Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-506/21 (Z. O.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izmakla dobit(dobitak)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-506/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-506/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Opačić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Opačić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 280569 20 Rev od 24. studenoga 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 280569 20 Gž od 22. srpnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 280569 18 P od 19.
veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 12. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 280569 20 Rev od 24. studenoga 2020. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 280569 20 Gž od 22. srpnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 280569 18 P od 19. veljače 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženici (Odvjetnička komora Republike Srpske kao prvotuženica i J.Č. kao drugotuženik) solidarno isplate određeni iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da apelant zahtjev temelji na tvrdnji da su mu tuženici donošenjem rješenja upravnoga odbora prvotuženice, kojega je potpisao drugotuženik kao predsjednik upravnoga odbora od 13. svibnja 1996. godine, kojim je izbrisan apelant iz imenika prvotuženice, onemogućili da se bavi odvjetničkom djelatnošću, iz čega mu je nastala šteta u vidu izgubljene zarade. Vrhovni je sud istakao da su se tuženici branili istjecanjem činjenice da je apelant pokušao u sudskome postupku osporiti zakonitost navedenoga rješenja o brisanju iz imenika odvjetnika, ali da u tomu postupku nije uspio, pa da slijedom toga u djelovanju tuženika nema protupravnosti, a onda niti odgovornosti za naknadnu eventualne štete koju apelant potražuje. Vrhovni je sud istakao da je u tomu upravnome sporu, zahtjev odbijen presudom Vrhovnoga suda od 19. lipnja 2008. godine, protiv koje je apelant ulagao i apelaciju Ustavnome sudu, koji je apelaciju odbio kao neutemeljenu odlukom AP-2594/08 od 21. srpnja 2011. godine. Vrhovni je sud istakao da su kod takve činjenice pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da se nisu ispunili uvjeti sadržani u odredbi čl. 154., 155., 172. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, za naknadnu predmetne štete, a sve i da jesu, apelant nije dokazao njezinu visinu kako to propisuje odredba čl. 123. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Vrhovni je sud istakao da reviziona tvrdnja apelanta da je u tužbi i tijekom postupka navodio da rješenje o brisanju nikada nije donio upravni odbor prvotuženice, već ga je drugotuženik sam potpisao lažno navodeći da ga je donio upravni odbor, nije istinita. Vrhovni je sud istakao da tijekom prvostupanjskoga postupka prema sadržaju tužbe i raspravnih zapisnika proistječe da apelant nije iznosio ovakve tvrdnje, a čak i da jeste njihova istinitost se ne može utemeljiti samo na njegovome iskazu. Vrhovni je sud istakao da je to apelant morao dokazati i drugim dokazima, ali i da ovakvi navodi upućuju na pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što nije razlog za izjavljivanje revizije, prema izričitoj zabrani sadržanoj u odredbi čl. 240. st. 2. ZPP. Vrhovni je sud istakao da u cilju dokazivanja visine predmetne štete apelant nije prove niti jedan dokaz, te da stoga nižestupanjski sudovi nisu pogriješili kada su njegov zahtjev odbili pozivajući se i na ovu okolnost i pravila o teretu dokazivanja sadržana u odredbama ZPP.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „da je primjena materijalnoga prava kod sva tri suda bila proizvoljna, te da je isključenje iz Komore bilo nezakonito, jer se nisu poštovale odredbe ZUP-a, niti statuta Komore“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević