravo da se upiše kao posjednik na istim u katastarskom operatu. Osim toga, Kantonalni sud smatra da je pravilna i odluka prvostepenog suda o troškovima postupka koja je donesena u skladu sa odredbama člana 386. stav 1. ZPP. Imajući u vidu navedeno, kao i razloge obrazloženja prvostepene presude, Kantonalni sud je u skladu sa odredbom člana 226. ZPP žalbu apelanata i I. M. odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
7. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti su obrazložili navodima kojim ukazuju da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su u apelaciji, između ostalog, prezentirali odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slažu, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja, navodeći da su suvlasnici predmetnih nekretnina koje su nezakonito korištene (od strane ZZ Tolisa, DVD Tolisa i Boćarskog kluba Tolisa) kao i da na istim nije proveden postupak eksproprijacije. Dalje, navode da nikada nije bio zaključen pismeni ugovor o prenosu bilo kakvih prava na predmetnim nekretninama, te da usmeni ugovor o korištenju predmetnih nekretnina (ukoliko je postojao) ne proizvodi pravno dejstvo. Apelanti su istakli da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava priznali tužitelju pravo na posjed predmetnih nekretnina koje su u njihovom vlasništvu, posebno ako se uzme u obzir da je postojala obaveza zaključenja pismenog ugovora koji je ovjeren od strane suda ili notara, te su ukazali na odredbe čl. 39. i 40 Zakona o vlasničko pravnim odnosima, člana 367. i vezi sa čl. 366. i 20. ZSP i relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji.
Relevantni propisi
8. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH)
POSJED
1. Opće odredbe Član 315. (st. 1. I 2.)
Pojam posjeda (1)Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.
(2)Ko svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.
5. Prestanak Član 336. (st. 1. i 3.)
Prestanak posjeda stvari (1)Posjed prestaje kada prestane posjednikova faktička vlast na stvari.
(3)Posjed je prestao ako je posjed na stvari stekla osoba kojoj posjednik nije predao stvar u neposredni posjed i koja nije njen pomoćnik u posjedu kao i u slučaju da joj je posjed oduzet a ona u zakonskim rokovima nije ostvarila zaštitu svoga posjeda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog propisa. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno da je u konkretnom slučaju, suprotno apelacionim navodima, predmetne nekretnine tužitelj kupio 1968. godine od tadašnjeg posjednika P. M., kao i da je imao faktičku vlast na istima duže od 40 godina. S druge strane, utvrđeno je da su apelanti (i ostali tuženi) izgubili pravo na posjed predmetnih nekretnina, u skladu sa relevantnim odredbama ZSP (čl. 315. st. 1. i 2. i 336. st. 1. i 3. ZSP), obzirom da nisu imali faktičku vlast na istim duže od 40 godina. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ga u vezu sa relevantnim odredbama ZSP i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su usvojili zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na posjed predmetnih nekretnina.
13. U vezi s prednjim Ustavni sud dakle smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević