Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4911/19 (M. S.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Isplata duga
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 374
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4911/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4911/19, rješavajući apelaciju Mladena Sarića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Sarića podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 124595 18 Pž od 29. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mladen Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 23. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 124595 18 Pž od 29. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženog DI ,,Šipovo“ a.d. Šipovo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. februara 2021. godine, Okružni privredni sud 12. februara 2021. godine, a tuženi 15. februara 2021. godine. III.Činjenično stanje 4.iČinjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 124595 17 Ps od 28. novembra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati novčani iznos, bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), po osnovu glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno, obavezan je apelant da tuženom naknadi određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka.
6. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime zastupanja u određenom sudskom predmetu, preciziranom u presudi, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), isplati predmetni iznos, kao i zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrđeno da je nesporan poslovni odnos između parničnih stranaka i da su se apelant i zakonski zastupnik tuženog dogovorili o pružanju usluga zastupanja tuženog u predmetima koji su bili u toku pred sudom. Takođe, utvrđeno je da nisu zaključili poseban pisani ugovor, nego da je taj usmeni dogovor realizovan potpisivanjem pojedinačnih punomoći za svaki predmet, da je apelant vršio usluge zastupanja, te da je apelant jednim računom fakturisao usluge pružanja pravne pomoći tuženom u većem broju predmeta, preciziranih u presudi, kao i da tuženi ne spori pružanje usluga od apelanta, ali da ističe da je te usluge platio.
7. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je utvrdio da apelant ima pravo na naknadu za pružanje advokatskih usluga, i to prema Tarifi, jer stranke nisu zaključile poseban ugovor koji bi isključio primjenu Tarife. Isto tako, utvrđeno je da tuženi nije dokazao da je apelantu ,,na ruke“ plaćao izvršene usluge, te da je neosnovan prigovor kompenzacije međusobnih potraživanja koji je istakao tuženi, jer su njegova potraživanja prema apelantu već kompenzovana računom od 13. novembra 2017. godine za pružene pravne usluge u drugom predmetu. Najzad, istaknuto je da je, i pored utvrđenog apelantovog prava, to njegovo pravo zastarjelo, jer od preduzimanja posljednje radnje zastupanja u ovom predmetu apelant je mogao tražiti ispunjenje obaveze plaćanja od tuženog, što znači i da mu je tada počeo teći rok od tri godine u kojem je trebalo da zahtijeva ispunjenje obaveze, što on u tom roku nije učinio, nego tek slanjem računa 13. novembra 2017. godine, kada je već prošao pomenuti rok. Shodno tome, ukazano je da je sud primjenom odredbe člana 360 u vezi sa članom 374 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci pobijane presude.
8. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124595 18 Pž od 29. oktobra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Istovremeno, apelantovi zahtjevi za naknadu troškova sastavljanja žalbe, odnosno tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu, odbijeni su kao neosnovani.
9. Viši privredni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je odredbom člana 749 ZOO propisano da se ugovorom o nalogu nalogoprimac obavezuje prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove (stav 1), dok se istovremeno nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova (stav 2), kao i da nalogoprimac ima pravo na naknadu, odnosno naknadu za svoj trud osim ako je drugačije ugovoreno, ili ako to proizilazi iz prirode međusobnih odnosa (stav 3). U vezi s tim, ukazano je da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su parnične stranke zaključile ovu vrstu ugovora (što nijedna strana ne spori), odnosno da je apelant kao advokat u određenim sudskim postupcima pružao tuženom usluge zastupanja zbog kojeg razloga mu za takve usluge pripada određena naknada.
10. Nadalje, Viši privredni sud je citirao odredbu člana 762 stav 1 ZOO i ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se apelantu, kao advokatu, naknada za rad, odnosno pružanje usluga, obračunava u skladu sa Tarifom, jer stranke nisu zaključile poseban ugovor kojim bi isključile primjenu Tarife. Takođe, navedeno je da, prema odredbi člana 2 Zakona o advokaturi, advokatura predstavlja samostalnu i nezavisnu službu pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima koju obavlja advokat. Advokat je lice koje je upisano u određeni imenik advokata Advokatske komore, koje je položilo advokatski ispit i koje se bavi advokaturom kao jedinom djelatnosti u vidu osnovnog zanimanja. S obzirom na navedeno, ukazano je da se na advokata kao fizičko lice ima primijeniti odredba člana 33 Zakona o sudovima u pogledu nadležnosti samog suda za rješavanje sporova nastalih iz obavljanja takve djelatnosti. Samim tim Viši privredni sud je naveo da se imaju primijeniti i svi ostali propisi koji se odnose na pravna ili fizička lica koja u svojstvu samostalnog preduzetnika i u drugom svojstvu obavljaju privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja.
11. Takođe, Viši privredni sud je naveo da odredba člana 374 ZOO propisuje da međusobna potraživanja pravnih lica u prometu robe i usluga zastarijevaju za tri godine. Prema tome, u konkretnom slučaju, kako je postupak u kojem je apelant pružao usluge advokatskog zastupanja okončan, ukazano je da se zastarni rok ima računati od dana okončanja tog postupka, odnosno od 17. oktobra 2011. godine, kada je Okružni sud u Banjoj Luci donio odluku kojom je preinačio prvostepenu odluku u tom predmetu i pravosnažno okončao postupak, a sve zbog toga što je Vrhovni sud Republike Srpske izjavljenu reviziju protiv drugostepene odluke odbacio kao nedozvoljenu. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 6. decembra 2017. godine, odnosno šest godina nakon okončanja postupka pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu, a što ističe i apelant u žalbenim navodima, Viši privredni sud je istakao da je pravilnom primjenom navedenog člana, odnosno zastarnog roka od tri godine, prvostepeni sud utvrdio da je osnovano apelantovo potraživanje zastarjelo zbog kojeg razloga je pravilno odbio tužbeni zahtjev. Najzad, ukazano je da je ovakav stav u pogledu zastarnog roka zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske u svojim odlukama.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant, u suštini, ukazuje da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da advokat kao pojedinac koji se, prema Zakonu o advokaturi, bavi pružanjem pravne pomoći nema svojstvo pravnog lica u smislu građanskog prava, pa samim tim ni u smislu ZOO. Nadalje, apelant ukazuje da su relevantni propisi za primjenu u ovoj stvari Zakon o advokaturi, ZOO i Zakon o sudovima. Takođe, apelant navodi da je nesporno da se u konkretnoj situaciji radi o međusobnom odnosu advokata, kao fizičkog lica, i privrednog društva, kao pravnog lica, po osnovu Ugovora o nalogu iz člana 749 ZOO, koje odredbe ne propisuju posebne rokove zastare. Shodno tome, apelant ukazuje da se na Ugovor o nalogu kod zastarjelosti potraživanja primjenjuje opšti rok zastarjelosti od deset godina iz člana 371 ZOO. Isto tako, apelant navodi da kod činjenice da se u članu 374 ZOO govori samo i isključivo o pravnim licima stanovište redovnih sudova je pogrešno kada sa pravnim licima izjednačavaju advokaturu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Viši privredni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i da smatra da navedena apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije.
14. Okružni privredni sud je naveo da je svoje razloge za donošenje odluke kojom se odbija tužbeni zahtjev dao u samoj presudi, te da, i nakon čitanja apelacije, ne bi imao dodatnih pojašnjenja s obzirom na to da u apelaciji nisu izneseni novi navodi, koje sud nije imao u vidu prilikom izrade odluke. Takođe, ukazano je da, uvažavajući apelantove interese, taj sud nije povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, jer je sve navode apelanta i tuženog iscrpno obrazložio i donio odluku u najkraćem mogućem roku, nakon izvođenja svih predloženih dokaza u toku glavne rasprave.
15. Tuženi je, pored ostalog, naveo da su istaknute primjedbe i apelacioni razlozi paušalni, da nemaju uporišta u stanju spisa, niti u propisima na osnovu kojih je osporena odluka donesena, te da ni apelacija ne nudi nove činjenice i dokaze, već je zasnovana na navodima koje je apelantov punomoćnik isticao tokom postupka, a o kojim navodima je Viši privredni sud u osporenoj odluci dao dovoljne i valjane razloge. Nadalje, ukazano je da je Viši privredni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 374 ZOO odbio apelantovu žalbu, jer je apelant izjednačen sa pravnim licima u svojim pravima i obavezama zato što obavlja profesionalno registrovanu djelatnost koja je regulisana zakonom i upisuje se u odgovarajuće registre, a sastoji se od pružanja usluga, tačnije usluga zastupanja, pa se u odnosu na njega ima primijeniti član 374 ZOO, a takvo pravno stanovište je zauzeo i Vrhovni sud u svojoj presudi od 25. aprila 2018. godine. Shodno tome, tuženi je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Član 374. stav (1) (1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.
Član 749.
(1) Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
(2) Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.
(3) Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa.
17. Zakon o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 80/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) Advokatura je nezavisna i samostalna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima.
(2) Samostalnost i nezavisnost advokature ostvaruje se:
1) samostalnim i nezavisnim obavljanjem advokature, 2) pravom stranke na slobodan izbor advokata, 3) organizovanjem advokata u Advokatsku komoru kao samostalnu i nezavisnu organizaciju advokata u Republici Srpskoj, 4) donošenjem opštih akata Advokatske komore, 5) odlučivanjem o prijemu u advokaturu, odgovornosti advokata i prestanku prava na bavljenje advokaturom i 6) donošenjem statuta i drugih opštih akata Advokatske komore.
18. Zakon o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br.
37/12, 14/14 – OUS, 44/15, 39/16 - OUS i 100/17)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 33. stav (1) tačka a) Okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju:
a) u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira, u kojima su obje stranke u postupku pravno ili fizičko lice, koje u svojstvu samostalnog preduzetnika i u drugom svojstvu obavlja privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja, VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124595 18 Pž od 29. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, budući da je osporena presuda donesena 29. oktobra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 23. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak vodio radi isplate duga, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
27. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na apelantovim tvrdnjama o tome da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime zastupanja u određenom sudskom predmetu, u skladu sa Tarifom, isplati predmetni iznos. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelant ima pravo na naknadu za pružanje advokatskih usluga, ali da je, i pored utvrđenog apelantovog prava, to njegovo pravo zastarjelo u smislu člana 374 ZOO. Apelant tvrdi da kod činjenice da se u članu 374 ZOO govori samo i isključivo o pravnim licima stanovište redovnih sudova je pogrešno kada sa pravnim licima izjednačavaju advokaturu, odnosno da se u konkretnom slučaju primjenjuje član 371 ZOO prema kojem je zastarni rok deset godina. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Višeg privrednog suda slijedi da, prema odredbi člana 2 Zakona o advokaturi, advokatura predstavlja samostalnu i nezavisnu službu pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima, te da tu službu obavlja advokat, a da je advokat lice koje je upisano u određeni imenik advokata Advokatske komore, koje je položilo advokatski ispit i kojese bavi advokaturom kao jedinom djelatnosti u vidu osnovnog zanimanja. S obzirom na navedeno, na advokata kao fizičko lice ima se primijeniti odredba člana 33 Zakona o sudovima u pogledu nadležnosti samog suda za rješavanje sporova nastalih iz obavljanja takve djelatnosti, a samim tim imaju se primijeniti i svi ostali propisi koji se odnose na pravna ili fizička lica koja u svojstvu samostalnog preduzetnika i u drugom svojstvu obavljaju privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja. Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 2 Zakona o advokaturi, između ostalog, propisano da je advokatura nezavisna i samostalna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima, dok je odredbom člana 33 Zakona o sudovima propisano da okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju, između ostalog, u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira u kojima su obje stranke u postupku pravno ili fizičko lice, koje u svojstvu samostalnog preduzetnika i u drugom svojstvu obavlja privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Višeg privrednog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2958/20 od 28. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao, te da, u vezi s tim, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost.
33. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević