Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3154/19 (E. A.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Miješanje u pravo na dom
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova · čl. 18d
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 83a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3154/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3154/19, rješavajući apelaciju Enise Ademović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Ademović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 200348 19 Rev od 23. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200348 18 Gž 2 od 7. novembra 2018. godine (u odnosu na stav II izreke).
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Ademović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200348 18 Gž 2 od 7. novembra 2018. godine (u odnosu na stav I izreke) i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200348 11 P od 16. maja 2014. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Ademović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnijela je 2. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 200348 19 Rev od 23. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 200348 18 Gž 2 od 7. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 11. februara 2021. do 24. februara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 200348 11 P od 4. januara 2013. godine utvrđeno je da je apelantica prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, precizno opisanom u izreci presude, pa je tuženi dužan priznati apelantici svojstvo nosioca stanarskog prava tako da na osnovu ove presude ima sva prava i obaveze koji pripadaju nosiocu stanarskog prava koji je to pravo stekao prije 6. decembra 2000. godine, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi vlasnik predmetnog stana, da se apelantica uselila u predmetni stan 1992. godine sa roditeljima i bratom, da je predmetni stan proglašen napuštenim rješenjem Odsjeka Vojno-stambenog fonda od 24. maja 1996. godine, te da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 20. oktobra 2005. godine odbijen zahtjev ranijeg nosioca stanarskog prava I. L. za vraćanje predmetnog stana u posjed. Zatim, da u periodu od prve tri godine stanovanja nije vođen postupak iseljenja apelantice pred nadležnim općinskim organom, niti sljedećih pet godina pred nadležnim sudom, te da je presudom Općinskog suda od 29. aprila 2011. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanticinog oca kojim je tražio da se utvrdi da je on stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine. Slijedom navedenih utvrđenja, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, smatrajući da predmetni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da bi svaka druga odluka predstavljala povredu apelanticinog prava na dom.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 200348 11 P od 16. maja 2014. godine usvojen je prijedlog tuženog za ukidanje klauzule pravomoćnosti i klauzula pravomoćnosti stavljena na Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 200348 11 P od 4. januara 2013. godine je ukinuta.
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na Presudu broj 65 0 P 200348 11 P od 4. januara 2013. godine stavio klauzulu pravomoćnosti sa 15. februarom 2013. godine jer je navedenu presudu dostavio apelanticinom punomoćniku 15. januara 2013. godine, a tuženom 11. januara 2013. godine. Dalje je naveo da se Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo FBiH) podneskom od 20. maja 2013. godine obratilo sudu sa zahtjevom za dostavljanje prvostepene presude u predmetnoj pravnoj stvari navodeći da ona nije dostavljena zakonskom zastupniku tuženog, te je insistirano da se presuda dostavi poštom. Općinski sud je naveo da je naredbom od 24. maja 2013. godine posredstvom kurira dostavio presudu tuženom putem Pravobranilaštva FBiH i da je na dostavnici pečat sa datumom 29. maj 2013. godine. Dalje je naveo da je Pravobranilaštvo FBiH 6. juna 2013. godine izjavilo žalbu protiv prvostepene presude, koju je sud dostavio na odgovor apelanticinom punomoćniku, i da je u odgovoru na žalbu apelantica istakla da je tuženi primio prvostepenu presudu 11. januara 2013. godine i da je žalba stoga neblagovremena, te je predložila da je sud odbaci u smislu odredbi člana 213. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je navedeni odgovor na žalbu i dopis poslao tuženom putem Pravobranilaštva Federacije Bosne i Hercegovine, uz nalog da se izjasni o njemu i da izvrši uvid u spis i provjeri da li je dostavnicu potpisao radnik Pravobranilaštva FBiH, te da, s obzirom na to da je prvostepena presuda pravomoćna, podnese prijedlog za ponavljanje postupka. Naveo je da je tuženi 19. novembra 2013. godine posredstvom zakonskog zastupnika podnio prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti zato što se pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 P 387761 13 P vodi parnični postupak po apelanticinoj tužbi radi utvrđenja prava na otkup predmetnog stana. S obzirom na to da je na osnovu službene zabilješke Pisarnice Pravobranilaštva FBiH od 17. januara 2014. godine, službene zabilješke dostavljača Pravobranilaštva FBiH od 25. decembra 2012. godine, izjašnjenja i izvoda iz prijemne knjige Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, te dostavnice od 11. januara 2013. godine (kojom je prvostepena presuda dostavljena Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH) utvrdio da je prvostepena presuda dostavljena Pravobranilaštvu FBiH kao zakonskom zastupniku tuženog 29. maja 2013. godine, Općinski sud je ukinuo klauzulu pravomoćnosti s prvostepene presude primjenom odredbi člana 340. ZPP.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 200348 18 Gž 2 od 7. novembra 2018. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno je rješenje od 16. maja 2014. godine (stav I izreke), te je usvojena žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen (stav II izreke).
