Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3379/19 (Grad Tuzla)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3379/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3379/19, rješavajući apelaciju Grada Tuzle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Tuzle podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 St 053876 19 Pž 3 od 12. juna 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 St 053876 00 St od 29. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 23. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 St 053876 19 Pž 3 od 12. juna 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 St 053876 00 St od 29. marta 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj St-7/00 od 5. jula 2001. godine, otvoren je stečajni postupak nad imovinom dužnika „Salines“ d.d. Tuzla u stečaju (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), te imenovan stečajni upravnik.

3. Stečajni dužnik je 19. juna 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantov prednik).

4. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 024531 02 Ps od 7. septembra 2012. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 024531 12 Pž od 8. aprila 2013. godine, odbijen je tužbeni zahtjev stečajnog dužnika kojim je tražio da se utvrdi da je održajem i građenjem stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru bliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što je apelantov prednik dužan priznati i trpjeti da se stečajni dužnik na osnovu ove presude upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine sa dijelom od 1/1 (tačka 1. izreke presude). Također presudom je odbijen tužbeni zahtjev stečajnog dužnika kojim je tražio da se apelantov prednik obaveže da po osnovu neosnovanog obogaćenja, a radi davanja u zakup predmetne nekretnine u određenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 2. izreke), te je obavezan stečajni dužnik da apelantovom predniku naknadi troškove postupka u određenom iznosu.

5. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 024531 13 Rev od 25. decembra 2013. godine, usvojena je revizija stečajnog dužnika i preinačene obje nižestepene presude u dijelu tužbenog zahtjeva u tački 1., pa je utvrđeno da je stečajni dužnik održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, što je apelantov prednik dužan priznati i trpjeti da se stečajni dužnik na osnovu te presude upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1, dok je ukinuta drugostepenu presudu u dijelu tužbenog zahtjeva pod tačkom 2. (vezano za neosnovano obogaćenje) i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

6. Prema stanju spisa, stečajni dužnik, kao prodavac, je 15. juna 2015. godine sa „forEks BiH“ d.o.o. Društvo za trgovinu na veliko i malo, proizvodnju i usluge Tuzla (u daljnjem tekstu: kupac), zaključio ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, koja sadrži klauzulu intabulandi, nakon čega je kupac stupio u posjed predmetne nekretnine.

7. Postupajući po apelaciji apelantovog prednika, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 745/14 od 23. novembra 2016. godine, kojom je usvojio apelaciju apelantovg prednika, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ukinuo presudu Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 024531 13 Rev od 25. decembra 2013. godine, i predmet vratio Vrhovnom sudu, kojeg je obavezao da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U navedenoj Odluci, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno pravo apelantovog prednika na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci zauzeo potpuno drugačiji pravni stav u vezi sa primjenom odredaba Zakona o udruženom radu na situaciju kada se tužbenim zahtjevom preduzeća-pravnog lica traži utvrđivanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu, u odnosu na svoj stav izražen o istom pitanju u svojoj ranijoj presudi, pri čemu nije ponudio nikakve razloge za promjenu tog pravnog stava, čime je narušen princip pravne sigurnosti, a što je kao posljedicu imalo nezakonito miješanje u pravo apelantovog prednika na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 745/14 od 23. novembra 2016. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Postupajući u izvršenju navedene Odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je rješenjem od 23. marta 2017. godine, usvojio reviziju stečajnog dužnika, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Slijedom toga, Kantonalni sud je rješenjem od 18. aprila 2018. godine uvažio žalbu stečajnog dužnika, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu sadržanom u tački 1. izreke, i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

9. Rješenjem Općinskog suda od 24. aprila 2019. godine prekinut je predmetni parnični postupak u ovoj pravnoj stvari do okončanja postupka pred Kantonalnim sudom po apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda broj 32 0 St 053876 00 St od 29. marta 2019. godine, te određeno da će se postupak nastaviti kada se pravosnažno završi postupak pred sudom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka njegov završetak.

Osporene odluke

10. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 St 053876 00 St od 29. marta 2019. godine, zaključen je stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika, te određeno da će se rješenje o zaključenju stečajnog postupka objaviti u „Službenim novinama FBiH“, „Službenim novinama TK“ i oglasnoj ploči suda, a po pravosnažnosti rješenja ono će se dostaviti odjeljenju registra suda radi brisanja stečajnog dužnika iz sudskog registra.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da postupak po tužbi stečajnog dužnika koji se vodi kod ovog suda pod brojem 32 0 Ps 024531 18 Ps 3 radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini ne predstavlja smetnju za zaključenje stečajnog postupka jer je predmetna nekretnina shodno odredbi člana 102. Zakona o stečaju i likvidaciji unovčena prema odredbama izvršnog postupka i predana u posjed kupcu. Dalje je naveo da je kupac na osnovu sudske odluke stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, koja se nalazi u posjedu kupca pa stečajni dužnik nema daljeg pravnog interesa za vođenje postupka po tužbi u navedenoj parnici. Uzimajući u obzir sve navedeno, a kako je unovčena cjelokupna imovina koja čini stečajnu masu stečajnog dužnika, te su u cijelosti namirena potraživanja povjerilaca i troškovi stečajnog postupka, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za zaključenje stečajnog postupka.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 St 053876 19 Pž 3 od 12. juna 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, te odbijeni zahtjevi stečajnog dužnika i apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno donio rješenje o zaključenju stečajnog postupka nad imovinom stečajnog dužnika, jer je stečajni upravnik okončao sve poslove iz stečajnog postupka (član 24. Zakona o stečaju i likvidaciji) i o tome podnio izvještaj i prijedlog stečajnom vijeću za zaključenje stečajnog postupka (član 114. st. 1. i 2. Zakona o stečaju i likvidaciji). Dalje je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju razloga za svoju odluku pravilno naveo da postupak koji se vodi po tužbi stečajnog dužnika ne predstavlja smetnju za zaključenje stečajnog postupka, jer je predmetna nekretnina unovčena prema odredbama člana 93. Zakona o izvršnom postupku i novčana sredstva koja su ostvarena njenom prodajom čine stečajnu (diobnu) masu za podjelu povjeriocima (član 102. Zakona o stečaju i likvidaciji). Kantonalni sud je ukazao da u situaciji kada u stečajnoj masi postoje stvari koje ne pripadaju stečajnom dužniku, odnosno stečajnoj masi, te stvari se otvaranjem stečaja iz stečajne mase izdvajaju. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant, kao tuženi u navedenom parničnom postupku, imao pravo da traži izlučenje predmetne nekretnine iz stečajne mase stečajnog dužnika, kako se u stečajnom postupku ne bi raspolagalo sa imovinom za koju je smatrao da nije vlasništvo stečajnog dužnika. Dalje je obrazložio da je apelant, kao izlučni povjerilac, mogao na osnovu svog eventualno stvarnog prava (ili eventualnog nekog drugog prava) tražiti da se predmetna nekretnina izdvoji (izluči) iz stečajne mase, zato što smatra da ne pripada stečajnom dužniku. Istaknuo je da je apelant zahtjev za izlučenje mogao podnijeti u stečajnom postupku do momenta prodaje imovine. Međutim, u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ukazao da apelant ničim nije dokazao da je takav zahtjev podnio, iako je njegov pravni prednik podnio dvije prijave potraživanja, od kojih se jedna odnosila na potraživanje po osnovu tada pravosnažne presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 024531 02 Ps, dok iz podataka spisa proizilazi da je apelant imao saznanja o cjelokupnom toku stečajnog postupka, dakle i o postupku prodaje predmetne nekretnine. Po mišljenju Kantonalnog suda, ni okolnost što je apelant, radi zaštite imovine i imovinskog interesa, 23. aprila 2019. godine pokrenuo parnični postupak protiv stečajnog dužnika i kupca radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji ne može biti od uticaja na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari, jer je apelant propustio da zahtjev za izlučenje podnese do momenta prodaje imovine ili da pokrene parnični postupak podnošenjem izlučne tužbe, iako je imao saznanja o cjelokupnom toku stečajnog postupka. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da postojanje navedenog parničnog postupka nije prepreka za zaključenje stečajnog postupka.

Apelacioni navodi

14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedene odredbe korespondiraju garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da su osporena rješenja preuranjena, jer u slučaju da se stečajni postupak okonča na ovaj način i u ovom momentu, apelantu bi bilo povrijeđeno pravo na imovinu. S tim u vezi, ističe da u slučaju zaključenja stečajnog postupka, apelantu ne bi bila pružena mogućnost da se postupi po uputama Ustavnog suda u ponovnom postupku i dokaže da stečajni dužnik nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Ističe da stečajnom dužniku nije u interesu okončanje predmetnog parničnog postupka, jer u tom postupku dokazuje da je vlasnik predmetne nekretnine koju je 2015. godine prodao kupcu. Apelant smatra da je radi pravne sigurnosti i zakonitog vođenja i zaključivanja stečajnog postupka neophodno sačekati ishod predmetnog parničnog postupka, jer tek ukoliko se utvrdi da je stečajni dužnik vlasnik predmetne nekretnine stečajni postupak bi se mogao zaključiti. Također smatra da predmetni parnični postupak predstavlja prethodno pitanje za zaključenje stečajnog postupka. S obzirom na obrazloženje odluke Ustavnog suda i predložene dokaze, osnovano očekuje da stečajni dužnik neće uspjeti dokazati da je vlasnik predmetne nekretnine u predmetnom parničnom postupku. Osim navedenog, apelant smatra da se stečajni postupak ne može zaključiti i iz razloga što je radi zaštite svojih prava pokrenuo novi parnični postupka protiv stečajnog dužnika i kupca radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine. U pogledu navoda Kantonalnog suda da je trebao tražiti izlučenje predmetne nekretnine iz stečajne mase, apelant ukazuje da u momentu prodaje predmetne nekretnine nije mogao tražiti da se predmetna nekretnina izluči iz stečajne mase zbog postojanja pravosnažne sudske odluke kojom je utvrđeno vlasništvo stečajnog dužnika, pa bi takav zahtjev bio neosnovan. Dalje ukazuje da je tek nakon donošenja odluke Ustavnog suda apelant mogao tražiti izlučenje, ali tada je predmetna nekretnina već bila prodata i kupac uknjižen kao njen vlasnik.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud prije svega zapaža da je apelant organ javne vlasti, te u vezi s tim podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema praksi Ustavnog suda državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U konkretnom slučaju u odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskoga suda, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

19. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bačić protiv Hrvatske, ispitujući dopustivost aplikacije ukazao: „da je primjenjivost članka 6. stavka 1. na stečajni postupak neupitna (vidi S.p.r.l. ANCA and Others v. Belgium, br. 10259/83, Odluka Komisije od 10. prosinca 1984., Decisions and Reports 40, str. 170; Interfina and Christian della Faille d’Huysse v. Belgium, br. 11101/84, Odluka Komisije od 4. svibnja 1987., neobjavljeno; Ceteroni v. Italy, presuda od 15. studenoga 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-V; Bassani v. Italy, br. 47778/99, §§ 13 i 14, 11. prosinca 2003.; Capital Bank AD v. Bulgaria, br. 49429/99, § 86, ECHR 2005 ... (izvaci); te Sukobljević v. Croatia, br. 5129/03, § 37, 2. studenoga 2006.). Nadalje, Sud primjećuje da, prema hrvatskome pravu, ako se nad određenim poduzećem otvori stečajni postupak, njegovi vjerovnici imaju pravo svoje tražbine ostvarivati isključivo u stečajnome postupku. Stoga se prekidaju svi građanski postupci protiv tog poduzeća dok stečajni upravitelj na ispitnom ročištu u stečajnom postupku ne prihvati ili ne ospori tražbine što su ih prijavili vjerovnici. Ako stečajni upravitelj prihvati tražbinu koja je bila predmet ispitivanja u građanskom postupku, tražbina se smatra konačno utvrđenom, a građanski se postupak kao posljedica toga više ne vodi. Ako ospori tu tražbinu, mora preuzeti građanski postupak koji je u tijeku, koji će se prema tome nastaviti i u kojem će se odlučiti o tražbini. Dakle, u smislu članka 6. Konvencije građanski i stečajni postupak uzimaju se kao jedna cjelina (vidi Sukobljević v. Croatia, naprijed citirano, § 37). Sud stoga smatra da je u ovome predmetu utvrđivanje podnositeljičinih prava i obveza "građanske naravi", u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije, započelo u građanskome postupku, a nastavilo se u stečajnome postupku vođenom protiv podnositeljičina bivšeg poslodavca u kojemu je podnositeljica zahtjeva bila jedan od vjerovnika.“ (vidi Evropski sud, odluka od 19. juna 2008. godine, Bačić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43595/06, st. 19. i 20.)

20. Nadalje, Ustavni sud je u predmetu AP-725/15, postupajući po apelaciji apelanata kao stečajnih povjerilaca, razmatrao odluku redovnog suda kojim je zaključen stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika JP Sigurnost p.o. Mostar, i zaključio da su navodi apelanata (stečajnih povjerilaca) očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Odluka o dopustivosti AP-725/15 od 11. januara 2017. godine, tač. 1. i 9., dostupna na www.ustavnisud.ba).

21. Dovodeći navedenu praksa sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da se osporene odluke (kojim je zaključen stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika) nisu direktno odnosile na apelanta, jer on nije stečajni dužnik. Međutim, imajući u vidu da je apelant u sporu sa stečajnim dužnikom u vezi pitanja vlasništva na predmetnoj nekretnini, a da danom upisa rješenja o zaključenju stečajnog postupka u sudski registar stečajni dužnik prestaje postojati (član

116. Zakona o stečaju i likvidaciji) i da će to neminovno uticati na predmetni parnični postupak, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, posljedica predmetne procedure zaključenja stečajnog postupka odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.

22. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja o zaključenju predmetnog stečajnog postupka, ukazao da postupak koji se vodi po tužbi stečajnog dužnika ne predstavlja smetnju za zaključenje stečajnog postupka, jer je predmetna nekretnina unovčena prema odredbama člana 93. Zakona o izvršnom postupku i novčana sredstva koja su ostvarena njenom prodajom čine stečajnu (diobnu) masu za podjelu povjeriocima. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i na pravo apelanta da traži izlučenje predmetne nekretnine iz stečajne mase stečajnog dužnika, do momenta prodaje imovine, ali da apelant ničim nije dokazao da je takav zahtjev podnio, iako je imao saznanja o cjelokupnom toku stečajnog postupka, uključujući i postupak prodaje predmetne nekretnine. Imajući u vidu da je predmetni parnični postupak pokrenut nakon pokretanja stečajnog postupka i da se taj postupak vodi dugi niz godina, da je apelant nesumnjivo znao za stečajni postupak i mogućnost da stečajni dužnik uspije u parničnom sporu, da u tom slučaju predmetna nekretnina ulazi u stečajnu masu, a da apelant ne tvrdi, niti to proizilazi iz stanja spisa da je tražio izlučenje predmetne nekretnine (kao nekretnine na koja on polaže određena stvarna ili obligaciona prava), te relevantne odredbe Zakona o stečaju i likvidaciji, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka.

24. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3379/19 (Grad Tuzla) | Sudska praksa | Aktio