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio prijedlog tuženog za ukidanje klauzule pravomoćnosti stavljene na prvostepenu presudu. U vezi s tim je istakao da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud 25. decembra 2012. godine zaključio glavnu raspravu i upoznao stranke u postupku da će presuda biti sačinjena u zakonskom roku i dostavljena parničnim strankama putem faha/pošte. Ukazao je da je odredbom člana 340. stav 1. ZPP propisano da se kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje obavlja zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. S obzirom na to da je prvostepena presuda dostavljena tuženom u skladu s citiranom zakonskom odredbom 29. maja 2013. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno rješenjem od 16. maja 2014. godine ukinuo klauzulu pravomoćnosti. Kantonalni sud je dalje ocijenio osnovanim žalbu tuženog. Ukazao je da je odredbom člana 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje, te da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da lice koje se bespravno uselilo u stan u društvenom vlasništvu stječe stanarsko pravo po samom zakonu ako u roku od osam godina imalac prava raspolaganja ne podnese zahtjev, odnosno tužbu za iseljenje. U vezi s tim je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni stan bio proglašen privremeno i trajno napuštenim i da je odbijen zahtjev ranijeg nosioca stanarskog prava za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da se stoga u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ukazao je da je odredbama navedenog zakona propisana obaveza rješavanja o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed njihovih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova (član 1), da će se lice koje stan koristi bez pravnog osnova po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana i da nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ta lica (član 3), da stanarsko pravo prijeratnom nosiocu stanarskog prava prestaje ako ne podnese zahtjev za povrat u posjed stana (član 5), da nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove (član 13). S obzirom na to da je apelantica od useljenja do danas bespravni korisnik i da je predmetni stan bio proglašen napuštenim, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, niti je apelantica mogla steći stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, već se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 200348 19 Rev od 23. maja 2019. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio nedozvoljenom apelanticinu reviziju izjavljenu protiv odluke o prijedlogu za ukidanje klauzule pravomoćnosti. Ukazao je da je odredbom člana
254. ZPP propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepenog rješenja kojim je postupak pravomoćno završen (stav 1), te da revizija protiv rješenja iz stava 1. nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude (stav 2). S obzirom na to da rješenje kojim se usvaja prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti nema karakter rješenja kojim se pravomoćno završava postupak u određenoj pravnoj stvari, Vrhovni sud nije razmatrao revizione prigovore protiv te odluke. Dalje je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je ocijenio pravilnim stav drugostepenog suda da su se u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima s obzirom na činjenicu da je predmetni stan proglašen napuštenim i da je raniji nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisana obaveza rješavanja o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova (član 1), da će se lice koje stan koristi bez pravnog osnova po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana i da nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ta lica (član 3), da stanarsko pravo prijeratnom nosiocu stanarskog prava prestaje ako prijeratni nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat u posjed stana (član 5), da nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove (član 13). Također je ukazao da je odredbom člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova propisano da zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje organu nadležnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona, da nadležni organ donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, te da se stanovi davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari. S obzirom na to da se postupak za povrat predmetnog stana ranijem nosiocu stanarskog prava vodio u relevantnom periodu (upravni postupak okončan 2005. godine, a upravni spor 2007. godine), u kojem apelantica nije mogla steći pravo koje zahtijeva predmetnom tužbom, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bila primjenjiva odredba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je naveo da apelanticino pozivanje na pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije nije od utjecaja na odluku u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelanticinom pravu da i dalje koristi predmetni stan. U konačnici je istakao da apelanticino pozivanje na druge odluke Kantonalnog suda nije od utjecaja na rješavanje predmetne pravne stvari.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da odredbama ZPP nije propisana mogućnost podnošenja zahtjeva za ukidanje klauzule pravomoćnosti i da je u predmetnoj situaciji jedino bilo moguće podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka, te da je i u tom slučaju zahtjev tuženog bio neblagovremen s obzirom na to da je podnesen nakon isteka roka od 30 dana od dostavljanja dopisa suda kojim je tuženom dao uputu da podnese prijedlog za ponavljanje postupka. Navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivni propisi. Navodi da je tuženi do stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova mogao tražiti iseljenje apelantice iz predmetnog stana i da je nepreduzimanjem tih radnji od strane tuženog apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te se u vezi s tim pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2834/09. Dalje navodi da predmetni stan nikada nije stavljen pod upravu organa nadležnog za stambene poslove u smislu odredbe člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, i da se stoga ne može vratiti davaocu stana na korištenje na način propisan odredbom člana 18. d navedenog zakona. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine ispunjavanjem uvjeta propisanih odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Navodi da presuda u takvom postupku ima deklaratorno, a ne konstitutivno dejstvo, bez obzira na momenat kada je donesena, te da se, stoga, na već stečena prava ne može primjenjivati zakon koji je stupio na snagu naknadno. Navodi da niti jednom važećom zakonskom odredbom nije propisano da rok od osam godina propisan odredbom člana 30. Zakona o stambenim odnosima prestaje teći dok se ne okonča postupak pred organom uprave, te da je stanarsko pravo ranijeg nosioca, shodno odredbama člana 47. Zakona o stambenim odnosima i čl. 5. i 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestalo napuštanjem predmetnog stana i useljavanjem drugog lica. Navodi da je osporenim odlukama amnestiran tuženi koji nije vodio računa o svojoj imovini i nije postupao u skladu sa zakonom propisanim mogućnostima i rokovima. Dalje navodi da je Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 P 228830 17 Rev od 9. maja 2019. godine zauzeo stav da je, u identičnoj situaciji kakva je predmetna, propuštanje davaoca stana na korištenje da u rokovima propisanim odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima traži iseljenje bespravnog korisnika za posljedicu ima stjecanje svojstva nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine od strane bespravnog korisnika, te da se radi o različitim stavovima istog suda u istoj situaciji, na koji način se narušava načelo zakonitosti i pravne države i stvara pravna nesigurnost. Također navodi da je takav stav zauzeo i Kantonalni sud u Presudi broj 65 0 P 122168 10 P od 14. januara 2011. godine. Apelantica navodi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud bio u obavezi da direktno primijeni odredbu člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju jer se ne može zanemariti činjenica da apelantica živi u predmetnom stanu 27 godina i da je odbijen zahtjev za povrat stana koji je podnio raniji nosilac stanarskog prava, te da interes tuženog da raspolaže spornim stanom ne može prevagnuti nad apelanticinim interesom. U konačnici apelantica se pozvala na stavove Ustavnog suda zauzete u odlukama br. AP 2157/08 i AP 1274/08.
b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na dom, te da primjena prava u osporenoj odluci nije bila proizvoljna.
15. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
16. Tuženi je naveo da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu i prava na pravično suđenje. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
[…] Član 23.
Stan se može dati na korišćenje samo jednom nosiocu stanarskog prava.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
18. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
I - OPŠTE ODREDBE
Član 1.
Primjena Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), Uredbe o korišćenju napuštenih stanova ("Narodni list HZHB", broj 13/93) i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona.
Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim odnosno kojima prestaju da važe stanarska prava do stupanja nosioca stanarskog prava u posjed stana u skladu sa ovim zakonom.
Nadležni organi iz stava 2. ovog člana rješavaju o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed njihovih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim, i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova.
Član 3.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:
nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje osoba koja koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan, danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja, ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Osoba koja stan koristi bez pravnog osnova će se po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ove osobe.
Privremeni korisnik stana kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona naloženo iseljenje iz stana i na kojeg se odnosi član 7a., član 11., odnosno član 11a. ovog zakona, obavezan je iz stana koji je koristio iseliti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja iz člana 6. ovog zakona kojim se potvrđuje pravo nosioca stanarskog prava na stan.
[…] Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.
Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (“Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.
Član 13.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i stanarskog prava za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.
Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona, urediće se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša.
Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18d. ovog zakona, ništava je.
19. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05, 2/08 i 49/08 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje organu nadležnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.
Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na odluke o ukidanju klauzule pravomoćnosti
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
25. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom uopće primjenjive na predmetni slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima ili obavezama. Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama odlučivalo o ispunjenosti zakonskih uvjeta za ukidanje klauzule pravomoćnosti, te da se nije odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima ili obavezama. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 200348 18 Gž 2 od 7. novembra 2018. godine (stav I izreke) i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 200348 11 P od 16. maja 2014. godine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2382/19 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o apelanticinim imovinskim pravima, niti o njenom pravu na dom, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
27. Imajući u vidu da su navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu i pravom na dom, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na osporene presude
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 200348 19 Rev od 23. maj 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da Općinski sud na traženje Ustavnog suda nije dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantici osporene presude Vrhovnog suda, Ustavni sud će kao datum prijema osporene presude uzeti 7. juni 2019. godine, kako je to navedeno u obrascu apelacije. Kako je apelacija podnesena 2. augusta 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
37. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, uslijed činjenice da tuženi, kao vlasnik predmetnog stana, nije u periodu od prve tri godine apelanticinog stanovanja u predmetnom stanu, niti sljedećih pet godina, tražio da se apelantica iseli, u smislu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni i Vrhovni sud su, s druge strane, zauzeli stav da se na predmetnu situaciju ne mogu primijeniti navedene zakonske odredbe s obzirom na to da je predmetni stan bio proglašen napuštenim i da je raniji nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da se, stoga, u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pri tome, kao razlog za neprimjenjivost odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, istakao i da se u relevantnom periodu za koji je apelantica koristila predmetni stan vodio postupak za povrat tog stana ranijem nosiocu stanarskog prava. Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o stambenim odnosima propisano da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice (član 19. stav 1) i da se stan može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava (član 23). Stoga, u situaciji kada iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je predmetni stan proglašen napuštenim rješenjem Odsjeka Vojno-stambenog fonda od 24. maja 1996. godine i da je do 2007. godine vođen postupak za povrat tog stana ranijem nosiocu stanarskog prava, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da apelantica u konkretnom slučaju nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu primjenom odredbi člana
30. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao predmete u kojima je pokretano pitanje mogućnosti stjecanja stanarskog prava od strane bespravnog korisnika na osnovu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima na stanu na kojem postoji nosilac stanarskog prava i koji je proglašen napuštenim, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da se rok propisan navedenom zakonskom odredbom može računati tek nakon smrti ranijeg nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 771/17 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Nadalje, u pogledu apelanticinih navoda da je došlo do povrede načela pravne sigurnosti uslijed činjenice da je Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 P 228830 17 Rev od 9. maja 2019. godine zauzeo stav da je, u identičnoj situaciji kakva je predmetna, propuštanje davaoca stana na korištenje da u rokovima propisanim odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima traži iseljenje bespravnog korisnika za posljedicu ima stjecanje svojstva nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine od strane bespravnog korisnika, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj presudi Vrhovni sud kao odlučujuću činjenicu naglasio da raniji nosilac stanarskog u tom postupku, niti neko od članova njegovog domaćinstva, nije podnio zahtjev za povrat stana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da stanarsko pravo prestaje u slučaju kada nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom organu. S obzirom na to da su se Kantonalni i Vrhovni sud u predmetnom postupku kao razlog za neprimjenjivost odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima pozvali upravo na činjenicu da je vođen postupak povrata predmetnog stana ranijem nosiocu stanarskog prava, dakle da je postojalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, Ustavni sud ne smatra da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku ne pokreće pitanje pravne sigurnosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. U pogledu apelanticinog pozivanja na odluke Ustavnog suda broj AP 2157/08 i AP 1274/08, Ustavni sud ukazuje da je u citiranim odlukama okolnost postojanja različite prakse redovnih sudova cijenjena u kontekstu osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, te da se, stoga, navedene odluke ne mogu dovesti u vezu s konkretnim predmetom.
40. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da se apelantici u konkretnom slučaju nije moglo priznati svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnim.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na dom
42. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
43. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
44. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297- C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
45. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li predmetni stan apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje apelanticinog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
46. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
47. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da apelantica od 1992. godine do podnošenja apelacije neprekidno živi u predmetnom stanu, pa on nesporno predstavlja njen „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3796/18 od 17. decembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
48. Ustavni sud treba dalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporenim odlukama, kojim je odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelanticinog prava na dom. Naime, apelantica i dalje uživa posjed na predmetnom stanu, odnosno može ga slobodno koristiti, bez obzira na to što u predmetnom postupku nije utvrđena nosiocem stanarskog prava. Stoga, donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom (vidi, op. cit. AP 3796/18, tačka 34).
49. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
50. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da se apelantici u konkretnom slučaju nije moglo priznati svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima budući da taj zakon nije mogao biti primijenjen na konkretni slučaj, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnim.
52. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da osporenim odlukama nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja tog apelanticinog prava.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević